“Mogli smo ostati gdje smo htjeli, ali smo bili željni svoje kuće. Nikad nismo pričali o tome hoćemo li i kad ići, a onda je samo supruga jednom rekla: ‘Bože, da mi se vratiti kući, naložiti vatru i slušati kako pucketa.’ Uskoro smo moja Jela i ja bili u svom selu, među prvima. Bilo je to prije 17 godina.”

 

 

 

 

No post/page ID was specified

Photos: Al Jazeera

 

 

 

Plehanski Hrvati – vratili se da umru na svome

 

Piše: Mladen Obrenović

 

To su oni krajevi Bosne i Hercegovine kakvi postoje i drugdje na Balkanu, u kojima svakom gostu pridaju više pažnje nego ukućanima, gdje svakog prolaznika srdačno pozdravljaju kao da im je susjed i iz čije kuće, ma koliko im teško bilo, ne možete otići bez pozitivnih emocija. Iako put do njih, a riječ je o ono malo hrvatskih povratnika u derventskom kraju, vodi cestom oko koje raste visoki korov, žbunje koje opasno prijeti da će uskoro progutati prometnicu i drveće kojem se ni ne zna vrsta, nego da je divlje i samoniklo, a kuće i dvorišta u savršenom su stanju. No, susjeda nema mnogo, jer nisu imali tu sreću da im spaljenu imovinu obnove, pa o životu vrijednih i dobrih ljudi svjedoče samo skeleti kuća.

I to malo povratnika, a podaci koje je nedavno objavila Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine govore da se na područje Dervente vratilo samo 985 Hrvata od prijeratnih više desetaka tisuća, ljudi su u trećoj životnoj dobi. (Prema istom izvoru, u cijelom bh. entitetu Republika Srpska samo je 9.355 katolika, što je tek šest posto prijeratnih stanovnika.) Prognani su početkom ’90-ih i uglavnom su završili u Hrvatskoj, no blagodati ljepšeg života zamijenili su zgarištima svoje djedovine. I svi govore kako se nijednog trenutka nisu pokajali.

“Mogli smo ostati gdje smo htjeli, ali smo bili željni svoje kuće. Nikad nismo pričali o tome hoćemo li i kad ići, a onda je samo supruga jednom rekla: ‘Bože, da mi se vratiti kući, naložiti vatru i slušati kako pucketa.’ Uskoro smo moja Jela i ja bili u svom selu, među prvima. Bilo je to prije 17 godina”, priča Ilija Čalić, 80-godišnji žitelj Modrana, jednog od povratničkih sela.

Do detalja se sjeća kako je bilo teško u danima povratka, kako su ga odgovarali i upozoravali da može i stradati, ali nije odustajao. Šumu su mu isjekli do neprepoznatljivosti, njive su mu uzurpirali, ali se u svoje vratio. Obnovio je i kuću. I opet bi počeo ispočetka, kaže, da mora.

“Ljudi se vrate samo da umru na svom. Zato smo i mi došli. A mladi? Nemaju oni ovdje perspektivu. Ne mogu svoju djecu zvati da dođu i žive s nama kad nema nikakve šanse za život. Koja je to žalost, a bili smo nekad jači i od Doboja, i od Broda”, konstatira Ilija.

“Nedostaju nam ljudi”

Dok sa suprugom Jelom i suseljankom Anđom Bekić, predsjednicom Mjesne zajednice u Modranu, pije popodnevnu kavu, priča o nepravdi koja im se događa(la).

“Ništa nisam dobio, nego se sâm izborio. I neću odustati”, ukazuje.

Na pitanje što im najviše nedostaje u selu, Anđa Bekić bez razmišljanja odgovara: “Nedostaju nam ljudi, taj naš svijet…”

Priča kako se mučila u progonstvu, radila svakakve poslove, pa i “znala raditi u pekari za kilogram kruha dnevno, bez plaće”. Kad se vratila, razvukla je šatorsko krilo između četiri šljive i pod njim spavala. I onda, kad počne pričati “o svim onim međama i kućama koje je krčila samo da se ljudi mogu vratiti”, suze same krenu.

I doista, nije svejedno prolaziti pored tolikih ruševina zaraslih u korov na prilazu Derventi gotovo sa svih strana. Ni u kućama koje su obnovljene očito je da nema nikoga. Ipak, tragovi života, bar onog povremenog – vikendaškog ili blagdanskog – vidljivi su.

Ima i onih koji su odlučili zasnovati obitelj, poput Danijele Zirdum, koja sa suprugom i malom kćeri živi u obližnjem selu Dažnica. No, njezina je kćer jedino dijete u selu.

“Nema se s kim igrati i ona samo priča o ozbiljnim temama. Što će kad se druži s odraslima? Kad uskoro pođe u školu, sve će se to promijeniti, ali tad nama kreću problemi – kako organizirati put na nastavu u Derventu… U selu nema ni učenika, ni škole, pa će nam se cijeli život promijeniti”, najavljuje Danijela.

Iz povratničkih sela tek je nekolicina učenika i svi idu u Derventu u školu. Roditelji se snalaze kako umiju. I Danijela, koja radi kao tajnica Udruge Hrvata povratnika u Bosansku Posavinu “Feniks”, u velikoj je dilemi kako uskladiti obaveze na poslu i kćerkino školovanje.

Kuće im obnovila Norveška

Aktivisti udruge Ilija Zirdum i Mato Grubišić ogorčeni su zanemarivanjem institucija – lokalnih, entitetskih i državnih – kojem su bili izloženi i u procesu povratka, ali i danas. Pričaju kako im je kuće obnovila Norveška, a u Derventu ih vratio UNHCR.

“Ne rade za narod ništa – ni sa jedne, ni sa druge strane Save. Niko se o tim ljudima, svojim građanima, nije brinuo, niti se brine, a oni koji su se vratili procijenili su kako mogu živjeti od sebe i svoje djece, ne tražeći tuđu pomoć”, objašnjava Zirdum.

I Grubišić priča slično, navodeći kako se “nije vratilo iz nužde, jer se nije imalo gdje skrasiti”, nego se radilo o želji ljudi. Posebno hvali angažman franjevaca iz samostana na Plehanu, koji su se prvi vratili i bili “lučonoše povratka”. Prepričava i kako su se doslovno vratili da žive u samostanskim podrumima, kasnije preuredivši štalu za koliko-toliko pristojan život.

Totalna pljačka svega

Iako izgradnja novog Franjevačkog samostana i crkve sv. Marka Evanđelista, na mjestu sakralnih objekata koje su srpske snage doslovno sravnile sa zemljom 1992. godine, još traje – reprezentativno zdanje na vrhu brda Plehan dominira cijelim derventskim krajem. Dok pokazuje objekte u različitim fazama izgradnje, samostanski vikar fra Mirko Filipović priča o bogatstvu koje se tu nalazilo.

“Samostan je imao zbirku umjetnina koja je nakon rata proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a ljudi toga nisu bili svjesni. Imali smo i knjižnicu, koja ljudima nije značila, ali kad su prognani, shvatili su vrijednost. Ipak, svjesni su toga itekako bili oni koji su napadali i jako im je bilo važno da sruše taj simbol, da se identitet sravni sa zemljom”, napominje fra Mirko.

Podsjeća i kako se u ratu, ali i nakon njega, “vodila ciljana, planska, totalna pljačka svega, cjelokupne imovine, ali i rušenja svih objekata na prostoru od 400 kvadratnih kilometara”. Smatra kako je sve to bilo u cilju onemogućavanja povratka. I u prilog tome navodi podatak kako je “u 15 župa od Doboja do Save po 100 do 120 uglavnom starijih ljudi”.

“Konkretno, u plehanskoj župi, koja je prije rata brojala 7.500 vjernika, bilo je 2.000 kuća. Toliko ih je dočekalo rat. Mir nije dočekala nijedna. Danas je obnovljeno 200 do 250 kuća. Čak ni najminimalniji uvjeti za povratak nisu odrađeni, a kamoli sve ovo drugo. Nije svugdje provedena struja i nisu popravljeni putovi. Nema ni ambulante, ni autobusa, ni škole jer nema ljudi”, konstatira.

I za obnovljene kuće kaže kako su “samo fascinacija, puko postojanje, jer se ljudima ništa nije dalo za život osim toga”. Zbog svega što im se posljednjih četvrt stoljeća događalo, misli da su posavski Hrvati “samo kolateralna šteta” onoga što se događalo.

“Nismo faktor nikome. Jednostavno – ne postojiš i pokopali su te u šutnju”, zaključuje fra Mirko.

 

 

Objavljeno na AlJazeera, 22 juna 2015.