Trenutačno imamo registrirano 16.080 žrtava, a taj broj će biti veći, još smo na terenu. Ali svakako ne onih 24.000 s koliko se barata u javnosti. Popis stradalnika je osnova za pomirenje, preduvjet za prestanak političke ili ideološke manipulacije

Nevladina organizacija Documenta – centar za suočavanje s prošlošću predstavila je prošli tjedan poimenični popis od 2.224 poginule i nestale osobe s područja Sisačko-moslavačke županije u vrijeme Domovinskoga rata o 1991.do 1995. godine. Sisačko-moslavačka županija drugo je područje za koje je Documenta objavila rezultate, odnosno broj poginulih i nestalih, prvo je bila zapadna Slavonija.

Projekt »Ljudski gubitci u Republici Hrvatskoj 1991. – 1995.« traje već više od osam godina, a njegov je cilj izraditi poimenični popis žrtava iz Hrvatske. O tom projektu razgovarali smo s istraživačicom u Documenti Nives Jozić.

Kako to da nevladina organizacija provodi takav projekt kao što su »Ljudski gubitci Hrvatske 1991. – 1995.«?

– Popis stradanja, civila i vojnika, trebala je napraviti država. Protekom vremena osjetili smo potrebu, i zbog javljanja različitih civilnih žrtava i članova njihovih obitelji i toga koliko im je bitno da budu na nekom popisu, da svoj angažman usmjerimo na rad na terenu, da popisujemo sve stradale, bez obzira na etničku pripadnost. To je osnova za pomirenje, da se utvrdi broj stradalnika, da nema više nikakve političke ili ideološke manipulacije brojem žrtava i da dobijemo popis koji neće biti samo broj žrtava nego će sadržavati ime i prezime, zajedno s njihovim identifikacijskim podacima i okolnostima stradanja.

Do sada ste objavili podatke za dva područja – zapadnu Slavoniju i Sisačko-moslavačku županiju – na njemu je oko 4.300 žrtava. Što se može iščitati iz tih podataka, recimo iz podatka da su u oba slučaja u oko 85 posto slučajeva žrtve muškarci?

– Većinski se doista radi o muškarcima, oni su bili i vojnici. No, spol nije jedina kategorija koju smo analizirali. Kada pogledate podatke za ova dva područja koja smo obradili onda vidite da među žrtvama prednjače civili i to mi se čini najbitnije. U ta dva područja 49 posto žrtava su civili. U Sisačko-moslavačkoj županiji 55 posto žrtava su civili, a u Zapadnoj Slavoniji nešto manje, 37 posto. To je nešto što ukazuje na raspon zločina i raspon onoga što se dešavalo devedesetih godina, gdje su većinom kao ciljevi bili određeni civili, barem u ova dva slučaja.

U oba slučaja etnički omjer žrtava je podjednak.

– Tako je. U Zapadnoj Slavoniji među žrtvama je 887 Hrvata, 857 Srba, a u postotcima je sličan omjer i u Sisačko-moslavačkoj županiji. Riječ je o tome da je na tom području živio podjednak broj Hrvata i Srba. U slučaju primjerice pada Petrinje 1991. godine, većina žrtava bili su Hrvati, to je bilo etnički miješano područje i etnička pripadnost žrtava ovisila je o samom događaju.

Kako skupljate podatke i kako ih provjeravate?

– Projekt traje od 2009. godine i na njemu je radilo mnogo istraživača koji su prije toga prošli edukaciju i kvalificirani su za rad. Prva faza je priprema, a nakon nje istraživači su išli na teren i ispunjavali takozvane upitnike o žrtvama, odnosno izjave svjedoka, bilo članova obitelji ili poznanika. Istodobno s time pregledavali smo različitu dokumentaciju: popise žrtava, knjige nestalih, različite publikacije za određena područja. Prikupljali smo također i različite fotografije kako stradalnika, nadgrobnih spomenika, rodnih listova, smrtovnica, obdukcijske nalaze. Raspon dokumenata koje prikupljamo je velik. Prema našoj metodologiji za svaku žrtvu moramo imati minimalno tri izvora kako bi se potvrdila konkretna okolnost stradanja.

Tri potvrde o smrti

Dakle, za svakog mrtvog tri potvrde da je mrtav.

– Tri izvora koja govore o okolnostima stradanja. Baš zbog takve metodologije dobili smo dosta upita za Sisačko-moslavačku županiju o stradanju Srba u Sisku. Sa sigurnošću smo evidentirali 80 žrtava 1991. i početkom 1992. godine. S druge strane, imamo 34 osobe za koje još treba provjeriti, odnosno nadopuniti podatke. Oni jesu registrirani kao žrtve Općine Sisak, ali potrebne su dodatne provjere.

Jesu li te 34 osobe uključene u popis od 2.224 žrtve koliko navodite za Sisačko-moslavačku županiju?

– Ne. Na popisu su osobe za koje smo egzaktno mogli utvrditi da su stradale i da su imale prebivalište na području Sisačko-moslavačke županije.

Obuhvaća li podatak o 2.224 žrtve na području Sisačko-moslavačke županije one koji su tamo ratovali, poginuli, a nisu iz te županije?

– Ne. Riječ je samo o osobama koje su imale prebivalište na području te županije. Naravno da je broj osoba koje su na području te županije stradale veći. Htjeli smo prikazati demografsku strukturu stanovništva koja je bila tada i koja je nakon rata. Za zajednice kao što su Sisak, Petrinja, Glina, a to su male zajednice, radi se o velikim stradanjima što znači da se slika zajednice kakva je postojala prije promijenila. Osim samih ljudskih gubitaka suočavamo se i s raseljenošću stanovništva. Imali smo dosta teških situacija, kako doći do određenih podataka jer mnoge obitelji žrtava više ne žive u Hrvatskoj.

I kako ste dolazili do tih podataka? Radili ste i u drugim dijelovima Hrvatske, u istočnoj Slavoniji, Lici, Kordunu, Dalmaciji, u područjima koja su demografski ispražnjenija od područja o kojima ste već objavili rezultate. Neka sela su naprosto prazna, nema ni susjeda koji bi rekao da se susjedu nešto dogodilo.

– Imamo partnere u regiji, u Srbiji je to Fond za humanitarno pravo, i u suradnji s njima, budući da tamo žive obitelji stradalih, pokušavamo ispuniti upitnike. Osim upitnika o žrtvama, postoje i drugi vjerodostojni izvori koji upućuju na stradanje.

Spomenuli ste da podatke crpite iz niza izvora i da za svaku žrtvu navodite okolnosti stradanja. Iz tih okolnosti stradanja može se vidjeti je li netko poginuo u borbi, je li neka vrsta kolateralne žrtve, ili je možda žrtva ratnog zločina. Pokrećete li na temelju podataka, a koji se tiču žrtava za koje se može pretpostaviti da su žrtve ratnih zločina, išta prema DORH-u ili vas je je možda kontaktirao DORH i raspitao se o vašim saznanjima?

– Za vrijeme istraživanja dobivamo i informacije o mogućim počiniteljima. To je na razini da je netko rekao da je nekoga vidio u određenoj situaciji. Planirali smo na temelju naših saznanja podizati kaznene prijave, ali one se ne podižu samo tako. Tome predstoji dubinsko istraživanje i prikupljanje svih činjenice. U kolovozu smo DORH-u podnijeli kaznenu prijavu za Uzdolje, a nedavno i za zločin u Bogdanovcima.

Otvoreni za suradnju

Pretpostavljam da na temelju do sada prikupljenog imate okvirnu sliku o broju žrtava iz Hrvatske. U javnosti se obično barata brojkom od 18.000, pa do 22-24.000 žrtava. Kakva su vaša dosadašnja saznanja o tome?

– Naša procjena je također oko 18.000 stradalnika. Trenutačno imamo registrirano 16.080 žrtava, a taj broj će biti veći, još smo na terenu. Dakle, oko 18.000 stradalnika.

Više od 18.000 stradalnika?

– Moguće, ali ne onih 24.000.

Jeste li imali problema na terenu?

– Problema na terenu uvijek ima. Ljudi s godinama gube povjerenje u institucije, čekaju godinama na svojevrsnu pravdu, čekaju da ih netko vidi, čuje, to su često osobe niskog socioekonomskog statusa. Kada smo prije nekoliko godina radili istraživanje o civilnim žrtvama rata shvatili smo da 70 posto njih nije nikada primilo nikakav vid psihološke ili medicinske potpore. To su sve uvjeti koji dovode do toga da ljudi imaju općenito slabo povjerenje, pa tako i u bilo kakve organizacije civilnog društva.

Međutim, imali smo dosta dobra iskustva. U pravilu ljudima je to potrebno, potrebno im je da negdje bude evidentirano da je netko njihov stradao.

Na terenu morate surađivati i steći povjerenje i jedne i druge strane. I braniteljskih udruga, udruga civilnih žrtava, obitelji i udruga pobunjenih Srba. Je li vam to bio problem?

– O tome bi bolje mogli govoriti kolege terenski istraživači. Svaki puta kada dođemo u neko mjesto, kontaktiramo tamošnje stanovništvo i nikada ne radimo ništa mimo njih. Uvijek im prvo jasno razložimo cilj istraživanja. Nama nije cilj da govorimo o većinskim ovim ili onim stradanjima, nama je cilj pokazati koliko je ljudi stradalo, bez obzira na to na kojoj su strani bili i bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Vrlo dobro surađujemo s različitim vjerskim organizacijama, braniteljskim udrugama. To je rezultat i dugogodišnjeg rada na tome, to nije došlo preko noći.

Surađujete li s institucijama na državnoj razini, s nekim znanstvenim institucijama poput Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, ministarstvima poput Ministarstva branitelja?

– Otvoreni smo za suradnju s bilo kime, nismo isključivi i svako istraživanje koje radi za dobrobit stradalnika je dobrodošlo. U jednom trenutku smo surađivali s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata. Što se tiče institucija, podatke koje oni imaju, primjerice Ministarstvo branitelja o poginulim braniteljima, te podatke nemamo, ali smo dobro surađivali kada je riječ o knjizi nestalih.

Mali tim za terenska istraživanja

Što slijedi što se tiče istraživanja? Terenska istraživanja su pri kraju, a što se tiče objave podataka ostale su vam velike regije, poput istočne Slavonije i Dalmacije, u kojima je broj žrtava sigurno veći nego u zapadnoj Slavoniji i Sisačko-moslavačkoj županiji.

– Naša procjena je da smo uspjeli terenski pokriti 60 posto teritorija Republike Hrvatske. Trenutačno istražujemo na području Dalmacije. Nakon niza godina i zbog financijske situacije u kojem su organizacije civilnog društva, došli smo do toga da je naš tim malen. Unutar tima nas je troje, i još dvoje volontera, što je dosta oskudno s obzirom na desetke ljudi, koliko ih je bilo na početku. Nakon terenskog istraživanja slijedi analiza koja je stvarno dosta zahtjevna, pa još jedna provjera. U ožujku i travnju planiramo podatke za Sisačko-moslavačku županiju prikazati u lokalnoj zajednici, a cijelu 2018. namjeravamo posvetiti analizi podataka za istočnu Slavoniju i te podatke, nadamo se, objaviti početkom 2019. godine.

( Objavljeno na Novilist.hr, 27.12.2017. )