Vijesti

Kultura sjećanja i zaborava na rat u Velikoj Kladuši

Autroke:  Slobodanka Dekić, Lejla Somun-Krupalija, Selma Zulić

Tekst je prvobitno objavljen u publikaciji Kultura sjećanja u lokanim zajednicama u Bosni i Hercegovini koju je 2017. izdala Fondacija Mirovna akademija u Sarajevu.

Uvod

Na putu za Veliku Kladušu sam se osjećala u nekoj umišljenoj prednosti u odnosu na svoj tim: s jedne strane nisam bila totalna insajderica kao Selma, koja je rođena i odrasla u Kladuši, niti sam bila autsajderica kao Boba, koja u Kladuši nikad nije bila, a nije ni rođena u Bosni i Hercegovini (BiH). Činilo mi se da sam ja zlatna sredina. U Kladuši sam bila, ruku na srce, prije 20 godina, ali sam ipak imala iskustvo nekoliko posjeta, tog ljeta koje sam provela u Unsko-sanskom kantonu. To je bio period kada Kladuščani koji su otišli u Drugo izbjeglištvo – koje ću tek ovim istraživanjem naučiti da se zove tako – još nisu bili došli kućama. U nerijetkim odlascima do Karlovca, viđali smo ih netom iza BiH–Hrvatske granice, uz cestu, u privremenim kampovima koji su za neke bili već dom godinu dana. Tada se još nisu desili prvi izbori iza rata, u Kladuši su vladali predstavnici Stranke demokratske akcije (SDA) i pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (Armija BiH). Jedino sam čula nešto o “onim drugima” tj. pripadnicima Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (APZB) i Narodne odbrane, od jedne lokalne aktivistkinje koja je pravila mobe od vojnika iz oba tabora, dobijala materijale za rekonstrukciju i tako u okolini Kladuše pomagala da se obnove prve kuće: jedna za pripadnika Armije BiH, druga za pripadnika Narodne odbrane, i tako redom. Iako sam svojim saputnicama punih usta pričala o sjećanjima na Kladušu iz tog perioda, navijala za tu svoju prednost zlatne sredine u kojoj nisam ni previše upoznata, a ni potpuno nova u Kladuši, moram priznati da sam bila čak i malo zabrinuta pred ovim novim susretom sa Kladušom. Iz onoga što sam mogla čitati i čuti, dolazili smo u jednu duboko podijeljenu čaršiju. Znala sam da su na opštinskim izborima pobjeđivali oni koji su podržavali osnivanje APZB u okviru stranke Demokratska narodna zajednica (DNZ), ali da je i dalje dosta bilo pristaša SDA, koja je već dugo bila i na čelu kantonalnih vlasti. Za vrijeme rata u Velikoj Kladuši APZB je osnovala Narodnu odbranu, dok je za neprijatelja imala Armiju BiH, tj. Peti korpus. Pokušavala sam se sjetiti padina Kladuše, i zamisliti otprilike kako bi izgledala linija podjele, gdje bi bio Stari grad, a koji dio Agrokomerc hala bi bio na kojoj strani. Jer moje iskustvo podijeljenih gradova seže iz Kipra, gdje postoji Sjeverni Kipar i Kipar, koji se ne zove tako, ali za kojeg uvijek kažemo Grčki; kao i iz Jerusalima, gdje se tačno zna od koje ulice počinju arapska sela, ili jevrejska naselja. Tako i u Bosni i Hercegovini, radila sam i živjela sam u duboko podijeljenom Sarajevu, koje ima i svoje Istočno Sarajevo, u Gornjem Vakufu/Uskoplju, Mostaru, dakle svim mjestima u kojima postoje kartografski definisane i fizički dodirljive linije podjele. U Kladušu smo to veče došle kasno u noći, jedino smo imale snage još da se dovučemo do hotelskih soba. Još sam to veče u hotelu pokušavala odgonetnuti na osnovu ukrasa, amblema, slika, dekoracija, “čiji” bi hotel mogao biti. Ali na zidovima su bile samo grafike rahmetli Mehmeda Zaimovića, sarajevskog poznatog slikara, za kojeg nisam znala da je bio više za “one” ili “ove”. Ujutro su nas čekali prvi intervjui, za neke smo već imali adrese, druge smo dogovarale po njihovim instrukcijama: “Ma, dogovorićemo se kad dođete, sam se ti javi kad stigneš…” Prvi intervju je bio u kući nedaleko od hotela. Šetajući se do tamo, nisam primijetila nikakve specifične elemente koje bi razdvajale jednu ulicu od druge. Tražila sam sve one simbole kojima su druga mjesta u BiH javno deklarisala svoju pripadnost ovoj ili onoj nacionalnoj skupini ili ideologiji: zastave, preostali natpisi sa proteklih vjerskih praznika, specifične boje i oblici koji su odraz stranačkih zastava ili grbova… Međutim, nigdje ih nije bilo. Na prvom intervjuu u Velikoj Kladuši sam saznala da je Kladuša podijeljena nevidljivim zidovima, nekada vidljivim koji izrastu između dvije bašte, ali da ne postoje podjele po kojima je neko selo “njihovo” ili “naše” ili neka četvrt naseljena onima koji su za ovu ili onu opciju. Da bi se zaštitila od ružnih riječi svoga komšije, moja sagovornica kaže: “… taj moj zid, to zid mira zovemo, ja sam ga morala staviti.” Njen zid, između jedne kuće u kojoj je poginuo mladić u uniformi Narodne odbrane i druge kuće u kojoj je vlasnik koji je bio pripadnik Petog korpusa, bila je jedina fizička podjela na koju smo naišle u Velikoj Kladuši. Ostali, koji su bili pripadnici Narodne odbrane ili Petog korpusa, žive i rade jedni pored drugih, idu u iste prodavnice, sjede i piju u istim aščinicama i kafeima, djeca im idu u iste škole i kafiće i neke podjele u svemu tome zapravo uopšte ni nema. Kada bi putnica namjernica došla u Veliku Kladušu u svom turističkom proputovanju, ona ničim ne bi mogla biti upućena da je zašla u jednu podijeljenu čaršiju koja tako ratno i poslijeratno funkcioniše već skoro dvadeset i pet godina. Htjela sam reći “sve dok ne bi počeli pričati”, ali ni to ne bi bilo sasvim tačno. Jer se u Kladuši moglo sasvim komotno i fino pričati o vremenu, o sportu, o Evropskoj uniji, ratu u Siriji i svemu onom što ne bi zadiralo u prošlost Velike Kladuše ili čime se ne bi dotakli riječi ili fraza koje bi mogle biti okidač za otkrivanje podijeljenosti među njenim stanovnicima. Mogli bi, znači, u Kladuši, što se kaže, “kao Englezi” pričati o svemu s jednom dozom distance, doći u Kladušu, popiti kafu, pa čak prenoćiti i ispričat se sa kelnerom za hotelskim šankom i otići mirne duše misleći kako ste posjetili tek još jedno simpatično bh. mjestašce, finih i susretljivih ljudi.

 

U oktobru 2016. godine Velika Kladuša, opština na samom sjeverozapadu BiH, ponovo se našla u centru pažnje bosanskohercegovačke javnosti. Na lokalnim izborima za novog načelnika izabran je Fikret Abdić, kao kandidat Laburističke stranke BiH.[1] Njegova pobjeda izazvala je pomiješane reakcije u Velikoj Kladuši i generalnoj javnosti. U najčitanijim medijima u BiH dominiralo je razočarenje što je osuđeni ratni zločinac mogao uopšte da se kandiduje na izborima, a kamoli da pobijedi. Građani i građanke Velike Kladuše su (opet) dobili epitet “izdajnika”, a ni otvoreni govor mržnje i pozivi na nasilje nisu bili rijetki u komentarima čitatelja na popularnim online medijima.[2] U Velikoj Kladuši reakcije su bile različite. S jedne strane žaljenje i razočarenje što pripadaju toj lokalnoj zajednici, a s druge strane ljutnja zbog navodne iznenađenosti javnosti na vijest o njegovoj pobjedi, koja je Kladuščanima bila od početka očigledna. Također, bila je primjetna i ravnodušnost spram Abdićeve pobjede na izborima (Purić 2016, internet).

Strah od novog sukoba – koji inače prati skoro svaki izborni period u BiH – ponovo je postao aktuelan, a mediji su, više nego u prethodnom periodu, intenzivno podsjećali na događaje koji su se u ovoj zajednici zbili u periodu od 1993. do 1995. godine. Dominantna matrica medijskog izvještavanja nije odstupala od uobičajenog predstavljanja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (APZB) i njenih pristalica kao “izdajnika” koje je teško razumjeti, “lobotomiziranih” ljudi, a Fikreta Abdića kao ratnog zločinca koji dijeli lokalnu zajednicu.[3]

Čini se da se naše istraživanje o kulturi sjećanja na rat u Velikoj Kladuši, koji se desio u periodu od 1993. do 1995. godine, nije moglo privoditi kraju u boljem trenutku, što ukazuje, između ostalog, i na to koliko kolektivno sjećanje na konflikt u određenoj zajednici može uticati na političke procese i odluke u sadašnjosti. U ovom istraživanju se upravo bavimo pitanjem kako građani Velike Kladuše pamte rat, o čemu se govori, odnosno šta se prećutkuje; koji su to glavni narativi koji su prisutni u vezi ovog rata; te na koji način su oni (ne)vidljivi u javnom prostoru, kako se institucionaliziraju/materijaliziraju. Predstavićemo dva dominantna sukobljena narativa o tome šta se dogodilo 90-ih, i kako se oni danas održavaju među Kladuščanima i Kladuščankama, i u javnom prostoru zajednice.

Ovi narativi proizilaze iz dva suprotna politička programa, formulisana početkom devedesetih. Prvi, koji u ovom radu zovemo narativ “Narodne odbrane”, proizilazi iz ideje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (APZB), proglašene u septembru 1993. Osnivač i idejni tvorac ovog političkog programa bio je Fikret Abdić, a osnovni cilj APZB-ove politike bio je da se izbjegne sukob sa Srbima i Hrvatima, odnosno da se “očuva mir sa susjedima”.[4] Kao takva, predstavljala je jasnu opoziciju zvaničnoj bošnjačkoj politici koja se vodila iz Sarajeva, pod rukovodstvom Alije Izetbegovića. Drugi narativ ćemo u tekstu navoditi kao narativ “Petog korpusa”. Proizilazi iz zvaničnog bošnjačkog političkog programa vođenog 90-ih iz Sarajeva, koji je proglašenje APZB-a okarakterisao kao izdaju ideje “jedinstvene” BiH, koju je trebalo braniti od agresora. U nastavku donosimo opis značajnih događaja s početka rata u Velikoj Kladuši kako bi se razumio kontekst narativa.

Po proglašenju Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, počinju prvi oružani sukobi između pristalica APZB-a, okupljenih oko Narodne odbrane i pripadnika Petog korpusa. Već u pokušaju da se utvrdi kada, kako i gdje je došlo do prvih sukoba, nailazimo na proturječnosti. Narativ Petog korpusa navodi da su sukobi počeli pucnjavom snaga Narodne odbrane na civile (vid. Kličić 2013: 113), a narativ Narodne odbrane navodi da je do rata došlo pucanjem Petog korpusa po civilima iz Velike Kladuše. Nejasna je tačna lokacija početka rata, da li su to bili Skokovi ili Johovica. Tokom rata 1993.–1995. došlo je do značajnog nasilnog pomjeranja stanovništva.[5] Prvo pomjeranje stanovništva se desilo nakon što je Peti korpus preuzeo vlast od Narodne obrane u Velikoj Kladuši u avgustu 1994., kada je stanovništvo koje je podržavalo politički program APZB-a izbjeglo u pravcu Hrvatske.[6] Drugo pomjeranje stanovništva se desilo ponovnim preuzimanjem Velike Kladuše od strane Narodne odbrane, kada stanovništvo koje je podržavalo Peti korpus bježi prema pograničnim selima oko Velike Kladuše.[7] Treće pomjeranje se dešava u avgustu 1995. kada Peti korpus[8] preuzima vlast u Velikoj Kladuši. Fikret Abdić i rukovodstvo APZB-a napuštaju Kladušu. Procjenjuje se da je u izbjeglištvo otišlo između 30.000 i 40.000 građana, uglavnom podržavalaca programa APZB-a (Kličić 2013: 135).[9] Većina ih se nikada nije vratila, uglavnom se naselivši u SAD-u i zemljama zapadne Evrope.

Po zvaničnom završetku rata u Velikoj Kladuši vlast uspostavlja Stranka demokratske akcije (SDA). U Hrvatskoj je Fikret Abdić optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva 2002. godine.[10] Nakon djelimičnog odsluženja kazne, pušten je na slobodu, ali ostaje u Hrvatskoj i politički se angažuje preko dvije političke stranke – u početku Demokratske narodne zajednice, koja osvaja vlast 2000., a od 2013. godine Laburističke stranke BiH. Iako sukobljene, obje stranke baštine nasljeđe APZB-a i na vlasti su u lokalnim organima uprave već posljednjih desetak godina.[11] Trenutno je pred Sudom BiH u toku suđenje za ratne zločine počinjene za vrijeme rata u Velikoj Kladuši, za devet pripadnika Petog korpusa 505. Bužimske brigade (Učanbarlić 2015). Također, Sud BiH 2010. proglašava krivim pripadnika Petog korpusa iz Velike Kladuše za svirepa ubistva, zlostavljanja i zatvaranje civila i pripadnika Narodne odbrane (BIRN BiH 2010).[12]

Za vrijeme i nakon rata u Velikoj Kladuši došlo je do međusobnog etiketiranja već podijeljenog stanovništva, te su se pristalice APZB-a nazivale “izdajnicima” BiH i islamske vjere, “saradnicima četnika”, “ludacima” koji su slijepo vjerovali jednom čovjeku i njegovim interesima (vidjeti na primjer, Kličić 2002; Kličić 2013). Na samom početku rata u Kladuši, bihaćki muftija Hasan ef. Makić izdao je fetvu kojom se zabranjuje da se poginuli borci Narodne odbrane sahranjuju po islamskim propisima.[13] Za razliku od ratnih veterana i ratnih vojnih invalida Petog korpusa, pripadnici Narodne odbrane i njihove porodice nisu mogle ostvariti pravo na naknade i socijalnu pomoć (Purić 2013). Istovremeno, pripadnici Petog korpusa su bili optuživani za saradnju sa “mudžahedinima”, širenje radikalnog islama, kojima je bilo u cilju da unište Veliku Kladušu i njenu ekonomsku snagu.[14]

Interpretativni okvir istraživanja

Veći dio literature koji se bavi ratom u Kladuši 90-ih fokusiran je na dokazivanje “istine” o tome šta se dešavalo tokom rata 1993.–1995., te predstavljanjem APZB-a kao “izdaje” bošnjačkih nacionalnih interesa. Literatura koja bi o ovom pitanju dala neku drugačiju perspektivu gotovo da ne postoji, osim nekoliko novinskih intervjua.[15]

Barry Schwartz razlikuje dva osnovna teorijska koncepta u razumijevanju kolektivnog sjećanja. Prvi teorijski pravac označava terminom “presentism”, insistirajući na tome da se prošlost i naše pamćenje neprekidno modifikuju pod uticajem današnjice (Schwartz prema Aguilar Fernandez 2002: 14, 15). Autori poput Erica Hobsbawma i Mauricea Halbwachsa pripadaju ovom teorijskom pravcu. Halbwachs, koji je i skovao termin “kolektivno pamćenje”, navodi da je svako lično sjećanje pod uticajem grupnog, odnosno kolektivnog sjećanja, te njegova sadržina zavisi od specifičnosti grupa koje su odvojene u vremenu i prostoru (Ibid: 14). Pod terminom “taxidermism”, Schwartz obuhvata one autore koji ukazuju na ograničenja u slobodnoj konstrukciji i razumijevanju prošlosti pod uticajem sadašnjosti. Michael Schudson ukazuje na to da u svakoj zajednici postoje generacije koje su same svjedočile događajima iz prošlosti, te čijim sjećanjem nije uvijek tako lako manipulirati (Schudson prema Aguilar Fernandez 2002: 15). Također, različite verzije prošlosti postoje istovremeno, i svaka od njih teži tome da bude ubilježena u javnom prostoru ili na neki drugi način, kako ne bi bila iskrivljena ili pogrešno interpretirana (Aguilar Fernandez 2002: 17).

Naše istraživanje se oslanja na definiciju sjećanja Teskija i Clima, prema kojoj je sjećanje “neprestani proces baziran na individualnom i grupnom razmišljanju o sadržaju i značenju skorašnje i davne prošlosti” (Teski i Climo 1995: 1). Sjećanje može istovremeno pripadati i individui i zajednici, određenim grupama, ili institucijama. Iako se najčešće o kolektivnom sjećanju razmišlja u jednini, ono nikada nije monolitno, već se “različita sećanja u društvenoj realnosti uvek dotiču, pojačavaju, ukrštaju, modifikuju, polarizuju s drugim sećanjima i impulsima zaborava” (A. Asman 2011: 15–16). Njegov okvir određen je smjenom generacija unutar jednog društva, promjenama političkog sistema, odnosima sa susjednim i drugim državama, i međunarodnim kontekstom (Ibid: 226). U tom smislu moguće je govoriti o “zajednicama sjećanja” i o prostoru između javnog i privatnog u kome postoji i kolektivno – nezvanično – sjećanje koje ima sopstvenu istorijsku snagu. Nasuprot tom višeglasnom “sjećanju odozdo” stoji nacionalno pamćenje koje je oblik “zvaničnog” ili političkog sjećanja, “sjećanje odozgo”, koje je utemeljeno u političkim institucijama i uvijek podrazumijeva određenu politiku povijesti.[16] Borba oko toga čija verzija prošlosti postaje dominantna u određenom trenutku je stalna i sveprisutna – individualna sjećanja mogu biti sukobljena, kao i različite verzije prošlosti koje nude različite grupe ili institucije. Baš kao što navodi Moll, nijedno kolektivno sjećanje nije monolitna cjelina – u svakom postoje pukotine koje ukazuju na neke drugačije verzije prošlosti (Moll 2013: 911). Ovo određenje nam se čini primjerenim za kontekst Velike Kladuše, imajući u vidu svu kompleksnost pitanja kako zajednica pamti rat 1993. –1995.

U ovom radu narative izučavamo kao instrumente politike sjećanja (Hobsbawm 1983: 11), koji se u ovom konkretnom slučaju manifestuju kroz govorni čin pojedinaca/ki, ili pak kroz političke programe, medije, i ostale kanale koji dopiru do šire populacije. Pored narativa i naracije, značajan instrument politike sjećanja su i javne komemoracije – obilježavanje historijskih datuma i događaja, koje također posmatramo u Velikoj Kladuši.

Sjećanje na rat u BiH 1992.–1995. u javnosti se obično izražava kroz tri različita nacionalna narativa. Sukobljeni/suprotstavljeni narativi su paralelni narativi koji se susreću i isprepliću oko izvjesnih “žarišta” na kojima se pojavljuju različite interpretacije istih događaja. Po Mollu, koliko god da su međusobno suprotstavljeni, oni imaju određene zajedničke tačke. Sva tri ističu sopstvene žrtve, odnosno insistiraju na viktimizaciji sopstvene grupe; svaki na svoj način gradi odnos prema Drugom svjetskom ratu, tekovinama Narodnooslobodilačke borbe 1941.–1945. (NOB) i antifašizmu; i konačno, svaki od njih teži da naglasi kontinuitet postojanja sopstvene etničke grupe u odnosu na ostale dvije (Moll 2013: 914). Također, svako od ovih kolektivnih sjećanja se obilježava različitim datumima, komemoracijama, mjestima sećanja. U bošnjačkom narativu o ratu 1992.–1995. dominiraju pojmovi “agresije”, “žrtve” i “genocida”, gdje obilježavanje 11. jula u Srebrenici predstavlja ključnu tačku za reafirmisanje sopstvene pozicije kao isključive žrtve tokom rata u BiH i politike viktimizacije. Ipak, Moll naglašava da nijedan od ovih narativa nije ‘monolitan’, odnosno da može imati različite interpretacije i verzije unutar same etničke zajednice (Ibid: 915, 922).

U Velikoj Kladuši nije prisutna sukobljenost izvornih verzija ova tri nacionalna narativa, kako ih gore Moll opisuje, već su prisutna dva sukobljena lokalna narativa: (donekle) alternativna u odnosu na tri nacionalna, a dominantna unutar Velike Kladuše. Narativ Petog korpusa se može smatrati derivatom bošnjačkog nacionalnog narativa, dok narativ Narodne odbrane predstavlja jednu od mogućih pukotina u monolitu zvaničnog bošnjačkog nacionalnog narativa. Specifičnost rata u Velikoj Kladuši je u tome što je vođen unutar jedne nacionalne zajednice (Bošnjaka, odnosno Muslimana), ali i to što ga je relativno teško smjestiti u širi kontekst rata u BiH. Na primjer, terminologija koja se koristi u njegovom opisivanju razlikuje se od uobičajene terminologije bošnjačkog nacionalnog narativa o ratu 1992.–1995. Rijetko se koriste pojmovi poput “agresija”, “genocid”, “četnici”, “ustaše”, “balije”, posebno u razgovoru sa pristalicama APZB-a i narativa Narodne odbrane. Ključni pojmovi koji se koriste u opisivanju ovog rata su: “autonomaši” ili “Babini” (odnose se na pripadnike Narodne odbrane), odnosno “korpusovci” ili “Didovi” (odnose se na pripadnike Petog korpusa i pristalice politike Alije Izetbegovića, koji je prozvan “Didom”).

Metodološki okvir

Sveukupni metodološki pristup istraživanju je zasnovan na induktivnom principu, potrebi da se informacije i podaci razumiju u kontekstu vremena u kojem se izučavaju, u kontekstu pozicije iz koje se saopštavaju, kao i u kontekstu znanja i pozicije koje u istraživanje donosi i sam istraživački tim. Istraživanje je realizovano kroz kombinaciju različitih metoda. Pored analize postojećih studija i literature, korišteni su etnografsko učešće i polustrukturirani dubinski intervju.

Etnografsko učešće uz posmatranje se temelji na mogućnosti istraživača/ica da se utope u temu istraživanja, kako Marshall i Rossman (1989) opisuju da je to: “sistematski opis događaja, ponašanja i predmeta u društvenom kontekstu odabranom za studiju”, tj. da istraživači upotrijebe svih pet čula kako bi stvorili “pisanu fotografiju” situacije koju proučavaju (Erlandson et al. 1993). Predmet etnografskog učešća uz posmatranje bili su: neposredna interakcija sa prostorom, učešće u svakodnevnoj interakciji “Kladuške čaršije”, te tradicionalni “teferič” koji je održan 1. avgusta 2015. godine u mjesnoj zajednici Čaglica. To je događaj na kojem se okupljaju domicilni Kladuščani, kao i mnogi koji sada žive van Velike Kladuše, uglavnom u inostranstvu. Istraživačice su tokom teferiča stupile u kontakt sa posjetiocima i posjetiteljkama, kako bi dobile jednu širu sliku zajednice, te prisustvovale interakciji stanovništva Velike Kladuše u svakodnevnom životu, kao i na jednom specifičnom događaju.

Kao glavni izvor podataka u istraživanju korišćeni su podaci dobijeni polustrukturiranim dubinskim intervjuima baziranim na ranije pripremljenom upitniku sa ključnim tačkama istraživanja. Upitnik je bio podijeljen u nekoliko cjelina, koje prate sjećanja sagovornika na predratni, ratni, i postratni period života u Velikoj Kladuši. Tokom intervjua sagovornicima je ostavljeno dovoljno prostora za neprekinutu naraciju. Pri odabiru sagovornica/ka, obraćala se pažnja i na to da se izbalansira učešće osoba koji su pristalice različitih političkih programa, ruralnog i urbanog stanovništva, te da u intervjuima učestvuju i oni koji su preživjeli teške posljedice rata, poput gubitka člana/ice porodice, i invalidnosti. Intervjuisano je ukupno 19 osoba, od kojih je 13 muškaraca, i 6 žena.[17] Njih četvoro je pripadalo generaciji starijoj od 65 godina; petoro je mlađe od 35 godina, a najveći broj ispitanih je od 35 do 65 godina, tj. njih deset. Intervjui su realizovani tokom avgusta i septembra 2015. godine u Velikoj Kladuši.

Rad se sastoji od pet poglavlja. U narednom, drugom poglavlju, predstavljamo nalaze našeg istraživanja koji se tiču karakteristika dva dominantna sukobljena narativa o ratu u Velikoj Kladuši – narativ Narodne odbrane i narativ Petog korpusa. U trećem poglavlju analiziramo datume i mjesta sjećanja na rat u Velikoj Kladuši, te predstavljamo način na koji se sjećanje manifestuje i institucionalizuje kroz kulturu zaborava, tišinu i stigmu. Četvrto poglavlje bavi se govorom Kladuščana o ratu unutar svakodnevnice. Peto poglavlje sintetizuje prethodne nalaze i pravi završne osvrte na politike budućnosti u odnosu na ratno nasljeđe.

Suprotstavljeni narativi o ratu u Velikoj Kladuši

U ovom poglavlju predstavljamo nalaze našeg istraživanja koji se tiču glavnih karakteristika dva dominantna narativa o ratu koji postoje unutar Velike Kladuše – narativ Narodne odbrane i narativ Petog korpusa, posmatrana u odnosu na zvanični bošnjački nacionalni narativ o ratu 1992.–1995. kako ga definiše Moll (vidi u Uvodu). Pored opisa ovih narativa kroz poglavlje se ističu tačke suprotstavljenosti i rijetki primjeri podudaranja između ova dva narativa. Dodatno, poglavlje sadrži opis jednog potencijalno drugačijeg narativa u odnosu na prethodna dva, svojevrsni pokušaj neopredijeljenog narativa.

Narativ Narodne odbrane i narativ Petog korpusa su u stalnom međusobnom previranju oko toga koji će prevladati. Iako se na prvi pogled može reći da je narativ Petog korpusa “pobjednički”, u smislu da je zvanična bošnjačka politika zauzela izrazito negativan stav prema APZB-u, da su njeni podržavaoci anatemisani u postratnoj BiH, i još uvijek se nose sa etiketom “izdajnika”, situacija je ipak nešto složenija, jer u samoj Velikoj Kladuši su – posljednjih 16 godina – na vlasti politički programi koji se nedvosmisleno oslanjaju na ideju APZB-a i narativ Narodne odbrane.

Narativ Petog korpusa

Narativ Petog korpusa o ratu na području Velike Kladuše je utkan u zvanični bošnjački nacionalni narativ o ratu 1992.–1995. g. u BiH, koji ovaj rat definiše kao “bratoubilački rat”. On se dalje tumači kao posljedica izdaje pristalica Fikreta Abdića, a proglašenje APZB-a kao secesija i napad na Ustav RBiH. Također, značajan dio ovog narativa čini optužba da je Narodna odbrana sarađivala sa “srpskim agresorom” tj. srpskim paravojnim formacijama. “Saradnja sa Srbima” je ostala u dubokom sjećanju onih naših sagovornika koji su bili direktni učesnici borbi, odnosno onih koji su bili u zarobljeništvu. Naš sagovornik, pripadnik jedinica Petog korpusa u Velikoj Kladuši, navodi detalje: “Oni su krenuli sa tri dijela korpusa srpska, potpomognuti sa specijalnim jedinicama Srbije, to je bio tada general Novaković, Jovica Stanišić i sva ekipa srpsko-četnička, Milorad Ulemek Legija, i ovaj Radojica Božović i Škorpioni kompletni, Tigrovi, Labudovi, ne znam ni ja više koje to sve jedinice iz Srbije koje su bile pod komandom MUP-a Srbije. Oni su krenuli u jedan frontalni napad na Kladušu, cilj je bio Kladuša…” (muškarac, srednjih godina). Drugi pripadnik Petog korpusa se prisjeća svog iskustva iz zarobljeništva: “(…) mene su čuvali vojnici, specijalci, bogami. Jedan je bio naš [pod “naši” se misli na ljude Islamske vjeroispovjesti, tj. kako su se prije 1991. g. izjašnjavali kao Muslimani ili kasnije kao Bošnjaci ili su jednostavno imenom i prezimenom pripadali, iako možda ateisti, porodicama muslimanskog porijekla], dva njihova [Srbi], to su bili Legijini, (supruga uzdiše, govori “ah, Bože dragi”) al’ … bili su oni naši, jer naši su bili gori, taj iz Sremske Mitrovice, on je doš’o za pare, al’ ovi su naši bili gori, komšija.” (muškarac, starije dobi).

U ovom dijelu narativ Petog korpusa donekle odražava zvanični bošnjački nacionalistički narativ, koji uzrok izdaje vezuje uglavnom za momenat “saradnje sa Srbima”.[18] Međutim, narativ Petog korpusa ovu saradnju smješta u širi kontekst “odanosti” lokalnog stanovništva političkom programu APZB-a i Fikreta Abdića. Pristalice APZB-a se uglavnom opisuju kao “ludi”, “mahniti”, “primitivni”, spremni da slijepo prate jednog vođu – nikako kao ljudi koji su u tom specifičnom trenutku napravili jedan drugačiji politički izbor. Tako jedna sagovornica navodi: “Ali su oni nevjerovatni, sad da kažu za Abdića – oni bi poginuli. To je tako, to je takav mentalitet (…) ne znam, nije im dao zlatne kašike, ali su bili za njega.” (žena, srednjih godina). Ovaj metod diskvalifikacije političke alternative, proglašavanjem aktera iracionalnim, neshvatljivim osobama, čest je kod sagovornika koji pripadaju narativu Petog korpusa. Na ovaj način se vlastiti izbor legitimiše kao racionalan, moralan i “normalan”.

Narativ Petog korpusa također pokazuje izvjesno odstupanje od obrasca žrtve ili “viktimizirajućeg obrasca”, kako ga naziva Moll, a koji je jedna od glavnih karakteristika etnonacionalističkih narativa: “obrazac glorifikacije vlastitih bitki i vojnika, u kombinaciji sa snažnim naglaskom na poziciju žrtve, zajedno sa traženjem krivca u drugoj nacionalnoj grupi i negiranju ‘mračne strane’ kod sopstvenih” (Ramet u Moll 2015: 914). Naši sagovornici, pripadnici Petog korpusa tokom rata, svoje protivnike opisuju kao žrtve prevare i neznanja, čime im oduzimaju “snagu” neprijatelja, te samim tim umanjuju svoju potencijalnu poziciju žrtve koja bi korespondirala bošnjačkom nacionalnom narativu.

Kroz sjećanja na rat u Velikoj Kladuši, u današnjem narativu pripadnika Petog korpusa kao da provejava poruka da je jedina budućnost građana koji su pristaše političkog programa APZB-a da se pomire sa svojom “gubitničkom” ulogom. Neutralizacija efekata rata iz perspektive ovog narativa je za neke sagovornike moguća samo u slučaju da se odustane od ideološke pozicije APZB-a i Narodne odbrane. Ne postoji prostor u diskusiji za susretanje i kompromisno rješenje između te dvije političke ideologije, već jedino da se ta “druga strana” tj. APZB i Narodna odbrana “dozove pameti”. Naš sagovornik, veteran Petog korpusa koji učestvuje u nedavno započetim inicijativama susreta pripadnika Narodne odbrane i Petog korpusa, govori o tome kako je želio da se napravi “jedan Kladuški blok”, ali s ljudima koji će odbaciti politički program Fikreta Abdića, tj. želio bi “da ih otrgnem iz šapa Fikreta Abdića samo da to pokušamo da ih što više okrenemo prema državi, da se pokrene to polako” (muškarac, srednjih godina).

Narativ Narodne odbrane

Narativ Narodne odbrane se gradi na temelju proglašenja APZB-a kao jedinog izlaza za Veliku Kladušu i pokušaja da se očuva mir u samoj Velikoj Kladuši. Ovaj narativ za argument neophodnosti APZB-a uključuje i to da građanima Kladuše nije bilo u interesu da se sukobljavaju sa srpskom i hrvatskom, ili bilo kojom drugom vojskom. Objašnjava se da je rat u Velikoj Kladuši bio posljedica napada na APZB od strane Armije BiH, odnosno njenog Petog korpusa, a po nalogu sarajevskih vlasti čijoj ideologiji nije odgovarala inicijativa APZB-a. U sklopu ovog narativa je i insistiranje da u političkom programu APZB-a secesija nije nikada bila cilj, već da je APZB proglašena kao sastavni dio Republike BiH, te da je imala manje nadležnosti nego što ih imaju sadašnji kantoni u Federaciji BiH. Pored toga, naši sagovornici koji podržavaju ovaj narativ insistiraju na činjenici da su sarajevske vlasti znale sve o ovoj inicijativi, da su pravovremeno obaviještene, te da se osnivanje APZB-a već dugo pripremalo uz podršku međunarodne zajednice, a u kontekstu Bihaćke provincije i Owen-Stoltenbergovog plana (vidjeti napomenu u Uvodu). Fikret Abdić je za stanovnike tadašnje Velike Kladuše, prema narativu Narodne odbrane, predstavljao legitimnog predstavnika Predsjedništva BiH, dok je Alija Izetbegović nametao fundamentalizam i unazađivanje Velike Kladuše. U konačnici, narativ Narodne odbrane je netrpeljiv prema tadašnjem “Sarajevu” za koje tvrdi da ih je ostavilo na cjedilu između dvije vatre.

Narativ Narodne odbrane je obojen pozicijom marginalizovanosti, izolovanosti i stalnog sukoba sa centrom, odnosno Sarajevom. Viktimizacija koja proizilazi iz te pozicije (mi Kladuščani kao žrtve) je vrlo izražena, i predstavlja zapravo početnu tačku u priči o APZB-u. Ona se vezuje ne samo za ratni i (post)ratni period, već i za vrijeme SFRJ i privrednog razvoja ovog kraja. Uvjerenja da je zbog svog ekonomskog uspjeha Kladuša postala trn u oku Sarajevu i drugim većim gradovima, da je Abdiću namještena afera Agrokomerc, Hakija Pozderac ubijen, itd. još uvijek su uvriježena među lokalnim stanovništvom.[19]

Pojedini sagovornici pominju i tajne planove preseljenja stanovništva Kladuše i okoline u neke druge krajeve BiH. Naš sagovornik, nekadašnji radnik Agrokomerca, kaže da su Kladuščani bili žrtve sistema još od 50-ih godina prošlog vijeka.[20] “Ceh smo platili. … zbog ekonomskih prilika u Krajini … i mnogi su za to zatvora dobili, bili i proganjani, ovi iz komšiluka znam svojih osobno, da su bili u Prnjavoru, dole kod Banja Luke, da su bili u izbjeglištvu i bili u progonu. (…) mi i danas imamo građane opštine Velika Kladuša koji ne smiju doći u Kladušu.” (muškarac, srednjih godina).

Odnos prema Kladuši od 50-ih godina prošlog vijeka do danas se uglavnom doživljava kao neka vrsta kontinuiranog kažnjavanja periferije. Stoga se narativ Narodne odbrane gradi kao neka vrsta pobune protiv ovakvog odnosa, kao otpor periferije za koju, zapravo, nikoga nije briga. Jedna sagovornica, majka poginulog borca Narodne odbrane, navodi: “Odjednom je počelo [sa političkim programom APZB-a, prim. autorice] da bi se sačuvao ovaj kraj, jer smo mi bili žumance u jajetu, da bi se sačuvao taj kraj, da ne bi odvud Srbi napadali i oni otud. Onda su oni proglasili, ne znam s kim je sve to Fikret dogovarao, šta je dogovarao … Tako da je (osnovana) Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Međutim, to se drugima nije svidilo. Sarajevu se vjerovatno nije svidilo. Gdje onda, preko ovih drugih su to htjeli ugušiti.” (žena, starije dobi).

Jedan od glavnih obrazaca u narativu Narodne odbrane je poređenje lokacije i pozicije Velike Kladuše sa Srebrenicom 90-ih, gdje nekoliko naših sagovornika navodi da je APZB bila nužnost kako Kladuša ne bi postala “druga Srebrenica”.[21] Ističe se i to da narod u Velikoj Kladuši nije želio da ratuje ni sa kim, posebno ne sa Srbima. Tako sagovornik koji je bio visokopoziocioniran u vladi APZB-a ističe: “Glavni moto proglašenja Autonomije bio je prekid rata, sačuvanje ljudskih života i materijalnih dobara”. Dok protivnici APZB-a propituju ovaj “mirovnjački diskurs” zbog otvorene saradnje sa srpskim vojnim i paravojnim snagama, u narativima pristaša APZB-a ista se opisuje kao nužnost, koja je prihvatljivija od saradnje koju je Armija BiH uspostavila sa mudžahedinima. On postavlja pitanje: “Je li veći belaj što smo surađivali sa svojim komšijama, sugrađanima, od kojih danas nikoga glava ne boli, naravno da ne amnestiram ako je neko počinio zločine, a kakve belaje imamo od tih plaćenika, vehabija, i tako dalje?” (muškarac, starije dobi).

Agrokomerc je značajan element narativa Narodne odbrane, koji se provlači u sjećanjima na period prije i poslije rata. Tako nailazimo na opise odbrane, čuvanja, zaštite Agrokomerca kao jednog od motiva političkog udruživanja građana Velike Kladuše. Odnos prema Agrokomercu se danas može posmatrati kroz jasnu nostalgiju prema “boljim vremenima”. Velikonja nudi nekoliko čitanja nostalgije, navodi da se nostalgija može tumačiti i kao “disidentski diskurs”, kao pozicija otpora prema “paušalnim osudama prošlosti” (Velikonja, 2008: 165). Nostalgija je neka vrsta odgovora na nesigurnosti vremena u kome se živi, koja insistira na prošlosti kao “ljepšem vremenu”. Nostalgija se danas nudi i kao svojevrsni politički program – u svojim predizbornim govorima Fikret Abdić obećava povratak tih boljih vremena.

Narativ pristaša APZB-a i veterana Narodne odbrane više je usmjeren ka potrebi za opraštanjem, idejom suživota i ocjeni da je situacija danas umnogome bolja, kao i primjerima gdje se iskreno iskoračilo ka pomirenju koje se doima ne samo mogućim nego i neophodnim.
“Ja ćutim jer on zna da je moj sin pogin’o, i zna gdje je pogin’o, a njegov je bio na drugoj strani, i tako. Ja ništa, ni riječi nisam progovorila, neću sa budalom da imam posla, jer je on u stanju svašta napraviti. A sad, moj unuk i njegov unuk od sina dođu meni tu u dvorište. I šta ja sad, da njih zavađam? Neću, ne moraju djeca znati za njihove gluposti, eto.” (žena, starije dobi). Politički programi stranaka, jednako kao i naši sagovornici iz narativa Narodne odbrane, ne potenciraju nikakav oblik ratne retorike, već značajnije mjesto imaju ideje zajedništva, pomirenja i zaborava. O načinu manifestacije ove karakteristike narativa Narodne odbrane diskutuje se u sljedećem poglavlju.

Mjesta gdje se ova dva narativa ne sukobljavaju su u današnjem odnosu pozicije Kladuščana spram Sarajeva, kao simbola moći i centra kreatora politika, i u istom doživljaju identiteta Krajišnika. Među nekadašnjim pripadnicima Petog korpusa postoji jasno nezadovoljstvo današnjim odnosom “Sarajeva” prema položaju ratnih veterana, pa kažu kako je Velika Kladuša “100% zapostavljena i od strane i kantonalnih, i federalnih i državnih vlasti.” Isti ratni veteran Petog korpusa nastavlja: “Kažem da pretpostavljam da je on ost’o živ [Izet Nanić][22] da bi nešto bar pokuš’o, da bi bio na strani boraca. Naš general i jedan i drugi, i general Veljković i general Dudaković, oni se fati Sarajeva, pozicija svojih, gdje si šta ima i to je to… [dakle, oba generala, iako rodom i porijeklom iz Unsko-sanskog kantona, su više pažnje posvećivali odbrani Sarajeva umjesto Unsko-sanskog kantona, te je zapravo, po mišljenju ovog sagovornika, od ova tri krajiška generala jedino general Nanić bio taj koji se istinski brinuo za odbranu i budućnost Krajine koja će kasnije postati Unsko-sanski kanton, te je njegovom smrću ta bitka jednim dijelom zato i izgubljena]” (muškarac, srednjih godina). Narativ Narodne odbrane se slično konstruiše: “Mi volimo reći da ljudi iz Sarajeva, iz drugih dijelova BiH, na neki način trpaju u isti koš sve nas koji smo ovdje. Mi čim se pojavimo tamo, mi smo Babini.” (muškarac, mlađe dobi). U narativu Narodne odbrane netrpeljivost prema Sarajevu naročito proizilazi iz odnosa, tj. “zapostavljenosti” prema imovini i nekadašnjim radnicima Agrokomerca, pa nerijetko i kod sagovornika i sagovornica nailazimo na optužbe za krađu, nelegalnu prodaju, i slično.

U oba narativa je prisutna pripadnost krajiškom identitetu. Ovaj identitet podrazumijeva geografsku pripadnost, sagovornici ističu “ljutinu, osjećaj za pravdu, potrebu da se brani ono što je naše”, ali i jako izražen osjećaj pripadnosti lokalnoj zajednici (vid. Kržišnik-Bukić 1991: 41, 68). Zagovornici oba narativa ističu ponos jer su Krajišnici i samim tim se opisuju kao svojeglavi, osobenjaci, ratoborni i pravdoljubivi. Upravo ove elemente nalazimo i u dostupnoj literaturi o ratu u Velikoj Kladuši.

Pokušaj neopredijeljenog narativa

Pored ova dva sukobljena narativa, uočili smo i jedan neopredijeljeni narativ – onaj za koji je teško odrediti odmah “čijoj strani pripada”. On je fokusiran na pitanje odgovornosti ‘političkih moćnika’ i njihovih ekonomskih i političkih interesa kao glavnog razloga za rat u Krajini. Ovaj narativ nije bio značajno (ili pak konzistentno) zastupljen u istraživačkom materijalu, iz dva razloga: provejavao je samo kod nekolicine sagovornika, te bi se u dubljoj analizi izjava tih sagovornika otkrilo da su njihovi argumenti, kojim su stremili da ne budu svrstani ni u jedan od dva sukobljena, bili u kontradikciji sa kasnijim izjavama, kada bi davali opise sjećanja na rat u Velikoj Kladuši kroz prizmu jednog od dva sukobljena narativa. Za neopredijeljenu poziciju APZB je ništa više do igra političkih i ekonomskih interesa jednog čoveka – Fikreta Abdića – i njegove najbliže okoline, dok je običan narod talac takve politike i danas.

U ovom narativu potenciraju se tragedije porodica koje su ostale podijeljene među pripadnicima dvije strane, u kojima je bio “brat protiv brata”, kao i narušenost međuljudskih odnosa, koja – za neke – traje i danas. Kao što izjavljuje sagovornica, srednjih godina, koja je za vrijeme rata bila u Velikoj Kladuši: “… ovdje se doslovno desio sukob između brata i brata, oca i sina (lupka po stolu) što je za mene kao osobu užasno, neprihvatljivo, nepojmljivo, za koga, u ime koga?” (žena srednjih godina).

Sagovornici koje bismo mogli svrstati u ovaj narativ (mlađi muškarci i žena srednje dobi) propituju opravdanost APZB-a insistirajući na krivici elite koja je zapravo rat iskoristila za sopstveno bogaćenje. Tako jedan mlađi sagovornik, kome je otac bio pripadnik Narodne odbrane, navodi svoje mišljenje o onome što se zbivalo 1993.–1995.: “Imao sam jednom priliku da budem na sastanku sa jednom gospođom koja je bila zatvorenica u logoru Drmaljevo [logor Narodne odbrane, prim. autorica] i njena mi je priča (…) dala neki drugi pogled na sve to. Bila je na neki način u dobrim odnosima sa porodicom Abdić, ali kada je krenula Druga autonomija završila je u logoru. (…) Izašla je onog trenutka kada je ponudila značajniji novac. Shvatio sam zapravo da jedan od razloga osnivanja logora, jedinica, pa i Autonomije zapravo su interesi, (…) prilika za zaradu.” (muškarac, mlađe dobi). Drugi pak sagovornik koji je također za vrijeme rata bio dijete, ali koji dolazi iz porodice koja je naklonjena narativu Petog korpusa, o ratu kaže: “Pa propast, ništa… To je vjerovatno zamišljeno sa par vođa iz države i većeg kruga političkog i Srba i Bosanaca… ne opravdavam, ne podržavam. … Imam negativan stav i mišljenje o tome, i nije uopšte bitno ko je i šta je i koja je opcija politička ili kakva već, vojna je i to je to… sve je glupost.” (muškarac, mlađe dobi).

Jednako kao i narativi Narodne odbrane i Petog korpusa, i ovaj narativ je netrpeljiv prema Sarajevu kao centru moći. Tako naš mlađi sagovornik ima izraženu distancu prema APZB-u, ali osjeća bijes prema centru (Sarajevo), te kaže: “Ti [vlast BiH, vladajuće stranke na čelu BiH, privatnici koji su u dobrim odnosima sa vladajućom bošnjačkom strankom SDA] sad koristiš one pogone i aparate iz 80-ih. Znači, to je naše, kladuško, nije bitno ko je za koju poziciju, ti si sad doš’o u autonomaško gnijezdo… de napravi firmu, kad si mudonja, u Sarajevu…” (muškarac, mlađe dobi). Za ovaj narativ, Agrokomerc je fabrika zahvaljujući kojoj je život u Kladuši nekada bio dobar, ali ne nužno sjajan i koji se danas uglavnom koristi za manipulaciju stanovništva od strane partija na vlasti, kroz priče o ‘revitalizaciji’.[23]

Sjećanje na rat u Velikoj Kladuši 1993.–1995. ne uklapa se u potpunosti u postojeća tri kolektivna nacionalna narativa BiH kojima se reprezentira rat u ovoj zemlji, ali se gradi u odnosu na njih. Ovo sjećanje tvori specifične narative za Veliku Kladušu: narativ Narodne odbrane i narativ Petog korpusa, te jedan pokušaj neopredijeljenog narativa. Narativ Narodne odbrane potiče iz političkog programa APZB-a, insistira na neophodnosti odvajanja od Armije BiH kako bi Velika Kladuša opstala u ratu. Narativ Petog korpusa proističe jednim dijelom iz bošnjačkog nacionalnog narativa o ratu u BiH 90-ih, i rat i podjelu u Velikoj Kladuši karakteriše kao posljedicu secesije i “saradnje sa neprijateljem”. Ono što smo nazvali (djelomično) neopredijeljenim narativom je usmjereno ka pokušaju distanciranja od ova dva sukobljena narativa, iako sjećanja na rat sagovornika/ca iz ovog narativa ipak reflektuju političke pozicije jednog od dva sukobljena narativa. U sljedećem poglavlju ćemo predstaviti prakse sjećanja na rat 1993.–1995. u Velikoj Kladuši, uključujući običaje komemoracije događaja i mjesta koja se vezuju za oba pomenuta narativa.

Prakse komemoracije i kulture zaborava u Velikoj Kladuši

Etnografija sjećanja se, prema Teskiju i Climu, može predstaviti kategorijama pamćenja, zaborava, rekonstrukcije, metamorfoze i posrednog sjećanja. Svaka od njih čini sastavni dio sjećanja koje kreira naša svakodnevna iskustva i doživljaje događaja i ljudi oko nas (Teski i Climo 1995: 1–4). Sjećanje nije prizivanje, već je neprestani proces baziran na individualnom i grupnom razmišljanju o sadržaju i značenju skorašnje i davne prošlosti, ono se dešava sada, te je u stalnoj korelaciji sa svojim potkategorijama. Nasuprot pamćenju, što je, kako navode autori, najmanje izobličena vrsta sjećanja, a odnosi se na proces povezivanja sa prošlošću, kategorija zaborava je u stalnoj relaciji sa sadašnjošću. Zaborav je u službi sadašnjosti, on joj daje značenje i, jednako kao što pamćenje ima svoje otjelovljene mehanizme u vidu komemoracija koje su vremenski određene (primjera radi, nacionalni događaji) i spomenika koji su prostorno određeni, zaborav barata mehanizmom praznine, brisanja i prešućivanja koje se otjelovljuje u jeziku, prostoru i vremenu.

Svaka od ovih kategorija ima svoj specifični oblik u odnosu na zajednicu ili skupinu ljudi na jednom prostoru. Kovač termina “kolektivno pamćenje”, Maurice Halbwacs, navodi da je svako lično sjećanje pod uticajem grupnog, odnosno kolektivnog sjećanja, te da njegova sadržina zavisi od specifičnosti grupa koje su odvojene u vremenu i prostoru. Po Halbwacsu, grupa konstruiše pamćenje, a individua je “uposlena” na radu sjećanja. Jan Assman u svojoj teoriji kulturološkog pamćenja uvodi institucije kao značajan instrument rada sjećanja. Kultura pamćenja je svojevrsna institucija. To je sjećanje koje je izvađeno iz prošlosti, ogoljeno i pohranjeno u simboličkom obliku. Primjer su muzeji, spomen-obilježja, sve ono što nas može pokrenuti da aktiviramo sjećanja koja smo i sami uložili u kreiranje tog otjelovljenja. Kulturološko pamćenje je nerijetko ekstremno elitističko, ono pripada onima koji imaju moć u tom historijskom trenutku, onim “odabranim” da stvaraju sjećanja (Assman 2008: 109).

Ovo poglavlje ima za cilj da predstavi mjesta i datume sjećanja u Velikoj Kladuši, analizirajući njihovu svrhu u procesu kreiranja identiteta zajednice, kolektivnog sjećanja i njegovog odnosa sa zaboravom. Važno je napomenuti da kategoriju zaborava ne koristimo u smislu psihološkog mehanizma potiskivanja traume, već kao politiku zaborava, onako kako je navode Teski i Climo, kao svjesni mehanizam potiskivanja sjećanja: “zaborav može biti smišljeni politički akt, re-ispisivanje historije kako bi se dala potpora trenutnim odnosima moći, te nametanje novih verzija historije od strane onih koji imaju moć” (Teski i Climo 1995: 4). U ovom poglavlju je odgovor na pitanje kako se narativi u Velikoj Kladuši održavaju, kako se institucionaliziraju i materijaliziraju? Kako utiču/djeluju na sjećanja stanovnika/ca – na bazi čega ih stanovnici/e prihvataju? Kakva je zvanična politika sjećanja i kako se (potencijalno) mijenja kroz vrijeme?

Datumi i mjesta sjećanja

Dubrave[24]

Rasprostranjeni su na dvije strane. Kad staneš odozgo i uđeš kroz kapiju, desna strana izgleda veća nego lijeva, čini ti se da ne vidiš kraj. “Tamo je Nedžo, a tamo je mali Jasminin”, napominje nam vodič. Nišani nisu bijeli i špicasti, očekivala sam da su svi jednaki, ali nisu. Vozili smo se skoro izvan grada do mjesta koje se navodi kao jedini spomen na stradale pripadnike Narodne odbrane. “Nisam mislila da je ovako daleko”, govorim – “nije to daleko”, kaže (kao da nismo skupa došli). “Cesta vodi samo do tu, nema dalje, slijepi put, a lijevo od nje je jarak – granica sa Hrvatskom”, primjećujem naglas. “Eno tamo, ona bazga ti je – hrvatska bazga”, vodič potvrđuje našu pretpostavku. Na ulazu je hrđavi lim od nekadašnje trafike. Tu se nekad sigurno prodavala svježa kafa, svježe voće ili su se samo prijavljivali radnici. Ulazili bi kroz tu kapiju i odlazili lijevo prema ovim ostacima limenih valjaka. Iz tih valjaka se sigurno pušilo nešto ili se nešto zamrzavalo. “Ne znam ni šta je to. Niko danas ne zna šta je to”, mislim se, dok prilazim lijevom krilu gdje je ukopan Nedžo. Svaka strana ima svoju malu kapiju sa jednakim natpisom: Udruženje porodica poginulih i nestalih pripadnika Narodne odbrane. “Nema ni godine kad su izginuli. Pa ni ne zna se koji je ovo rat”, kažem. “Bit će”, kaže nam on, umivajući lice zrakom.

 

Ako prvi put dolazite u Veliku Kladušu, podjela na “Babine” i “Didove”, odnosno pristalice političkog programa Narodne odbrane, s jedne strane, i političkog programa Petog korpusa, s druge strane, apsolutno vam neće biti vidljiva. Nema podjele gradskih naselja, mjesta za izlazak, nema nikakvih obilježja koji ukazuju na ovaj “međumuslimanski sukob”, kako se uglavnom označava u literaturi o ratu u BiH. Nad gradom se uzdiže stara tvrđava, sa kulom, u kojoj je tokom rata bio smješten štab Narodne odbrane APZB, i sam Fikret Abdić. Danas, ne postoji nijedno obilježje koje ukazuje na to. U Starom gradu je restoran, popularna destinacija za vjenčanja i ostale proslave. U centru grada je još uvijek zgrada robne kuće Agrokomerc – ali, osim logotipa na fasadi, u prodavnici nema ničega što bi podsjećalo na nekadašnjeg giganta. Inače, jedan dio fabričkih hala nalazi se na ulazu u grad, ali su i one prazne, avetinjski puste. Hale u ruralnim područjima općine uglavnom prepoznaje samo domicilno stanovništvo imajući priču za svaku od njih. Priče o halama daju podatke šta se u njima proizvodilo, ko je poznat radio na kojoj od lokacija, te ko ih je, tijekom i nakon rata, pokrao. Prekoputa robne kuće u samom centru grada nalazi se gradska džamija. U dvorištu džamije stoji spomenik palim borcima Armije BiH.

Također, u centru grada je i veliki park – u parku spomenici palim borcima NOB-a, od prije posljednjeg rata. Nisu polomljeni, ižvrljani, što je neobično za današnje vrijeme. Ulice u gradu nose ‘predratna’ imena – glavna ulica je ulica Maršala Tita. Dan općine Velika Kladuša je 23. februar, odnosno dan kada je 1942. godine opština prvi put oslobođena.[25] Ovog datuma u organizaciji Općinskog vijeća i uprave Velike Kladuše zajedno sa Udruženjem građana “Josip Broz Tito” polažu se vijenci i cvijeće na spomen-ploču “Ibrahima Mržljaka u naselju Zagrad”. Ibrahim Mržljak Mali (1924.-1944.) je jedan od narodnih heroja SFR Jugoslavije, proglašen Ordenom narodnog heroja[26] 24. jula 1953. g. koji je bio pripadnik Osme krajiške muslimanske udarne brigade, koja je bila vojna jedinica Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije[27] Isto tako se posjećuje centralni spomenik u Gradskom parku, Centar za kulturu i obrazovanje “Zuhdija Žalić” i spomen-obilježje “Zuhdija Žalić” u Polju. Zuhdija Žalić je bio pripadnik 13. proleterske brigade “Rade Končar” i 1. proleterske divizije koja je učestvovala u oslobađanju velikog dijela Bosne i Hercegovine (kasnije i Crne Gore i Srbije) za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata 1941.-45.g.[28] U okviru programa obilježavanja ovog datuma u svim velikokladuškim osnovnim školama se održava “Historijski sat na temu ‘23. februar 1942. godine – Dan oslobođenja Općine Velika Kladuša’” (Općina Velika Kladuša 2013). Dan sjećanja na poginule pripadnike Petog korpusa u ratu u Velikoj Kladuši obilježava se na Dan šehida, drugi dan Ramazanskog bajrama, polaganjem vijenca i učenjem Fatihe ispred centralne gradske džamije, kao što je praksa bošnjačkog nacionalnog narativa, koja se vezuje za obilježavanje sjećanja na protekli rat u BiH.

Mjesto sjećanja na rat za pripadnike Narodne odbrane je mezarje Dubrave, mjesto gdje su sahranjeni pripadnici Narodne odbrane. Inicijativa za osnivanje mezarja Dubrave pokrenuta je nakon rata jer su brojne žrtve sahranjene na teritoriji Hrvatske, a udruženja, kao što je Udruženje porodica poginulih i nestalih pripadnika Narodne odbrane, te stranka Demokratske narodne zajednice, osniva, održava i nekoliko puta posjećuje ovo mjesto u znak sjećanja. Centralni datum sjećanja na rat u Velikoj Kladuši za pripadnike Narodne odbrane je 10. decembar, koji se naziva “Dan sjećanja na poginule pripadnike APZB”, koji je ujedno i datum obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava. Na ovaj dan predstavnici Udruženja porodica poginulih i nestalih pripadnika Narodne odbrane posjećuju mezarje “Dubrave” naglašavajući da sve ove godine traje borba za ostvarivanje prava porodica i pripadnika Narodne odbrane, jer su diskriminirani i obespravljeni u odnosu na sve druge učesnike rata (Reprezent, 2014). Osim 10. decembra, ne postoje drugi datumi sjećanja na rat za pripadnike NO-a. Također, ne obilježavaju se ni datumi koji bi mogli biti značajni za istoriju AZPB-a, a koje naši sagovornici i sagovornice spominju: datum proglašenja APZB-a, 27. septembar 1993. godine; “Pad prve Autonomije” u avgustu 1994. i “Pad druge Autonomije” 7. avgusta 1995. Iako se sjećaju ovih datuma, oni ih ne obilježavaju, niti su oni ičim obilježeni u javnom prostoru.

Ova tišina, odnosno politika zaboravljanja rata 1993.–1995., te odluka da se u javnom prostoru ne obilježava rat nije slučajna; dio je političkih programa partija koje baštine ideju političkog programa APZB-a. Neposredno nakon rata, pa sve do 2000. godine, dok je na vlasti bila Stranka demokratske akcije, dominantni bošnjački nacionalistički narativ bio je izrazito vidljiv u gradu. Tako se, na primjer, centralna ulica u gradu zvala ulicom Izeta Nanića, komandanta Bužimske brigade u sklopu Petog korpusa. Bužimska formacija je jedna od najozloglašenijih u sjećanjima i pamćenjima tadašnjih simpatizera APZB-a, iako komandanta Nanića ne poistovjećuju sa “specijalnim formacijama” [uglavnom paravojne formacije koje su razne strane u sukobima osnivale za poslove zatvaranja i mučenja zatvorenika]. Danas su aktuelne optužnice protiv pripadnika 505. brigade zbog zločina počinjenih nad civilnim stanovništvom Velike Kladuše. Zvaničan dan opštine bio je 7. avgust, kojim se obilježavalo “oslobođenje” Velike Kladuše, 1995. godine, odnosno njen “drugi pad” u narativu Narodne odbrane. I danas, kako navode neki sagovornici, pristalice narativa Petog korpusa obilježavaju ovaj datum.

Ipak, po osnivanju DNZ-a i dolasku na vlast 2000. godine, sve što bi podsjećalo na rat 90-ih, te što bi izazivalo potencijalnu netrpeljivost među stanovništvom, polako se institucionalno briše. Politike zaborava postaju zvanične – sva obilježja rata, bilo kog od dva dominantna narativa, uklanjaju se iz javnog prostora zajednice, osim pomenutog spomenika palim borcima kod gradske džamije. Mijenjaju se nazivi ulica – Izet Nanić ustupa mjesto Maršalu Titu u centru grada.[29] Sagovornik pristalica narativa Petog korpusa se prisjeća situacije u jednoj lokalnoj školi: “U nas su bile slike svih šehida u školi. … Kad je prvi put preuzeta vlast od strane Fikreta Abdića, i najavio se načelnik da će posjetiti školu i on je to snimo. To je bilo između šehidskih porodica i njega, bila su prepucavanja, i baš bilo je, sve se žestoko zakuhalo. I nema toga. … Sklonjeno je.” (muškarac, srednjih godina). Tako je jedan od sagovornika, pristalica narativa Narodne odbrane, koji je učestvovao u kreiranju općinskih politika u Velikoj Kladuši u tom periodu, naveo: “Mi nismo ništa, ama ništa što je vezano za rat, a što bi se moglo nekom zamjeriti, željeli isticati. Kontra strana [narativ Petog korpusa, prim. autorica] je imala, 7. august je bio Dan općine, a znate da je tad u izbjeglištvo otišlo 30.000 ljudi. Mi smo taj datum poništili i vratili 23. februar [dan oslobođenja Velike Kladuše 1942. g., prim. autorica] koji nikom ne smeta… Isto tako, nazivi ulica, vodili smo se predratnim nazivima, ili nekim geografskim toponimima.” (muškarac, srednjih godina).

Inicijativa osnivanja zajedničkog spomenika stradanja žrtvama rata obje suprotstavljene strane nije nikad zaživjela. Ona se pominje tek u narativima pristalica narativa Narodne odbrane kao neuspjela zbog blokiranja SDA. “Ta inicijativa nije imala razumijevanja sa ove druge političke strane, sa strane SDA i ovih koji okupljaju pripadnike Armije BiH, oni su smatrali da ne mogu pod istu kapu i jedni i drugi. Iako su to, po meni, evo vrijeme je pokazalo i tek će pokazati, to su žrtve, i jedni i drugi, suludih politika, i ludih političara, … a dakle ne vrijeđajući ni jedne ni druge kad ovo kažem i ne sumnjajući u čestitost žrtve, ni jednih, ni drugih.” (muškarac, srednjih godina).

Kada pitamo sagovornike o njihovim praksama obilježavanja sjećanja na rat 90-ih, oni ih uglavnom vežu za lokacije ličnih stradanja, gubitaka, koji su nerijetko udaljeni od urbanog jezgra grada i ničim obilježeni sem narativom sagovornika. Tako naš sagovornik, tadašnji pripadnik vojske Narodne odbrane, navodi: “Meni je najjača asocijacija na rat moje rodno mjesto gdje sam ja i zarobljen. Ja sam zarobljen bukvalno na svom komadu zemlje, bukvalno je to moja zemlja i kad god sam dakle gore, to brdo gore iznad kuće N.A., je asocijacija na to… i ja sam nekoliko puta sam obilazio ta mjesta.” (muškarac, srednjih godina).

Sagovornici istraživanja navode da je u godinama neposredno nakon rata podijeljenost između narativa pristalica političkih programa Narodne odbrane i Petog korpusa bila izraženija u javnom prostoru. No, vremenom se jaz smanjivao. Ipak, naši sagovornici ističu da i dalje postoji nepovjerenje i nedostatak želje da se razlike prevaziđu, posebno u svakodnevnom životu. Sagovornik koji je bio pripadnik Petog korpusa i član SDA naglašava da sukob postoji, “ne u tom javnom životu, nego kroz papire, gdje može uvijek da te zavlači, da te provocira.” (muškarac, srednjih godina). Sagovornica čiji bi se stavovi mogli svrstati u neopredijeljeni narativ navodi kako su najgore prolazila “njihova” djeca, prisjećajući se neprijatnosti koje je njeno dijete doživljavalo u školi. Majka je uočila da je dijete neraspoloženo, “Pa šta je bilo? ‘Pa uvijek svi dobijaju paketiće, a ja nikad.’ (…) Dugo vremena je bilo ‘jel sam babin il sam didov’? Otac od mog supruga je tada bio živ, ja kažem: ‘Ti si i babin i didov, imaš svog babu D. i svog didu E.’. Al’ ne, ima tamo neki ‘babo’ i neki ‘dido’, ali njihov nisi, dušo, ne pripadaš njima ni po kom osnovu i njihov ne možeš bit’.” (žena, srednjih godina).

O tišinama svakodnevnih razgovora

Veliki broj istraživanja u oblasti sjećanja se specifično fokusirao na mogućnost ili nemogućnost artikulisanja sjećanja na proživljene traume, dok je manje istraživanja fokusirano na sjećanja na rat i traume koja se prešućuju, za koje nema artikulacije, koje se izražavaju kroz tišine. Tišine nam, jednako kao i trauma, pokazuju modalitet stanja u kojem je naracija u društvenom okruženju moguća ili nemoguća. Trauma se može okarakterisati kao potpuno privatno i krajnje nedjeljivo, nepričljivo iskustvo (Arendt i Scarry u Edkins 2003: 45): “Jezik postaje neobičan ili fantastičan, sjećanje iskrivljeno – žrtve često vide sebe kao krivce za svoju bol, a u takvim trenucima društvene smrti, pripovijedanje je sve osim stalo.” (Ibid: 46)

Narativi stanovništva u Velikoj Kladuši su prožeti tišinom i prazninama, koje su najprisutnije u odnosu na pitanje do koje mjere sukobljeni narativi utiču danas na svakodnevni život u Velikoj Kladuši. Ispitanici često govore: “Ne znam šta da vam kažem”. Vrijeme u Velikoj Kladuši kao da je stalo 29. septembra 1993., kada je osnovana Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. O ovom danu se ne govori mnogo, a naši sagovornici i sagovornice ćute ili ga nerado pominju.

Tišine se pojavljuju u sjećanjima naših sagovornika/ca na različitim mjestima i dosta zavise od pozicije koju su imali tokom rata. Civili, odnosno najčešće žene i oni/e koji/e su bili djeca u tom periodu, u svojim sjećanjima na rat gotovo nikada ne spominju zvanične datume ili događaje (npr. proglašenje APZB) kao nešto što pamte. Njihova sjećanja vezana su za vrlo lična iskustva – porođaj tokom granatiranja grada; odlazak po vodu tokom policijskog časa; “kada je otac ostao u Bužimu”, “kada je sin otišao u vojsku”, “kada je ubijen policajac” ili “kad su se odvojile vojske”. Većina njih je vezana za ono što je u istraživanju određeno kao neopredijeljeni narativ, i imaju potrebu da naglase svoju distanciranost u odnosu na dva sukobljena narativa. Također, gotovo svi/e naglašavaju da nisu “nigdje bježali”, aludirajući na dva izbjeglištva 1994. i 1995. Kao da time dodatno distanciraju sebe od zvaničnih ideologija (nisu ni ‘Babini’ ni ‘Didovi’), ali daju i legitimitet svojim sjećanjima, jer su bili tu, svjedočili događajima koji su se dešavali u Kladuši.

Oni koji su bili aktivni u ratu, odnosno bili u vojskama, svoja sjećanja ne prešućuju, već izravno vezuju za zvanične narative i događaje – jasnije se sjećaju početka rata, radničkih mitinga i sastanaka, proglašenja APZB-a, naglašavaju solidarnost prema svom narodu za vrijeme rata, jasnije označavaju neprijatelja (pojmovima koji u tom specifičnom kontekstu imaju pogrdna značenja: “autonomaš”, “Bužimljani”, “Babini”, “korpusovci” itd.).[30] Borci Narodne odbrane spominju fetvu Islamske zajednice izdatu početkom rata, kao jedan od bolnijih događaja kojih se sjećaju iz tog perioda. Također, među sagovornicima koji su bili pristalice političkog programa APZB-a, sjećanje na izbjeglištvo je upečatljivo – govore o njemu kao o jednom od najgorih iskustava tokom rata, kada im je postalo jasno da su “ostavljeni od svih” – i od vlasti u Sarajevu (centra) i od međunarodne zajednice. Opisuju višednevno spavanje na otvorenom, dane bez hrane i vode, prelazak u proizvodne hale opustošenog pogona Agrokomerca u Hrvatskoj, u kojima su bili “odvojeni dekama” jedni od drugih.

Naši sagovornici u Velikoj Kladuši pričali su nam o nasilju koje su preživjeli oni lično, ili neko njima blizak, kao dio svojih sjećanja na rat. Kada govore o nasilju, neki koriste pasivni vid “to se tuklo” ili “bilo je pritiska”, ali ima i primjera detaljnih sjećanja o tome kako je bombardovan grad, kako je sagovornik ranjen, kako se sahranjivalo dijete, kako je bliska osoba mučena u zarobljeništvu. Pripadnik Narodne odbrane kaže: “Na trećem koraku osjetim još jednom da me pogodio, u drugu nogu. Dere se on: ‘Evo još jednog, vide kako je pao’, ‘Tekbir, Allahu ekber’, a ja ležim i gledam u njega (pauza).” (muškarac, srednjih godina). Pripadnik Petog korpusa se sjeća zarobljeništva svog oca: “Bio je [otac, prim. autorice] puno bijen, tamo gdje su ga zarobili, od strane Narodne odbrane, Fikretove vojske, taj što ga je tuko sad živi u Americi, tuko ga je neki … pištoljem, 762, bio je sav kvav.” (muškarac, srednjih godina).

Izbjegavanje razgovora o nekim temama, ili njihovo neimenovanje, manifestacije su tišine kojom je okruženo sjećanje na rat u Kladuši, i zastupljeno je u oba narativa. Neki sagovornici nisu uopšte željeli da govore o ratu ili su odmah prelazili na temu današnjice, naglašavajući: “(…) bilo je strašno, ne znaju u Bosni šta je rat, najgori je bio kod nas” i “ratni period tek danas preživljavam”. Često se u razgovorima spominju “oni tamo” ili “oni gore”, bez jasne odrednice o kome je zapravo riječ. Kao da nam se, kao nekima koji dolaze iz vana, sa oprezom, serviraju paramparčadi izlomljenog jezika na dekodiranje.

Tišina u odnosu na period rata je protkana svojevrsnim strahom ili se samo strah naglašava iz tog perioda. Jedna ispitanica kaže: “bilo nas je strah” i tu prekida narativ bez pominjanja ko je izazivao strah, čega su se bojali, pa nastavlja: “pretrpjeli smo strašan strah” (žena, srednjih godina). Ovaj mehanizam neimenovanja se posebno očituje pri pominjanju članova porodice koji su bili u vojsci ili zarobljeništvu, posebno u neopredijeljenim narativima, i razgovorima sa ženama: “Devedesetih, bili su moja braća, svi su bili u ratu.. Ah… Ne znam šta da pričam…”, dok druga pak ispitanica kroz cijeli narativ pominje supruga koji je bio u zarobljeništvu i brata u vojsci, ali se iz cijelog razgovora niti na jednom mjestu ne da naslutiti u kojoj vojsci ili u kojem izbjeglištvu. Muž je “prošao zatvorsku torturu (…) meni je to bilo najdrastičnije, to misliti, gdje su mi braća, šta sad, šta će se desiti” (žena, srednjih godina). Nijedna od naših sagovornica ne pominje silovanje kao taktiku u ratu koju nailazimo u nekoliko optužnica i presuda Suda BiH za rat u Velikoj Kladuši (pogledati dalje izvještaje OSCE 2013, Učanbalić 2015, Detektor 2016).

Jedna od tema o kojoj se u Kladuši ne govori jeste stigma koju njeni građani nose, posebno u odnosu na ostatak BiH. Nakon rata, svi koji su dolazili iz Velike Kladuše u Banjaluku, Bihać, Mostar, Sarajevo, bili su etiketirani isključivo kao “Babini”, odnosno kao “izdajnici”, bez obzira koju su stranu podržavali. Podjela na “Babine” i “Didove” bila je, i još uvijek je najvidljivija u samoj Kladuši, međutim ne i širom BiH. Jedan sagovornik se sjeća reakcija svojih kolega sa studija u Banjaluci: “… kada kažeš da si iz Velike Kladuše, na neki način te ljudi vedrije gledaju, ispituju o onome što je bilo, i naravno često pod pretpostavkom da ste iz autonomaških kuća, kako bi se to reklo (smijeh).” S druge strane, on je svoje porijeklo iz Velike Kladuše krio u Sarajevu i Bihaću: “… izbjegavao sam da kažem odakle sam. … Kad kažem da sam iz Velike Kladuše, stane se tu dok se bolje ne upoznam sa ljudima, pa onda se krenemo šaliti o tim stvarima, ali inače nema one reakcije kao u Banjaluci.” (muškarac, mlađe dobi).

Treba imati u vidu da su pripadnici Narodne odbrane stigmatizirani i kroz sistemski zakonodavni okvir FBiH. Suočeni sa prezirom i potpunom marginalizacijom unutar bošnjačkog nacionalnog narativa, borci Narodne odbrane nisu mogli biti sahranjeni kao ‘šehidi’ (čemu je umnogome doprinijela i fetva Islamske zajednice BiH donesena početkom rata). Demobilisani borci Narodne odbrane nisu mogli da ostvare razna socijalna prava koja su bila zagarantovana borcima Petog korpusa, odnosno Armije RBiH.[31] Djeca poginulih pripadnika Narodne odbrane također nisu ni približno imala isti tretman kao djeca šehida poginulih boraca Petog korpusa (vid. Nadarević 2014). Mlađi sagovornici se sjećaju postratnog straha od osvete: “(…) nekih prvih mjeseci odmah poslje rata, sjećam se najviše po ogromnim sijelima, jer su ljudi mislili da će biti neke osvete, da će neko dolaziti po kućama da ih muči ili šta ja znam. I bio je dogovor da u selu svaku noć ide po 20-30 ljudi da se drže zajedno ljudi (…) Trajalo je jako kratko, možda ni godinu dana, i onda je život krenuo nekim normalnijim tokom” (muškarac, mlađe dobi). Također se prisjećaju situacija iz školskih dana, gdje im je kroz obrazovni program bio “nametan” narativ Petog korpusa, iako je porodica podržavala narativ Narodne odbrane: “dobio sam jednu pjesmu da recitujem o nekom borcu, iz Petog korpusa, Izet Nanić, ne znam ko je bio … i stari mi je zabranio da idem na tu sekciju više (smijeh) iz prostog razloga što se govori o ratu.”

Kroz oba narativa, sjećanje na rat je slično u tome što se svi kao stanovnici porijeklom iz Velike Kladuše osjećaju stigmatiziranim u odnosu na ostatak BiH. Također, civili se sjećaju rata kroz lične doživljaje, dok bivši vojnici imaju sjećanja na specifične istorijske datume i rezultate političkih previranja. Sjećanje na rat 1993.–1995. u Velikoj Kladuši nije izraženo kroz specifične datume kada se organizuju javne komemoracije, što je jednim dijelom i posljedica političkog programa jedne od sukobljenih strana koja javno poziva na zaborav.

Politike budućnosti

U ovom istraživanju došli smo do zaključka da se sjećanje na rat u Velikoj Kladuši 1993.–1995. ne uklapa u potpunosti u postojeća tri kolektivna nacionalna narativa BiH, već se gradi na osnovu specifičnih lokalnih narativa: narativa Narodne odbrane i narativa Petog korpusa. Narativ Narodne odbrane insistira na tome da je osnivanje APZB-a bilo neophodno kako bi se Velika Kladuša “sačuvala” od sudbine još jedne “Srebrenice”, ali se zasniva i na viktimizaciji Kladuščana u odnosu prema Sarajevu i ostatku BiH. Narativ Petog korpusa je uronjen dobrim dijelom u bošnjački nacionalni narativ o ratu u BiH 90-ih, te kao takav rat u Velikoj Kladuši tumači kao posljedicu secesije i “saradnje sa neprijateljem” što je dovelo do podjele Velike Kladuše. Uočili smo također i jedan potencijalno drugačiji (alternativni) narativ usmjeren ka pokušaju distanciranja od ova dva sukobljena narativa, dokazivanju da se ne priseže ni jednom od političkih programa sukobljenih narativa. Međutim, sjećanja na rat ovih sagovornika/ca ipak reflektuju političke pozicije jednog od ova dva sukobljena narativa.

Iako se podijeljeni narativi u Velikoj Kladuši ne oslikavaju po zgradama, ulicama, natpisima, oni danas ipak žive i tkaju se u sjećanjima naših sagovornika i sagovornica kao odraz suprotstavljenih strana iz rata 1993.–1995. godine. Međutim, ako prihvatamo da su narativi fluidni, da se iz dana u dan osporavaju, da isplivavaju mnogostruke mreže moći i nejednakosti, isto tako vjerujemo da je naše istraživanje tek jedna fotografija međusobnog odnosa sukobljenih narativa u Velikoj Kladuši, te da će se ti odnosi nastaviti mijenjati, kao što su se mijenjali i do sada. U našim završnim pitanjima problematizujemo kako bi ti sukobljeni narativi mogli uticati na budućnost Velike Kladuše, na tkivo same zajednice, međusobne odnose njenih građanki i građana, tj. na koji način sjećanja na rat u Velikoj Kladuši danas mogu imati uticaja na mir i suživot u Velikoj Kladuši sutra.

Poruke političke ideologije iza koje stoje stranke koje su trenutno na vlasti u Kladuši (DNZ i Laburisti) jeste da je ključ uspjeha Velike Kladuše u opraštanju i zajedničkom budućem životu, da treba okrenuti novi list, ne sjećati se i ne spominjati prošlost, već se okrenuti prema budućnosti. Narativ pristalica Narodne odbrane je više utemeljen na onom što bi Teski i Climo u jednom od pet putanja do etnografije sjećanja nazvali “zaboravljanje” da bi se oprostilo (Teski i Climo 1995: 4), kao što Fikret Abdić u svojoj predizbornoj kampanji kaže: “Opraštajući drugima, vi oslobađate sebe i vi oslobađate mene!”[32] Međutim, ne bismo mogli reći da je ovo zaboravljanje događaja iz rata i samog sukoba ono što Anderson zove “kolektivnom amnezijom” (Anderson 1991), jer to nisu planirana zaboravljanja, već puno više “moderna pamćenja” gdje se iz svjesnosti o šteti konfliktne prošlosti ista ostavlja po strani (Gillis 2006: 178).

Danas je Velika Kladuša jedna od opština sa najmanjim brojem zaposlenih u BiH, što je prije rata bilo nezamislivo. U takvoj situaciji, insistiranje na nostalgiji, nekadašnjoj moći Agrokomerca i mogućnostima njegove revitalizacije – što je prisutno u narativu Narodne odbrane; te insistiranje na “izdaji”, “mahnitosti” karakteristično za narativ Petog korpusa samo još više gura Veliku Kladušu na margine bosanskohercegovačkog društva. Ipak, postoje naznake da se proces pomirenja i otvaranje dijaloga između dvije sukobljene strane dešava neposredno, bez puno uticaja sa strane. Jedan sagovornik tako pravi pregled procesa pomirenja od kraja rata do danas: “… [na početku] bilo je tu svašta, bilo je tuča, svađa, jedni na druge, … međutim sad, dosta se toga izmirilo, druži se, … običan narod se vratio jedan drugome… na jednoj strani je bio jedan brat, na drugoj je bio drugi, nema šta, zajedno se mora živjet.” (muškarac, srednjih godina). Drugi sagovornik, pripadnik Petog korpusa, nagovještava da ovaj narativ ostaje čvršće ukopan u stavu da pomirenje zahtijeva priznavanje “krivice” od strane Narodne odbrane: “… i mi smo organizovali to druženje i otišli na Dubrave, na to mezarje gdje su ovi poginuli autonomaši… proučili Fatihu, položili cvijeće, onda smo došli ovdje gdje su naši, isto proučili Fatihu, položili cvijeće, tu je bilo i Srba i Hrvata, i svega. To je naišlo kod devedeset posto ljudi na odobravanje, e sad ima jedan dio koji kažu ‘Vi ste četnici, vi ste izdajice’” (muškarac, srednjih godina).

Paloma Aguilar Fernandez, koja se bavi pitanjem amnezije nakon Španskog građanskog rata, navodi da je zaborav bio posljedica obostranog dogovora nekadašnjih sukobljenih strana, kako bi društvo moglo da krene dalje (Aguilar Fernandez 2002). Istovremeno, ona navodi primjere postkonfliktnih društava, kao što je slučaj bivše Jugoslavije, u kojima se insistira upravo na suprotnom – zaborav onoga “šta su nam uradili” ne dolazi u obzir. Time se kolektivno sjećanje instrumentalizuje kao perpetuum mobile za dalje sukobe. Međutim, Velika Kladuša je zajednica u kojoj nosioci jednog od sukobljenih narativa promovišu politiku zaborava na rat 1993.–1995. kao dio svog političkog programa. Dakle, kada je riječ o Kladuši, moramo se baviti i kulturom zaboravljanja. Jedan od mogućih razloga za forsiranje zaborava je i pokušaj da se izbjegne novi sukob, odnosno otvore neka stara pitanja i kontroverze. Međutim, zaborav, ili amnezija, može imati dvostruke efekte – “nekada je ono o čemu se ćuti opasnije od onoga o čemu se priča” (Aguilar Fernandez 2002: 17). Amnezija može omogućiti društvu koje je prošlo kroz konflikt da krene dalje. Međutim, ukoliko amnezija nije prihvatljiva za sve strane, odnosno ukoliko se insistira na pamćenju sopstvenog narativa u odnosu na narative “drugog”, odnosno “neprijatelja”, to je potencijal za nove sukobe. Predstavljanje i razumijevanje drugačijih narativa o prošlosti je važno, koliko god ona bila neshvatljiva i neprihvatljiva iz današnjih pozicija – a ova teza je, čini se, više nego ikad aktuelna u Velikoj Kladuši i Bosni i Hercegovini nakon oktobra 2016. godine.

Napomene

[1] Fikret Abdić bio je predratni direktor i današnji je predsjednik Udruženja za zaštitu nezaposlenih dioničara Agrokomerca (http://www.agrokomerc.eu/), jedne od najrazvijenijih firmi u bivšoj SFRJ; član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 1991.; osnivač i predsjednik Autonomne pokrajine Zapadna Bosna od septembra 1993.; osuđen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva 2002. godine. Kompletnu optužnicu i presudu možete pogledati na web-stranici udruge Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, dostupno na: https://www.documenta.hr/hr/zlo%C4%8Din-na-podru%C4%8Dju-velike-kladu%C5%A1e.html.

[2] Jedan od komentara ispod teksta objavljenog na portalu Klix, 18.11.2016. “Velika Kladuša sa Fikretom Abdićem: Put u dugoočekivani prosperitet ili potupnu izolaciju” glasi: “Na Veliku Kladušu treba baciti atomsku bombu i pobit svu gamad..posebno se potrudit da se pobiju velikokladuška djeca….SMRT svim kladušacima, a posebno njihovoj prljavoj djeci koji ratnog zločinca Abdića smatraju herojem i spasiocem”, dostupno na: http://www.klix.ba/vijesti/bih/velika-kladusa-sa-fikretom-abdicem-put-u-dugoocekivani-prosperitet-ili-potpunu-izolaciju/161117085

[3] Pogledati, na primjer, TV emisiju na portalu Detektor, u produkciji BIRN-a, TV Justice, 2016, “Kako je Babo podijelo Krajinu”, dostupno na: http://detektor.ba/epizoda-83-kako-je-babo-podijelio-krajinu/. Vidjeti također tekst autora M. Dedić (2016), objavljen u Dnevnom Avazu, “Fikret Abdić Babo: predstava tek počinje”, dostupno na: http://www.avaz.ba/clanak/257520/fikret-abdic-babo-predstava-tek-pocinje

[4] Fikret Abdić bio je kandidat za predsjednika BiH na prvim višestranačkim izborima 1990. godine, gdje je odnio ubjedljivu pobjedu u odnosu na ostale kandidate. Međutim, poziciju prepušta Aliji Izetbegoviću, predsjedniku i osnivaču SDA, ali ostaje član Predsjedništva BiH. Godine 1993. vraća se u Veliku Kladušu, nakon propalih mirovnih pregovora koji su vođeni u Ženevi u junu. Nezadovoljan odbijanjem Alije Izetbegovića da prihvati mirovni plan Owena i Stoltenberga, on javno iznosi ideju o osnivanju “bihaćke republike”. U samom dokumentu proglašenja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna navodi se da je ona sastavni dio Bosne i Hercegovine, da će se uspostaviti korektni odnosi sa drugim narodima, omogućiti trgovina, te da će se u Rijeci (R. Hrvatska) stvoriti “bescarinska zona sa konvertibilnim sredstvima plaćanja”. U dokumentu “Proglas o formiranju Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna” stoji (paragraf 100): “1. Formirati Autonomnu pokrajinu „Zapadna Bosna“ uključenu u sastav Republike Bosne i Unije Republike Bosne i Hercegovine kao zajednice u kojoj će se zakonima i drugim propisima urediti društveni odnosi, obezbijediti ustavnost i zakonitost, ravnopravnost naroda i organizirati vlast; 2. Prekinuti rat, uspostaviti mir i omogućiti povratak prognanika i izbjeglica.”  (Dreković 2004: 280).

[5] Pod “nasilnim pomjeranjem” stanovništva podrazumijevamo ono kako se definiše “prisilna migracija” u kontekstu konflikta ili rata: “ljudi koji su prisiljeni napustiti svoje domove iz jednog ili više sljedećih razloga i gdje institucije vlasti nisu u stanju ili ne žele da ih zaštite: oružani sukob, građanski rat; opšte nasilje; i progon na temelju nacionalnosti, rase, vjere, političkog mišljenja ili društvene skupine.” University of Oxford, Forced Migration Online http://www.forcedmigration.org/about/whatisfm po definiciji International Association for the Study of Forced Migration (IASFM). Bitno je napomenuti da ovaj termin koristimo iako u narativima koje analiziramo postoji potreba da se potencira da određena pomjeranja stanovništva nisu bila nasilna, kao što je, na primjer, narativ Petog korpusa.

[6] U narativu Narodne odbrane ovaj događaj se naziva „Prvi pad Autonomije“.

[7] Ovaj događaj se u narativu Narodne odbrane naziva “Osnivanje Druge Autonomije”.

[8] Ofanziva Armije BiH izvedena u avgustu 1995. bila je pomognuta vojnom operacijom “Oluja”, koju su izvodile hrvatske vojne snage, a protiv srpske vojske u Republici Hrvatskoj. Također, važno je napomenuti da je prilikom osvajanja Kladuše nakon “prvog pada Autonomije” 1994. godine vojska Narodne odbrane sarađivala sa srpskim paravojnim formacijama.

[9] Kličić smatra da se ove brojke ne mogu zvanično potvrditi.

[10] Detaljnije informacije o optužnici i presudi Abdiću pogledajte u dokumentima na portalu udruge Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, dostupno na: https://www.documenta.hr/hr/zlo%C4%8Din-na-podru%C4%8Dju-velike-kladu%C5%A1e.html.

Pored Abdića, kao pripadnik NO APZB za ratni zločin osuđen je i Sakib Dautović. Više o optužnici i kazni, vidjeti u Duraković 2015.

[11] Po izlasku Fikreta Abdića iz zatvora 2012. godine, dolazi do raskola između stranke DNZ i Abdićeve/Abdićevih političkih agendi, te do velikih unutarstranačkih frakcija, pri čemu se osniva nova Laburistička stranka (2013.) kojom upravljaju i predsjedavaju Adbićeva djeca, Elvira i Dunja Abdić. U stranci DNZ se zadržava rukovodstvo koje je u značajnoj mjeri gradilo narativ Narodne odbrane. Fikret Abdić po dolasku u Veliku Kladuši, te po gostovanjima u medijima, i davanju izjava na internet kanalima, nikada nije odao počast ili žaljenje za poginulim pripadnicima Narodne odbrane. Naprotiv, Abdićev narativ izbjegava bilo kakav pomen rata i isključivo se fokusira na topose Agrokomerca, ekonomskog razvoja, i prijeratnog života u Velikoj Kladuši.

[12] Također, početkom 2000-ih, lokalna novina iz Velike Kladuše, “Reprezent”, počinje da objavljuje kolumnu “Džehenmska decenija” u kojoj iznosi svjedočenja pripadnika i simpatizera NO APZB o zločinima u ovom kraju. Vidjeti više o tome u tekstu autora Emira Suljagića, objavljenom u sarajevskom magazinu “Dani”, pod naslovom “106 teških optužbi protiv boraca Petog korpusa” (19.10.2001.).

[13] Fetva je izdana 23.11.1993., kao Fetva o zabrani klanjanja dženaze pripadnicima APZB. Fetva zvanično više nije na snazi od 24. decembra 2013. godine kada je Vijeće za fetvu Rijaseta Islamske zajednice objavilo vijest o prestanku njene važnosti. Islamska zajednica u ovoj odluci nije osudila njeno prvobitno izdavanje. Naprotiv, u obrazloženju se navodi da je “fetva bila privremenog karaktera i važila je za vrijeme trajanja razloga koji su opravdavali njeno donošenje” (Rijaset Islamske zajednice… 2013).

[14] Na ove tvrdnje nailazimo kod sagovornika i sagovornica koji/e podržavaju narativ Narodne odbrane. Narativ o radikalnim islamistima prenosi i „New York Times“ tijekom 1995. godine intervjuišući stanovništvo Velike Kladuše u izbjeglištvu Miholjsko.

[15] Mnogo su brojniji naslovi koji se APZB-om bave kao izdajom – takva su, na primjer, djela Smaila Kličića, koji je na ovu temu objavio dvije knjige (2002; 2013) u kojima se bavi “političkim i pravnim aspektima stvaranja i funkcioniranja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna”, te pitanjima poput “krajiške posebnosti” koju navodi kao jedan od argumenata koji se koristio za opravdanje APZB-a (2002: 14). U svojoj drugoj knjizi, “Napad iznutra: političke dimenzije stvaranja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna” navodi da je cilj knjige da se objasni karakter rata u Krajini, kako bi se omogućilo pomirenje među sukobljenim stranama (2013: 9). Međutim, Kličić, kao ni mnogi drugi autori koji su se bavili ovim pitanjem, nije odstupao od osnovne teze koja je utkana u zvanični bošnjački nacionalistički narativ: da je APZB izdaja, da se ne oprašta saradnja sa “agresorskom vojskom”, da je Fikret Abdić zločinac i izdajnik, a pristalice ideje APZB-a zavedena masa. Osim kod Kličića, sličan pristup (uvjetno rečeno) predstavljanju rata u Velikoj Kladuši može se naći i u djelima Drekovića (2004), Mujagića (2013), Saračevića (2014), sa očiglednim odstupanjima po nivou stručnosti i pouzdanosti. Primjera radi, Dreković u svojim izlaganjima nudi pregled ključnih dokumenata, događaja, te upućuje većinom na pouzdane izvore, dok Mujagić, i sam Kladuščanin, piše svojevrsni roman toka svijesti, učestvujući više u proizvodnji narativa, nego u stručnom dokumentovanju i analizi. Kada je riječ o naslovima koji predstavljaju “drugu stranu”, odnosno izražavaju pozitivan stav prema ideji APZB-a i liku i djelu Fikreta Abdića, njih je zaista malo, gotovo i da ih nema. Osim autobiografije Ismeta Gračanina Ćićme, koji je bio jedan od komandanata specijalnog odreda “Šejla” u okviru Narodne odbrane (2007), knjige pripovijetki Zerine Nadarević (2014), te lokalnih novina “Reprezent”, ova vrsta literature gotovo i da ne postoji.

[16] Konflikt između predstava o prošlosti “odozdo” i istorije “odozgo” uvijek postoji budući da se prošlost stvara i sa vrha i sa dna, pa se sjećanje pojavljuje kao pregovaranje, umnogome obilježeno društvenim kontekstom, istorijskim trenutkom i odnosima moći (Misztal 2003: 61–73).

[17] Intervjui su snimani i transkribovani uz formalni pristanak svih intervjuisanih.

[18] Mnogi medijski napisi i već pomenuti autori koji su naklonjeni narativu Petog korpusa, u svojim djelima navode da je Fikret Abdić od samog početka rata djelovao kao “srpski agent”, koji bi “misteriozno nestajao” prilikom sastanaka u Banjaluci, kao i da je Slobodan Milošević “namjerno” oslobodio Abdića iz zatvora nakon afere Agrokomerc, kako bi služio “velikosrpskim interesima” u BiH.

[19] Početkom 70-ih godina prošlog vijeka, u Velikoj Kladuši se osnivaju velike fabrike – Agrokomerc, Saniteks i Grupeks. Najveći broj građana/ki Velike Kladuše, Cazina i okolnih mjesta se zapošljava u privrednim pogonima Agrokomerca, koji se razvija u giganta za proizvodnju prehrambenih proizvoda. Međutim, 1987. dešava se afera sa nepokrivenim mjenicama. Razvoj fabrike je zaustavljen, a Fikret Abdić, direktor i ‘zaštitni znak’ Agrokomerca je optužen za “kontrarevolucionarne aktivnosti” i zatvoren. Na meti jugoslovenskih medija našla se čitava lokalna zajednica. Građani/ke i radnici/e Agrokomerca predstavljani su kao ‘tvrdoglavi’, ‘spremni da ginu za Fikreta’, ‘neljubazni’, ‘lakomisleni’ i generalno nespremni da prihvate ‘odgovornost’ za ono što je afera učinila ostatku zemlje. Grad je dobijao nova imena – umesto Velika Kladuša, prozvan je Velika Gladuša, odnosno Velika Kraduša, a nisu izostajale ni optužbe za širenje nacionalizma i “islamskog fundamentalizma” (vid. Mulaosmanović 2010). Nakon dvije godine zatvora Fikret Abdić je pušten na slobodu, Agrokomercu je oprošten dug, ali fabrika nikada više nije ponovila uspjeh iz prethodnih godina. Detaljnije o razvoju i aferi “Agrokomerc”, vidjeti u Mulaosmanović 2010. Također, u arhivi Infobiro Mediacentra Sarajevo dostupni su tekstovi iz dnevnih i sedmičnih novina vezani za aferu: Oslobođenje, Večernji list, Borba, Politika.

[20] Strah od “preseljenja”, zapravo, možemo vezati za događaj koji se početkom 50-ih godina desio u Cazinskoj krajini, poznatiji kao “Cazinska buna”. Vera Kržišnik-Bukić, autorica najznačajnijeg djela o ovom događaju, Cazinsku bunu smatra prije svega socijalnom bunom seljaka, jedinstvenom u SFRJ, ali i u drugim komunističkim zemljama. Buna je prije svega bila reakcija na agrarnu politiku koja je u SFRJ počela da se razvija od 1949. godine, a koja je imala za cilj stvaranje “seljačkih radnih zadruga”, kojima bi se izvršila preraspodjela u vlasništvu nad zemljom (išlo se ka stvaranju sitno-srednjeg seljačkog sloja). U praksi, to je značilo intenziviranje prinudnog otkupa (davanje vlastima zakonom propisane količine poljoprivrednih proizvoda). Bunu su organizovali Mile Devrnja, iz okoline Slunja, Milan Božić i Ale Čović, koji su bili iz Krajine. Važno je pomenuti da su sva trojica bili odlikovani pripadnici partizanskog pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Buna je počela – i završila se – 6. maja 1950. godine. Rezultat svega, nasuprot očekivanjima organizatora, nije bila smjena režima, već jedna spaljena trafo stanica, nekoliko opljačkanih zadruga. Sve se desilo u selima u okolini Cazina, dok na teritoriji Hrvatske, odnosno Slunja buna nikada nije ni organizovana, iako je to trebalo da se desi prema zamisli samih organizatora. Buna je imala dalekosežne posljedice po stanovnike ovog kraja. Organizatori su kažnjeni smrtnom kaznom, većina učesnika je poslana na robiju i konfiskovana im je imovina. Dodatno, nekoliko stotina porodica je iseljeno na teritoriju Srpca, kako bi se teren ‘neutralisao’. Jedan od načina kažnjavanja lokalnog stanovništva bio je i nedostatak ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje, privredu (Kržišnik-Bukić 1991). U takvoj situaciji, osnivanje i razvoj Agrokomerca, jednog od najvećih giganata jugoslovenske privrede, potpuno transformiše ovaj kraj.

[21] Srebrenica je jedan od rijetkih toponima koji se spominju u narativima i koji na neki način smješta rat u Velikoj Kladuši u kontekst rata u BiH.

[22] Izet Nanić je bio komandant 505. Bužimske viteške brigade, koja je bila dio Petog korpusa Armije RBiH. Poginuo je u avgustu 1995. Više na https://bs.wikipedia.org/wiki/Izet_Nani%C4%87.

[23] Predizborna kampanja Fikreta Abdića na lokalnim izborima 2016. bila je izrazito obilježena pričom o uspjehu Agrokomerca, ekonomskom prosperitetu u budućnosti, sa mogućim ponovnim pokretanjem fabrike. Vidjeti više na zvaničnoj web-stranici Laburističke stranke BiH, www.laburistibih.ba.

[24] Mezarje Dubrave smješteno je na granici sa Hrvatskom, na prostoru nekadašnjih peradarskih farmi. Jedan od naših sagovornika, nekadašnji pripadnik Narodne odbrane, vodi nas da posjetimo ovu lokaciju koja se nalazi nešto dalje od grada, zabačena od glavne ulice. Osim natpisa “Udruženja porodica poginulih i nestalih pripadnika Narodne odbrane”, ništa nema posebno istaknuto sa opisom rata 1993.–1995. ili informacijom o suprotstavljenim stranama.

[25] O historiji opštine može se pogledati na linku na zvaničnoj web-stranici Općine – http://velikakladusa.gov.ba/o-opcini/istorija/. Historijski pregled staje sa 1942. godinom i nema zvaničnog pominjanja rata devedesetih.

[26] Orden narodnog heroja je naziv za jugoslavensko odlikovanje za hrabrost, drugo najviše vojno odlikovanje u socijalističkoj Jugoslaviji. Dodjeljivao se pojedincima, vojnim jedinicama, političkim i drugim organizacijama za izuzetna ili herojska djela u vrijeme rata i u miru. Najviše ordena, kao i Ibrahimu Mržljaku, dodijeljeno je partizanima za akcije tokom Drugog svjetskog rata. Ukupno su dodijeljene 1332 nagrade u Jugoslaviji. https://bs.wikipedia.org/wiki/Orden_narodnog_heroja (pristupljeno 15.04.2017.g.)

[27] Osnovana 28. septembra 1942 u Cazinu po naredbi Štaba 1. Bosanskog korpusa. Po osnivanju ušla je u sastav Četvrte udarne divizije 1. Bosanskog korpusa. https://bs.wikipedia.org/wiki/Osma_krajiška_muslimanska_udarna_brigada (pristupljeno 15.04.2017.g.)

[28] Zuhdija Žalić je pripadao starješinskom kadru brigade, tj. bio je jedan od dva komandira vodova Drugog udarnog bataljona (Radošević 1984, str. 20-21)

[29] Iako se neke ulice danas drugačije zovu, zanimljivo je da te izmjene nisu zabilježene na stranicama BH Telecoma i elektronskog imenika.

[30] “Autonomaš” je pripadnik Narodne odbrane, “Bužimljani” pripadnici Petog korpusa iz Bužima, “Babini” pripadnici Narodne odbrane i pristalice APZB-a, “korpusovci” pripadnici Petog korpusa.

[31] “Demobiliziranim braniocem, u smislu ovog zakona, smatra se pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i policije nadležnog organa unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: Oružane snage), koji je učestvovao u odbrani Bosne i Hercegovine (početak agresije na opštinu Ravno) od 18.09.1991. do 23.12.1996. godine.” Član 2 Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica, Službene novine Federacije BiH, broj: 61/06, 27/08 i 32/08.

[32] Web-stranica Laburista BiH: http://laburistibih.ba/index.php?start=4

Bibliografija

Knjige i stručni članci

Aguilar Fernandez, Paloma (2002), Memory and Amnesia: The Role of the Spanish Civil War in the Transition to Democracy, Oxford, New York: Berghahn Books.

Anderson, Benedict R. (1991), Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, London: Verso.

Asman, Alaida (2011), Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti, Beograd: Biblioteka XX vek, Knjižara Krug.

Assman, Jan (2008), „Communicative and Cultural Memory“, u Erll, Astrid i Ansgar Nunning (prir.), Cultural Memory Studies. An International and Interdisciplinary Handbook, Berlin/ NewYork: Walter de Gruyter, 109–118.

Dreković, Ramiz (2004), U obruču: Krajišnici i Hercegovci u borbi na dva fronta, Zenica: Dom štampe.

Edkins, Jenny (2003), Trauma and the Memory of Politics, Cambridge: Cambridge University Press.

Erlandson, David A., Harris, Edward L., Skipper, Barbara L. i Allen, Stieve D. (1993), Doing Naturalistic Inquiry: A Guide to Methods, Newbury Park, CA: Sage.

Gillis, John R. (2006). „Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa“, u prir. M. Brkljačić i S. Prlenda, Kultura pamćenja i historija, Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga, 169–196.

Gračanin, Ismet (2007), U inat nepravdi, Velika Kladuša: Centar za kulturu i obrazovanje.

Kličić, Smail (2002), Međubošnjački sukob u Cazinskoj krajini 1992.1995.: političko-pravni aspekti nastanka i djelovanja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, Bihać: Univerzitet u Bihaću, Centar za ljudska prava i prevenciju konflikata.

Kličić, Smail (2013), Napad iznutra: političke dimenzije stvaranja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, Bihać: Društvo arhivskih radnika Unsko-sanskog kantona.

Kržišnik – Bukić, Vera (1991), Cazinska buna 1950, Sarajevo: Svjetlost.

Marshall, Catherine i Rossman, Gretchen B. (1989), Designing Qualitative Research, Newbury Park, CA: Sage.

Misztal, Barbara (2003), Theories of Social Remembering, Berkshire, England, Philadelphia: Open University Press, Maidenhead.

Moll, Nicolas (2016), „Division and Denial and Nothing Else? Culture of History and Memory Politics in Bosnia and Herzegovina“, Cultures of History Forum, http://www.cultures-of-history.uni-jena.de/debates/bosnia-and-herzegovina/division-and-denial-and-nothing-else-culture-of-history-and-memory-politics-in-bosnia-and-herzegovina/ (pristupljeno 27. novembra 2016.).

Mujagić, Kasim (2013), Istina o Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna 1993-1995. Cazin: Grafis.

Mulaosmanović, Admir (2010), Bihaćka krajina 1971.1991.: utjecaj politike i političkih elita na privredni razvoj, Sarajevo: Institut za istoriju.

Nadarević, Zerina (2014), Zaboravljena djeca Krajine. Velika Kladuša: Biblioteka Kladuša.

OSCE (2013) Borba protiv nekažnjivosti za seksualno nasilje u oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini: postignuti napredak i izazovi. OSCE Misija u BiH: Sarajevo.

Radošević, Todor (1984) 13. proleterska brigada “Rade Končar”, Beograd: Vojnoizdavački zavod Beograd.

Saračević, Izudin (2014), Anatomija jedne Autonomije: destrukcija ustavnog uređenja Republike Bosne i Hercegovine sa osvrtom na APZP, Bihać: Grafičar.

Teski, Marea C. i Climo, Jacob J. (1995), Labyrinth of Memory: Etnographic Jounrneys. Westport, Connecticut: Bergin & Garvey.

Velikonja, Mitja (2008), Titostalgija. Študija nostalgije po Josipu Brozu, Ljubljana: Mirovni Inštitut.

Članci iz novina i online medija

BIRN BiH (2010), „Suljo Karajić osuđen na 18 godina zatvora“, 13.04., dostupno na: http://www.justice-report.com/bh/sadr%C5%BEaj-%C4%8Dlanci/suljo-karaji%C4%87-osu%C4%91en-na-18-godina-zatvora (pristupljeno 30. augusta 2016.).

Bonner, Raymond (1995), „Bosnian Splinter Group Is Exiled and Unwanted“, New York Times, 22.08., dostupno na: http://www.nytimes.com/1995/08/22/world/bosnian-splinter-group-is-exiled-and-unwanted.html (pristupljeno 11. marta 2016.).

Dedić, M. (2016), „Fikret Abdić Babo: predstava tek počinje“, Dnevni avaz, 9.10., dostupno na:  http://www.avaz.ba/clanak/257520/fikret-abdic-babo-predstava-tek-pocinje (pristupljeno 9. oktobra 2016.).

Detektor (2016), „Kako je Babo podijelio Krajinu“, BIRN BiH, TV Justice, epizoda 83 (prir. D. Erjavec), 09.11., dostupno na: http://detektor.ba/epizoda-83-kako-je-babo-podijelio-krajinu/ (pristupljeno 9. novembra 2016.).

Duraković, Dženita (2015), „Počelo obnovljeno suđenje Dautoviću“, Justice Report BIRN BiH, 13.01., dostupno na:  http://www.justice-report.com/en/articles/po%C4%8Delo-obnovljeno-su%C4%91enje-dautovi%C4%87u (pristupljeno 1. septembra 2016. godine).

Kladuša.net (2016), „BUKA intervju: Kako i zašto je pobijedio Fikret Abdić Babo“, 04.10., dostupno na: http://kladusa.online/buka-intervju-kako-i-zasto-je-pobijedio-fikret-abdic-babo/ (pristupljeno 5. oktobra 2016.).

Klix.ba (2016), „Velika Kladuša sa Fikretom Abdićem: Put u dugoočekivani prosperitet ili potupnu izolaciju“, 18.11., dostupno na: http://www.klix.ba/vijesti/bih/velika-kladusa-sa-fikretom-abdicem-put-u-dugoocekivani-prosperitet-ili-potpunu-izolaciju/161117085 (pristupljeno 18. novembra 2016.).

Purić, Amir (2013), „Otvorene rane Krajine“, Diskriminacija.ba, 28.09., dostupno na:

http://diskriminacija.ba/otvorene-rane-krajine (pristupljeno 1. septembra 2016.).

Purić, Amir (2016), „Veliku Kladušu čekaju četiri teške godine“, Vijesti.ba, dostupno na: http://vijesti.ba/clanak/327546/veliku-kladusu-cekaju-cetiri-teske-godine (pristupljeno 3. oktobra 2016.).

Reprezent (2014), „Obilježen četvrti Dan sjećanja na poginule pripadnike Narodne odbrane“, 10.12, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=cRmCo0I-QdI (pristupljeno 18. novembra 2016.).

Suljagić, Emir (2001), „106 teških optužbi protiv boraca Petog korpusa“, Dani, 19.10. dostupno na: https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/228/t22803.shtml (pristupljeno 30. augusta 2016.).

Vijesti.ba (2013), „Potvrđena optužnica protiv Redžepa Beganovića zbog zločina u Cazinu“, 07.01., dostupno na: http://vijesti.ba/clanak/124232/potvrdena-optuznica-protiv-redzepa-beganovica-zbog-zlocina-u-cazinu (pristupljeno 1. septembra 2016.).

Učanbalić, Selma (2015), „Hapšenje za zločin u Bužimu“, Justice Report BIRN BiH, 27.04., dostupno na:  http://www.justice-report.com/en/articles/hap%C5%A1enje-za-zlo%C4%8Din-u-bu%C5%BEimu (pristupljeno 1. septembra 2016.).

Dokumenti i ostalo

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, „Zločin na području Velike Kladuše“ (unutar teksta dostupan tekst optužnice (1996.) i presude (2002.) Fikretu Abdiću), dostupno na: https://www.documenta.hr/hr/zlo%C4%8Din-na-podru%C4%8Dju-velike-kladu%C5%A1e.html (pristupljeno 10. juna 2016.).

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Muftijstvo bihaćko, Hasan ef. Makić (1993), „Fetva o klanjanju dženaze pripadnicima paravojne formacije AP ‘Zapadna Bosna’, tekst fetve dostupan u Dani: https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/228/t22803.shtml, (pristupljeno 30. augusta 2016.)

Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercgovine, Vijeće za Fetve (2013), „ Odluka o fetvi o klanjanju dženaze pripadnicima paravojne formacije AP ‘Zapadna Bosna’“, 24.12, dostupno na: http://vijecemuftija.islamskazajednica.ba/index.php/2015-12-08-13-41-32/fetve-i-rezolucije/161-fetva-o-klanjanju-dzenaze-pripadnicima-paravojne-formacije-ap-zapadna-bosna (pristupljeno 1. septembra 2016.).