Vesti

Vierda: Suočavanje s prošlošću između istine i mita

Inicijativa mladih za ljudska prava u Hrvatskoj pokrenula je potpisivanje peticije Isprika, kojom se poziva državni vrh Hrvatske da se ispriča za zločine tijekom i nakon akcije vojno redarstvene akcija „Oluja“. Objavili su Priručnik za ponašanje političara.

„Pravo vrijeme za ispriku je u trenutku obilježavanja same akcije u Kninu, 5. kolovoza“, smatra Branka Vierda, koordinatorica programa pravde u Inicijativi.

„Oni koji se u Hrvatskoj pokušavaju iskreno suočiti sa prošlošću doživljavaju se kao izdajnici države, a oni koji prodaju jedan oblik mitologiziranog narativa su heroji“, dodaje ona.

RSE: Nedavno ste objavili Priručnik za političare koji bi se trebali ispričati žrtvama ratnih zločina, žrtvama Vojno redarstvene akcije „Oluja“. Ima li reakcija iz vrha države, od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića?

Vierda: Trenutno nema nikakvih reakcija na naš Priručnik. Mi smo Priručnik uputili predsjednici republike i premijeru, u doista iskrenoj nadi da će Priručnik pročitati i da će se njime koristiti.

RSE: Isprike moraju biti javne i dostojanstvene, te trebaju biti upućene pred žrtvama i na mjestima koja su značajna za njihova stradanja. Takav javni iskaz mora sadržavati činjenice o tome da su u prošlosti počinjena kršenja ljudskih prava koja su žrtvama nanijela ozbiljnu i nepopravljivu bol te prihvaćanje dijela odgovornosti za ono što je učinjeno ili je propušteno učiniti. Da li je to trenutak kada se u Kninu obilježava obljetnica „Oluje“?

Vierda: Mi smatramo da je upravo obljetnica „Oluje“ trenutak koji treba svakako iskoristiti za ispriku za zločine, te masovna i sustavna krštenja ljudskih prava koja su se dogodila, kako za vrijeme, tako i nakon Vojno redarstvene akcije „Oluja“. Smatramo da je to najbolji trenutak za uputiti ispriku, upravo radi društvene odgovornosti i odgovornosti prema žrtvama.

RSE: Naglašavate da bi isprikom država pokazala da je spremna priznati činjenice, preuzeti odgovornost za zločine te osigurati da se zločine odobrava kako se ne bi ponovili. Zašto onda šutnja?

Vierda: To je ono zbog čega se mi aktivno bavimo tim pitanjem. Isprika, kao način reparacije, kao način ostvarenja tranzicijske pravde, uporno izostaje. Općenito, suočavanje sa prošlošću, dakle,preuzimanje odgovornosti, priznavanje činjenica koje su se dogodile tijekom devedesetih, koliko god da one bile traumatične i teške za priznati, moraju se priznati i mora se za njih ispričati.

Isprika, u tom smislu, predstavlja jednu simboličku odštetu, jedan simbolički čin, kojeg bi visoki dužnosnici Republike Hrvatske trebali čim prije napraviti, kako bi se naša društva i naše države uistinu mogle pomiriti i krenuti ka izgradnji boljeg društva.

RSE: Šuteći o zločinima, bez isprike, čini mi se da se Hrvatska pretvara u jednu poprilično nazadnu zemlju, nedemokratsko društvo u kojoj se zločin relativizira.

Vierda: Tako je. Mi u Inicijativi imamo dojam da postoji strah da će se, priznavajući činjenicu da su počinjeni zločini od strane pripadnika Hrvatske vojske, od strane pripadnika jedinica pod kontrolom Republike Hrvatske, dovesti u pitanje legitimnost cjelokupne operacije „Oluja“. To nije slučaj.

Prvi korak ka suočavanju sa prošlošću, svakako mora biti priznanje i preuzimanje odgovornosti od strane najviših dužnosnika naše države da su zločini počinjeni.

RSE: Zagovarate istinu i jasno utvrđivanje činjenica o ratu u bivšoj Jugoslaviji, naglašavate da svi zločini iz prošlosti trebaju biti prepoznati i imenovani te da dostojanstvo žrtva mora biti obnovljeno i da patnje žrtava moraju biti prepoznate i obeštećene kroz reparacije i kazneni progon počinitelja. Da li su države u regiji shvatile vašu poruku?

Vierda: Vjerujemo da jesu. Isprika je samo jedna od sastavnih dijelova politika i načina na koji mi pokušavamo zagovarati ostvarivanje tranzicijske pravde, kako Inicijativa mladih za ljudska prava u Hrvatskoj, tako i uredi Inicijative mladih za ljudska prava u cijeloj regiji.

Svi se bavimo istom misijom, istim ciljem, a to je uspostavljanje pomirenja među našim državama, u nadi da se događanja i monstruoznosti, počinjeni tijekom devedesetih, više nikada ne ponove.

RSE: Odnos prema žrtvama čini mi se sve je lošiji kako godine prolaze. U Hrvatskoj kada se progovori o srpskim žrtvama „Oluje“, onaj koji na to ukaže, smjesta se proglašava komunistom ili jugoslavenom, četnikom… I odmah se postavlja protupitanje – zašto nema isprike onih koji su počinili zločine u Vukovaru, Škabrnji, za genocida u Srebrenici. Otkud ta lakoća etiketiranja i izostanka osjećaja za ljudsku patnju i žrtvu?

Vierda: Slažem se sa Vama u potpunosti. Mi, kao Inicijativa mladih, se jako često susrećemo sa tim, pogotovo u ovim periodima, kada tražimo ispriku, ne samo za zločine počinjene za vrijeme i nakon redarstvene akcije „Oluja“, nego i za zločine počinjene u Ahmićima i Medačkom džepu.

Mi ne tražimo ispriku samo za zločine i kršenje ljudskih prava za vrijeme i nakon „Oluje“, nego i za preuzimanje kompletne odgovornosti za sve ono što se događalo od strane Republike Hrvatske, u najširem smislu, za vrijeme ratova devedesetih. Vlada takav dominantan narativ da se oni, koji se pokušavaju suštinski i iskreno suočiti sa prošlošću, doživljavaju kao izdajnici države. Oni koji prezentiraju nekakav tip mitologiziranog narativan, su heroji.

Mi pokušavamo, vrlo uporno, vrlo sustavno, zagovarati da žrtve i počinitelji ne trebaju biti procjenjivani na temelju njihove nacionalne pripadnosti. Zločin je zločin, a žrtva je žrtva. Ono što nekoga čini žrtvom je patnja i nanesena tragedija, a ne to koje je etničke pripadnosti.

RSE: Da li dio toga potiče i iz one priče da se u Domovinskom ratu, kada se brani domovina, ne može počiniti ratni zločini?

Vierda: Naravno da se ne možemo složiti sa time da se u obrambenom ratu ne može počiniti zločin. Međunarodno humanitarno pravo i međunarodno ljudsko pravo su vrlo egzaktni i vrlo jasni. Činjenice, koje koristimo u argumentacijama za naše stavove, su utvrđene sudskim presudama. Mi smo aktivno pratili rad Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i presude koje je taj sud donosio.

Nastavili smo pratiti rad Mehanizma, nakon što je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju prestao sa radom. Vrlo precizno promatramo činjenice, koje su utvrđene, i o njima govorimo. Vjerujemo da državne institucije i predstavnici vlasti nedovoljno prenose ono što je utvrđeno pred Međunarodnim kaznenim sudom.

RSE: Zašto to rade institucije vlasti u regije?

Vierda: To je pokušaj kompenzacije i svojevrsnog natjecanja tko će se prvi ispričati i tko će prvi priznati. Mislimo da takav put, takav način i pristup u suštinskom suočavanju sa prošlošću i kreiranju dobrog i zdravog društva, ne može biti naslonjen na metodu tko će prvi, a tko će se drugi ispričati.

Hrvatska se treba baviti sobom, u tom smislu, a ne biti opterećena time što će napraviti druge države, ili da njena odluka o visini od tome kako će reagirati države u susjedstvu.

RSE: U analizama međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava i danas se upozorava da svi odgovorni za zločine nisu privedeni pravdi. S time se odugovlači u gotovo svim državama regije. Da li se time koči normalizacija odnosa i suočavanja sa zločinom koje su počinili pojedinci iz određenog naroda,a ne cijeli narod?

Vierda: Upravo je tako, u Hrvatskoj, ali u pravu ste kada kažete da je takva situacija u cijeloj regiji. Ne postoji suštinsko suočenje sa vlastitim greškama počinjenim 90-ih godina, ni politički, ni u kazneno-popravnom smislu.

Smatram da je iznimno važno podizati kaznene prijave, voditi kaznene postupke i utvrditi individualnu krivnju za počinjenje ratnih zločina. Ukoliko krivnja bude utvrđena za pojedinca, dominantan narativ koji vlada, da su cijeli narodi sudjelovali u ratu i bili takvih namjera i takvih nastojanja, će se pokazati kao pogrešan. Ukoliko postoje pravomoćne presude, ne mogu postojati krivnje naroda za zločine koji su se događali, nego su to individue, konkretne osobe, u konkretnim zapovjednim lancima, koji su za to odgovorni. Zato trebaju snositi odgovornost.

RSE: Koliki je broj onih, koji su privedeni pravdi u državama regije, da ne govorimo o onim najvišim razinama, koji su završili na Haškom sudu?

Vierda: Taj konkretan podatak nemamo, ali smo se bavili podacima vezanim za kaznene presude u predmetima za kaznena djela počinjena za vrijeme i nakon Vojno redarstvene akcije „Oluja“. Kako za to, tako i za većinu zločina koji su počinjeni, postoje različiti izvori, koji ne nude jednake rezultate. Jedni su nalazi državnog odvjetništva, jedni su nevladinih organizacija, koje se bave proučavanjem i praćenjem te statistike.

Broj procesuiranih za vrijeme i nakon akcije „Oluja“ je više 3.700 osoba. Nešto manje od njih 2.400 je osuđeno, što zvuči ozbiljno i što svakako jeste jedan ozbiljan broj. Problem je što su te pravomoćne presude bile kvalificirane kao djela krađe, razbojništva i slično, a nisu imale kontekst ratnog zločina. Upravo na takav način pravosuđe pruža dojam da se radi o nekim pojedinačnim incidentima, a ne o sustavnom kršenju ljudskih prava i ratnim zločinima.

RSE: Kakav je Vaš odnos prema „Oluji“?

Vierda: Mi kao organizacija u svom radu, pokušavamo zagovarati procese pomirenja i mirnog rješavanja sporova. Bilo kakav tip ratnih aktivnosti, koji uzrokuje neizmjerne gubitke, nikada nije dobro u rješavanju sukoba.

RSE: Negiranja zločina, prisutno je u državama regije. Bili smo svjedoci da su poslanica Srpske radikalne stranke (SRS), Vjerica Radeta, kao i lider te stranke, Vojislav Šešelj, na najgnusniji način vrijeđali žrtve i porodice žrtava javnim negiranjem genocida u Srebrenici. Bilo je poziva da se to procesuira, ali nisam vidjela neke rezultate. Umjesto toga, aktivisti i aktivistice Inicijative mladih su novčano kažnjeni zbog toga što se usprotivili da na tribini u Beški govori osuđen ratni zločinac Veselina Šljivančanin.

Vierda: Tu se otvara prostor za puno intenzivniju i ozbiljniju raspravu o slobodi govora i o govoru mržnje kao takvom, koji se vodi i u Hrvatskoj. Mislim da bi se o tome trebalo snažnije progovoriti, ali riješiti i na pravnoj onsovi. Govor mržnje je više nego prisutan u zemljama naše regije, pogotovo ako govorimo o ovome što ste spomenuli, a to je negiranje ratnih zločina, negiranje zločina protiv čovječnosti i negiranje genocida. To je ono sa čime se mi susrećemo i u Hrvatskoj.

Svjedočili smo situaciji, nakon posljednje pravomoćne presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, u predmetu Prlić i drugi. Nakon te presude, mogli smo po centru grada Zagreba, vidjeti slike Slobodana Praljka u maksimalno afirmativnom tonu. afirmativnom tonu. Te slike nisu maknute.

Dakle, ne postoji jasna i nedvosmislena želja institucija Republike Hrvatske da osudi, na svim razinama, na kojima ona može, institucionalno i politički, zločine koji su počinjeni.

RSE: Zanimljivo je da su mladi ljudi novčano kažnjeni zato što su „remetili javni red i mir“, a činjenica je da su se usprotivili tome da na jednoj tribini govori osuđeni ratni zločinac.

Vierda: Svjesni smo toga. Koliko sam se stigla pozabaviti samom izrekom presude, lako je tumačiti da se radi o nemogućnosti davanja prava govoru osobi koja je osuđena za ratne zločine.

Takve presude nikako ne doprinose pravdi, ni istinskom suočavanja sa onim što se dogodilo, niti tome da možemo očekivati da političari i najviši državni dužnosnici propagiraju ono što nam je suštinski bitno.

RSE: Za mene je to bila cinična i besramna presuda Višeg prekršajnog suda u Rumi. Da li se slažete s tim?

Vierda: Slažem se sa Vama. Vjerujem da će kolege žaliti, pa ćemo vidjeti kako će izgledati daljnji razvoj postupka.

RSE: U javnom prostoru govor mržnje prema drugima, drugačijem svjetonazoru, naciji… sve je strašniji, prelazi okvire dobrog ukusa… evo i ispod vašeg poziva da se potpiše peticija Isprika može se svašta pročitati. Kako se nosite s tim?

Vierda: Nažalost, teško mi je to reći, ali mi smo navikli na takvo ponašanje. To nas ne obeshrabruje. Postoji veliki broj ljudi koji zaista podržava naš rad. Svjesni smo da ovo, čime se mi bavimo, je na nekoj razini riskantno, ali mi smo istinski zagovaratelji ljudskih prava, neovisno o tome koliko to teško bilo. Predano ćemo nastaviti raditi ovo što radimo.

Komentari na našim stranicama, na inboxima naših osobnih Facebook profila i prijetnje koje mi redovno dobivamo, nisu krivnja pojedinaca, nego udžbenika i obrazovnog procesa. U udžbenicima se ne predviđaju i ne navode činjenice, vezane za ratove devedesetih, koje su se doista događale.

Mi smo se bavili proučavanjem osnovnoškolskih i srednjoškolskih udžbenika povijesti. Dok se u obrazovnom sustavu i politički ne uspostavi jedno suštinsko priznavanje svega onoga što se događalo devedesetih, bilo nama to na čast, ili na sram, ovakve stvari i takvi komentari će se događati i bit će ih sve više.

RSE: Vidim da se povijest selektivno uči u hrvatskim školama, a da ne govorimo o onoj daljnjoj prošlosti. Ustaške parole se smatraju povijesnim pozdravom, bar tako misli predsjednica Hrvatske. Da li mislite da Inicijativa mladih, ovakvim svojim djelovanjem, može mijenjati društvenu svijest kod mlade generacije, kod ljudi koji sazrijevaju?

Vierda: Mi istinski vjerujemo da može. Trudimo se, koliko je to moguće, javno istupati da mladi vide da smo i mi generacija poput njih, većinom rođeni, ili kasnih 80-ih, ili ranih 90-tih. Većina nas nije bila rođena kada su se događali ratovi devedesetih. Roditelji su bili dio ratova, borili su se kao hrvatski vojnici. Ono zašto se nas često proziva je da branimo isključivo srpske, a ne i hrvatske žrtve, što nije istina. Mi se borimo i trudimo se štititi žrtve, neovisno o njihovom nacionalnom porijeklu.

Vrlo intenzivno i predano radimo na susretima mladih u regiji, razmjenjujemo programe, družimo se kako bismo osvijestili mlade i kako bi im pomogli da saznaju što se uistinu dogodilo, kad to već ne rade državne institucije.

(Objavljeno na Radiju Slobodna Evropa, 4.8.2018.)