Vesti

„Za ljubav je potrebno dvoje, ali i za rat je potrebno dvoje“: Kultura sjećanja na rat u Kiseljaku

Autorke: Tamara Banjeglav, Lejla Gačanica, Nikolina Marjanović

Tekst je prvobitno objavljen u publikaciji Kultura sjećanja u lokanim zajednicama u Bosni i Hercegovini koju je 2017. izdala Fondacija Mirovna akademija u Sarajevu.

Uvod

Ova studija bavi se kulturom sjećanja na rat koji se od travnja/aprila 1993. do veljače/februara 1994. godine odvijao u zajednici koja je izabrana kao fokus istraživanja – u gradu i široj općini Kiseljak. Izraz ‘kultura sjećanja’ u radu koristimo kao zbirni pojam za oznaku sveukupne, nenaučne javne upotrebe prošlosti (Kuljić 2006: 10). Kultura sjećanja se, dakle, odnosi na ideološke, kolektivne načine sjećanja, mjesta i obrasce sjećanja (ibid.). Studija se, međutim, bavi i privatnim (individualnim) sjećanjima na rat, ali i međusobnim odnosima kolektivnih i individualnih sjećanja, njihovom čestom isprepletenosti, te odnosom sjećanja i identiteta u zajednici. Cilj rada bio je ponuditi odgovore na iduća pitanja: koji su dominantni narativi[1] o ratu unutar zajednice? Tko su nositelji (kreatori) zvaničnih narativa[2]? Kako lokalno stanovništvo prihvaća ili ne prihvaća i dominantne i zvanične narative? Kako ljudi ratna sjećanja povezuju sa svojom sadašnjom životnom situacijom i da li im sjećanje na rat predstavlja neki bitan faktor u današnjim životnim okolnostima?

Dan 18. travanj/april važan je datum u novijoj povijesti Kiseljaka, a kultura sjećanja i način na koji se komemorira ujedno oslikava i dva potpuno podijeljena načina sjećanja na razdoblje hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993.–1994. godine u Kiseljaku. Na taj se dan u općini Kiseljak organiziraju dvije paralelne komemoracije, što je često slučaj i u mnogim drugim gradovima i općinama na razini BiH (Moll 2013: 910). One odražavaju osnovno obilježje dvaju dominantnih narativa: nužnost obrane od neprijatelja.

Hrvatski politički predstavnici iz lokalne i kantonalne vlasti, te predstavnici hrvatskih udruga proisteklih iz rata ovaj datum obilježavaju kao početak obrane od neprijatelja, komemorirajući taj dan na spomen obilježju u selu Višnjica Gaj koje se uzima kao mjesto napada Armije BiH na općinu Kiseljak i mjesto stradanja prve hrvatske žrtve.[3] S druge strane, Medžlis Islamske zajednice Kiseljak svake godine 18. aprila u selu Rotilj obilježava stradanje sedam tamošnjih mještana koje su jedinice HVO-a ubile tog dana.[4] Istog dana i na istom mjestu, Udruženje logoraša Općine Kiseljak obilježava „Dan logoraša“.[5] Tema ovog istraživanja je analiza takvih suprotstavljenih i podijeljenih sjećanja, narativa i komemorativnih praksi koje doprinose izgradnji kolektivnog sjećanja i njihovo povezivanje i interpretiranje kroz analizu individualnih sjećanja pojedinaca, Hrvata i Bošnjaka, koji žive u lokalnoj zajednici.

Akademska disciplina koja se bavi izučavanjem kolektivnih i individualnih sjećanja (memory studies) ne proučava kolektivno sjećanje kao gotovu društvenu činjenicu, već se fokusira na proces interakcije u kojem se različiti društveni akteri bore oko toga što će iz prošlosti biti zapamćeno, a šta zaboravljeno (i kako). Kolektivno sjećanje se, dakle, konstituira u napetosti između službenih politika sjećanja i privatnih (osobnih) sjećanja. Pod politikama sjećanja u ovome radu podrazumijevamo sve službene, društvene prakse kojima se služe nositelji vlasti kako bi oblikovali kolektivno, društveno sjećanje. Službene politike sjećanja su one politike koje promoviraju i podupiru strukture na vlasti u pojedinoj zajednici. Jeffrey Olick, međutim, naglašava da je od ‘kolektivnog sjećanja’ bolji izraz ‘društveno sjećanje’ (social memory), jer ono ističe da je sve sjećanje u određenoj mjeri društveni konstrukt (Olick 1999: 342). Kao što tvrdi Bodnar, javno sjećanje je mjesto osporavanja različitih, konkurentnih mišljenja, a ono se konstruira na javnim mjestima na kojima različite strane, koje predstavljaju određene segmente društva, razmjenjuju svoje poglede na to društvo (Bodnar, citirano prema Rowe et al. 2002: 98). Proces sjećanja uslovljen je društvenim hijerarhijama, a sadržaj sjećanja se modificira u skladu s društvenim potrebama tako da sjećanja konstantno proizvode nova značenja. Upravo su ove dvije dimenzije društvenog pamćenja ključne za razumijevanje odnosa između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te se nalaze u fokusu ove studije.

Metodologija i ograničenja istraživanja 

Istraživanje se odvijalo u dvije faze. Prva faza višemjesečnog istraživanja uključivala je pregled dostupne literature i arhivske građe kako bi se, prije početka terenskog istraživanja, vremenski i geografski kontekstualizirala kultura sjećanja hrvatske i bošnjačke zajednice u Kiseljaku. Za potrebe ovog rada pretraživana je medijska arhiva Mediacentra iz Sarajeva te su analizirani članci iz dnevnih novina i sedmičnih magazina u Bosni i Hercegovini objavljenih u periodu 1991.–2015. godine. U drugoj fazi provedeno je terensko istraživanje koje se sastojalo od dvije vrste aktivnosti:

1) vođenje i transkripcija intervjua sa stanovnicima općine Kiseljak i kreatorima službenih politika sjećanja

2) sudioničko promatranje određenih komemoracija i analiza spomenika podignutih u znak sjećanja na civilne žrtve sukoba i pripadnike vojski.

Terensko istraživanje u Kiseljaku odvijalo se od augusta/kolovoza 2015. do januara/siječnja 2016. godine i tijekom toga razdoblja urađena su ukupno 24 polustukturirana, dubinska intervjua. Svi intervjui su bili anonimni, a pitanja su bila podijeljena u nekoliko grupa: a) sjećanje na prijeratno razdoblje, b) iskustvo rata 1992.–1994., c) sjećanje na rat i život u zajednici danas. Prva ciljna grupa bili su sadašnji stanovnici i stanovnice Kiseljaka koji su tijekom ratnih sukoba boravili na širem prostoru općine Kiseljak, zatim osobe koje su za vrijeme ratnih sukoba doselile (izbjegle) u Kiseljak i koje su nakon rata ostale živjeti u Kiseljaku. Drugu ciljnu grupu ispitanika čine nositelji i kreatori politike sjećanja u Kiseljaku (predstavnici udruženja proisteklih iz rata, lokalnih vlasti, vjerskih institucija, političkih stranaka). Naši sugovornici i sugovornice su većinom pokazali želju i volju da s nama podijele svoja sjećanja. Interes zajednice da razgovara o sjećanjima bio je prisutan cijelo vrijeme, a dobrodošlima smo se osjećale i u privatnim kućama, službenim prostorijama, vjerskim objektima.

Glavni izazov provedenom istraživanju predstavljala je činjenica da istraživanja o kulturi sjećanja na zadnji rat u Kiseljaku do sada uopće ne postoje te da o toj temi do sada nije napisano gotovo ništa. Iako su neki sugovornici govorili o postojanju ratnih dokumenata, službenih zapisnika, privatnih dnevnika iz vremena sukoba, do sada ništa od toga nije objavljeno niti je dostupno široj javnosti. No, u ovom radu svakako nije bio cilj dati povijesni pregled sukoba, nego istražiti kako se danas gradi i održava kultura sjećanja na rat te kako se i gdje dominantni narativi sukobljavaju i usaglašavaju. Stoga nedostatak takve građe nije bitno utjecao na zaključke ove studije slučaja, jer se ona prvenstveno oslanja na materijal dobiven tijekom terenskog istraživanja. Dodatan izazov istraživanju predstavljala je i isprepletenost prikupljenih sjećanja, posebno imajući u vidu da je, osim što ne postoje društvena istraživanja, evidentan i nedostatak naučne literature o ovoj temi, pa se Kiseljak i u takvoj oskudnoj literaturi obično spominje samo u kontekstu širih ratnih događanja na prostoru BiH ili središnje Bosne.[6] Sve su to bili razlozi zbog kojih smo odlučile uraditi istraživanje na ovu temu i zašto smo za analizu odabrale kulturu sjećanja u Kiseljaku.

Društveni kontekst istraživanja

Kiseljak je grad u središnjoj Bosni koji administrativno pripada Srednjobosanskom kantonu, a  od Sarajeva je udaljen 30-ak kilometara. Upravo je geografska pozicija Kiseljaka, koji svojim jugoistočnim dijelom graniči sa Sarajevom, jedan od faktora koji su ovo mjesto činili strateški izuzetno važnim tokom rata.

Napetosti između bošnjačkog i hrvatskog stanovništva na području cijele Lašvanske doline počele su rasti već od sredine 1992. godine, ponajviše zbog sporova oko podjele oružja otetog Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), ostvarivanja političkog utjecaja unutar općina i zbog priljeva bošnjačkih izbjeglica na to područje (Shrader 2004: 110). I Hrvati i Bošnjaci već tada započinju s organiziranjem vojnih struktura: u junu/lipnju 1992. godine Tihomir Blaškić imenovan je zapovjednikom Operativne zone srednja Bosna (OZ SB), dok je operativnom grupom u kojoj su se nalazile općine Kiseljak, Kreševo, Vareš i Kakanj zapovijedao Ivica Rajić.[7] Hrvatsko vijeće obrane (HVO) je u Kiseljaku osnovano 23. travnja/aprila 1992. godine. Nakon što je JNA napustila kasarnu u Općini, preuzeo ju je HVO.[8] U međuvremenu je osnovana i Teritorijalna obrana (TO), ali je HVO 25. maja/svibnja 1992. donio odluku o ukidanju TO u Kiseljaku. Dana 25. juna/lipnja 1992. Izvršni odbor Skupštine Općine preimenovan je u HVO Kiseljaka.[9] Iako je sporadičnih incidenata i sukoba bilo već od početka 1993. (Shrader 2004: 125), oružani sukob u Općini Kiseljak počinje 18. travnja/aprila 1993. godine.[10] Tada započinju otvoreni sukobi u kojima gotovo svakodnevno ginu vojnici i civili na obje strane. Kao i u mnogim drugim srednjobosanskim općinama, Washingtonski sporazum, koji je potpisan 18. ožujka/marta 1994. između predstavnika bosanskih Hrvata i vlade Republike BiH[11] i kojim su zaustavljeni sukobi između Armije BiH i HVO-a, označio je prestanak oružane borbe i u samom Kiseljaku.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Kiseljak živjelo je 24.164 stanovnika: 51,93% Hrvata, 40,46% Muslimana, 3,06% Srba, 2,48% Jugoslovena i 2,07% Ostalih.[12] Prema konačnom izvješću Agencije za statistiku BiH o popisu stanovništva iz 2013. godine, broj stanovnika se djelomično smanjio i iznosi 20.722 osobe, od čega je 7.838 Bošnjaka, 11.823 Hrvata, 409 Srba, 85 nedeklariranih, 548 Ostalih te 19 osoba bez odgovora na pitanje o nacionalnosti.[13] Još od 1990-ih godina Općinom upravlja Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) iz čijih se redova bira načelnik Hrvat.[14] Kiseljački Bošnjaci politički se uglavnom okupljaju oko Stranke demokratske akcije (SDA) i ta stranka daje najviše bošnjačkih zastupnika u Općinskom vijeću.[15]

Nezadovoljstvo svojim položajem u Općini Kiseljak Bošnjaci su formulirali u Inicijativi za ravnopravnost konstituvnih naroda i svih građana, s posebnim akcentom na položaj Bošnjaka na području općine Kiseljak koja je 2015. godine poslana određenim institucijama i strankama u BiH.[16] Udovoljavanjem zahtjevima iz Inicijative bi se, prema potpisnicima, doprinijelo ravnopravnosti Bošnjaka i Srba u Općini Kiseljak. U zahtjevima se traži ravnomjerna nacionalna zastupljenost u zapošljavanju u javnom sektoru, te uvođenje nacionalne grupe predmeta u srednje škole.[17] Osjećaj isključenosti i nemoći Bošnjaka se podcrtava njihovim prisustvom u Općini, odnosno, isticanjem da 40% bošnjačkog stanovništa živi tu, ali je ‘izguran’[18] iz procesa odlučivanja i ravnopravnog učešća u životu Općine.

Stanovnici ovog grada koji leži na obalama triju rijeka, Lepenice, Fojnice i Kreševčice, i danas se ponajviše bave trgovinom, koja je i dalje dominantna gospodarska grana i po kojoj je Kiseljak bio prepoznatljiv u čitavoj državi dugo godina nakon rata. Rat je, naime, donio procvat trgovine, ponajviše zahvaljujući poziciji Kiseljaka kao posljednje rute prije opkoljenog Sarajeva, što su pojedinci itekako znali iskoristiti. Zahvaljujući humanitarnoj pomoći koja je u konvojima stizala u Kiseljak (najvećim dijelom iz Hrvatske), ali i odlascima u kupovinu hrane na teritorij koji je bio pod kontrolom srpskih vojnih snaga, u gradu veći dio rata nije nedostajalo hrane, lijekova i ostalih potrepština. Većina ljudi je ipak živjela od pomoći koju su dobivali od Caritasa. Prema jednom sugovorniku, Caritas je zaslužan i što je, „što se tiče hrane, lijekova, vode, pića, cigareta, bilo je možda više nego sada. Bilo svega badava, dovoljno je bilo“.[19] Specifična pozicija Kiseljaka za vrijeme rata se, dakle, odnosi i na činjenicu da je grad na početku rata dugo vremena bio ‘sigurna zona’, jer nije bilo otvorenih sukoba, pa su se u njemu odvijale trgovina i razmjena kada to na drugim područjima nije bilo moguće. Ovakva trgovina je zahtijevala određen nivo međuetničkog miroljubivog suživota i suradnju. Neki autori tvrde da, unatoč tome što je bio u blizini prvih ratnih linija, upravo zato što se preko njega odvijala trgovina u ratu, Kiseljak je ostao relativno čitav i neoštećen (Andreas 2008: 70).

Koliko su unutar zajednice još uvijek živa sjećanja na to razdoblje, kako se grade i održavaju te gdje se i zašto ta sjećanja dodiruju i sukobljavaju u ovom mirnodopskom razdoblju teme su kojima se bavimo u sljedećim poglavljima.

Tko, kako i kada se sjeća? Uloga sjećanja na rat u današnjem životu Kiseljaka

U ovom poglavlju se analiziraju postojeći memorijali i spomenici podignuti u znak sjećanja na žrtve rata u općini Kiseljak, kao i neke od komemoracija koje se organiziraju na tim mjestima sjećanja. Kao što tvrdi Paul Connerton, „ako postoji što takvo kao društveno sjećanje (…) vjerojatno ćemo se s tim susresti u komemorativnim ceremonijama“ (Connerton 2004: 10). Na ovakvim događajima ne samo da se stvara javno sjećanje o nekom događaju, već se i zajednica podsjeća na svoj identitet. Događaj koji se obilježava je samo povod za izražavanje kolektivnog identiteta, a osnaživanje tog identiteta je pravi uzrok za organiziranje komemorativnih svečanosti, smatra Connerton (ibid.). Prema Barryju Schwartzu, komemoracije su također važne za naše razumijevanje narativa o prošlosti jer „izdvajaju iz uobičajenog povijesnog slijeda one povijesne događaje koji su posebni i koji utjelovljuju naše najdublje i najosnovnije vrijednosti“ (Schwartz 1982: 377).

Cilj poglavlja je predstaviti kreatore, odnosno nositelje službenih politika sjećanja te načine na koje je sjećanje institucionalizirano od strane nositelja vlasti. Poglavlje također donosi i raspravu o (ne)postojanju interesa građana za organizirana obilježavanja događaja iz rata te o većoj važnosti osobnog (privatnog) sjećanja nad kolektivnim, društvenim sjećanjem.

Komemorativne prakse i spomenici kao ‘mjesta zajedničke prošlosti’

Umjesto da imaju iscjeljujući učinak na zajednicu i da služe kao mjesta na kojima se žrtve poštuje i za njima žali, mjesta sjećanja, memorijali i komemorativne prakse često su (is)korišteni kao simbolički označitelji u etnički podijeljenom prostoru. Tako oni ne samo da ne pridonose suočavanju s gubicima i razumijevanju onoga što se u prošlosti dogodilo, već služe za učvršćivanje starih i stvaranje novih podjela. To se događa zato što su službene komemoracije i memorijali, riječima Benedicta Andersona, vrlo često povezani s izgradnjom nacije i definiranjem ‘imaginarne zajednice’[20] (Anderson 2006: 6). Memorijali i komemoracije mogu igrati važnu ulogu u izgradnji nacionalnog identiteta, a cilj društvenih grupa koje organiziraju komemorativne prakse često je kreiranje i učvršćivanje određenih identiteta u javnom prostoru, koji se najčešće kreću od identiteta žrtve prema identitetu heroja i pobjednika. Francuski povjesničar Pierre Nora upozorava da „što je pamćenje manje proživljeno iznutra, više ima potrebu za vanjskim medijima i opipljivim podsjetnicima“ (Nora 1998: 13). Podižući memorijale i spomenike, na neki način, ‘prebacujemo’ teret sjećanja na njih i potičemo ih da ‘pamte’ umjesto nas, a sami postajemo sve zaboravljiviji. Oni također, kao mjesta sjećanja, „neizbježno postaju mjesta sekundarnog sjećanja, tj. to su mjesta na kojima se ljudi prisjećaju sjećanja drugih ljudi, onih koji su preživjeli događaje koji su tamo obilježeni“ (Winter 2008: 62).

Komemoracije događaja iz prošlosti te podizanje spomenika i memorijala su neki od elemenata službenih politika sjećanja pomoću kojih političke elite koriste svoje viđenje prošlosti kako bi objasnile i opravdale sadašnjost u određenoj političkoj zajednici. Ovo službeno sjećanje je, međutim, uvijek i neizbježno selektivno, jer uključuje sjećanje samo na one prošle događaje i osobe koje su u danom povijesnom trenutku pogodne, a isključuje one koje to nisu. Stoga su službene politike sjećanja uvijek praćene i službenim politikama ‘zaboravljanja’ (Jović 2004).

Ulogu kreatora i nositelja službenog, javnog sjećanja u Kiseljaku preuzele su dvije strane, odnosno dva politička/vjerska vodstva. Na jednoj strani je Hrvatska demokratska zajednica, odnosno općinska vlast koju u najvećem broju čine članovi HDZ-a, stranke koja redovno pobjeđuje na lokalnim izborima još od prvih demokratskih izbora početkom 1990-ih godina.[21] Uz općinsku vlast, glavni nositelji javnog sjećanja su i različite udruge proistekle iz rata (Udruga obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, HVIDRA Kiseljak ), pripadnici brigade ‘Josip ban Jelačić’, Mladež HDZ-a BiH Kiseljak i sl. S druge strane, kod bošnjačke zajednice u Kiseljaku ulogu nositelja javnog sjećanja preuzela je Islamska zajednica, odnosno Medžlis Islamske zajednice Kiseljak te također neka udruženja proistekla iz rata (Udruženje logoraša Kiseljak, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Kiseljak). Načini izgradnje kolektivnog, javnog sjećanja ogledaju se kroz mnogobrojne svečanosti, prvenstveno kroz obilježavanje godišnjica različitih događaja iz rata. Svečanosti obilježavanja se održavaju uz spomenike podignute u znak sjećanja na poginule. Za hrvatsku zajednicu je to središnji spomenik hrvatskim braniteljima, koji se nalazi u Ulici žrtava Domovinskog rata na središnjem gradskom trgu, a koji svojim izgledom podsjeća na šahovnicu tj. grb hrvatske zastave. Na njemu su ispisana imena više od 400 poginulih hrvatskih branitelja. Spomenik je zanimljiv zbog toga što se njime uspostavlja javno sjećanje ne samo na branitelje koji su stradali u ratu 1990-ih godina, već i na sve hrvatske branitelje „koji su dali živote za slobodu svoga naroda od 1941. do 1995.“, kao što piše na samom spomeniku (vidi fotografiju br. 1).[22] Na taj se način stvara dojam kontinuiranog stradanja hrvatskog naroda u periodu dužem od pola stoljeća. Iako je u Kiseljaku bilo i civilnih žrtava rata, ne postoji spomenik civilnim žrtvama.

Fotografija broj 1

Kod središnjeg spomenika se organiziraju i održavaju sve najvažnije komemoracije i obljetnice koje igraju važnu ulogu u oblikovanju kolektivnog sjećanja za hrvatsku zajednicu u Kiseljaku. Spomenik je mjesto na kojem se, između ostalog, komemoriraju i obilježavaju:

  • studenoga – Svi sveti, kada se obilježava sjećanje na poginule u ratu
  • studenoga – utemeljenje Herceg-Bosne i godišnjica pada grada Vukovara
  • prosinca – obljetnica smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana
  • prosinca – utemeljenje brigade HVO-a ‘Josip ban Jelačić’
  • srpnja – Sveti Ilija Prorok – zaštitnik župe Kiseljak i Dan Općine Kiseljak[23]

Sve bitne obljetnice u općini Kiseljak, od obilježavanja stradanja Hrvata, nekih značajnih bitaka do obljetnica značajnih za hrvatski narod, kao što je obljetnica pada Vukovara, zajednički organiziraju četiri krovne udruge proistekle iz Domovinskog rata.[24] Osim u samom gradu Kiseljaku, obilježavaju se i neki događaji u široj općini Kiseljak, kao što su bitka za Zavrtaljku, stradanje civila u Gojakovcu, bitka za Jasikovicu, te stradanja u Višnjica Gaju (prvih šest žrtava koje su tu stradale u travnju/aprilu 1993. godine) i utemeljenje brigade HVO-a Jastrebovi.

Osim udruga, jedan od važnih organizatora javnog sjećanja je i Mladež HDZ-a BiH Kiseljak koja organizira ‘večer sjećanja’ uoči dvije obljetnice (koje padaju na isti datum): pad grada Vukovara te utemeljenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Obilježavanje pada Vukovara se organizira, prema riječima organizatora, jer je „Vukovar simbol svih Hrvata, bio on u Kanadi, Kiseljaku ili Zagrebu ili Vukovaru, to je poseban dan za sve“.[25] Na komemoraciji se pale svijeće i drži molitva za sve poginule branitelje i žrtve Domovinskog rata, ne samo u BiH, nego i u Republici Hrvatskoj, jer se komemoracijom ne odaje počast samo žrtvama Vukovara, „već i svih drugih hrvatskih stratišta“.[26] Osim lokalnog stanovništva, na komemoraciji sudjeluju i predstavnici općinske vlasti, te hrvatski predstavnici Doma naroda Parlamenta Federacije BiH i Sabora Županije Središnja Bosna.[27] To je ujedno i komemoracija na koju dolazi najveći broj ljudi zahvaljujući hrvatskim medijima, posebno Hrvatskoj radioteleviziji (koju u Kiseljaku prati najveći broj Hrvata), koji posebno ističu važnost obilježavanja pada Vukovara, pa se samim time u obilježavanje uključi veći broj ljudi.[28] Nositelji javnog sjećanja planiraju i postavljanje informativne oglasne ploče kod centralnog spomen-obilježja, na kojoj bi se napisalo „kako je obranjen Kiseljak, koliko smo imali vojnika, da to malo slikovitije pojasnimo ljudima“.[29] Obilježavanje događaja iz rata financijski pomaže Općina, odnosno u općinskom su budžetu osigurana sredstva (kroz grantove) za udruge proistekle iz rata, i bošnjačke i hrvatske.

Ulogu nositelja javnog, kolektivnog sjećanja u bošnjačkoj zajednici preuzeo je Medžlis Islamske zajednice. Zahvaljujući dominantnoj ulozi koju Islamska zajednica ima među kiseljačkim Bošnjacima, ove su ceremonije gotovo uvijek spoj kolektivnog, javnog sjećanja na poginule šehide i civile te vjerskih obreda. Glavne komemoracije se odvijaju kod centralnog obilježja poginulim, nestalim i umrlim pripadnicima Armije BiH i civilnim žrtvama rata u Kiseljaku,[30] koji se nalazi u dvorištu kiseljačke džamije, a čije je podizanje 2007. godine inicirala Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Kiseljak (vidi fotografiju br. 2).[31] Kako tvrde neki naši sugovornici, iako su tražili od općinskih organa da im se dopusti i podizanje spomenika bošnjačkim žrtvama rata u centru grada, na platou pored spomenika poginulim hrvatskim braniteljima, u vrijeme gradnje ovog spomenika, to im nije dozvoljeno.[32]

Fotografija broj 2

Pored spomen-obilježja koji se nalazi ispred kiseljačke džamije, svaki džemat ima i svoje lokalno spomen-obilježje. Godišnjice stradanja Bošnjaka se obilježavaju u selima u okolici Kiseljaka, kao što su Grahovci, Han Ploča, Duhri, Bukovica, Gromiljak, Milodraže, a 20. 10. svake godine se obilježava i ponovno otvaranje centralne džamije u Kiseljaku.[33] Udruženje bošnjačke omladine ‘Fatih’ Milodraže-Kiseljak također obilježava i 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, pri čemu se obilježava i sjećanje na poginule borce (šehide).[34] Također se obilježava i 18. 4. kao Dan logoraša Kiseljak i stradanje Bošnjaka u mjestu Rotilj.[35] Taj dan je izabran kao Dan logoraša jer, prema riječima našeg sugovornika, „osamnaestog aprila se to desilo, znači napad na Rotilj i od toga dana je naš bošnjački narod počeo da se zatvara u logore, tako da smo mi na općini, udruženje općinsko, donijeli da uvedemo datum (…) tako da smo stavili da je 18. 4. Dan logoraša Kiseljak“.[36] Program obilježavanja se održava kod spomen-obilježja šehidima i civilima u Rotilju (vidi fotografiju broj 3)[37] na koji se polaže cvijeće i kod kojeg se obavlja vjerski obred.[38] Osim prilikom komemoracija, žrtava se prisjeća i prilikom vjerskih manifestacija: „Mi kad god imamo bilo kakvu vjersku manifestaciju, mi se svakako sjetimo onih koji su svoj život dali za svoju zemlju, koji su poginuli i, naravno, njima se prvo čita El-Fatiha“.[39]

Fotografija broj 3

Službeni narativ hrvatske zajednice, kroz podignuta spomen-obilježja i organizirane komemorativne prakse, naglašava kontinuitet stradanja hrvatskog naroda, ali i povezanost stradanja Hrvata u BiH i u susjednoj Republici Hrvatskoj. To je vidljivo iz upotrebe naziva ‘Domovinski rat’ kako bi se označio i rat u Republici Hrvatskoj, ali i stradanje branitelja i hrvatskih žrtava, odnosno „hrvatska stratišta“,[40] u BiH. Službeni hrvatski narativ se također temelji na ideji obrane Kiseljaka od Armije BiH i očuvanja teritorija na kojem živi većinsko hrvatsko stanovništvo. Službeni narativ bošnjačke zajednice, s druge strane, govori o protjerivanju bošnjačkog stanovništva za vrijeme rata te o diskriminaciji Bošnjaka unutar općinske vlasti danas.[41] Oba službena narativa se, međutim, temelje na viktimizaciji grupe kojoj taj narativ pripada te govore o potrebi obrane od ‘druge strane’, zbog čega oba narativa rat smatraju ‘obrambenim’, s tim da inicijatorima rata smatraju drugu etničku zajednicu.

Dok Bošnjaci podršku očekuju i dobivaju iz Federacije BiH, iako se na to u intervjuima ne osvrću,[42] svoju podršku Hrvati u Kiseljaku vide u Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska predstavlja svojevrsni ‘centar’ za bosanske Hrvate, što propagira službena politika. Međutim, nitko od ispitanika ne dovodi u pitanje Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, ali se također osjećaj privrženosti zemlji ne ističe posebno. Karakteristično za službene narative i jedne i druge strane je to što zapravo, kako je istraživanje pokazalo, postoji malo kreatora službenih politika sjećanja, kao i to da one nisu vezane isključivo za Kiseljak i ono što se događalo za vrijeme rata u samom Kiseljaku, već se vežu za šire nacionalne politike hrvatske odnosno bošnjačke zajednice u BiH.

Tako se službeni hrvatski narativ oslanja na situaciju u kojoj se danas nalaze Hrvati kao jedan od konstitutivnih naroda u BiH, a ne toliko na lokalna događanja u Kiseljaku za vrijeme rata (stradanja samih Kiseljačana). Službeni hrvatski narativ, dakle, živi kroz nacionalnu politiku na razini čitave BiH. Kod službenog bošnjačkog narativa teško je odvojiti službene od privatnih narativa, ali se za njega može reći da je ujednačeniji od hrvatskog narativa, odnosno da se veže za neka konkretna događanja koja igraju važnu ulogu u sjećanju čitave zajednice, kao što je Rotilj kao mjesto zajedničke traume.

Bošnjački narativ, za razliku od hrvatskog, nije ‘uprostoren’, odnosno nije toliko izražen i ne reflektira se u javnom prostoru, već se više zatvara u privatna sjećanja lokalnog stanovništva. Razlog je taj što su spomenici za bošnjačke žrtve podignuti uglavnom u okviru džamija, odnosno prostoru oko džamija, koji je time simbolički označen kao ‘bošnjački’ prostor. Prema našim sugovornicima, za spomenike bošnjačkim žrtvama u gradu, izvan prostora džamije, nije bilo mjesta, odnosno lokalne vlasti su se protivile podizanju spomenika bošnjačkim žrtvama pored onog koji komemorira hrvatske branitelje u samom središtu grada.[43] Bošnjački je narativ zato javno izražen najčešće kroz vjerske manifestacije i komemoracije, odnosno kroz prakse obilježavanja stradanja bošnjačkog stanovništva.

(Ne)postojanje interesa za sjećanje i obilježavanja događaja iz rata

U službenim komemoracijama koje organizira hrvatska zajednica ne sudjeluje velik broj lokalnog stanovništva, odnosno najviše sudjeluju predstavnici udruga, stranački predstavnici te članovi obitelji poginulih vojnika/civila. Prema jednoj sugovornici, udovici hrvatskog branitelja, „nikoga više to ne zanima, iskreno da vam kažem, uvijek su jedni te isti“.[44] Mnogi sugovornici ne sudjeluju na komemoracijama jer se ne vole puno vraćati unazad,[45] dok neki smatraju da takva obilježavanja ‘odrađuju’ jedino članovi udruga te da nisu niti dovoljno informirani o komemoracijama i obljetnicama koje se organiziraju.[46] Međutim, neki sugovornici također ne sudjeluju na komemoracijama jer smatraju da su to prigode na kojima bi se trebao čuti glas žrtava i njihova iskustva o ratnim stradanjima, ali su ih, umjesto toga, ‘preotele’ političke elite u svakodnevne političke svrhe. Kao što navodi jedan od Kiseljačana, „previše mi je žao tih ljudi kojima se manipulira kroz te komemoracije, nisu te komemoracije zbog mog šure čije ime piše ovdje na ploči. To je parada politička i mislim da je to paradiranje s domoljubljem, baš mi je bljutavo, tako da ja osobno ne sudjelujem“.[47] Drugog sugovornika, mlađeg Kiseljačana, također „frustrira sve to zajedno, jer u pravilu su tu ljudi koji nisu bili tu kad su trebali biti, tako da je tu neka politička krema (…), sve je to meni zajedno bezveze, ispolitizirano“.[48] Jedna od sugovornica srednje generacije, ipak, smatra da se komemoracije organiziraju zbog žrtava i da se ne obilježava likovanje zbog nečega, nego se odaje počast „ljudima koji su poginuli braneći to gdje mi danas živimo. Ti ne možeš biti da ne obilježiš to što se desilo, jer činjenica je da su stradali, moraš to jednostavno iz poštovanja prema žrtvama (…)“.[49]

I u bošnjačkoj zajednici se također navodi kao problem nedovoljan interes lokalnog stanovništva za komemoracije i obilježavanje događaja iz rata, budući da „narod to slabo obilježava“.[50] Mnogima koji dolaze na komemoracije i obilježavaju stradanja je najbolnije to što još uvijek nisu pronašli tijela svojih poginulih članova porodice, pa ne mogu ni obaviti njihov posljednji ispraćaj.[51]

Iako jedni druge ne pozivaju na svoje komemoracije niti odlaze na komemoracije koje organizira ‘druga’ strana, za vrijeme obilježavanja događaja iz rata među Hrvatima i Bošnjacima u Kiseljaku ipak nema napetosti, odnosno „svatko obilježava svoje“.[52] Upitani da li je moguće da jednog dana svi zajedno obilježavaju neki događaj iz rata, većina sugovornika se slaže da to (još uvijek) nije moguće i da ljudi za to još nisu spremni. Kao što objašnjava jedna starija sugovornica, koja je rat dočekala i proživjela u Kiseljaku, „treba svako sa sobom puno stvari da raščisti, da puno oprosti, koliko to mogu najviše vjernici pravi da urade, da nije iz nekoga interesa i na kraju opet je najljepše kad čovjek može oprostiti i preći preko svega“.[53] Drugi smatraju da to nije moguće zbog političara, koji stvaraju podjele među ljudima.[54] Za neke sugovornike je takvo nešto ipak moguće, pa tako predstavnik jedne od vjerskih organizacija smatra da je „moguće ukoliko ljudi se dogovore, sve je moguće, ukoliko nađu kompromisa, to ne ovisi ni o meni lično ni o nekome drugom“.[55] Drugi predstavnik vjerske organizacije smatra da „sve je moguće, šta će biti ubuduće, Bog zna, ako se dogovore dvije strane, sve se može uraditi. Mislim, žrtve su bile, mi poginule ne možemo vratiti u život, ali normalno bi bilo da civilno društvo cijeni svačije žrtve i da ih treba pronaći i da ih treba pristojno po vjerskim propisima ukopati i da znaju njihove porodice za njihove kosti i za njihova tijela“.[56]

Kad je u pitanju općenito sjećanje, odnosno zaboravljanje, događaja iz rata u obje zajednice, „detalja se čovjek uvijek ne može sjećati, ali one cjelokupne situacije, neizvjesnosti, nitko to ne zaboravlja“.[57] Većina sugovornika se, ipak, slaže da se mlađe generacije ne sjećaju tj. da mladi mogu zaboraviti jer nisu sudjelovali u ratu i jer ga nisu proživjeli. Kao što tvrdi jedna sugovornica koja je za vrijeme rata izbjegla u Kiseljak, „sve su to bila djeca i oni pamte male dijelove, što kaže moj sin. Oni jednostavno nisu opterećeni time, nisu opterećeni jer nisu prolazili, nisu se borili, nisu osjetili tu tugu i nisu osjetili taj teret kroz šta smo mi sve prolazili“.[58] Prema nekima, ljudima je jednostavno svega dosta. Kao što kaže jedan od rođenih Kiseljačana, povratnik u Kiseljak, „ma ja mislim da je svakome to došlo do ušiju (…) Ovi stariji koji su se svega nasitili, njima je svega dosta“.[59]

Problem zaboravljanja rata leži i u činjenici da je dosta starijeg stanovništva umrlo, „ali se dosta i naroda iselilo pa valjda i zbog toga, sve je manje naroda, stanovništva je sve manje“.[60] Stoga je i sve manje onih koji bi se događaja iz rata mogli sjećati. Neki sugovornici smatraju da ljudi, kada pričaju o ratu, pričaju zbog nepravde koja im je nanesena, jer su u ratu stradali, a danas za to ne dobivaju nikakvu odštetu.[61] Za neke je, ipak, od sjećanja i pričanja o ratu, tj. prošlosti, bitnija sadašnjost i perspektiva da se nađe posao i da se radi, kako naglašava jedan od povratnika u Kiseljak.[62] Zato smatraju da bi „trebalo obilježiti propadanje firmi i pokrenuti ih da rade (…), da bi tu radio svijet i da ne bi bilo ovakvih gluposti kao što sad ima“.[63]

Polazna tačka o sjećanju na rat u Kiseljaku ovdje je predstavljena komemoracijama i memorijalima, te odnosom stanovnika/ca Kiseljaka prema njima. Istraživanje pokazuje da na komemorativnim skupovima većinom sudjeluju organizatori tj. kreatori službenih politika sjećanja, dok lična sjećanja pojedinaca većinom egzistiraju u privatnoj sferi. Uočeni nedostatak interesa za obilježavanje događaja iz rata usmjerava propitivanje na dva bitna aspekta sjećanja u Kiseljaku: tendencija ka zaboravu (da li ljudi žele da zaborave?) ili postojanje različitosti u sjećanjima (službenim i privatnim) i njihovoj interpretaciji. Ili možda oboje, paralelno, isprepleteno, nadmećući se ili dopunjujući?

Odnosi narativa

U pokušaju da se odgovori na navedena pitanja, namjera ovog poglavlja je ‘suočiti’ privatne i službene, bošnjačke i hrvatske narative. Zašto se u ovom tekstu navode kao ‘bošnjački’ i ‘hrvatski’, odnosno kao ‘privatni’ i ‘službeni’? Zadnja dva egzistiraju i unutar bošnjačkog i unutar hrvatskog narativa i upravo sličnosti i različitosti, odnosno mogućnost diferenciranja jednih od drugih (unutar dominantnih narativa) dovest će u odnos privatna sjećanja i službene narative. Narativi bi se mogli interpretirati na više načina, ali će se, za svrhu ovog rada, usmjeriti na predstavljanje: koje su sličnosti svih ili skoro svih pojedinih narativa bez obzira na etničku pripadnost; kako su službeni i privatni narativi o ratu isprepleteni – kako pojedinačni narativi odražavaju okvir jednog od dva službena narativa; te kakav je odnos sjećanja i identiteta.

Tačke sličnosti narativa

U gotovo svim intervjuima vođenima sa stanovnicima i stanovnicama Kiseljaka može se uočiti nekoliko tačaka koje se ponavljaju, bez obzira kojem narativu pripadaju: nostalgija, odnosno odnos prema prijeratnom životu; nevjerica da će se sukobi desiti u Kiseljaku; strah. Kiseljačani/ke, oni koji danas žive u Općini Kiseljak, dijele osjećaj nostalgije za prošlim, prijeratnim vremenom. Ne radi se o ‘jugonostalgiji’, već o prisjećanju na vrijeme kada su djeca zajedno rasla, igrala se, zvala oca jednog od njih ‘babo’ misleći da mu je to ime; radi se o žalu za radom i zajedništvom, za prijateljstvom i povjerenjem, za „onim mojim najljepšim godinama“,[64] kako ih opisuje sredovječni muškarac. Nostalgija u sjećanjima ovdje odiše potrebom za čuvanjem te ‘dobre’ prošlosti „koja bi inače bila ukradena“ današnjicom, čime se ona održava utopijskom, alternativnom i nečim što prevazilazi postojeći poredak, čežnjom za ‘starim vremenima’, za onim ‘već doživljenim’ (Velikonja 2010: 165).

Tako razlike kojih se naši sugovornici/e ne sjećaju od prije rata postaju bitna određenja njihovih života u ovoj zajednici. Život se dijeli na onaj ‘prije rata’ i ‘poslije rata’. Ono što se desilo između je zapravo suštinski odredilo njihove živote. Prijeratna jednakost i ljubav ostaju dijelom nostalgičnog sjećanja.

Sljedeća zajednička tačka u sjećanjima jeste vrijeme neposredno pred početak sukoba u Kiseljaku. Niko nije vjerovao da će do sukoba doći. Sukobi u BiH su se vezali za Srbe, kojih u Kiseljaku nije bilo puno, i nikada nije bilo konflikta, čak ni u Drugom svjetskom ratu, zbog čega je sukob ovdje smatran nemogućim. Kiseljačani/ke su „vjerovali da jedna mala, pitoma sredina, koja ne želi ratovati, ona će i uspjeti ostati izvan rata“.[65] Kao što često navode i kreatori službenog sjećanja i sami građani i građanke, sukob se „prelio iz Hrvatske“,[66] on je „isprogramiran, isprovociran“[67] te je dio „politike“.[68] Tako se zapravo sam sukob pripisuje nekome drugom – drugoj politici, drugim vojskama, a ne onim složnim ljudima koji su živjeli u Kiseljaku. Iako se ne bave previše razlozima ‘zašto’ se desio sukob (čime se ukazuje na konstruktivističku kulturu sjećanja), narativi u određenom trenutku utvrđuju da je „rat bio neizbježan“.[69] Naši sagovornici/e ne propituju pitanje početka rata sa ‘zašto’, ‘zašto se rat desio’, ‘zašto su se formirale strane’, ‘zašto smo se podijelili’ – to pitanje se čini van njihove percepcije, ali ga ni ne zaobilaze u potpunosti. Najčešće se tek nastoji identificirati krivac, a ne uzrok. Zapravo je službeni narativ taj koji se direktnije bavi ‘uzrocima’, posežući rijetko za historijom, a češće za politikom kao takvom. Ovo gotovo ‘ograđivanje’ od sukoba (kako službenog, tako i privatnog narativa) otvara vrata za propitivanje drastične promjene od zajednice koja je funkcionirala u miru i prosperitetu do snažnog sukoba u kojem se formiraju strane, ograničava kretanje i mještani/ke ginu – no, do tog propitivanja ipak ne dolazi.

Slike straha zamjenjuju nevjericu da će se u Kiseljaku desiti rat. One su prisutne u deskripciji onoga čega se naši sagovornici/e sjećaju. Gotovo se može osjetiti turobnost „nagovještaja da će se nešto desiti“[70] jer je, na primjer, ‘muslimanima’ ograničena sloboda kretanja. „Jeziv mi je uvijek taj doživljaj“,[71] govori jedna od povratnica, „to je bilo strašno vrijeme“.[72] Osjećaj straha od grozota rata jednako pogađa sve građane/ke, i Bošnjake i Hrvate i Srbe, bez obzira na njihovu poziciju u ratu. Pa ipak više ga eksplicitno artikuliraju osobe koje su tokom rata bile raseljene, bilo iz Kiseljaka ili u Kiseljak. „Bilo me strah da ne izgubim dijete koje sam držala za ruku i dijete koje mi je bilo u naručju… bojala sam se jednostavno da ne umrem i šta bi onda bilo sa mojom djecom“,[73] sjeća se naša sagovornica koja je izbjegla u Kiseljak. Slična sjećanja ima i druga sagovornica, također izbjegla u Kiseljak za vrijeme rata: „to je bilo jezivo, jezivo, rat počinje, pali se, plakala sam za svaki dio… nas je bilo 17 u jednoj vikendici, jedna je soba bila i kuhinja i ja onako trudna i plačem i čekam šta će biti“.[74] Iskustva straha također opisuje i penzionisani Kiseljačanin, raseljen iz Kiseljaka: „ja sam teže proveo život u svojoj kući (…) jer u čitavom strahu gdje god šta kucne kontate neko je došao oko vas i došao da vas likvidira“.[75] Strah od drugačijih pravila življenja spominje i mlađi Kiseljačanin. On to opisuje na sljedeći način: „strah je opravdan, strah je realan, pogotovo ako pripadaš jednom narodu koji nema oružja (…) bilo je ljudi koji tumače pravdu i provode pravdu na način na koji oni misle“.[76] „Svi smo mi živjeli u strahu“,[77] sjeća se i sredovječna žena koja je rat provela u Kiseljaku. Ne postoji u privatnim narativima tačka u kojoj je moguće zanemariti paniku i užase neizvjesnosti u kojoj su Kiseljačani/ke živjeli u ovom periodu. Svjesnost da ono što se do tada podrazumijevalo sada više nije sigurno (poput nemogućnosti obavljanja sprovoda prema običajima zbog granatiranja), da sada vrijede neka druga pravila koja nikome nisu poznata (zatočeništvo, iseljavanje, pljačke), pretvorila je živote Kiseljačana u očekivanje i pribojavanje od onog ‘šta je sljedeće’.

Traume koje je stvorio strah doživljen na mjestima gdje se nije očekivao, na mjestima gdje danas funkcionira simulacija ‘normalnog života’ (jer je opšti dojam da Kiseljačani/ke danas žive onako kako mogu, a ne onako kako bi željeli/e), i dalje ostaju. Naši sagovornici/e napominju nerijetko da bi sve ovo (izrečeno u intervjuima) i ‘javno rekli’,[78] ali i da njihova djeca ne žele slušati o ratu.[79]

Penzioneru povratniku je „žena skrenula pažnju da ne dajem nikakve izjave, kaže da me ne bi mrak negdje pojeo“.[80] Pojedinačni osjećaji straha vjerovatno i dalje postoje među stanovnicima/ama Kiseljaka – kao posljedica proživljenog u ratu, onog ‘nenadanog’ neprijateljstva i neizvjesnosti. Ako je uopšte moguće povući paralelu između tačaka privatnih sjećanja Bošnjaka, Hrvata i Srba, opisi straha (od svega što je rat donio) bili bi ona tačka u kojoj su sjećanja još uvijek svježa, empatična i međusobno bliska. Upravo je postojanje ove zajedničke tačke sjećanja možda jedini jasno odvojeni segment koji pripada isključivo privatnim sjećanjima i narativima u odnosu na one službene.

Početkom sukoba, svaki zajednički, isti segment sjećanja završava. Od ovog trenutka (o kojem također nema saglasnosti u narativima) sjećanja i narativi, o gotovo svakom dijelu života od 1993. godine, dijele se na hrvatski i bošnjački (muslimanski).

Točke sukoba i točke ‘šutnje’ narativa

Kada razgovarate s ljudima koji su proživjeli rat na prostoru Kiseljaka, bilo da je riječ o stanovnicima/ama Kiseljaka, kreatorima politika, vjerskim predstavnicima ili bivšim pripadnicima Armije BiH i HVO-a, dominantni se narativi, hrvatski i bošnjački, u iskazima jako rijetko podudaraju i obično su u potpunosti suprotstavljeni. Jedan od razloga je i to što su za vrijeme rata bili odvojeni jedni od drugih i nisu mogli svjedočiti teškoćama druge strane, a ta se izoliranost i odvojenost zadržala sve do danas. U takvim uvjetima, posebno kada izostaju sustavna historiografska i društvena istraživanja, stvorena su dva sukobljena narativa o prethodnom ratu koja u velikoj mjeri isključuju drugu stranu, pa su i sjećanja na to razdoblje uglavnom ograničena na iskustva jedne strane. U sljedećim potpoglavljima izdvojile smo i prezentirale nekoliko tema koje svjedoče o sukobljenim narativima ili o točkama ‘šutnje’ narativa.

Izbjeglice

U hrvatskom je narativu, kako u službenom tako i u privatnom, posebno živo sjećanje na veliki priljev izbjeglica koje su pristizale u Kiseljak cijelo vrijeme sukoba, još od 1992. godine. U grad su počele dolaziti ‘muslimanske’ izbjeglice ponajviše iz Istočne Bosne, bježeći pred srpskim vojnim snagama. Narativ je emotivan o dolasku hrvatskih izbjeglica iz okolnih gradova (Fojnice, Vareša, Kaknja). No, dok se u hrvatskom narativu na hrvatske izbjeglice gleda kao na svoje (jer „mi smo isti mentalitet skoro i nije bilo problema“[81]), izbjeglice iz Istočne Bosne su percipirane kao oni koji su donijeli nemir i na određeni način poremetili do tada dobre odnose među stanovnicima („te izbjeglice su jednim dijelom, svjesno ili nesvjesno, donijele dodatan razdor između muslimana i Hrvata ovdje“[82]). Ovakvo viđenje izbjeglica kao ‘stranaca’ je prisutno i u drugim bh. postkonfliktnim zajednicama, kao što je, na primjer, pokazao Kolind (2007) u studiji o Stocu. Hrvati, odnosno oni koji su ostali za vrijeme sukoba u gradu, veoma se ponose svojim doprinosom u zbrinjavanju izbjeglica, velikom solidarnošću i suosjećanjem koju su Kiseljačani pokazali jer „nekako, mi smo tu bili ko da, samo da pomažemo, ja sam imala takav osjećaj, takav dojam da je to tako ostavljeno“.[83] S druge strane, u bošnjačkom narativu se rijetko govori o dolasku bošnjačkih izbjeglica tijekom 1992. godine, a tema izbjeglištva se spominje samo u opisu poslijeratne situacije kada su se Bošnjaci počeli ponovno vraćati u svoje kuće koje su morali napustiti u toku sukoba 1993. godine.[84]

Sudbina ‘druge’ strane

U sjećanjima Hrvata, sudbina Bošnjaka ne zauzima bitno mjesto, jer se ona objašnjava logikom razvoja situacije u kojoj su oni jednostavno „otišli“[85] ili su „izmješteni“[86] bez mogućnosti izbora. Nestanak Bošnjaka iz Kiseljaka se uglavnom prešućuje, stradanja bošnjačkih civila se ne spominju. Iako se nerijetko ponavlja „i njihovi su ginuli“,[87] uočljivo je da se smatra da je hrvatska žrtva bila puno veća. No, većini intervjuiranih je poznato da su u obližnjem selu Rotilj bili smješteni kiseljački Bošnjaci i bošnjačke izbjeglice. Štoviše, grupiranje Bošnjaka na jednom mjestu ispitanici hrvatske nacionalnosti uglavnom smatraju pametnim potezom jer su se tako Bošnjaci jedino mogli zaštititi od eventualnog nasilja i osvete pojedinaca, posebno onih kojima je netko stradao.[88] S druge strane, Bošnjaci spominju stradavanja samo bošnjačkih civila, a ne govore o granatiranju Kiseljaka od strane Armije RBiH, kao ni o stradanjima Hrvata. Sjećanja su gotovo u potpunosti ograničena na doživljaje svoje strane, dok se oni drugi potpuno isključuju.

O toj drugoj strani sugovornici u intervjuima nikada ne pričaju samoinicijativno. Daju tek vrlo kratke i šture odgovore kada ih se upita za sudbinu ‘drugih’ u vrijeme i neposredno nakon završetka sukoba. Život unutar samo jedne etničke zajednice, čime se ističe dominantnost kolektivnog identiteta, i dalje ne pruža mogućnost za dijalog i otvaranje osjetljivih pitanja iz tog razdoblja. Ovom tačkom šutnje o sudbini drugog gradi se mit o svojoj nadmoćnosti ili žrtvi, a ignoriraju stradanja druge strane.

Rotilj

Postojanje logora i pitanje značenja mjesta Rotilj u narativima obje strane tačka je najvećih proturječnosti u sjećanjima stanovnika i kreatora politika sjećanja u Kiseljaku. Do Rotilja se dolazi uskom, strmom cestom koja vodi uzbrdo iz Kiseljaka i on je svojim geografskim položajem prilično izoliran tj. izdvojen od okolnih naseljenih mjesta, pa je lako zamisliti da su u njemu, za vrijeme rata, mogli biti izolirani ljudi. Bošnjački narativ, i kreatori sjećanja i građani, Rotilj naziva logorom i on se nekada opisuje kao ‘logor otvorenog tipa’,[89] jer „logor zatvorenog tipa je prostorija u kojoj si zaključan i nema izlaska, a Rotilj je bilo mjesto u kojem su dotjerivani u kuće sa svih mjesta koji su bili pod kontrolom HVO-a; imali su ograničeno kretanje, nisu imali izlaska nigdje“.[90] Klasifikaciju logora kao logora ‘otvorenog tipa’ nismo pronašle u pravnoj terminologiji. Prema našim sugovornicima Bošnjacima, u Rotilju je zatvoreno bošnjačko stanovništvo, bili su izloženi maltretiranju i pljačkanju, nisu se mogli slobodno kretati, nisu imali dovoljno humanitarne pomoći, muškarci su vođeni na kopanje rovova, vjerski život se obavljao, ali uz stalne prepade i zastrašivanja.[91] Rotilj se kao mjesto prisilnog i protupravnog zatvaranja bošnjačkog stanovništva spominje i u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Dariju Kordiću[92] i Tihomiru Blaškiću.[93]

Većina intervjuiranih Hrvata, pak, smatra da su Bošnjaci bili smješteni u Rotilj isključivo radi njihove sigurnosti i zaštite.[94] Napominju da su u Rotilju Bošnjaci imali dovoljno hrane, imali su telefon, žene i djeca su se mogli slobodno kretati, a postavljanje barikada i oružane straže na ulazu u naselje tumači se kao mudar potez koji je osiguravao sigurnost ljudi koji su tu boravili, a „i njima je na jedan način odgovaralo da budu tako grupisani“.[95] Takav stav u vezi Rotilja prihvaćen je i kod građana, pripadnika hrvatske zajednice, i kod nosilaca službenog sjećanja. Prisutna je i jedna doza ljutnje među hrvatskim kreatorima službenih politika sjećanja i nekim bivšim pripadnicima HVO-a, jer se smatra da je biti logoraš ‘pravo’ koje je dano isključivo Bošnjacima, dok „Hrvat u BiH se praktično ne dozvoljava nazvati imenom logoraša“.[96]

Rotilj u sjećanjima Bošnjaka, posebno muških sugovornika svih dobnih, društvenih i socijalnih kategorija, zauzima važno mjesto, pa se često spominje odmah na početku opisa ratnih zbivanja. Očigledno je da se smatra najvećim simbolom žrtve koju su Bošnjaci podnijeli u Kiseljaku. U bošnjačkom narativu se kao mjesta zatvaranja bošnjačkog stanovništva spominju pored Rotilja i zgrada bivše Općine[97] i kasarna u Kiseljaku[98] (danas vojarna Mate Lučić Maturica), što je i potvrđeno u presudi MKSJ-a u predmetu Kordić i Čerkez.[99] U hrvatskom se narativu o tome, kao ni o drugim mjestima stradavanja Bošnjaka, ne govori.

Pored tačaka o kojima narativi šute ili se sukobljavaju, Rotilj, jednako kao i zatvaranje bošnjačkih civila, ostaje tačka u kojoj se prepliću šutnja i različita sjećanja.

Odnos sjećanja i identiteta

Izrazita slojevitost unutar dominantnih narativa manifestira se i kroz poimanje i konstituiranje identiteta koji se pojavljuju u velikom broju intervjua, medijskih sadržaja i svakako opisa današnjeg života u Kiseljaku. Ne radi se isključivo o nacionalnim identitetima (čija se prisutnost i bitnost može iščitati iz dosada iznesenih nalaza), već i o (pod)identitetima koje su ‘stvorili’ upravo sukobi. Sjećanje ovdje donosi ne samo ‘gotove’ identitete, ono ih opisuje te gotovo i ‘opravdava’ nametnutom prošlošću. Kao što to tvrdi povjesničar John R. Gillis, „sjećanja i identiteti nisu fiksni, već reprezentacije ili konstrukcije stvarnosti, subjektivni prije nego objektivni fenomeni. (…) stalno mijenjamo svoja sjećanja kako bismo ih prilagodili našim novim identitetima“ (Gillis 2006: 171).

Nužnost identifikacije, razdvajanje ‘nas’ od ‘njih’ reflektira se ne samo kroz službeni narativ, već mnogo češće kroz privatna sjećanja, koja se selektivno pojavljuju sama ili pak kao nešto što smo morale pitati. Identiteti (Hrvati, Srbi, muslimani) se negdje ističu odmah na početku intervjua, čime se pokazuje njihova bitnost za sagovornika/cu i ono što će biti u nastavku rečeno, dok se negdje pojavljuju onda kada se osjeti potreba za pozicioniranjem sebe u ratu (zašto su bili protjerani? zašto su bili zatvoreni? zašto su se branili?). Niti jedan intervju ipak nije bio bez odrednica ‘nas’ i/protiv ‘njih’.

Izraz ‘muslimani’ (ne Bošnjaci[100]) kojim se označava jedna (vjerski) određena grupa građana prisutan je u velikoj većini urađenih intervjua, jednako kod Hrvata, Srba, Bošnjaka i onih koji se nisu izričito izjasnili, čime se vjerski identitet dovodi u istu ravan s nacionalnim identitetom[101] (npr. Hrvati i Srbi). S druge strane, Srbe u Kiseljaku se doživljava kao dio hrvatske ‘grupe’. Ta identifikacija nastaje u ratu (prema našim sagovornicima/ama), u onom trenutku kad se osvijestila spoznaja da neće doći do sukoba između Hrvata i Srba (kako je to bilo očekivano zbog situacije u drugim dijelovima BiH). Srbi zapravo čine veoma mali broj stanovnika/ca Kiseljaka, i na pitanje kako je došlo do toga da dijele poziciju Hrvata u Kiseljaku, odgovori pripadnika hrvatske zajednice su zapravo djelomično sadržavali i sadašnji odnos prema nazivu ‘musliman’ (umjesto Bošnjak): „Srbi su ovdje živjeli ko kap vode na dlanu.. nije bilo tenzija, ko je otišao-otišao, ko je ostao, bilo je uredu. Ovi koji su ovdje ostali znali su kazat: krst je krst. Tko je ostao išao je u HVO“;[102] „jednostavno, po mnogo čemu su mi bliži, mi smo jedna strana, a oni druga strana i to je nekako tako“;[103] „oni (Srbi, op.a.) nisu protjerivani kao naši… oni su bili uključeni u taj život sa njima“.[104]

Ratna dešavanja su puno toga odnijela, uzela stanovnicima/ama Kiseljaka, ali su im donijela gotovo nove identitete (za koje se tvrdi da ranije nisu bili bitni[105]). Tako se svjesnost o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti iz sfere privatne i nebitne prema vani premješta u presudno važnu odrednicu identiteta u ovoj zajednici – te nove budućnosti koje se projiciraju iz sjećanja (tj. prošlosti). Nekada su bili komšije, sada su samo muslimani i Hrvati; nekada je Ilindan značio ringišpil za svu djecu, a sada je to slavlje samo za jednu stranu; nekada su obilježja Kiseljaka bili kiseljački izvori vode i pogačice, a sada se pominju krstovi i turske zastave. Kao što navodi politolog Dejan Jović, „svaka veća promjena političkog sistema direktno utiče na političke i osobne identitete. Sa urušavanjem režima (ili čak) države, svaki pojedinac se mora propitivati iznova: ko sam ja sada, poslije promjene? Neke ranije moguće opcije nisu više moguće kao rezultat društvenih i političkih nemira“ (Jović 2004: 104). John R. Gillis također primjećuje da su „identiteti i pamćenja vrlo selektivni, inskriptivni više nego deskriptivni, u službi određenih interesa i ideoloških pozicija. (…) oni održavaju na životu određene subjektivne položaje, društvene granice i, naravno, moć“ (Gillis 2006: 172).

Kao što su pokazala još neka istraživanja o poslijeratnim podijeljenim zajednicama u BiH, rat je duboko promijenio kulturalne identitete na svim razinama društvenog života (Kolind 2007: 124). Etno-religijski identitet je postao primarni način identifikacije i u privatnoj i u javnoj sferi (Ibid.). Međutim, druge vrste društvenih identifikacija još uvijek postoje i u nekim su situacijama važnije od nacionalnih identiteta. U Kiseljaku, između granica postavljenih identifikacijom Bošnjaka, Hrvata i Srba, egzistiraju i podidentiteti, odnosno identiteti koji osim onog dominantno bitnog ovdje nose zasebne specifičnosti. Među njima se izdvajaju ‘izbjeglice’, odnosno ‘prognanici’, koje su u Kiseljak došle iz drugih mjesta u BiH za vrijeme rata i tu ostale. One grade svoje mjesto unutar narativa, jer samo iskustvo prognanstva, dolaska u nepoznatu sredinu u kojoj se sukob tek osjeti u zraku, gubitak uže porodice te useljavanje u tuđe kuće jeste dio sjećanja duboko utisnut u njihov narativ o ratu.

Hrvatski sagovornici/e sa kojima smo razgovarali su, iz različitih razloga, odlučili ostati u Kiseljaku. Iako se osjećaju sigurno što žive u općini u kojoj Hrvati čine većinsko stanovništvo, za razliku od općina iz kojih su izbjegli tokom rata, ipak i dalje osjećaju nepripadnost zajednici, jer su ostali ‘izbjeglice’ i poslije rata. Kako opisuje udovica hrvatskog branitelja u ratu izbjegla u Kiseljak: „prije 15 godina mi smo došli, bukvalno došli. Ustvari, ja i ne osjećam da sam ovdje domaća … šta god da se desi reći će, to je ona, znate, to su one izbjeglice, nikad nismo građani Kiseljaka (…) gdje god se pojavite, vi ste izbjeglica“.[106] Svoj izbjeglički put i život poslije rata u Kiseljaku opisuje sada sredovječna žena: „nisu baš onako objeručke prihvatili izbjeglice… nitko im se ne veseli… ja se uvijek zezam, ja sam dušom, a nisam tu domaća“.[107] Uhvaćeni u procjepu prijeratnog i ratnog, njihovi životi sada jesu u Kiseljaku, no ipak se danas može osjetiti gotovo opravdavajuća utjeha: „mi nismo došli ovdje zato što smo mi voljeli doći“.[108] Osjećaj (ne)pripadnosti današnjoj kiseljačkoj zajednici Bošnjaka/inja povratnika/ca u Kiseljak je dio i bošnjačkog narativa, kako službenog tako i privatnog, jer je prognanstvo možda i najviše obilježilo sve Bošnjake/inje koji su rat dočekali u Kiseljaku i okolnim mjestima.

Sačuvaj i pamti?

O tome čega se sjećaju stanovnici/e Kiseljaka, kako pamte protekle sukobe, i kako ih ta sjećanja i sukobi određuju u poslijeratnom životu u Kiseljaku, postoje dva vrlo jasno odvojena, općeprihvaćena, službena narativa koji se reflektiraju i u privatnim sjećanjima. Dok jedan narativ govori o Domovinskom ratu, drugi ga naziva odbrambenim. Jedni pominju raseljavanje, drugi protjerivanje. Oba pominju povratak, ali sa drugačijim konotacijama.

„Šta ne smijemo zaboraviti?“ često se spominje kao pitanje svojstveno grupama, upravo tamo gdje je centralno i identitetski određujuće. Jan Assmann i Pierre Nora smatraju da možemo govoriti o „zajednicama pamćenja“ – „sačuvaj i pamti“ (Assmann 2005: 36). Upravo se kiseljački narativi, u svojim različitostima, dodiruju u onome što definiraju kao bitno, tematizirajući i pamteći veliki broj istih događaja.[109]

Specifičnost isprepletenosti službenog narativa i privatnih narativa unutar svake pojedinačne etničke zajednice prisutna je u svim temama o sjećanju na rat u Kiseljaku. Tamo gdje postoji tišina jedne od strana koje pripovijedaju sjećanja, identično postoji i u službenom i u privatnom narativu. Upravo fragmentiranost službenih narativa možda i održava mogućim dva paralelna narativa. Tommaso Diegoli u svom radu Kolektivno pamćenje i obnova društva u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini tretira sjećanja kao „dio našeg identiteta“ (Diegoli 2007: 23) dovodeći ih u vezu s etnički složenim društvima koja zahtijevaju odvojenu argumentaciju u vezi s pamćenjem kao sredstvom identiteta, usaglašavanje etniciteta i recipročno priznavanje razlika između (različitih) grupa. Kiseljak je možda tek na početku ovog procesa: identifikacijski su sjećanja ovdje bitna, no ona ostaju zatvorena u tim istim identitetima, što kroz nedodirljivosti između njih, što zbog zaborava kojem se Kiseljačani (djelomično) nadaju.

Podnošljiva lakoća postojanja

Izmiješani osjećaji nostalgičnosti, proživljenog straha i utvrđivanje poslijeratnih pozicija održavaju živim današnje narative u Kiseljaku. Oni koji su proživjeli rat smatraju da trebaju prenijeti svoja sjećanja, govoriti o njima i ne dozvoliti da se zaborave, implicirajući da sjećanja imaju zadatak opomene (ne samo da se ne zaboravi šta se desilo već i kao upozorenje da treba, od koga i zašto, biti na oprezu). Prisutna je, negdje između potrebe za sjećanjem i potrebe za boljim životom, i želja za zaboravom.

Kroz različite segmente kiseljačkog života uočljivo je „sve dublje uranjanje u prošlost, održavanje prošlosti u životu i stvaranje vizije budućnosti prema kriterijima retorzije iz prošlosti“ (Kuljić 2006: 290): kroz podijeljenost ljudi, politiku, škole, medije, oznake Općine, komemoracije, mjerenja tuđeg zločina i marginaliziranje vlastitog, zaborav i obavezu pamćenja. Koliko oni isprepleteni narativi, one tačke zajedničkog i podijeljenog sjećanja, ono o čemu jedni šute, a drugi govore, oblikuje današnji život? Gdje to sjećanje ‘opominje’, gdje ‘žali’, gdje ‘ostaje’?

Do podne Ilija, popodne Alija[110]

Jedna od najčešće izrečenih rečenica u intervjuima koje smo vodile je bila da ‘ne žive skupa, već jedni pored drugih’. Tipična za mnoge bh. zajednice, ona odražava sličnosti u kojima se životi nastavljaju.

Općina i grad su doslovce podijeljeni na dijelove u kojima žive Bošnjaci i one u kojima žive Hrvati. U svakom dijelu se čuju razlozi zašto je tako („oni u svom, mi u svom“[111]). Podjele koje postoje u sjećanjima Kiseljačana su ucrtane i u javnom prostoru kroz nazive ulica. Odlukom o nazivu ulica Općinsko vijeće Kiseljak je pokrenulo nova nezadovoljstva kod bošnjačkog stanovništva. Odbijanje da se prihvati naziv ‘Bosanska’ za jednu ulicu u Kiseljaku (navodeći kao razlog da je bosansko isto što i bošnjačko[112]) posebno je uznemirilo Bošnjake. Od 51 prijedloga naziva za ulice, Odlukom[113] ih većina (44) nosi nazive vezane za hrvatske toponime, povijest i kulturu.[114]

Dan Općine Kiseljak obilježava se 20. 7., odnosno na Ilindan, dan katoličkog sveca, Sv. Ilije. Prije rata, ovaj dan su obilježavali svi građani/ke Kiseljaka – danas samo Hrvati. Bošnjaci osporavaju ispravnost odluke da se Dan Općine obilježava na dan koji vjerski slave samo Hrvati, čime se favorizira samo jedan dio stanovništva. Dan Općine je tako simbolički prerastao u dan kada se obilježava ‘hrvatska općina’ Kiseljak, što smeta bošnjačkom stanovništvu.[115] Premijer Federacije Bosne i Hercegovine podnio je zahtjev Ustavnom sudu Federacije da utvrdi ustavnost Statuta Općine Kiseljak. Osporavani su zastava, grb i Dan Općine, kao i da sam Statut nije donesen u propisanoj proceduri.[116] Prema podnosiocu zahtjeva, „radi se o nametanju drugim nacijama jednostranih elemenata simboličkog identificiranja, tako da simboli jedne nacije postaju obaveza za sve pripadnike drugih nacija“.[117] Ustavni sud FBiH u svojoj odluci[118] navodi da na grbu i zastavi jesu zastupljeni simboli Bošnjaka i Hrvata, ali ne i Srba. Sud je također presudio da je Dan Općine ustavan. Naime, datum 20. 7. određen je kao Dan Općine Kiseljak jer se na taj dan 1244. godine prvi put u historiji spominju dijelovi današnje općine Kiseljak, te se ne temelji na Ilindanu kao vjerskom prazniku.[119] „Ja se sjećam prije rata, ma kakva misa. Ljudi su govorili: do podne Ilija, a popodne Alija. Mislim da taj dan nije sretno izabran i mislim da Bošnjacima smeta to što je to nama Sv. Ilija. Da sam ja musliman, i ja bi tražio. Ne treba u općini biti križ, ne treba“,[120] negoduje jedan od naših sagovornika.

U Kiseljaku nema istaknute zastave Bosne i Hercegovine. Dan državnosti obilježavaju obično Bošnjaci u krugu Medžlisa, te bošnjački orijentisane političke stranke u Kiseljaku. Prilikom isticanja zastave BiH zabilježeni su u nekoliko navrata incidenti (zapaljene zastave BiH, napadi na povratnike).[121] U Kiseljaku je vidljivo ono što Carl-Urlik Schierup primjećuje u radu Nacionalističko buđenje i njegove globalne nepredvidljive posledice, da je „novi nacionalizam“ postao decentralizovan te kao takav, za razliku od ranijih centralističkih i ujedinjujućih nacionalizama, zapravo dovodi do rasparčavanja (Schierup 2004: 114–115).

„Nismo mi nevini, ali nismo ni gori od njih“[122]

Od završetka rata pokrenuto je nekoliko postupaka za ratne zločine počinjene u Lašvanskoj dolini pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Krivim za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u Općini Kiseljak proglašeni su Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Ivica Rajić. Ove presude, te druga hapšenja bivših pripadnika HVO-a iz Kiseljaka, u pojedinim su medijima proglašena „zastrašivanjem Hrvata“.[123] Presude MKSJ-a i uopšte procesuiranja zločina nad bošnjačkim stanovništvom nailaze na kritike u hrvatskoj zajednici, gdje se navodi da se ne dešavaju procesuiranja pripadnika Armije BiH za zločine počinjene nad hrvatskim stanovništvom. Pored toga, pripadnici hrvatske zajednice ističu da „muslimanska strana nema priznat niti jedan logor“.[124] Razočaranost što pravosuđe procesuira isključivo pripadnike HVO-a dodatno je pojačana i time što oni smatraju da za ubojstva hrvatskih vojnika i civila do sada nitko nije odgovarao,[125] iako, kako tvrde, „mi smo se branili od njih, mi smo imali više žrtava“.[126]

Izuzetna zastupljenost informacija u medijima o procesima vođenim pred MKSJ-om (što se posebno moglo uočiti kroz medijsku arhivu) vraćala je suprotstavljene narative u središte kiseljačkih života. Osjećajući se nejednako okrivljenim za ono što se dešavalo u Kiseljaku (a što se ponovo vraća na sukob narativa o tome ko je napao, a ko se branio, ko je otišao, a ko je protjeran, zašto Rotilj jeste logor odnosno zašto nije – čime se formira začarani krug), čini se da procesuiranje ratnih zločina ne donosi potrebnu satisfakciju ni bošnjačkoj zajednici ni drugim žrtvama, a niti pomak u izgradnji mira i poticanju pomirenja. Sociolog Todor Kuljić spominje upravo upoređivanje zločina navodeći da „slabost i ograničenost etnocentrične kulture sećanja možda najjasnije izbija na videlo kada se pređe na teren poređenja nacionalnih zločina… banalnost je u podtekstu ove retorike: ni drugi nisu bili anđeli“ (Kuljić 2006: 326). I ovdje se očekuje svojevrsni reciprocitet u podjeli krivice, „tu niko ne može reći da je čist“.[127] No, pitanje je da li bi ‘podjela krivice’ istinski doprinijela prevladavanju prošlosti[128] ili bi samo učvrstila postojeće podjele.

„To je isto kad žicu pokidate, ona se napravi, ali uvijek onaj čvor ostane“[129]

U gradu Kiseljaku postoje dvije osnovne škole jedna pored druge. Dvije zgrade u istom dvorištu, sa odvojenim igralištima. Jedna osnovna škola radi prema bosanskom planu i programu, i pohađaju je djeca bošnjačke nacionalnosti. Druga osnovna škola je škola sa hrvatskim programom, a pohađaju je djeca hrvatske i srpske nacionalnosti. Prema našim sugovornicima, niko ne očekuje ‘spajanje’ / ‘ujedinjenje’ škola. Kiseljačani/ke ne smatraju dobrim to što se djeca odvajaju (i to po vrlo striktnom nacionalnom/vjerskom kriteriju). Zaposleni muškarac, zaposlena žena, različite nacionalne pripadnosti isto razmišljaju da „to je odgajanje mog unučeta za budući sukob“,[130] „segregacija“[131] i većinom tumače kao djelo politike, no ne vide prihvatljivo rješenje. Kreatori službenih politika sjećanja obje strane tvrde da je to državni program i da ne mogu oni to rješavati.[132] Tako slučaj sa dvije osnovne škole postaje dijelom ‘višeg’ nacionalnog diskursa.

Koliko god to odgovaralo kolektivnom sjećanju ili službenom narativu, pojedinci/ke izražavaju sklonost, ne deklarativnu već iskrenu, ka uspostavljanju ‘normalnijih’ odnosa (sugerišući negativnost postojeće podjele). Njihova očekivanja se vežu za mlade, jer računaju, s jedne strane, da oni „nisu opterećeni time“,[133] a s druge strane da „možda ove mlađe generacije to mogu zaboraviti“.[134] Zanimljiv je ovdje odnos prema prošlosti: prevazilaženje prošlosti se zapravo očekuje onda kada se stvori šansa za njen zaborav.

U intervjuima se često naglašava da je „bitno da djeca znaju“,[135] „koliko mladi znaju, znaju od svojih roditelja“.[136] Kreatori dominantnih službenih narativa ističu upravo ovaj segment: ne zaboraviti. Možda je ovdje najvidljivija razlika između službenih i privatnih narativa: dok službeni propagiraju ‘ne zaboraviti’, privatni se stidljivo, gotovo šapatom obraćaju ‘zaboravu’ (otvarajući time posve novu temu mogućnosti zaborava uslijed institucionaliziranih podjela u zajednici). Dok se prošlost ‘čuva’ ili ‘zaboravlja’, kultura sjećanja ostaje podijeljena kako kroz sjećanja tako i kroz njihovo prisustvo danas. ‘Čvor’, dvadeset godina nakon rata, izgleda i dalje ostaje u Kiseljaku.

 „Nije prerano, nego je prekasno[137]

„Graditi povjerenje na lažima, ne ide to tako i sve dok tako bude ništa od toga“,[138] tvrdi umirovljeni Kiseljačanin, član udruge proistekle iz rata. Tvrdi i nepopustljivi narativi ‘uvukli’ su se u gotovo svaki segment života u Kiseljaku, čineći tabore ‘mi’ i ‘oni’, gradeći identitete ne samo iz vlastitog sjećanja već i u određenju prema suprotstavljenom narativu. ‘Laž’ je sve ono što dolazi od drugog (jer ne postoje ista sjećanja na rat, tek se svi s nostalgijom sjećaju prijeratnog vremena). Čini se, zapravo, da se u Kiseljaku našao modus za paralelno vođenje života dvije nacionalne grupe gdje niti jedna nije zadovoljna. Ali nema sukoba. Niti onog „savršenog života“[139] kojeg se sjećaju neki naši sagovornici o zaposlenosti, bezbrižnosti, nepostojanju podjela od prije rata. Sve neproblematično funkcioniše dok svako podupire ‘svoj’ zvanični narativ i ne odstupa kako od njega, tako ni od bilo kakvih intervencija u onaj drugi. Još uvijek se podjela percipira kao nešto što je došlo ‘izvana’. Ako je i došlo izvana, održava se iznutra – podijeljenim školama, podijeljenim dijelovima grada, nazivima ulica, grbovima, nacionalističkim diskursima. Gotovo je apstraktna današnja ‘lakoća postojanja’ u Kiseljaku, gdje paralelno žive dva suprotstavljena narativa, svaki za sebe.

Nalazi istraživanja u ovoj studiji ukazuju na to da je za sjećanje ljudi na rat, od društvenog sjećanja ipak važnije osobno iskustvo onih koji su rat preživjeli, ali i na to da njihovo današnje sjećanje u velikoj mjeri ovisi o njihovim trenutnim životnim uvjetima i time je oblikovano. Kao što su pokazala još neka antropološka istraživanja o osobnim sjećanjima ljudi na rat i nasilne događaje (Jansen 2002), ‘istina’ o prošlosti je uvjetovana trenutnim životnim okolnostima ispitanika, ali i njihovim vlastitim iskustvima i onime što su sami preživjeli za vrijeme rata. Objašnjavajući prošlost na ovakav (osobni) način, ljudi „primjenjuju minimum kontrole nad svojom vlastitom verzijom prošlosti, a time i nad svojim vlastitim svakodnevnim životima“ (Jansen 2002: 90).[140]

Zaključak

Tema istraživanja predstavljenog u ovoj studiji su sjećanja na rat koji se od travnja/aprila 1993. do veljače/februara 1994. godine odvijao u zajednici koja je izabrana kao fokus ove studije – Kiseljaku. Predistraživanje je autorskom timu nagovijestilo podijeljenost sredine i različite narative o prošlosti, što je donekle bilo i očekivano s obzirom na kompleksnost sukoba u Bosni i Hercegovini, ali je ujedno predstavljalo i izazov. Ispred nas su se u toku terenskog rada našli srdačnost lokalnog stanovništva te neskrivena znatiželja i spremnost da se doprinese istraživanju – činilo se da je bilo važnije šta ćemo ih to mi pitati nego ono šta će nam oni odgovoriti. Nerijetko su naši sagovornici i sagovornice sa sobom donosili privatne ratne dnevnike, fotografije i bilješke, čvrsto ih držeći kao jedine svjedoke onoga što imaju reći. Trenuci u kojima su odlagali grčevito držane dokumente, prepuštajući nam svoja sjećanja bez straha da li im vjerujemo, bez zebnje da ih moraju ‘dokazati’, zapravo su trenuci u kojima smo došle do suprotstavljenih i podijeljenih sjećanja, narativa i primjera komemorativnih praksi koje doprinose izgradnji kolektivnog sjećanja. U samoj studiji se takva kolektivna sjećanja povezuju i interpretiraju kroz analizu individualnih sjećanja pojedinaca koji žive u ovoj lokalnoj zajednici, a koja su prikupljena u razgovorima vođenim s lokalnim stanovništvom.

Tek manje od sat vremena vožnje od glavnog grada države, ova mala lokalna zajednica ne ostavlja dojam da se nalazi tako blizu glavnome gradu. Iako je na prvi pogled vidljivo da Kiseljak nema jasno postavljene fizičke crte podjele, dovoljan je samo kraći boravak u zajednici da prisutnost tih podjela izađe na vidjelo. Rat je donio sada već duboko ukorijenjene podjele među stanovništvom, Hrvatima i Bošnjacima, koji i danas čine dvije dominantne etničke grupe. Pretrage medijske arhive, kao i aktuelne medijske politike, pokazale su nam to isto. Bilo koja tema koja je bila predmet analize u ovoj studiji ima isprekidanu putanju: često je praćenje i povezivanje široko razbacanih dijelova određene cjeline (poput teme o Rotilju kao mjestu zatočeništva bošnjačkog stanovništva ili hrvatskim izbjeglicama u Kiseljak) zahtijevalo uranjanje u privatne narative, političke poruke, presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, konstatovanje nepostojanja određenih (pretpostavljenih) podataka i tešku razdvojivost privatnog od službenog narativa. Sva kompleksnost fragmentiranosti sjećanja i službenih politika može se ‘pročitati’ zapravo iz izvora koji su najviše korišteni u analizi i nalazima: intervjuima sa stanovnicima i stanovnicama Kiseljaka. Nedostatak izvora i ‘činjeničnih’ referenci o recentnoj historiji Kiseljaka ostavlja više prostora za utemeljenje sjećanja kao izvora informacija, što prijeti da istoriju stavi u službu sjećanja (kako opisuje Todor Kuljić ‘pesimizam’ Pierrea Nore, Kuljić 2006: 108).

O tome čega se, vezano za rat, sjećaju stanovnici/e Kiseljaka, te kako ih ta sjećanja određuju u poslijeratnom životu u Kiseljaku, postoje dva vrlo jasno odvojena, službena narativa, vidljiva u javnom prostoru, koja se također reflektiraju i u osobnim sjećanjima Kiseljačana/ki. Šta se pamti u Kiseljaku? Na ovo pitanje službeni i privatni narativi daju djelomično različite odgovore. Možda nije u potpunosti precizno reći da postoje dva suprotstavljena narativa, jer unutar tih dominantnih narativa postoje dalje specifikacije na službene i privatne koji imaju svoje dinamike i odnose. Sam odnos službeni–privatni narativ je kompleksan jer je teško odijeliti ih i posmatrati razdvojeno. Klupko službenih i privatnih, hrvatskih i bošnjačkih narativa je ‘zapetljano’ u gotovo svim segmentima (čega se sjećaju, kako i zašto se sjećaju, gdje se prenose i održavaju ta sjećanja). Narativi predstavljeni u istraživanju bi se mogli opisati kao monolitni, odnosno ne postoje tenzije unutar svakog od dominantnih narativa – te razlike unutar njih su opisane kroz sam rad, ali one nisu izražene u tolikoj mjeri da bi narušavale njihovu monolitnost.

Nalazi istraživanja spomeničke kulture u Kiseljaku prilično vjerno oslikavaju ono što rekonstruisani dominantni bošnjački i hrvatski narativi jasno iskazuju: podijeljenost javnog prostora, mjesta oživljavanja narativa. Zbog toga je možda hrvatski službeni narativ artikuliraniji i vidljiviji od bošnjačkog, koji ostaje u sferi vjerskog/privatnog. Ovo se može direktno vezati i sa današnjom situacijom u političkom životu Kiseljaka (kontinuirani politički uspjeh hrvatskih stranaka), ali i podjelama koje se i dalje institucionaliziraju (podijeljene škole, nazivi ulica).

Ono što je specifično u Kiseljaku jeste podijeljenost koja na neki poseban način – funkcioniše. Kao što pokazuju i druga antropološka istraživanja (Kolind 2007), ljudski životi su u ratu uništeni jer je ugrožena njihova sigurnost, a normalan život, koji se do tada smatrao neupitnim, doveden je u pitanje, zbog čega je bilo potrebno ponovno izgraditi svakodnevni život. Ovaj proces je podrazumijevao rekontekstualiziranje narativa o stradanju i patnji te proizvodnju novih značenja kroz koja je svakodnevica opet postala moguća. Prihvatanje onoga što se desilo zapravo predstavlja pokušaj da se postojeća podijeljenost donekle pokuša prihvatiti kao ‘normalna’, tj. kao nova svakodnevica. Paralelni životi Hrvata (i Srba) i Bošnjaka imaju svoje tokove, rijetko se dodirujući i bez većih incidenata. Prisutnost određene doze prihvatanja svega što se desilo (rata, protjerivanja i stradanja), bez namjere vraćanja na staro (prijeratno) uključuje i nostalgiju za nekadašnjim željama i nadama i osjećajem da se sva ta bolna ratna prošlost nekako ‘prelila’, da je rezultat tuđe politike, politike nekoga ko nije poznavao i osjećao bliskost i poštovanje koje je Kiseljak imao i u kojem nije bilo bitno ko je ko. Možda upravo takav doživljaj onoga zbog čega se sukob desio i omogućuje miran život i izuzetan povratak protjeranih građana/ki Kiseljaka. Assmann navodi da „kolektivno pamćenje stoga operira u oba pravca: i unatrag i unaprijed. Pamćenje ne rekonstruira samo prošlost, ono k tome organizira i iskustvo sadašnjosti i budućnosti. Bilo bi stoga besmisleno principu sjećanja suprotstaviti princip nade: oba se međusobno uvjetuju i jedan se bez drugoga ne mogu zamisliti“ (Assmann 2005: 49).

Istraživanje je pokazalo da Kiseljačani/ke ipak održavaju živim sjećanja na rat. I to u rasponu od ‘ljubavi’ do ‘rata’, kako stoji u citatu iz naslova. Ne odričući se sjećanja na prijeratnu zajedničku prošlost, pamte neočekivanu promjenu, nasilje, strah i novi društveno-politički poredak. Nije začuđujuće što u nalazima ovog rada imamo i želju za zaboravom: generacije koje nisu doživjele rat smatraju da je možda bolje da ne žive u narativu o njemu. Očekujući da vrijeme donese promjene (zajedno sa zaboravom), naši sagovornici/e su pitanje budućnosti ostavili otvoreno. Između njihovih želja i nada, mi ipak naglašavamo da „samo vrijeme ne liječi ništa – procesi u vremenu liječe rane“ (Božičević 2007: 112). Utisak je da će spremnost za potencijalno premoštavanje podjela morati doći ‘odozdo’, ne od kolektivnog pamćenja i ne od politike koja dolazi izvana. Osjećaj nužne zavisnosti od veće cjeline (Hrvatske) ili pretpostavljenog centra (Sarajeva) podržava nacionalne narative kao utjehu i vjeru u kolektivne identitete (Assmann 2005: 62) u situaciji sveprisutne podijeljenosti kiseljačke zajednice.

Napomene

[1] Dominantnim narativima se smatraju oni koji se pojavljuju kod većine ispitanika obje zajednice.

[2] Pod pojmom ‘narativ’ u ovom radu podrazumijevamo univerzalne forme ljudskog sjećanja u obliku u kojem se i individualna i kolektivna sjećanja mogu prezentirati i u kojem ih se, kao takve, može razumjeti.

[3] „Obilježena 21. godišnjica od početka agresije Armije BiH na Kiseljak“, Artinfo.ba, http://www.artinfo.ba/index.php/vijesti/bih/838-obiljezena-21-godisnjica-od-pocetka-agresije-armije-bih-na-kiseljak (pristupljeno 12.03.2017.).

[4] K. Topalović, „Mještani Rotilja i Kiseljaka nikada neće zaboraviti najmilije“, Dnevni avaz, 19.04.2015., http://www.avaz.ba/clanak/173907/godisnjice-mjestani-rotilja-i-kiseljaka-nikada-nece-zaboraviti-najmilije?url=clanak/173907/godisnjice-mjestani-rotilja-i-kiseljaka-nikada-nece-zaboraviti-najmilije (pristupljeno 12.03.2017.).

[5] Ibid.

[6] Kao što je npr. knjiga „Muslimansko-hrvatski građanski rat u središnjoj Bosni“ američkog vojnog povjesničara Charlesa R. Shradera.

[7] MKSJ, Predmet Ivica Rajić (IT-95-12-S), Presuda, 8. maj 2006., 6., www.icty.org.

[8] MKSJ, Predmet Kordić i Čerkez (IT-95-14/2-T), Presuda, 26. februar 2001., 152., www.icty.org.

[9] Ibid.

[10] MKSJ, Predmet Kordić i Čerkez (IT-95-14/2-A), Presuda, 17. decembar 2004., 259., www.icty.org.

[11] United States Institute of Peace, „Washington Agreement“, https://www.usip.org/sites/default/files/file/resources/collections/peace_agreements/washagree_03011994.pdf (pristupljeno 16.03.2017.).

[12] Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Popis stanovništava, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godina, Nacionalni sastav stanovništva – Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991. godine, Sarajevo, 1993. godine, Statistički bilten broj 234.

[13] „Popis stanovništva, domaćinstva i stanova u Bosni i Hercegovini u 2013. godini – Rezultati popisa“, Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo, juni 2016. godine, http://www.popis2013.ba/popis2013/doc/Popis2013prvoIzdanje.pdf (pristupljeno 30.06.2016.).

[14] „Lokalni izbori 2016. – potvrđeni rezultati“, izbori.ba, 31.10.2016., https://www.izbori.ba/rezultati_izbora_2016/?resId=13&langId=1#/8/115/0 (pristupljeno 10.11.2016.)

[15] „Lokalni izbori 2016. – potvrđeni rezultati“, izbori.ba, 31.10.2016. https://www.izbori.ba/rezultati_izbora_2016/?resId=13&langId=1#/9/115/0/0 (pristupljeno 10.11.2016.)

[16] Prema dostupnim podacima, dokument je adresiran na dvadeset adresa koje uključuju: SDA BiH, HDZ BiH, SDP BiH, Vlada SBK, OSCE, Ured Visokog predstavnika, ambasade Japana, Turske, SDA, Njemačke u BiH, Institucija ombudsmana u BiH, RTVFBiH, RTVBiH.

[17] Inicijativa za ravnopravnost konstituvnih naroda i svih građana, s posebnim akcentom na položaj Bošnjaka na području općine Kiseljak, dostupno na http://www.bug.ba/incijativa-za-ravnopravnost-konstituvnih-naroda-i-svih-gradana-s-posebnim-akcentom-na-polozaj-bosnjaka-na-podrucju-opcine-kiseljak.html (pristupljeno 13.03.2017.)

[18] U dokumentu Inicijative se navodi: u Općini Kiseljak je od ukupno 55 zaposlenih samo 15 bošnjačke nacionalnosti; u Vatrogasnoj jedinici, koja je pri Službi za civilnu zaštitu OK, od sedam zaposlenih nema nijednog ne-Hrvata (člana HDZ-a); u Domu zdravlja Kiseljak od 92 zaposlena je samo 21 Bošnjak; u Javnom preduzeću „Vodovod i kanalizacije“ d.o.o. Kiseljak zaposleno je 22 radnika od čega su samo dva iz reda bošnjačke nacionalnosti, a preostalih 20 su Hrvati, ostalih nema; niti u jednom od navedenih javnih službi i preduzeća nema Bošnjaka na rukovodećim pozicijama niti se vodi računa o jednakoj zastupljenosti pri zapošljavanju.

[19] Intervju KS_20.

[20] Prema Andersonu, nacija je zamišljena zajednica jer članovi čak i najmanje nacije neće nikada upoznati sve ostale članove ili čak čuti za njih, ali će u njihovim umovima živjeti predodžba o njihovom zajedništvu. Dakle, sve zajednice koje su veće od primordijalnih sela u kojima članovi mogu doći u kontakt licem u lice su, zapravo, zamišljene (Anderson 2006).

[21] Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine, www.izbori.ba

[22] Vidi fotografiju br. 1.

[23] Kalendar obilježavanja Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Općine Kiseljak, u posjedu autorica.

[24] Iz razgovora s jednim od predstavnika organizatora komemorativnih praksi.

[25] Ibid.

[26] „Kiseljak za Vukovar“, Artinfo.ba, 18. studenoga 2015., http://www.artinfo.ba/index.php/vijesti/lokalne/4612-foto-kiseljak-za-vukovar (pristupljeno 05.03.2016.)

[27] Ibid.

[28] Iz razgovora s jednim od predstavnika organizatora komemorativnih praksi.

[29] Ibid.

[30] Vidi fotografiju br. 2.

[31] „Šehidsko spomen-obilježje kod čaršijske džamije“, Dnevni avaz, 22. oktobar/listopad 2007., str. 12.

[32] Intervju KS_05, KS_15.

[33] Intervju KS_05.

[34] Intervju KS_22.

[35] Intervju KS_23.

[36] Ibid.

[37] Vidi fotografiju br. 3.

[38] Intervju KS_23.

[39] Intervju KS_07.

[40] „Večer sjećanja u utorak u Kiseljaku“, Artinfo.ba, 16.11.2015., http://artinfo.ba/index.php/vijesti/lokalne/4596-vecer-sjecanja-sutra-i-u-kiseljaku (pristupljeno 20.04.2016.)

[41] Inicijativa za ravnopravnost konstitutivnih naroda i svih građana, s posebnim akcentom na položaj Bošnjaka na području općine Kiseljak, dostupno na http://www.bug.ba/incijativa-za-ravnopravnost-konstituvnih-naroda-i-svih-gradana-s-posebnim-akcentom-na-polozaj-bosnjaka-na-podrucju-opcine-kiseljak.html, (pristupljeno 13.01.2016.).

[42] Zanimljivo je što kod Bošnjaka nema spominjanja ili povezivanja sa Federacijom ili Sarajevom. Moguće je da se radi o otuđenju od centra ili o pretpostavci da Bošnjacima nije uopšte sporno identificirati ‘centar’ smatrajući da se isti već podrazumijeva – centar države je i njihov centar, pa to i ne treba posebno isticati.

[43] Intervju KS_05; KS_15.

[44] Intervju KS_08.

[45] Intervju KS_10.

[46] Intervju KS_03.

[47] Intervju KS_24.

[48] Intervju KS_10.

[49] Intervju KS_12.

[50] Intervju KS_23.

[51] Intervju KS_22. Tijela koja još uvijek nisu pronađena – odnosi se na stradanje 39 civila na lokalitetu Han Ploča. „Gdje je 39 Bošnjaka?“, Oslobođenje, 13.06.2005., str. 4.

[52] Intervju KS_10, KS_03.

[53] Intervju KS_03.

[54] Intervju KS_04.

[55] Intervju KS_07.

[56] Intervju KS_05.

[57] Intervju KS_24.

[58] Intervju KS_08.

[59] Intervju KS_06.

[60] Intervju KS_08.

[61] Intervju KS_13.

[62] Intervju KS_06.

[63] Intervju KS_03.

[64]Intervju KS_13.

[65] Intervju KS_09.

[66] Intervju KS_10, Intervju KS_15.

[67] Intervju KS_19, Intervju KS_24.

[68] Intervju KS_08.

[69] Intervju KS_10.

[70] Intervju KS_15.

[71] Intervju KS_16.

[72] Ibid.

[73] Intervju KS_01.

[74] Intervju KS_04.

[75] Intervju KS_05.

[76] Intervju KS_10.

[77] Intervju KS_12.

[78] Potreba da se naglasi spremnost za javno izricanje onoga što se govori u anonimnim intervjuima (za potrebe ovog istraživanja) upućuje na osjećaj zadrške ili opreza u javnom arikulisanju privatnih sjećanja – a to dalje sugeriše neprisustvo privatnih, individualnih narativa u javnom prostoru (možda zbog čuvanja osjećaja sigurnosti) ili njihovo ograničeno inkorporiranje kroz službene narative.

[79] Intervju KS_11.

[80] Intervju KS_05.

[81] Intervju KS_20.

[82] Intervju KS_10.

[83] Intervju KS_03.

[84] Intervju KS_22.

[85] Intervju KS_11.

[86] Intervju KS_12.

[87] Intervju KS_24.

[88] Intervju KS_24; KS_02.

[89] Intervju KS_23. Vidi i: K. Topalović, „Mještani Rotilja i Kiseljaka nikada neće zaboraviti najmilije“, Dnevni avaz, 19.04.2015., http://www.avaz.ba/clanak/173907/godisnjice-mjestani-rotilja-i-kiseljaka-nikada-nece-zaboraviti-najmilije?url=clanak/173907/godisnjice-mjestani-rotilja-i-kiseljaka-nikada-nece-zaboraviti-najmilije (pristupljeno 15.03.2017.)

[90] Intervju KS_23.

[91] Intervju KS_05; KS_14; KS_23.

[92] MKSJ, Predmet Kordić i Čerkez (IT-95-14/2-A), Presuda, 17. decembar 2004., 263.-264., www.icty.org.

[93] MKSJ, Predmet Tihomir Blaškić (IT-95-14-T), Presuda Pretresnog vijeća, 3. mart 2000., 204.; MKSJ, Predmet Tihomir Blaškić (IT-95-14-A), Presuda, 29. juli 2004., 235., www.icty.org.

[94] Intervju KS_19; KS_24; KS_02.

[95] Intervju KS_12.

[96] Intervju KS_19.

[97] Intervju KS_05.

[98] Intervju KS_14.

[99] MKSJ, Predmet Kordić i Čerkez (IT-95-14/2-A), Presuda, 17. decembar 2004., 269., www.icty.org.

[100] Izraz ‘Bošnjaci’ uveden je u upotrebu 1993. godine. Do tada se koristio najčešće izraz Muslimani, kao zbirni naziv za pripadnike islamske vjeroispovijesti u BiH, ali i sve druge čije je porijeklo pretpostavljalo ovu pripadnost. Ovdje se muslimanima ne nastavlja nazivati određenu grupu ljudi misleći pritom na Bošnjake, već se implicira upravo vjerski identitet.

[101] Đorđe Vuković sagledava uticaje aktuelnih političkih previranja i ustavnih određenja u BiH, uočavajući da „etnonacionalni i vjerski simboli imaju dominantnu, pa i isključivu ulogu u kolektivnim identifikacijama“, zbog čega ovakva ispreplitanja vjerskog i nacionalnog identiteta zapravo sugerišu ono što u datom okruženju jeste „bitno“ određujuće (Vuković 2015: 73).

[102] Intervju KS_20.

[103] Intervju KS_12.

[104] Intervju KS_23.

[105] Vrlo često se u intervjuima moglo čuti da prije rata „nije bilo bitno ko je ko“, što je dio opšteg diskursa u BiH kada se govori o prijeratnom periodu.

[106] Intervju KS_01.

[107] Intervju KS_08.

[108] Intervju KS_01.

[109] U oba narativa se spominje napad/odbrana; izbjeglice, raseljavanje Bošnjaka, Rotilj – ali u drugačijem sjećanju.

[110] Intervju KS_20.

[111] Intervju KS_04.

[112] „Koga iritira bosanska ulica?“, Oslobođenje, 17.11.2011. godine.

[113] Odluka o određivanju naziva ulica i parkova na području grada Kiseljaka, Broj 01/1-14-2460/11 od 15.11.2011. godine, objavljena u Službenom glasniku Općine Kiseljak.

[114] Kao što su ulice Dalmatinska, Žrtava Domovinskog rata, Kardinala Stepinca, Bana Josipa Jelačića.

[115] Pored toga što ga ne doživljavaju svojim, istaknuto je u intervjuima da se Bošnjaci ne osjećaju niti sigurno na taj dan zbog pojedinačnih provokacija te radije ostaju kod kuće.

[116] „U zahtjevu podnosioca se navodi da Statut nije donesen shodno proceduri propisanoj odredbama čl. 72-93. Poslovnika o radu Općinskog vijeća Kiseljak, na način da je Prijedlog Statuta dostavljen vijećnicima dan prije održavanja sjednice, sa naznakom da se radi o dopuni dnevnog reda. Predloženi Statut nisu razmatrala radna tijela donosioca Statuta, niti je dostavljen vijećnicima na javnu raspravu, te je usvojen na sjednici održanoj 17.07.2009. godine od strane vijećnika hrvatske nacionalnosti i jednog vijećnika srpske nacionalnosti, tj. bez prisustva vijećnika bošnjačke nacionalnosti.“, Presuda Ustavnog suda FBiH o zahtjevu premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti Statuta Općine Kiseljak, broj U-21/10 od 22. 02.2011. godine. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/open_page_nw.php?l=bs&pid=195 (pristupljeno 15.03.2017.)

[117] Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine o zahtjevu premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti Statuta Općine Kiseljak, U-21/10, Sarajevo, 22.02.2011., Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/open_page_nw.php?l=bs&pid=195 (pristupljeno 15.03.2017.)

[118] Ibid.

[119] „Zastava i grb Kiseljaka neustavni“, Oslobođenje, 16.03.2011., str. 9.

[120] Intervju KS_20.

[121] „Zapaljena zastava BiH i objekat Patriotske lige gdje je zastava bila istaknuta“, Hrvatski medijski servis, 13.06.2014. godine, http://hms.ba/kiseljak-zapaljene-zastave-bih-i-objekat-patriotske-lige/ (pristupljeno 25.01.2017.)

[122] Intervju KS_20.

[123] „Na sceni je zastrašivanje Hrvata iz Kiseljaka“, Večernji list, 04.02.2014. dostupno na http://www.vecernji.ba/na-sceni-je-zastrasivanje-hrvata-iz-kiseljaka-919025 (pristupljeno 15.01.2017.)

[124] Intervju KS_10.

[125] Mnogi članovi hrvatske zajednice, a posebno nositelji službene politike sjećanja, situaciju s kojom se nose Hrvati u Kiseljaku povezuju s trenutnom pozicijom Hrvata na razini države koji se osjećaju ugroženima kao najmalobrojnija konstitutivna etnička grupa, koja kao takva ne može ostvariti svoja jezična, politička, kulturna prava.

[126] Intervju KS_18.

[127] Intervju KS_01.

[128] „Prevladavanje prošlosti nije proces koji treba da vodi izmirenju sa zločinima i oprostu, već proces učenja kako da se živi sa sećanjem da su zločini deo i naše istorije i našeg grupnog identiteta i da zapravo ništa ne može da nas izmiri sa tim delima.“ (Kuljić 2006: 280)

[129] Intervju KS_03.

[130] Intervju KS_24.

[131] Intervju KS_12, Intervju KS_24.

[132] Intervju KS_07, Intervju KS_19.

[133] Intervju KS_08.

[134] Intervju KS_07.

[135] Intervju KS_04.

[136] Intervju KS_23.

[137] Intervju KS_20.

[138] Intervju KS_02.

[139] Intervju KS_03.

[140] Svi prijevodi su prijevodi autorica, osim ako nije drugačije naznačeno.

Bibliografija

Anderson, B. 2006. Imagined Communities. London: Verso.

Andreas, P. 2008. Blue Helmets and Black Markets. The Business of Survival in the Siege of Sarajevo, Ithaca and London: Cornell University Press.

A.P. “Obilježena 21. godišnjica od početka agresije Armije BiH na Kiseljak”, Artinfo.ba, http://www.artinfo.ba/index.php/vijesti/bih/838-obiljezena-21-godisnjica-od-pocetka-agresije-armije-bih-na-kiseljak, pristupljeno 10.01.2016.

Assmann, J. 2005. Kulturno pamćenje Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Zenica: Vrijeme.

Božičević, G. 2007. Ide li suočavanje sa prošlošću sporo i teško u našim krajevima? U: 20 poticaja za buđenje i promenu o izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije, ur. Rill H., Šmidling T. i Bitoljanu A. Beograd-Sarajevo: Centar za nenasilnu akciju. 104-122.

Connerton, P. 2004. Kako se društva sjećaju. Zagreb: AntiBarbarus.

Cvitković, I. 2006. Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini Hrvati između nacionalnog i građanskog. Zagreb-Sarajevo: Synopsis.

Diegoli T. 2007. Kolektivno pamćenje i obnova društva u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Fond otvoreno društvo Bosna i Hercegovina.

Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Popis stanovništava, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godina, Nacionalni sastav stanovništva – Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991. godine, Sarajevo, 1993. godine, Statistički bilten broj 234.

Gillis J.R. 2006. Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa. U Kultura pamćenja i historija, urs Brkljačić M. i Prlenda S. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga.

  1. Ču. „Na ploči će biti ispisano 211 imena poginulih boraca”, Dnevni avaz, 22. oktobar/listopad 2007.

I.M. “Kiseljak za Vukovar”, Artinfo.ba, 18. studenoga 2015., http://www.artinfo.ba/index.php/vijesti/lokalne/4612-foto-kiseljak-za-vukovar, pristupljeno 05.03.2016.

I.M. “Večer sjećanja u utorak u Kiseljaku”, Artinfo.ba, 16.11.2015.

Inicijativa za ravnopravnost konstituvnih naroda i svih građana, s posebnim akcentom na položaj Bošnjaka na području općine Kiseljak, dostupno na http://www.bug.ba/incijativa-za-ravnopravnost-konstituvnih-naroda-i-svih-gradana-s-posebnim-akcentom-na-polozaj-bosnjaka-na-podrucju-opcine-kiseljak.html (pristupljeno 13.01.2016.)

Jansen, S. 2002. The Violence of Memories: Local Narratives of the Past after Ethnic Cleansing in Croatia. Rethinking History 6(1): 77– 94.

J.M. “Kako Krišto kaže”, Oslobođenje, 08.02.2011.

J.M. “Koga iritira bosanska ulica? ”, Oslobođenje, 17.11.2011.

Jović, D. 2004. ‘Official Memories’ in Post-authoritarianism: An Analytical Framework. Journal of Southern Europe and the Balkans 6(2): 97-108.

Kamenica E. “Gdje je 39 Bošnjaka?”, Oslobođenje, 13.06.2005.

Kuljić T. 2006. Kultura sećanja. Beograd: Čigoja štampa

Kolind, T. 2007. In Search of ‘Decent People’: Resistance to Ethniccization of Every Day Life among the Muslims of Stolac, In The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral Claims in a Post-war Society, ur. Xavier Bougarel, Elissa Helms i Ger Duijzings, Aldershot: Ashgate

“Lokalni izbori 2012. – utvrđeni rezultati”, Izbori.ba, https://www.izbori.ba/Rezultati/RezultatiFinalni/files/Glavni_report_trka_9_opstina_115.html (pristupljeno 20.3.2016.).

“Mapiranje logora i zatočeničkih objekata 1992-1995 u Bosni i Hercegovini”, Tranzicijska-pravda.org, http://www.tranzicijska-pravda.org/profili-logora-i-zatocenickih-objekata, pristupljeno 15.01.2016.

Milanović J. “Neće Bošnjaci seliti na Ilindan”, Oslobođenje, 27.01.2011.

Milanović J. “Nezakoniti akti Vijeća Kiseljaka”, Oslobođenje, 26.01.2011.

Milović T. „Sarajevski standard: nama sve – vama ništa“, Artinfo.ba, 8. prosinca 2015., http://www.artinfo.ba/index.php/politika-arhiva/4820-sarajevski-standard-nama-sve-vama-nista, pristupljeno 27.2.2016.

MKSJ, Predmet Ivica Rajić (IT-95-12-S), Presuda, 08. maj 2006., www.icty.org.

MKSJ, Predmet Kordić i Čerkez (IT-95-14/2-T), Prvostepena presuda, 26. februar 2001., www.icty.org.

MKSJ, Predmet Kordić i Čerkez (IT-95-14/2-A), Presuda žalbenog vijeća, 17. decembar 2004., www.icty.org.

MKSJ, Predmet Tihomir Blaškić (IT-95-14-T), Presuda pretresnog vijeća, 3. mart 2000., www.icty.org.

MKSJ, Predmet Tihomir Blaškić (IT-95-14-A), Presuda žalbenog vijeća, 29. juli 2004., www.icty.org.

Moll, N. 2013. Fragmented memories in a fragmented country: memory competition and political identity-building in today’s Bosnia and Herzegovina. Nationalities Papers: The Journal on Nationalism and Ethnicity 41(6): 910-935.

Nora P. 1998. Between Memory and History: Les Lieux de Memoire. Representations 26: 7-24.

Odluka o određivanju naziva ulica i parkova na području grada Kiseljaka, broj 01/1-14-2460/11 od 15.11.2011., Službeni glasnik Općine Kiseljak

Olick J.K. 1999. Collective Memory: The Two Culture. Sociological Theory 17(3).

„Popis stanovništva, domaćinstva i stanova u Bosni i Hercegovini u 2013. godini – Rezultati popisa“, Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo, juni 2016. godine, http://www.popis2013.ba/popis2013/doc/Popis2013prvoIzdanje.pdf (pristupljeno 30.06.2016.)

Popović A. “Hrvati trebaju nametnuti pitanje reorganiziranja BiH i ubrzati njen put u EU”, Večernji list, 26.07.2015., http://www.vecernji.ba/hrvati-trebaju-nametnuti-pitanje-reorganiziranja-bih-i-ubrzati-njen-put-u-eu-1016466 (pristupljeno 26.01.2016.)

Popović A. “Kome gravitiraju Kreševo i Kiseljak”, Večernji list, 09.12.2012., http://www.vecernji.ba/kome-gravitiraju-kresevo-i-kiseljak-484883 (pristupljeno 26.01.2016.)

Popović A. “Na sceni je zastrašivanje Hrvata iz Kiseljaka”, Večernji list, 04.02.2014. http://www.vecernji.ba/na-sceni-je-zastrasivanje-hrvata-iz-kiseljaka-919025 pristupljeno 15.01.2016.

Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine o zahtjevu premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti Statuta Općine Kiseljak, U-21/10, Sarajevo, 22.02.2011. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/open_page_nw.php?l=bs&pid=195, pristupljeno 15.01.2016.

Ricoeur P. 2004. Memory, History, Forgetting. Chicago: The University of Chicago Press.

Rowe, Shawn M., James V. Wertsch and Tatyana Y. Kosyaeva, 2002. Linking Little Narratives to Big Ones: Narrative and Public Memory in History Museums. Culture & Psychology 8(1): 96-112.

Sa. M. “Prosvjed zbog uhićenja u Kiseljaku”, Bljesak.info, 6. veljače 2014., http://bljesak.info/rubrika/vijesti/clanak/prosvjed-zbog-uhicenja-u-kiseljaku/76186, pristupljeno 15.01.2016.

Schierup C.U. 2004. Nacionalističko buđenje i njegove globalne nepredvidljive posledice. U Nasilno rasturanje Jugoslavije, uzroci , dinamika, posledice, Zbornik radova ur. Hadžić M. Beograd: Centar za civilno-vojne odnose. 103-118.

Schwartz, B. 1982. The Social Context of Commemoration: A Study in Collective Memory. Social Forces 61(2): 374-402.

Shrader, C. 2004. Muslimansko-hrvatski građanski rat u središnjoj Bosni. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga.

Topalović K. “Mještani Rotilja i Kiseljaka nikada neće zaboraviti najmilije”, Avaz.ba, 19. travnja 2015., http://www.avaz.ba/clanak/173907/godisnjice-mjestani-rotilja-i-kiseljaka-nikada-nece-zaboraviti-najmilije?url=clanak/173907/godisnjice-mjestani-rotilja-i-kiseljaka-nikada-nece-zaboraviti-najmilije, pristupljeno 10.01.2016.

Velikonja M. 2010. Titostalgija.Beograd: Biblioteka XX vek.

Vuković Đ. 2015. Sudbina države u karakteru ljudi. U Naslijeđe mira Bosna i Hercegovina 20 godina poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma ur. Kapetanović A. i Illerhues J. Sarajevo: Forum Ziviler Friedensdienst.

„Washington Agreement“, United States Institute of Peace, , https://www.usip.org/sites/default/files/file/resources/collections/peace_agreements/washagree_03011994.pdf (pristupljeno 16.03.2017.).

Winter, J. 2008. Sites of Memory and the Shadows of War. In: Cultural memory studies. An international and interdisciplinary handbook, ur. Astrid Erll and Ansgar Nünning. Berlin and New York: Walter de Gruyter.

„Zapaljena zastava BiH i objekat Patriotske lige gdje je zastava bila istaknuta“, Hrvatski medijski servis, 13.06.2014.godine, http://hms.ba/kiseljak-zapaljene-zastave-bih-i-objekat-patriotske-lige/ (pristupljeno 25.01.2016.godine)

“Zastava i grb Kiseljaka neustavni”, Oslobođenje, 16.03.2011.

Intervjui (KS_00 je oznaka intervjua) i drugi neobjavljeni izvori:

Intervju: KS_01 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 18.08.2015.

Intervju: KS_02 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 19.08.2015.

Intervju: KS_03 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 20.10.2015.

Intervju: KS_04 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 07.11.2015.

Intervju: KS_05 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 07.11.2015.

Intervju: KS_06 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 07.11.2015.

Intervju: KS_07 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 08.11.2015.

Intervju: KS_08 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 18.11.2015.

Intervju: KS_09 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 22.11.2015.

Intervju: KS_10 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 22.11.2015.

Intervju: KS_11 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 25.11.2015.

Intervju: KS_12 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 25.11.2015.

Intervju: KS_13 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 25.11.2015.

Intervju: KS_14 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 06.12.2015.

Intervju: KS_15 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 06.12.2015.

Intervju: KS_16 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 06.12.2015.

Intervju: KS_17 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 06.12.2015.

Intervju: KS_18 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 16.12.2015.

Intervju: KS_19 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 16.12.2015.

Intervju: KS_20 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 16.12.2015.

Intervju: KS_21 (2015): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 25.11.2015.

Intervju: KS_22 (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 09.01.2016.

Intervju: KS_23 (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 09.01.2016.

Intervju: KS_24 (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Kiseljak, 28.01.2016.

 

Kalendar obilježavanja Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Općine Kiseljak (u posjedu autorica).