Autor: Ladislav Tomičić
Objavljeno u Novom listu online, 21. lipnja 2015. u 18:42

(Galerija fotografija na dnu stranice)

 

Nije mi jasno zašto svi pizde oko kukastog križa na Poljudu, kad ih imaš na svakoj fasadi u Zagrebu. Stoje mjesecima, godinama i nikom ne smetaju, kaže nam mladić u tridesetim godinama, dok u jednom zagrebačkom parku čekamo ostatak ekipe.

Oni su pripadnici Antifa Zagreb i pozvali su nas da ih u noći s petka na subotu pratimo u akciji prebojavanja pronacističkih grafita i poruka mržnje. Uvjet je da ne fotografiramo njihova lica, odnosno da ne navodimo imena. Uklanjanje svastika i ušatih slova U, naime, čovjeka može gurnuti u ozbiljne probleme. U dogovoreno vrijeme, dva sata prije ponoći, u parku je već osam ljudi, šest muškaraca i dvije djevojke. U plastičnoj vrečici zveckaju sprejevi. Ovo nije jedina lokacija u gradu na kojoj se večeras okupljaju mladi zagrebački antifašisti. Jedna skupina pobrinut će se za svastike i ustašluke na Knežiji, a mi ćemo obići Trešnjevku. Naš teren je, kaže kršan mladić u zelenoj jakni, pun ustaških, pronacističkih grafita, jer nedaleka Remiza glasi kao mjesto na kojem se navečer okupljaju zagrebački neonacisti. Nakon kratkog dogovora i podjele sprejeva razdvajamo se u dvije ekipe. Svastike i ustašluci snimljeni su ranije i neće biti lutanja po kvartu, jer točno se zna gdje će tko ići.

Institucije ne rade svoj posao

Zašto ovo radiš, pitamo mladića koji nas je pozvao da snimimo grafite mržnje na Trešnjevci i njihovo prefarbavanje.

– Radim to jer institucije ne rade svoj posao, odgovori mladić pa se od srca nasmije.

Drugi dodaje: »Ovom ludilu se mogu suprotstaviti samo organizirane skupine ljudi, na organiziran način«.

Kako da vas predstavimo, pitamo dalje. »Napiši, zagrebački antifašisti, Antifa Zagreb«. I drugog mladića pitamo isto pitanje: Zašto ovo radiš?

– Koje, šaranje nacističkih grafita? Radim to jer se borim protiv normalizacije fašizma, odgovara on.

Ulazimo u kvart, u Bosiljevsku i Dubovsku ulicu. Ovaj dio grada, njegova radnička naselja, nekoć su nazivali Crvenom Trešnjevkom. Sudeći po grafitima zbog kojih smo tu noć ovdje, a ima ih, vjerujte, toliko da bi nam na njima pozavidio Treći Reich, Trešnjevka bi se danas mogla nazivati  crnom. Momci i cure bacaju se na posao. Hodaju od zgrade do zgrade i pretvaraju kukaste križeve u crvena srca i cvjetove, a ustaške simbole u gljive. Tu i tamo pokoji znatiželjan prolaznik baci oko na nas. Vaš reporter zaboravio je dokumente i čini mu se da iza svakog ugla vreba policijska patrola. Bilo bi to posve normalno, da policija ove mladiće i djevojke privede, u boljem slučaju da ih zapiše i poštom pošalje kazne, jer prefarbavaju pronacističke grafite. Ima tko je za to zadužen i neki red se u državi mora znati. To što taj koji je zadužen svoj posao brisanja neonacističkih grafita ne radi, nego nam fasade zgrada izgledaju kao da je u njima Hitlerov ili Pavelićev ured, to nije problem policije, nego Grada Zagreba i njegovih komunalnih službi. Kako stvari stoje, važno je da naše svastike i ustašluci ne budu pred očima svijeta, a to što su svaki dan pred našim očima manji je problem.

Ne u mom gradu

Gazimo pješačkim stazama između zgrada, iza nas ostaju nacrtana srca, cvjetovi i gljive. Usput pitamo djevojku ne stariju od 25 godina, studenticu na Zagrebačkom sveučilištu, zašto u petak navečer nije s prijateljima i prijateljicama u Tkalčićevoj ili gdje se već izlazi u Zagrebu petkom navečer, nego kriomice prefarbava pronacističke grafite.

– Šaram da na zidovima ne bi stajalo to što je stajalo. Vidiš kukasti križ, zasmeta ti, pošaraš ga. Nema tu neke velike priče, kaže ona.

Muškarcu koji je pregazio tridesetu postavljamo isto pitanje.

– Ovo sam počeo raditi prošle godine. Ranije nisam shvaćao da postoje ljudi koji se organiziraju da bi čistili svoj grad od gadarija koje ga nagrđuju. Kad si sam osjećaš se bespomoćno. Onda sam upoznao i drugu ekipu koja to radi pa smo se udružili. Cilj je pokazati da postojimo, da u ovom društvu postoji antifašizam, a ne samo fašizam. Kukasti križevi i slova »U« na fasadama postali su uobičajena stvar, ljudi više uopće ne reagiraju na to, a ja ne želim živjeti u takvom društvu, niti se želim odseliti. Zato ovo radim, kaže on.

Do kraja večeri prefarbali smo nekoliko desetaka pronacističkih grafita i poruka mržnje, zatim zadovoljni otišli na pivo i – kući. Poruka akcije: Ne u mom gradu. Dobro zvuči, zar ne?

 

 

No post/page ID was specified