Vijesti

Sjedenje na dvije stolice: Kako je sastanak na vrhu u Londonu pokazao inertnost EU-a u politici pomirenja na Zapadnom Balkanu

Autor:Denisa Kostovicova

Sastanak na vrhu zemalja Zapadnog Balkana održan je u Londonu 9. i 10. srpnja. Denisa Kostovicova navodi da je postojala nada da bi na sastanku službeno moglo biti pokrenuto osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica – REKOM-a, koja bi napravila registar žrtava kršenja ljudskih prava i tako doprinijela procesu pomirenja u regiji. Ipak, iako su na agendi sastanka bile teme vezane za ratno nasljeđe, razbijene su sve nade za REKOM, barem u ovoj fazi, a na površinu je isplivao nedostatak konkretnog programa EU-a s ciljem rješavanja problema vezanih za zločine počinjene u prošlosti i za daljnji napredak u procesu pomirenja.

Usprkos Brexitu i paradoksalnoj činjenici da zemlja koja izlazi iz EU-a pokazuje aspiracije da rukovodi agendom angažiranja EU-a na Zapadnom Balkanu kroz njemačku inicijativu nazvanu Berlinski proces, u sastanak na vrhu zemalja Zapadnog Balkana u Londonu polagale su se velike nade.

To je posebno bio slučaj s civilnim društvom – nevladinim organizacijama i asocijacijama koje predstavljaju sve etničke grupe umiješane u ratove u vezi s raspadom Jugoslavije, okupljene oko inicijative za osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica na državnoj razini – REKOM-a. Civilno društvo nadalo se da će potpisivanje deklaracije (najprije od strane Srbije, Kosova, Crne Gore i Makedonije, a potom i Bosne i Hercegovine, kao i Hrvatske) biti formalni početak procesa osnivanja te komisije. To se, međutim, nije dogodilo.

Aktivisti civilnog društva ostavljeni su da se bore s pitanjem kako da nastave dalje. Njihovo razočaranje ukazuje na nedoumice kako domaćina sastanka na vrhu, tako i EU-a po pitanju politike koja se tiče nasljeđa ratnih zločina počinjenih na Zapadnom Balkanu. Nedoumice su posebno velike s obzirom na to da je prošle godine zatvoren Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je bio osovina politike EU-a u vezi sa zločinima iz prošlosti u regiji i s pomirenjem, što pokazuje prazninu na ovom planu njihove politike.

Zašto REKOM?

Neposredno prije početka sastanka na vrhu u Londonu, argumenti u prilog inicijative za REKOM bili su uvjerljivi. Aktivisti civilnog društva zalagali su se za REKOM kao za regionalnu komisiju koja bi napravila registar ubijenih i preživjelih žrtava teških kršenja ljudskih prava i okolnosti njihovog stradanja. Iako će činjenice o ratnim zločinima uvijek biti izložene različitim interpretacijama u podijeljenim postkonfliktnim sredinama, utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima prije svega će zaustaviti političku manipulaciju u vezi s brojem žrtava i doprinijet će naporima s ciljem pomirenja.

Iscjeljujući pristup u potrazi za pravdom kroz svjedočenja žrtava, umjesto kroz suđenja za ratne zločine, bio bi također koristan za povećanje empatije prema žrtvama koje pripadaju drugoj etničkoj grupi. Sve etničke grupe na Balkanu ulogu žrtve shvaćaju isključivo iz vlastite etničke perspektive. Pomirenje zahtjeva priznavanje bola i patnje drugih.

Zagovornici REKOM-a, suočavajući se s kritikama da bi regionalni pristup tranzicijskoj pravdi mogao ugroziti ili čak marginalizirati inicijative na nacionalnoj razini, jasno su odgovorili da regionalne i nacionalne inicijative nisu nekompatibilne. Na kraju krajeva, mnoge organizacije civilnog društva već su počele raditi registar žrtava, pokazujući tako važnost utvrđivanja bilance tih krvavih ratnih godina. Popisivanje žrtava imenom i prezimenom s okolnostima njihovog stradanja ne samo da im pruža priznanje, nego način na koji su ubijeni daje nova znanja o prirodi i vođenju ratova.

Ipak, tim projektima civilnog društva nedostaje legitimitet koji bi dobili ako bi bili vođeni na službenoj i regionalnoj razini, u skladu s međudržavnim dogovorom i uz posvećenost država ovom procesu; otuda nade u sastanak na vrhu u Londonu i u početak procesa utvrđivanja činjenica na Balkanu koji bi predvodile države regije.

Zašto ne REKOM?

Ako su argumenti za osnivanja REKOM-a u tolikoj mjeri uvjerljivi, zašto na sastanku na vrhu u Londonu nije došlo do službenog pokretanja procesa utvrđivanja činjenica na regionalnoj razini? Nemoć aktivista REKOM-a da dobiju podršku vlada zemalja u regiji za utvrđivanja činjenica – a taj fokus na činjenice se može shvatiti i kao apolitičan čin – ipak je političko pitanje. Svaki korak u pravcu pomirenja, čak i skroman, najveća je prijetnja elitama na Balkanu. Pomirenje ugrožava kredibilitet nacionalističke retorike koja se pokazala kao korisna u skretanju pažnje s lošeg upravljanja državama, uključujući i korupciju.
Podrška Crne Gore REKOM-u uoči sastanka na vrhu u Londonu pokazuje da to ne mora biti tako. Zapravo, suočavanje s ratnom prošlošću sastavni je dio napretka u domeni demokratizacije i za dobro vođenje država. Ali očekivanje da aktivisti REKOM-a mogu postići dogovor i osiguraju podršku vlada, i da će on potom službeno biti potvrđen na nekom sastanku na vrhu vezanom za EU ili od strane samog EU-a predstavlja precjenjivanje utjecaja civilnog društva na vođenje politike na Balkanu, i podcjenjivanje otpora vlada na Balkanu da preuzmu odgovornost za ratne zločine (uključujući i odbijanje Hrvatske, članice EU-a).

Osim toga, ovakva situacija može se tumačiti kao nespremnost zemalja članica EU-a da opomenu zemlje Balkana zbog njihovog oklijevanja, u najboljem slučaju, i opstrukcije u najgorem slučaju, po pitanju suočavanja s prošlošću. Iznad svega, ishod sastanka na vrhu u Londonu skreće pažnju na važnost uloge EU-a i njezine podrške da se nadiđe nasljeđe zločina na Balkanu. Politika EU-a po pitanju ratnih zločina, po kojoj je napredak u procesu europskih integracija bio uvjetovan suradnjom s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, bila je podvrgnuta oštrim kritikama. Njezini efekti tema su rasprava i procjena koje su i sada u tijeku. Ali, bez ikakve sumnje, njome je potaknuta rasprava o pravdi i odgovornosti.

Očigledno je koliko je bez takve politike lako gurnuti pod tepih pitanja koja se tiču pravde i odgovornosti. Očigledne su i brojne manjkavosti suđenja za ratne zločine pred domaćim sudovima. Simptomatično je toleriranje agresivne nacionalističke retorike, uz ponižavanje i vrijeđanje žrtava ratnih zločina u javnom diskursu. Situacija nastala poslije kraja rada MKSJ pokazuje da je neophodno da se na neki način djeluje i izvana i da se utječe na osnaživanje lokalnih pobornika istine, odgovornosti i pravde.

Iskorak u prazno

Usmjeravanjem na pitanja nasljeđa, sastanak na vrhu o Zapadnom Balkanu iskoračio je u prazno nakon zatvaranja tribunala u Hagu. Potpisane izjave o pitanjima nasljeđa doprinose stavljanju u fokus pitanja vezanih za ratne zločine i kršenja ljudskih prava i za cilj imaju osiguranje posvećenosti balkanskih država radu u rješavanju tih pitanja.

Na sastanku je istaknuto važno pitanje nestalih osoba u ratovima; nije dozvoljeno da odgovornost za seksualno nasilje tijekom rata i borba protiv stigme koja okružuje žrtve seksualnog nasilja nestane s agende i priznat je značaj regionalnog pristupa i suradnje u rješavanju otvorenih pitanja ratnog nasljeđa.

U trenutku otvorenosti, na marginama sastanka na vrhu, jedan balkanski dužnosnik otkrio mi je svoju iskrenu dilemu oko toga koji je pravi način za pomirenje: ostaviti prošlost iza sebe i nastaviti dalje ili uroniti duboko u bol i rane radi pomirenja. Politika EU-a, koja izvan puke retorike nije nedvosmisleno posvećena problemu, i kojoj nedostaje program akcije i ocjene napretka u rješavanju zločina iz prošlosti i unaprjeđenju pomirenja, također djeluje neodlučno.

Takva politika je i signal lokalnim elitama da potpisi ne znače mnogo jer ni pojedinačne države članice EU-a ni EU kao cjelina, a kamoli lokalne organizacije civilnog društva, neće ili ne ih mogu pozvati na odgovornost. Ne brine ih ni činjenica da dubok osjećaj nepravde može tinjati i boljeti, s implikacijama koje mogu doseći izvan granica Balkana.

Napomena: Ovaj članak predstavlja stavove autora, a ne stavove EUROPP-a i Londonske škole ekonomije.

Denisa Kostovicova je izvanredna profesorica globalnih politika na Katedri za upravljanje Londonske škole ekonomije i političkih znanosti.

(Objavljeno na blogs.lse.ac.uk, 20.7.2018.)