Slobodna Dalmacija: Četnici na Trgu, žrtve u hotelu

 

Čudnovata subota u Beogradu: u jednom trenutku sjedim u konferencijskoj sali hotela “Crowne Plaza” u Novom Beogradu i gledam & slušam Natašu Kandić, a pola sata kasnije – nakon što sam sjeo u taksi i Brankovim mostom prešao Savu – stojim na Trgu Republike i gledam & slušam Vojislava Šešelja.

Shizofrenija je bila potpuna: na lijevoj obali Save obraća mi se istaknuta nevladina aktivistkinja, dugogodišnji borac za prava žrtava ex-jugoslavenskih ratova i jedan od najodvažnijih glasova srpske savjesti, a na desnoj obali Save obraća mi se poremećeni četnički vojvoda, neosuđeni ratni zločinac i jedan od najvećih krivaca za ex-jugoslavenske ratove – sudar nespojivih, nepojamno suprotnih svjetova.

Tog sam jutra u hotelu “Crowne Plaza” prisustvovao X. Forumu za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim zemljama, koji je organizirala Koalicija za REKOM (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na teritoriju bivše SFRJ), sastavljena od nevladinih udruga za ljudska prava iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i Kosova koje prate suđenja za ratne zločine u svojim državama, a čija je koordinatorica upravo Nataša Kandić.

Hrvatsku je zastupala Vesna Teršelič iz udruge “Documenta”, koja s Natašom Kandić dijeli sudbinu žene koja u svojoj zemlji izaziva bijes nacionalista: kao što Natašu Kandić srpski nacionalisti nazivaju “mrziteljicom Srba“, tako i Vesnu Teršelič hrvatski nacionalisti drže “mrziteljicom Hrvata“. Krimen ovih žena je u tome što beskompromisno zahtijevaju procesuiranje svih ratnih zločina počinjenih u njihovim državama, uključujući i one koje su počinili “naši ljudi“.

Sramoćenje ratnih zločinaca

Dvodnevni Forum bio je posvećen sumiranju postignuća u području tranzicijske pravde, a ocjenu o tim postignućima davali su – osim predstavnika ljudskopravaških udruga iz pet navedenih zemalja – civilne žrtve rata i članovi akademske zajednice. Forum je okupio oko 250 predstavnika civilnog društva, među kojima i članove obitelji ratnih žrtava iz BiH, Hrvatske i Kosova.

Nakon što je Nataša Kandić u uvodnoj riječi naglasila potrebu javnog sramoćenja onih koji su počinili ratne zločine, počela je i prva jutarnja sesija, na kojoj su o postignućima tranzicijske pravde u svojim zemljama govorili Sandra Orlović iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP), sarajevska novinarka Dženana Karup Druško, već spomenuta Vesna Teršelič iz zagrebačke “Documente”, Nora Ahmetaj iz prištinskog Centra za istraživanje, dokumentiranje i publiciranje, Tea Gorjanc iz podgoričke Akcije za ljudska prava i Mirko Klarin iz haaške agencije “Sense”.

Prva je govorila Sandra Orlović. “Jedini oblik suočavanja Srbije s prošlošću su suđenja za ratne zločine, a i to samo zbog pritiska međunarodne zajednice. U Srbiji je pokrenuto 48 procesa zbog ratnih zločina, u kojima su optužene 154 osobe, dok je 56 osoba pravomoćno osuđeno. Imajući u vidu razmjere zločina, broj žrtava i ulogu koju je Srbija imala u tim zbivanjima, jasno je da su rezultati više nego skromni. Prije svega, nedostaje uloga države Srbije u tome”, kazala je Orlović, koja se osvrnula i na problem zaštite svjedoka u suđenjima za ratne zločine. “Srbija je jedina zemlja na svijetu u kojoj se svjedoci osjećaju sigurnije izvan programa zaštite nego unutar njega”, dodala je.

Zastave s mrtvačkim glavama

Zatim je Dženana Karup Druško izjavila da se na području bivše Jugoslavije više od 11.000 osoba još uvijek vode nestalima, od čega više od sedam tisuća na području BiH, na što se nadovezala Vesna Teršelič s podatkom o 1620 nestalih osoba u Hrvatskoj. Teršelič je dodala i da je u dokumentaciji Državnog odvjetništva u Hrvatskoj evidentirano oko 450 ratnih zločina, ali da podaci nevladinih udruga ukazuju kako je taj broj i veći.

U tom trenutku, negdje oko 11.30., s Trga Republike stigla je telefonska dojava da se u iščekivanju Vojislava Šešelja već okupilo nekoliko tisuća radikala i da s razglasa već odjekuju četničke pjesme, pa sam napustio hotel “Crowne Plaza” i krenuo na Trg Republike: privremeno sam napustio nevladine aktiviste da bih uživo vidio četnike. Od onih koji saniraju posljedice ratova skoknuo sam onima koji su ratove izazvali.

I koliko god sam u konferencijskoj sali hotela “Crowne Plaza” – okružen civilnim žrtvama rata, antiratnim aktivistima i nezavisnim intelektualcima iz pet susjednih zemalja – osjećao da se nalazim među normalnim ljudima, toliko sam na Trgu Republike osjećao da se nalazim među ljudskim šljamom. Pred hotelom “Crowne Plaza” vijorile su službene zastave raznih zemalja, dok su na Trgu Republike vijorile plave zastave Srpske radikalne stranke i crne četničke zastave s mrtvačkim glavama.

U hotelu “Crowne Plaza” civilizacijskim se tonom govorilo o tragičnim individualnim sudbinama ratnih stradalnika, a na Trgu Republike primitivno se i huškački vrijeđalo čitave narode: Hrvati su nazivani ustašama, Bošnjaci balijama, a kosovski Albanci Šiptarima. Na lijevoj obali Save nekoliko stotina ljudi je tihim glasom zborilo o užasima jugoslavenskih ratova, na desnoj obali je nekoliko tisuća ljudi – od kojih dobar dio odjeven u crne uniforme ravnogorskog četničkog pokreta, sa šajkačama i kokardama – urlajući zazivalo Veliku Srbiju i nove ratove.

Huškanje kao nekad

Šešelj je iznosio iste sulude i zastrašujuće ideje kakve je iznosio 1990. i 1991. godine, ideje čiji je tadašnji pokušaj realizacije unesrećio sve one ljude koje sam ostavio u hotelu “Crowne Plaza”, kao i milijune drugih.

Nakon huškačkoga govora pozvao je okupljene na “pobjedničku šetnju“ ulicama Beograda, dok je s razglasa na Trgu Republike odjekivalo “Sprem’te se, sprem’te, četnici“, i nisam u tim trenucima mogao ne pomisliti na jednu bitku otprije 70 godina, onu na Neretvi, kada su partizani – predvođeni Borisom Dvornikom i Batom Živojinovićem– tako razvalili četnike da su oni za idućih pola vijeka prestali postojati kao ozbiljna vojna formacija, sve do 1989. godine kada su uskrsnuli najprije u Staroj Pazovi nedaleko od Beograda, a onda i po hrvatskim, bosanskohercegovačkim i kosovskim selima, gdje su izazivali lelek Hrvata, Bošnjaka i Albanaca.

A te 1989. godine, igrom slučaja, ja sam bio u Staroj Pazovi, na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji koja je upravo, pred mojim očima, prestajala biti jugoslavenska i narodna.

Gledao sam tada te prve moderne četnike i osvrtao se po ulicama Stare Pazove, da vidim otkuda će nagrnuti Boris Dvornik i Bata Živojinović da pobiju tu fašističku gamad, ali nitko nije nagrnuo pa je izbio rat, nakon kojega je službena Srbija rehabilitirala četnike i proglasila ih antifašistima, čime se popišala na istinu, kao što se Haaški sud puštanjem Šešelja na slobodu popišao na pravdu i na sve one ljude koje sam ostavio u hotelu “Crowne Plaza”.

Gledao sam prošle subote te četnike na beogradskom Trgu Republike i mislio: u ovih 25 godina, od Stare Pazove do beogradskog Trga Republike, promijenilo se sve što se moglo promijeniti.

Dvije silovane sestre

Jedna je utopijska civilizacija nestala, a iz njenog pepela rodilo se sedam realnih, patuljastih civilizacija koje nalikuju jedna drugoj kao da ih je isti stroj napravio. Dvije najvažnije sestre, pravda i istina, brutalno su silovane, a široko multietničko polje narodne pjesme pretvorilo se u blatnjavu njivu monoetničkih parcela s kojih lokalni DJ-evi šalju poruke mržnje, dok im ritam-sekciju čine crkvena zvona od Triglava do Vardara.

Vidio sam da su i beogradski novinari, barem oni koji su pratili Forum, zgroženi atmosferom na Trgu Republike. Jedna od njih, čije tekstove protiv velikosrpskog fašizma već godinama nalazim po raznim nezavisnim medijima, izgledala je osobito utučena:

– Dobro, nema ih više od pet-šest tisuća, ali svejedno čovjeku dođe slabo kad ih vidi. Tužna sam jer mislim kako je možda sve uzaludno: godinama pišeš protiv tog prokletog nacionalizma i onda vidiš toliko mladih ljudi koji nisu bili ni rođeni kad je Šešelj ludovao, a sada mu kliču. Pa se pitam: vrijedi li uopće to što ja radim? – kazala mi je nešto kasnije za jednim beogradskim šankom, dok smo alkoholom tjerali bradate spodobe iz svijesti, da nam ne dođu u san.

– Naravno da vrijedi to što radimo, naravno da nije uzaludno – prisnažit će mi još malo kasnije Dragan Stojković, beogradski sociolog, publicist i direktor izdavačke kuće “MostArt”, dok sjedimo u jednom od kafića u Knez Mihailovoj ulici, nedaleko od Trga Republike. – Nacionalizam i četništvo, nažalost, u Srbiji nisu umrli, ali moramo da pišemo i izdajemo knjige protiv toga, da budemo most za buduće generacije koje će jednom doći i istraživati tko je bio na strani zla, a tko se protiv zla borio na način…

Poniženi i uvrijeđeni

Tu je čovjek stao u pola rečenice i zagledao se iza mene, pa sam se okrenuo da vidim što ga je to nagnalo da zastane: bilo ih je nekoliko i nosili su crne četničke zastave s mrtvačkim glavama. Nisu bili golobradi jer su nosili brade, ali te su brade bile rijetke jer nijedan nije imao više od dvadeset godina. Tada sam čovjeku ponovio jednu Šešeljevu rečenicu od maloprije, onu da će mu glavni zadatak u sljedećem razdoblju biti da osnaži četnički pokret u Srbiji, a posebno da privuče srpsku omladinu.

– Pa i hoće, privući će ih, barem u početku – rekao je čovjek gledajući za mladim četnicima koji su se udaljavali niz Knez Mihailovu. – Zato što su bez perspektive, zato što su poniženi i uvrijeđeni, kako kažeDostojevski. I baš zato moramo da pišemo tekstove i izdajemo knjige, da poniženima i uvrijeđenima ukažemo tko ih je zapravo ponizio i uvrijedio.

Potom smo otišli do Stojkovićeva automobila jer je čovjek želio da pokloni neke od knjiga koje je tiskao, i došli smo do tog pohabanog, ostarjelog “fiata punta“ prepunog knjiga, a s druge strane ceste stajao je neki terenac zatamnjenih stakala, pun fašističke ikonografije, u koji će nakon “pobjedničke šetnje“ ući Šešelj ili netko od njegovih četničkih suradnika. To je današnja istina Srbije i drugih postjugoslavenskih zemalja: ljudi u zatamnjenim terencima pobijedili su ljude koji u starim autima prevoze knjige.

Sutradan, na izlasku iz Srbije, zadnja mentalna slika koja me prati je eho četničkih pjesama s beogradskog Trga Republike i zazivanje fašističke pobjede iz grla navijača Crvene zvezde i Partizana, pa četiri sata kasnije – nakon vožnje širokim drumom koji se izvorno zove Autoput bratstva i jedinstva – stajem u jednom zagrebačkom kafiću, na pola puta do Splita, da pogledam utakmicu Italije i Hrvatske, i prvo što čujem su ustaške pjesme na San Siru i zazivanje fašističke pobjede iz grla navijača Dinama i Hajduka. I naravno, četničke pjesme mentalno su mi se pomiješale s ustaškim pjesmama: tako izgledaju posljedice rata ako se rat vodi bez partizana.

Damir Pilić

Svi za REKOM, osim bosanskih Srba

Osnivanje REKOM-a dosad su podržali predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, predsjednica Kosova Atifete Jahjaga te dva od tri člana donedavnog Predsjedništva BiH – hrvatski član Željko Komšić i bošnjački član Bakir Izetbegović, dok srpski član Nebojša Radmanović ni jednom nije primio delegaciju Koalicije za REKOM, niti je ikada odgovorio na pismeni zahtjev Koalicije da imenuje svog izaslanika za REKOM. Predsjednik Makedonije Gjorge Ivanov najavio je da će, ako dođe do konsenzusa među predsjednicima država u regiji, i on podržati ovu inicijativu.

Čelnici Koalicije ovih dana planiraju obaviti konzultacije s novim hrvatskim članom Predsjedništva BiH Draganom Čovićem o tome slaže li se s pozitivnim stavom prethodnog hrvatskog člana Predsjedništva Komšićem, kao i konzultacije s novim srpskim članom Predsjedništva BiH Mladenom Ivanićem o tome da se i on, za razliku od svog prethodnika Radmanovića, pridruži ovom međudržavnom projektu.

Kako je na Forumu istaknula Nataša Kandić, jedan od velikih problema REKOM-a su politički izbori u postjugoslavenskim zemljama:

– Taman uspostavimo odnos s nekim predsjednikom države s područja bivše Jugoslavije, a on se promijeni – rekla je Kandić.