Dva desetljeća agonije Nade Bodiroge: Hoću istinu da napokon mirno zaspim

 

 

Dva desetljeća agonije Nade Bodiroge: Hoću istinu da napokon mirno zaspim

Ni danas ne zna što joj se dogodilo s roditeljima

Autor: Boris Pavelić

Hrvatska je ušla u EU, Srbija teži da uđe, moji roditelji i dalje nestali, a ja i danas u agoniji. Devetnaest godina to traje, a dokad ću izdržati, ne znam. Ali jednostavno: hoću istinu, jer imam pravo na istinu«, kazuje Nada Bodiroga

Dobro se sjećam, svaki dan sam tuda putovala u školu: Karlovac, Orlovac, Rečica, Skakavac, Sjeničak, Utinja, Utinja vrelo, Vojnić kolodvor, Slavsko polje, Vrginmost, pa sve tako do Siska… A moj tata Teodor, zvali su ga Teša. Cijeli je radni vijek prodavao vozne karte u Orlovcu. Nema toga tko ga nije znao: vedar i duhovit, svi su ga voljeli. Oružje nije volio, Drugi svjetski rat proživio je u njemačkom zarobljeništvu.

Ni devedesetih ništa s vojskom nije imao: on i majka, domaćica, rat su preživljavali u neimaštini, od sitne poljoprivrede, jer penzija je u ratu prestala dolaziti, a drugih prihoda nisu imali. Ali bar nikome ništa nažao nisu učinili. Pa ipak: kada sam došla na svoje kućno zgarište, jedino što sam ispod jednog kamena našla bila je cipela moje mame, jedini preživjeli »svjedok« da su tu živjeli moji roditelji. Sve ostalo nestalo je u plamenu.

Tako govori Nada Bodiroga, rođena Samardžija, kći Teodora i Danice Samardžije iz Slavskog polja, općina Vrginmost, Sisačko-moslavačka županija. Roditelje traži od kolovoza 1995. I premda je uspjela postići da nadležni 2010. ekshumiraju posmrtne ostatke sa zgarišta obiteljske kuće u Slavskome polju, ni danas ne zna o kakvim je, zapravo, ostacima riječ. Od muke se teško, neizlječivo razboljela, ali i dalje negdje, u dubini do koje seže povezanost s roditeljima, ona pronalazi snagu da ne posustane, nego da nastavi tražiti: gdje su, što im se dogodilo? »I sad sam opet na početku. Hrvatska je ušla u EU, Srbija teži da uđe, moji roditelji i dalje nestali, a ja i danas u agoniji. Devetnaest godina to traje, a dokad ću izdržati, ne znam. Ali jednostavno: hoću istinu, jer imam pravo na istinu«, kazuje Nada Bodiroga.

Život u strahu

Osnovnu školu završila je u Vrginmostu, srednju u Karlovcu. 1975. iz roditeljskoga je doma otišla u višu turističku školu u Beograd. Udala se u Inđiji u Vojvodini, gdje i danas živi, i sa suprugom podigla dva sina.

»Kada je počeo rat, moji roditelji nastavili su živjeti u našoj kući, podnoseći neimaštinu. Posjećivala sam ih preko Bosne kad sam mogla, i odnosila pomoć. Bojali su se, živjeli u strahu, ali uvijek sam ih tješila, govoreći im da se ne boje, jer ništa nisu krivi, pa ih nitko neće ni dirati. Posljednji put bila sam tri mjeseca prije pada Knina. Sjećam se njihovog straha, kao da su predosjećali. I tada sam ih uvjeravala da im nitko neće ništa. Toga jutra, kad sam na radiju čula da je pao Knin, isprva nisam ni shvatila što to znači. Veze su odmah prekinute, nisam više mogla zvati. Tek kad su počele stizati prve izbjegličke kolone, shvatila sam da se dogodilo nešto strašno«.

Kasnije će Nada saznati da su mještani Slavskog polja navodno do 6. kolovoza ostali u kućama, čudeći se izbjegličkim kolonama što su već krenule obližnjom cestom Karlovac-Sisak, i pitajući se kamo svi ti ljudi idu. No brzo su morali krenuti i oni. »U početku, dočekivala sam kolone. Tih dana, zvao me jedan susjed koji je živio u Italiji, i rekao mi da su roditelji dobro, i da će njegova sestra otići k njima, pa da će mi javiti kako su i što da radim. Više se nije javio. Zvala me i supruga jednog mog rođaka iz Karlovca, i rekla mi otprilike isto što i taj susjed, obećavajući da će me još zvati. Ni ona više nikad nije zvala«. Krenule su slične priče, beskrajno obijanje svih mogućih adresa… Nakon mjesec i pol, uspjela je, preko rođaka i kume koja živi u Rijeci, dobiti fotografiju roditeljske kuće: spaljena. »Ipak, nadala sam se da su ih odveli nekamo, da su živi… Tragala sam dalje. Bilo mi je važno samo da su živi«.

Godine su prošle. »Noćima ne spavam. Sanjam ih: živi su, ovdje su, ondje su… Dvijetisućite, dolazim na posao, uzimam novine. Veliki naslov: ’General Stipetić previdio žrtve Oluje’, i u tekstu pasus, dobro ga se sjećam: ’General Stipetić negira da su njegovi »časni« vojnici, kad su ušli u selo Slavsko polje, zatekli Teodora i Danicu Samardžiju na njihovom kućnom pragu, zapalili kuću i njih bacili u vatru’. Novine su mi ispale, oduzele mi se noge i ruke, završila sam na hitnoj, potom i u Urgentnom centru, gdje mi je poslije mnogih ispitivanja dijagnosticirana multipla skleroza.

Zašto sam je dobila, nikad nije točno utvrđeno, ali liječnici pretpostavljaju da je od tog stresa. Nikad ranije nisam bolovala. Mjesec dana sam ležala u bolnici, ali nisam mogla na noge. Imala sam, srećom, dobru doktoricu koja me razumjela, ali i rekla: »Samo volja! Ne predaj se! Moraš se boriti da staneš na noge!«. Poslušala sam je, stalno sam osjećala poriv da moram prohodati, da neću u kolica, da se moram izboriti za istinu o roditeljima, a da to ne mogu ako ne hodam… I uspjela sam. Nekoliko sam se godina borila, ali sam se izborila: stala sam na svoje noge i dalje tražim roditelje«, pripovijeda žena snažnija od svoje nesreće.

Stupila je u vezu s nevladinim organizacijama za traženje nestalih. Doznala je da je jedina koliko-toliko razumljiva informacija o sudbini njezinih roditelja zapisana u izvještaju Hrvatskoga helsinškog odbora (HHO) o zločinima u bivšem »sektoru Sjever«:

na stranici 64. tog izvještaja, pod rednim brojem 108. i 109., piše da je »jedinica generala Stipetića, kad je ušla u selo Slavsko polje, pronašla Teodora i Danicu Samardžiju na njihovom kućnom pragu, zapalila kuću i žive ih bacila u vatru«.

»Nepodobni« slučajevi

Preko nevladinih organizacija, Nada Bodiroga dobila je e-mail adresu Ivana Grujića, načelnika Uprave za nestale i zatočene Ministarstva branitelja, i pismom ga osobno zamolila da pomogne. Odgovorio je potvrdno. Prva je ekshumacija na zgarištu započeta 2009., ali je istog dana i prekinuta, jer je iskrsnuo birokratski zahtjev: obitelj mora sudski i pismeno dopustiti ekshumaciju na zgarištu obiteljske kuće! »Sestra i ja obavile smo i to, i poslale suglasnost«, kaže Nada. 18. lipnja 2010. sa zgarišta su ekshumirani posmrtni ostaci.

»Od gospodina Grujića dobila sam e-mail da su pronađeni fragmenti izgorjelih kostiju, da su prebačeni na sudsku medicinu u Zagreb, gdje će biti utvrđeno jesu li humanog ili životinjskog porijekla, i da ću o svemu biti obaviještena«. Godinu kasnije, u studenome 2011., gđa Bodiroga pozvana je u Novi Sad, na sastanak o nestalima. U izlaganju o broju ekshumiranih grobnica i identificiranih posmrtnih ostataka, propovijeda Bodiroga, Ivan Grujić je kazao kako postoji i devet »nepodobnih« slučajeva.

»Strašno me pogodila ta riječ – »nepodobnih«. Javila sam se i rekla, gospodine Grujiću, nemojte mi samo reći da su posmrtni ostaci mojih roditelja u tih devet »nepodobnih«. Na žalost, gospođo Bodiroga, moram vam reći da jesu. Fragmenti su toliko izgorjeli da je DNK analiza nemoguća. Tri puta smo pokušali, ali nismo uspjeli, rekao je. I što mi preostaje, sad, kad sam se nadala da ćete me pozvati na identifikaciju, da napokon sahranim roditelje i mirno spavam, pitala sam Grujića. Mi ćemo pokušati još jednom, ali preporučam vam da ili prihvatite i sahranite ove posmrtne ostatke, ili da čekate suvremeniju tehnologiju i neka bolja vremena, glasio je odgovor.

Ostaci životinjskog podrijetla

Nije stigla ni suvremenija tehnologija, ni bolja vremena – nego novi šokovi, nova strašna razočaranja. Proteklog ljeta, dvije i pol godine nakon sastanka u Novom Sadu, Nada Bodiroga dobila je poziv iz policije u Vrginmostu. Otišla je 13. kolovoza 2014. Primila ju je inspektorica Katica, i pitala »je li spremna dati krv i je li zato došla«. »Kakvu krv?«, pitala sam je. »Inspektorica je odgovorila da stalno dobivaju dopise iz Zagreba da ne mogu identificirati posmrtne ostatke s mog zgarišta, jer da ne postoje uzorci krvi za analizu. Ostala sam zatečena. Pokazala sam inspektorici pismo Ivana Grujića iz kojeg je jasno da smo i ja i sestra još 2009. dale uzorke krvi, i da su oni uredno proslijeđeni u Zagreb. To je šokiralo i inspektoricu. Odmah je nazvala Grujićev ured u Zagrebu, i pritom uključila spikerfon. Dobro sam čula taj razgovor, bila je tu i moja rođaka: kada je inspektorica Grujićevoj tajnici objasnila zašto zove, ova je odgovorila: »Da, one su dale krv, ali pronađeni ostaci nisu ljudskog, nego životinjskog porijekla…«

Dvije godine ranije, s Nadom Bodirogom razgovarao je i predsjednik Republike Ivo Josipović, na konferenciji o civilnim žrtvama rata koju je u Zagrebu organizirala Documenta. Nadala se konačnom rješenju.

»Ali sad, u Vrginmostu, opet sam doživjela šok. Ni ne sjećam se kako sam izašla iz zgrade policije. I dalje ne spavam. Jednostavno, ne znam više kome da se obratim, koga da pitam, kome da vjerujem… Bila sam u specijalnom tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu. Ondje su mi rekli da me Grujićev ured prvo morao pismeno obavijestiti kakvog su porijekla ostaci ekshumirani na mom obiteljskom zgarištu. Pisala sam opet i ministru Matiću i njegovom pomoćniku Grujiću. Odgovor još nisam dobila. Tražim samo jedno: da me pismeno obavijeste jesu li proveli analizu, i kakvog su porijekla ekshumirani ostaci«. To je mnogo, mnogo manje od pune istine: što se dogodilo Nadinim roditeljima? Jesu li živi ili mrtvi? Jesu li uistinu spaljeni zajedno s kućom? Tko je kriv za njihovu sudbinu? I tko će njihovoj kćeri, koja ih tako očajnički traži, nadoknaditi gubitak roditelja, neizlječivu bolest i godine patnje, provedene u ponavljanju uvijek istih skromnih rečenica: »Izdržat ću. Neću odustati. Hoću istinu, jer imam pravo na istinu«.

 

Stipetić: Prvi put čujem, moji vojnici nisu bili u Slavskom polju

General Petar Stipetić izjavio je za naš list kako prvi put čuje za Teodora i Danicu Samardžiju. »Razumijem da je nestanak tih ljudi veliki problem, ali o tome ništa ne znam, vi mi prvi spominjete taj slučaj. Prvo, Slavsko polje nije bilo u zoni djelovanja Zbornog područja Zagreb i Bjelovar, nego u zoni Zbornog područja Karlovac. Tim su pravcem nastupale snage Zbornog područja Karlovac. Moji su podređeni nastupali od Gline prema Vrginmostu, tako da u Slavsko polje moji vojnici nisu ni došli. Slavsko polje je s druge strane, prema Petrovoj gori, a odatle su nailazile snage Zbornog područja Karlovac. Kao što znate, mi smo zaustavljeni kod Topuskog radi predaje 21. kordunskog korpusa, koja je protekla bez i najmanjeg incidenta. Samo dio mojih snaga proslijedio je prema Vrginmostu, gdje su se srele sa snagama Zbornog područja Karlovac«, kazao je general Petar Stipetić za naš list. Kada smo mu pročitali naslov i tekst iz Politike koji je zapamtila Nada Bodiroga, kazao je kako je »interesantno da je to tada netko napisao, ali ja za obitelj Samardžija nikad nisam čuo«. Kaže kako ga haški istražitelji nikad nisu pitali za sudbinu Teodora i Danice Samardžije. »Čuvam originalne zapisnike razgovora s haškim istražiteljima. Imena i prezimena o kojima govorite u tim se zapisnicima ne spominju«, kaže Stipetić.

 

Ministarstvo: Nastavljamo tragati, nismo pogriješili

Ne možemo utvrditi jesu li ekshumirani ostaci humanog ili životinjskog porijekla. Nastavljamo potragu za Teodorom i Danicom Samardžijom, sažetak je odgovora kojim je Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja odgovorila na upite našeg lista. »Za Upravu za zatočene i nestale Ministarstva branitelja proces traženja Teodora i Danice Samardžija još uvijek nije zaključen, odnosno, uprava nastavlja s postupkom prikupljanja relevantnih informacija koje bi mogle biti od koristi u traženju bračnog para Samardžija. U tom smislu, Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske u kolovozu 2014. godine je upućen dopis u kojemu se traži nastavak istrage i prikupljanje novih saznanja«, stoji u odgovoru. »Službenim dopisom od 9. srpnja 2014. godine Uprava za zatočene i nestale je gospođi Bodiroga detaljno opisala tijek ekshumacije i nalaze obrade posmrtnih ostataka u kojem je navedeno kako nije bilo moguće izolirati DNK uzorak iz pronađenih fragmenata zbog nagorenosti, odnosno, kako nije moguće utvrditi jesu li fragmenti humanog ili životinjskog porijekla«, tvrde u Ministarstvu. Dodaju kako »uprava poštuje sve standarde i protokole traženja nestalih osoba«, te tvrde »da ni na koji način nije moglo doći bilo do pogreške u radu, bilo do pogreške u informiranju njihove kćerke, gospođe Nade Bodiroge«.