Daliborka Uljarević, izvršna direktorka CGO-a, na otvaranju debate je istakla: “Veoma je važno insistirati na većoj odgovornosti političara kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju. Upravo politička kalkulacija ljudskim tragedijama dodatno je viktimizirala mnoge žrtve, ali i stvorila nove. Nije dovoljno deklarativno, i u “prigodnim” prilikama, progovoriti po neku političku krilaticu. I na prošloj debati smo ukazali da u mnogim zemljama regiona političke strukture, oblikovane u ratnim godinama a živuće i danas, ostaju ključni kočničari uspostavljanja odgovornosti za zločine i procesuiranja zločinaca”. Ona je dodala da “političari moraju izaći iz okvira dnevno-političke taktike i dijalektike, oni moraju biti sposobni da kreiraju društveni kontekst koji će tražiti pravdu za žrtve, istinu o zločinima, kao i pravičnu kaznu za počinioce i nalogodavce. To je preduslov da društva na Balkanu sebe grade u skladu sa građanskim vrijednostima, pravima i slobodama svakog pojedinca”.
Posebno je problematizirala pitanje zaborava: „Možda bi političarima zaborav bio najprihvatljiviji. Ali, ko i površno zna istoriju ovih prostora, a u njoj se vjekovima forsiraju i na pijadestal stavljaju sukobi, a ne pozitivni primjeri suživota, zna da je pokušaj zaborava prvi korak ka nekoj sljedećoj tragediji. Naime, politika flertuje sa ksenofobijom, doprinoseći održavanju zamagljenog pogleda”. Ona je ukazala i na ograničenja pravosuđa “Istina o zločinima može se pojaviti samo pred istinski nezavisnim pravosudnim organima. A imaju li naša postkonfliktna društva nezavisna pravosuđa sposobna da u punom kapacitetu optužuju i sude za ratne zločine? Da li i u kojoj mjeri politička elita dozvoljava takav rad pravosuđa, i da li samo pravosuđe ima profesionalizma i integriteta da svoj posao radi uz dosljednu primjenu zakona, nezavisno od toga da li će to biti po volji političkim centrima moći?“. Uljarević je naglasila da “političari ne vide svoj interes u adekvatnom bavljenju pitanjima suočavanja sa prošlošću jer to nije procijenjeno kao tema na kojoj se stiču popularni poeni u javnosti”, ukazujući na značaj aktivnosti civilnog društva, a posebno Inicijative za REKOM.
Prof. dr Žarko Puhovski, javni zagovarač Inicijative za REKOM, ukazao je na različite pristupe “poratnog normaliziranja života sa polaganjem računa o onome što je u ratu bilo” navodeći da je Italija jedina država u Evropi u kojoj nijedan građanin nije nikada kažnjen zbog ratnih zločina. „Čak je u Švajcarskoj i Švedskoj bilo ljudi koji su kažnjeni zbog ratnih zločina, a u Italiji ne. Italija je kažnjavala samo njemačke vojnike. To je bio konsenzus na kome je poslijeratno italijansko društvo relativno dobro uspjevalo“, rekao je Puhovski.
Nasuprot tome, kako je dodao, zapadna Njemačka je provela najradikalnije suočavanje sa prošlošću, „zahvaljujući šesdesetosmaškoj generaciji i tome što je stvorena atmosfera u kojoj je to postala neka vrsta pristojnosti“.
„Između toga funkcioniše nastojanje da se ustanovi Evrospka unija (EU). U osnovi EU počiva na pokušaju da se zaboravi prošlost, i od EU ne treba očekivati ozbiljnu pomoć u tome. To nije dio njenog dnevnog reda“, naveo je Puhovski.
On je podsjetio da su ratni zločini ostavili takve rane koje se ne mogu lako zaliječiti. “U regionu imamo paradoksalnu situaciju da se od dvije vodeće države u jednoj na čelu nalaze oni koji bi se sebe današnjih prije dvadeset godina odrekli, a u drugoj imamo na vlasti one koji nijesu bili uključeni u dešavanja devedesetih, ali pokušavaju da obnove takvu atmosferu“, pojasnio je Puhovski. On ocijenjuje da političari posmatraju proces pomirenja, ali da u njemu ne sudjeluju. Naglasio je da je u osnovi ratnih zločina i svih procesa na ovim prostorima „etnoetika – stajalište koje posmatra da pripadanjem jednoj sredini jamčimo određene osobine“.
Puhovski je ukazao i na termin “moralni idiotizam” koji se odnosi na stanje svijesti u kojem pojedinci ne čuju moralne poruke, odnosno kritike. „Proces pomirenja podsjeća na otvaranje Pandorine kutije jer do skoro ljudi nijesu ni imali u svijesti da se zapravo rat odigrao na ovim prostorima“, dodao je on. Govoreći o putevima ostvarenja pomirenja u regonu on je ocijenio “To se može na dva načina riješiti, jedan je onaj na kojem se insistira već dugo, to je pritisak iz vana, iz civilnog društva ali to ima svoje granice. A drugi je ono što bi trebalo tek počinjati, onaj iznutra, iz političke klase. Zato se toliko očekuje od ljudi koji imaju političke funkcije, da iznutra nešto učine po tom pitanju.”
On je, takođe, upozorio da pored pravosudnih ishoda za radne zločine treba voditi računa i o onima koji utiču na promjenu svijesti. «Za mene je danas ključna riječ «sramoćenje». Mene kao građanina zanima da se sramote oni koji su bili u komandnom lancu, kao i da se sramote politike koje su to omogućavale».
Rifat Rastoder, predsjednik Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravu Skupštine Crne Gore i potpredsjednik SDP-a, navodeći je da je uloga Crne Gore u ovim dešavanjima bila specifična, jer je imala više uloga počev od toga da je «bila jedna od prvih meta i žrtava», ali i na to da «u Crnoj Gori nije bilo međunacionalnih sukoba, izuzimajući jedan period političkog i civilizacijskog posrtanja kada je deportovan jedan broj izbjeglica iz BiH», kao i da je «prva optužnica za ratni zločin protiv civilnog stanovništva podignuta u Crnoj Gori». On je naglasio da su se crnogorski političari među prvima u regionu poklonili žrtvama genocida u Srebrenici.
„S druge strane – i u Crnoj Gori je, kao i u ime Crne Gore na drugim područjima bivše nam zajedničke domovine, počinjen i jedan broj zločina, koji ne samo da nisu do kraja apsolvirani, nego za to, jednostavno, uprkos svom insistiranju, nije bilo dovoljno ni političke ni institucionalne volje“, naglasio je Rastoder uz osvrt na 9 slučajeva ratnih zločima koji su formalno pravno tretirani i opominjući na brojne koji nijesu adekvatno obrađeni ni na tom formalnom nivou. „Zlo su, koliko ja znam, započele i činile ondašnje političke oligarhije i njihove, po prirodi stvari, instrumentalizovane vojske i paravojske – oružane i propagandne. I opet – iste te političke oligarhije su se prve međusobno i pomirile. Ni tada ni sada građane i narode, niko i ništa nije pitao“, podvukao je Rastoder. On je, takođe, podsjetio da godinama zagovara formiranje Dokumentaciono –istraživačkog centra za prikupljanje relevantne dokumentacije o ovim dešavanjima, kao i istraživanje uzroka i načina masovnih stradanja ljudi tom prilikom, bez obzira na etničku, vjersku, političku ili bilo koju drugu individualnu ili političku pripadnost, što je, prema njemu, preduslov očuvanja kolektivnog pamćenja i „ne samo važna pretpostavka bilo kakvog pomirenja, već i još važniji element preventivnih mjera koje će spriječiti da se slična stradanja ponove“. On je optužio Vladu da opstruira formiranje ovog Centra uz maksimu «da prošlost treba zaboraviti».
Marija Maja Ćatović, potpredsjednica Odbora za evropske integracije Skupštine Crne Gore i članica Predsjedništa DPS-a, se osvrnula na različitost i geostratešku specifičnost Balkana, kao i na to da zemlje zapadnog Balkana u tranzicionom periodu karakteriše niz reformskih procesa, među kojima je, prema njenim riječima, najznačajniji proces evropskih integracija. „Regionalna saradnja je jedan od ključnih elemenata integracijskog procesa, a sama brzina procesa evropskih integracija svakako zavisi i od međusobne saradnje država na Balkanu i njihove spremnosti da pripadaju ujedinjenoj Evropi. Okupljenost oko jedinstvenog zajedničkog cilja – da se postane članica EU, u kojoj će se za istim stolom pregovarati i odlučivati sa svim državama članicama, ali i težiti za što značajnijom pozicijom, jedan je od zajedničkih imenilaca pomirenja država u regionu“, pojasnila je Ćatović. Ona je poručila, govoreći o konkretnim slučajevima procesuiranih ratnih zločina u Crnoj Gori: «O radu u ovoj oblasti bi svakako trebalo da govore nadležni, ali ja kao poslanica zaista očekujem rezultate Tužilaštva u cilju osiguravanja pravde i obeštećenja ratnih zločina».
Momo Koprivica, potpredsjednik Demokratske Crne Gore, smatra da je pomirenje više „moralna i ljudska nego politička obaveza. Ali, nemamo pravo kao političari na ravnodušnost kad su u pitanju ljudske patnje i neotkriveni i neobilježeni gorobovi. Nemamo pravo na malodušnost kad je u pitanju potreba rušenja zlokobnih ljudskih tvrđava i potreba izgradnje povjerenja i imperativa pomirenja“, dodao je Koprivica. On je pojasnio da «Pomirenje ne smije započeti sa traženjem krivaca izvan nas samih. Pomirenje mora počivati na težnji ka pravdi, a ne na traženju opravdanja. Pomirenje može početi sa riječima, ali na njima ne može i ne smije ostati. Ono traži djela, i to djela od svih i u kontinuitetu, počev od rasvijetljavanja svih nepodobština, preko procesuiranja svih zločinaca po jednakim aršinima, do ostvarenja konkretnih privrednih i političkih oblika saradnje među narodima i ljudima u regionu».
Koprivica je, na kraju, naglasio da „nema suočavanja sa prošlošću dok se politički sudionici rata ne suoče sa pravdom. Etno-političko preduzetništvo je osnovna prepreka pomirenju u regionu. One političke elite koje izvlače profit iz podizanja tenzija sputavaju državne i druge mehanizme da utvrđuju i prenose istinu.“
Rade Bojović, potpredsjednik Građanskog pokreta URA, je naglasio da „Post-jugoslovenske države – upropaštene, dehumanizovane i nefunkcionalne političke zajednice – treba da teže normalizaciji i poboljšanju međusobnih odnosa, dok post-jugoslovenska društva moraju biti izložena kakvom takvom suočavanju s prošlošću, uz stalni pritisak Evropske unije (EU).“ Bojović dodaje da „nema pomirenja ukoliko su političke, istorijske i obrazovne interpretacije post-jugoslovenskih događaja suprotstavljene, konfrontirane ili dijametralno različite. Omladina rođena poslije devedesetih u velikoj mjeri danas tragično liči na mitingaše i šovinističke terenske radnike koji su bili ulična uvertira u nastupajuću tragediju”. Posebno je ukazao da «nema pomirenja bez pravde – sudskog procesuiranja zločina, satisfakcije za žrtve i još uvijek otvorenog pitanja i uzaludnog pitanja lustracije». On se kroz presjek ključnih, a u značajnoj mjeri zaboravljenih ili potisnutih činjenica, osvrnuo na to kako danas izgleda region i što su posljedice raspada Jugoslavije i postjugoslovenskih ratova, opominjući da «postojeće političko stanje u svim ex-jugoslovenskim republikama marginalizuje proces suočavanja sa prošlošću».
Bojović je fokus stavio i na to gdje se nalazi Crna Gora zapitavši: “Ko danas želi da se suočava sa posljedicama sramnog napada na Dubrovnik? Da li, možda, neko uči djecu o činjenicama iz tog perioda?”, ističući i gotovo zaboravljene a “iskonske junake” – kontraadmirala Vladimira Barovića i admirala Krsta Đurovića, koji su svoje časno držanje u tim vremenima platili životom a da danas “nijedna ulica ili trg u Crnoj Gori ne nose njihovo ime, niti ima njihove biste ili spomenika u Crnoj Gori”. Zaključio je i da se danas malo ko sjeća i crnogorskog antiratnog pokreta, kao i da “savremena Crna Gora suštinski ne želi da se suoči sa svojom nedavnom prošlošću, realnom ulogom u raspadu SFRJ, kao i dobrovoljnom saučesništvu u zločinačkoj Miloševićevoj i velikosrpskoj politici… Pomirenje ili put ka normalnom društvu je danas žrtva stranačkih kalkulacija i međupartisjkih obračuna. Demagoški juriš na fotelje i beskrupulozno čuvanje fotelja ne mogu sebi da priušte bilo kakvo suočavanje sa prošlošću, jer tada bi se i fotelje počele topiti u sudaru sa činjenicama i uznemirujućim istinama“, ocijenio je on.
Tamara Milaš, saradnica na programima u CGO-u i portparolka Koalicije za REKOM u Crnoj Gori je podsjetila na cilj da se „otvori širok prostor za dijalog o pomirenju i načinu na koji se pomirenje razumije, ali i da se osvrnemo na Inicijativu za REKOM.“. Ona je naglasila da Crna Gora mora da osnaži svoje napore u borbi protiv nekažnjivosti ratnih zločina, i da efikasno istražuje, procesuira i kažnjava ratne zločine u skladu sa međunarodnima standardima, kako bi došlo do suštinskog pomirenja i uspostavljanja trajnog mira, a CGO kao referentna organizacija Koalicije za REKOM, svojim naporima teži doprinijeti učinkovitosti tog procesa.
Šućko Baković, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori, kazao je da se ovaj proces ne može završiti bez učešća političara. „Meni je drago što čujemo ovakve tonove od političara, ali ja sam duboko uvjeren da političari ne mogu riješiti ove probleme, već je na institicijama sistema da ih razriješe. Na institucijama je sistema da se zločinci privedu pravdi. Bez utvrđivanja činjenica, bez suočavanja sa prošlošću, bez utvrđivanja istine, nema govora o pomirenju. A da li ovoga ima dovoljno u Crnoj Gori? Mislim da volje ima, barem deklarativno, i to jeste pozitivno, ali institucije sistema moraju dalje odraditi svoj posao. Mora se utvrditi pravda. Moraju se dubinski razjasniti svi ovi slučajevi i moraju se učinioci privesti pravdi“, izričit je bio Zaštitnik. On je ocijenio da «ne postoji ozbiljan učinak u procesuiranju ratnih zločina», ali da je «napredak napravljen u procesima kompenzacije štete žrtavama, čime su zločini priznati kroz kompenzacije».
Kao glavnu prepreku označio je zaborav i činjenicu da o sukobima ćute i žrtve i zločinci. «Zaborav je opasan protivnik pravdi, a izgleda da iz istorije nismo dovoljno naučili», kazao je Baković, istučući da nema potrebe da se u ovim pitanjima pozivamo na međunarodno zakonodavstvo, već da je dovoljno da pođemo od Ustava i institucija sistema i primijenimo postojeći okvir. «Mi se sa tim pitanjima moramo suočiti radi nas samih, pa tek onda radi pomirenja u regionu», zaključio je on.
Stojanka Radović, tužiteljka iz Specijalnog državnog tužilaštva, koje je nadležno i za krivično gonjenje ratnih zločina, kazala je da ratni zločini ne zastarijevaju, navodeći da je u novijoj praksi ta institucija procesuirala četiri slučaja.
„Ishod tih postupaka u javnosti je različito komentarisan. Tako da, u cilju obaveze da se istraže svi ratni zločini, odnosno da se preispitaju i stari slučajevi, da se vidi da li ishod tih slučajeva odgovara istini ili ne, Vrhovno državno tužilaštvo je pristupilo iznalaženju metoda da se procesuirani predmeti preispitaju i da se sitraže svi ratni zločini koji su se desili na prostoru bivše Jugoslovije tokom poslednjeg rata“, rekla je ona, ali i ukazala na značaj sadašnjeg rada tužilaštva i činjenicu da se slučaj «Morinj» ponovo preispituje.
Inicijativa za REKOM okuplja brojne organizacije civilnog društva i pojedince iz regiona u zagovaranju uspostavljanja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje SFRJ od 1991. do kraja 2001. CGO kao referentna organizacija Koalicije za REKOM, svojim naporima teži doprinijeti učinkovitosti tog procesa.
Događaj je okupio oko 50 predstavnika političkih partija, nevladinih organizacija, Vlade, pravosuđa, medija i diplomatskog kora.
Ova debata je dio projekta Jačanje procesa uspostavljanja REKOM-a (II faza) koji finansira Evropska komisija, CCFD (Francuski katolički komitet protiv gladi i za razvoj) i fondacija Rockefeller Brothers.
Svetlana Pešić, saradnica na programima Centra za građansko obrazovanje u Podgorici
