Od Bleiburga do Knina

Kada sam se u svibnju spremao za svoj prvi odlazak na Bleiburg, to mitsko mjesto u kolektivnom (pod)sjećanju, pripremao sam se na najgore. Horde ljudi koje dolaze rehabilitirati fašističku NDH, naoružani ustaškom ikonografijom i instant govorom mržnje usmjerenim protiv komunista, Srba i ostalih koji ne dijele njihove stavove o Hrvatskoj, koja je ubijena 1945., samo kako bi uskrsnula 1990.

Dok sam kao novinar hodao među posjetiteljima (koji zapravo daju puno realniju sliku lica i naličja same komemoracije), shvatio sam kako se ništa skandalozno (imajući u vidu da je ovo ipak komemoracija i za ustaške vojnike) ne može zabilježiti. Nekolicina ljudi s kapama i odorama domobranske vojske, zastave sa šahovnicama s prvim bijelim poljem i poruke o masovnim zločinima jugoslavenskih partizana/komunista nad Hrvatima. Bilo je tu opakog ‘koketiranja’ s ustaštvom, sva memorabilija je jasno upućivala na to da se nastoji komunicirati nešto što nije dozvoljeno. Međutim, ni jedna ustaška kapa ili odora, ni jedna karta NDH, ni jedan ‘Za dom spremni’. Jedino što se iole moglo nazvati incidentom skupina je muškaraca koja je, poprilično pijana, započela pjevati ‘Evo zore, evo dana’, ali i umukla nakon znatiželjnih pogleda, što posjetitelja, što novinara željnih senzacije i skandala. Jak antikomunizam, isprepleten s patetičnim nacionalizmom, povezan s ratom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 90-ih, umotan je u celofan katoličke pomirljivosti i digniteta spram ‘svih žrtava’. Međutim, ta je manifestacija ipak bila unutar pristojnih granica, slagao se netko ili ne s njenim sadržajem; vidio li netko podtekst ili ne.

Bilo je tu, da budem u potpunosti pošten, i militantnog govora umirovljenog generala HVO-a Stanka Sopte, kao i povijesno-revizionističkog, ili bolje rečeno, povijesno-relativističkog, govora znanstvenice s Instituta Ivo Pilar Brune Esih (čije stavove očito dijeli i predsjednica, čija je Esih bila izaslanica), kao i klasičnog Bozanićevskog govora o znaku jednakosti među svim žrtvama, s jasnim imenovanjem samo jednih počinitelja. Govori su, međutim, imajući u vidu govornike, bili predvidljivi. I nikakvog iznenađenja i šoka nije bilo. Također, u skladu s jasnom podjelom na ono što se eksplicitno govorilo (pijetet prema žrtvama) i ono što se, po mojem dojmu, implicitno mislilo (povijesna revizija i rehabilitacija), nitko od spomenutih nije ni jednom riječju spomenuo ni NDH ni ustaše.

Moguće je da je ovogodišnja autocenzura bila rezultat pojačanog nadzora sveprisutne austrijske policije, koja je bila pripremljena za zadatak. Isto tako, nije za isključiti kako je autocenzura rezultat direktnih i indirektnih uputa s vrha, iz HDZ-a i njemu bliskih krugova, koji su i bili organizatori cijelog događaja. Ostaje za nagađati ako je bila riječ o pokušaju, u isto vrijeme, dodvoravanja biračima s desnice i krajnje desnice, ali da se pritom sačuva lice progresivne europske stranke desnog centra. Također, bilo bi nepravedno ne spomenuti Katoličku crkvu, koje je odigrala bitnu ulogu u smirivanju tenzija na samoj komemoraciji. Naime, za razliku od prethodnih godina kada su prvo održani žestoki nacionalistički, militantni i revizionistički govori, pa potom misa i liturgija za koju više nitko nije bio zainteresiran, ove godine su dosta duga molitva i misa za ubijene na neki način pacificirale, pa čak i umorile, posjetitelje. Na taj način čak ni najagresivniji ili najopasniji govori nisu mogli pasti na plodno tlo i stvorio se dojam da su ljudi jedva čekali završetak govora, kako bi u miru mogli otići piti, jesti, družiti se ili krenuti doma. Moj je dojam da je nastupila normalizacija samog događaja, gdje on novim generacijama postaje nešto pomalo besadržajno, kao nekad jugoslavenskoj djeci partizanske obljetnice, gdje se sam događaj pretvara u priliku za druženje s prijateljima i rodbinom, razbacanom širom Europe. To ne znači da intencija komemoracije postaje manje problematična.

Kada sam se u kolovozu pripremao za svoj prvi odlazak u Knin (prvi put na obljetnicu Oluje), očekivao sam svašta. I skrivanje Vlade i njezine (tek) usputne nacionalističke izjave, i patetiku, i tuđmanovski govor Kolinde Grabar-Kitarović, i HDZ-ovu predizbornu kampanju, i psovke Vladi, i oduševljenje predsjednicom, i poslovično vrlo uzgredno spominjanje civilnih žrtava, i likovanje spram srpskog poraza, i Hrvate i Hrvatice (a ne građane i građanke), i analize sjajne hrvatske pobjede, i Gotovinu kako ponavlja svoju recikliranu izjavu o ‘kraju rata i budućnosti’, i ganute građane, i domoljubne pjesme, i ponosne ratne veterane, i hrvatske zastave, i HOS-ove ‘Za dom spremni’ zastave, i Marka Perkovića Thompsona, i malo koketiranja s ustaštvom, i uzorke šahovnice do kud pogled seže, i alkohol u potocima i pečene janjce. Sve sam to očekivao i sve je to bilo prisutno.

Međutim, bilo je tu i puno više toga, što možda u svojoj naivnosti nisam očekivao. I ljudi pred kafićima koji urlaju ‘Za dom’ dok drugi odgovaraju iz kafića ‘spremni’, i djece kako viču isto s rimskim pozdravom, i tamburaša kako pjevaju ‘Evo zore, evo dana’ nasred ulice, i ljudi koji ushićeno pjevaju s njima i lijepe im novčanice nasred čela, i ljudi koji pjevaju istu pjesmu u kafiću kraj željezničkog kolodvora, i Bad Blue Boysa koji pjevaju ‘Mi Hrvati ne pijemo vina, pijemo krv četnika iz Knina’, i tetovaža ‘Za dom spremni’, i mjestimičnih ustaških kapa, i mladiih koji se oduševljeno fotografiraju sa starcem s ustaškom kapom, i vikanja ‘Za dom spremni’ publike od oko 80.000 ljudi na Thompsonovom koncertu, i pjevanja ‘Evo zore evo dana’ od te iste publike, i skandiranja ‘Ubi, ubi, ubi Srbina’ uz samo usputni ‘molim vas’ od Glogoškog. Ovo se sve događalo u razdoblju između 6 sati ujutro i 10 sati navečer, a ne u neko gluho doba noći.

Šokiran razmjerima ovih nacionalističkih ispada, još sam šokiraniji bio načinom na koji su masovni mediji izvijestili o ovom događajuj. Dok su tek neki mediji prenijeli razmjere nacionalističke proslave, dobar dio njih je to ili ignorirao ili umanjio razmjere spomenutih ispada. Tako je RTL-ova reporterka Nataša Božić postala heroina jer je reagirala na ustaško skandiranje i ušutkala publiku. Međutim, njezina opaska kako ‘ovakvo nešto nije obilježilo dan’ i kako je ‘bilo je samo povremeno’ ne stoji. Ili se ona nije kretala među istim ljudima kao i ja, ili su nam drukčiji standardi za ‘povremeno’. No, zapravo ovakvu reakciju hrvatskih medija, kao i površno sotoniziranje onih srpskih, bilo je lako za predvidjeti.

Moguće je da je karakter ovogodišnje proslave rezultat više različitih faktora. Na prvom mjestu riječ je o 20. godišnjici Oluje zbog koje je i već tradicionalna nacionalistička proslava iz Čavoglava preseljena u Knin. Na taj način je Knin postao prava pučka proslava, a ne dosadna, lišena svakog sadržaja, ceremonija, namijenjena političarima i velikodostojnicima. Sada je napokon proslava dobila svoje ljudsko lice, koliko god nam ono ružno bilo. Također, ne treba podcijeniti i činjenicu da je ovogodišnja proslava okrugle godišnjice Oluje došla u izbornoj godini, što je dodatno motiviralo birače s desnice, ali i ‘ekstremiziralo’ one iz centra, pa možda čak i ljevice. Osim što je HDZ, po tko zna koji put, instrumentalizirao rat, stradanja, branitelje i Tuđmana, Milanović i Vlada su započeli ples smrti s militarističkom proslavom, organizirajući vojnu paradu. S time povezano, najavljeni Dan žalosti u Srbiji i vrlo živa nacionalistička prepucavanja sa srpskim političarima kumovali su stvaranju euforije i osjećaja bijesa i vanjske ugroženosti. Kao što i kaže kineska poslovica, na koju je podsjetio prof. Puhovski, ‘tko hoće mačku, mora uzeti i rep’. Je li sve to bilo planirano ili je samo izmaklo kontroli, manje je bitno.

Podvlačeći crtu, prisutni na Bleiburgu su pokušali i dijelom uspjeli dostojanstveno komemorirati žrtve, što god netko mislio o njima i načinu na koji i zbog kojeg su ubijene. Naravno da je pri tome bilo instrumentalizacije žrtava, koja je prisutna u većini komemoracija općenito. Jest da je dojam kako su se neki suzdržavali. Dilema je li to bilo iskreno ili ne, ovdje je manje bitna. Svatko ima pravo na stavove koji možda i nisu javno prihvatljivi. Čak i ako netko misli da su ustaše bili hrvatski domoljubi i želi obnovu NDH, ima na to pravo. Ukoliko počnu javno iskazivati isto i pozivati na ubijanje, moraju odgovarati. Moj je dojam kako se na Bleiburškom polju evidentni povijesni poraz kroz dostojanstvenu proslavu pokušao prikazati kao moralna pobjeda. Kao da se željelo reći ‘ako smo već i izgubili, nismo izgubili jer smo bili loši, nego zato što smo bili slabiji’, što ih stavlja u moralno superiorniju poziciju žrtve. Viktimizacija se pri tome nalazi u ulozi pokušaja transformacije najvećih gubitnika, pripadnika ustaških postrojbi, u moralne pobjednike.

S druge strane, proslava Oluje, usprkos silnom službenom spominjanju dostojanstva i pijeteta prema najvećoj hrvatskoj pobjedi i poginulim hrvatskim vojnicima, nije uključivala ništa od navedenog. Možda su i same protokolarne aktivnosti, politički govori, podizanje zastave i polaganje vijenaca bili na tom tragu, ali sve oko njih, što čini bitan dio te proslave, nije bilo. U Kninu se nitko nije morao suzdržavati, jer su kategorije prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja jednostavno izbrisane. Dojam je kako prilikom proslave događaja, o kojem velika većina građana (neovisno o političkom opredjeljenju) ima vrlo sličan, afirmativan stav, građani nisu morali brinuti o eventualnim moralnim osudama svojih sugrađana ili sankcijama od strane policije. S obzirom na općenarodnu podršku proslavi Oluje, eventualni negativni komentari mogli bi se odmah odstraniti kao protuhrvatski i ‘kontra-olujaški’. Jednostavno rečeno, postavka većine je kako veličanstvenu (što je također upitno) pobjedu ne može umanjiti niti sramotna proslava.