Sarajke pod opsadom – živi spomenici

Piše: Nihad Kreševljaković

Ovogodišnji program “Modul memorije 2016” posebnu pažnju posvetio je ulozi žene u uvjetima rata, ukazujujući na njen heroizam i značaj.

Tadašnji predsjednik Republike BiH jednom prilikom izjavio je: “Hrabrost bosanske žene, njena snaga i ponos bili su neki od odlučujućih činilaca u borbi Bosne i naroda za opstanak.”

U izložbi, koja je također kao dio ovogodišnjeg programa “Modul memorije” bila postavljena u Sarajevskom ratnom teatru, Pierre Adrien Brazzini skrenuo nam je pažnju na najhrabrije među nama – na žene s prve linije.

Ispričao nam je priču deset od 5.360 žena koje su bile u redovima Armije BiH. Mnoge od njih žrtvovale su svoje živote. Zahvaljujući njima danas, unatoč svim dramama i tegobama tranzicionog društva, u mogućnosti smo da u svetosti mira razmišljamo o tome šta učiniti da bismo svi živjeli bolje. Bez obzira na sve, mnogo je lakše razmišljati o budućnosti dok oko vas ne odjekuju eksplozije granata i kada vam je jedina želja “samo da ne puca”.

U galeriji Ars Aevi postavljena je izložba fotografija “Žene u Sarajevu pod opsadom”, čiji je autor jedan od bosanskohercegovačkih fotografskih veterana Hidajet Delić. Brojne fotografije velikih svjetskih i domaćih fotografa poput one Melihe Varešanović koju je snimio britanski fotograf Tom Stoddart ili brojnih drugih fotografija koje su snimili Milomir Kovačević, Roger Richards, Annie Leibovitz, Mario Bocca, Ron Haviv, Rikard Larma, Danilo Krstanović, Enrico Dagnino, Morten Hvaal , Paul Lowe, Fehim Demir, Aćif Hodović, Dejan Vekić, Fuad Fočo mogle bi biti sadržajem jedne od najveličanstvenijih priča o ženi uopće!

“Sarajke” prikazane na ovim fotografijama apsolutno su suvremena verzija Euripidovih “Trojanki”! I naravno, nije riječ o Sarajkama u smislu geografske odrednice, već o globalnoj metafori. Zbog toga je važno spomenuti i organizacije kao što su “Žene Srebrenice” ili “Žene u crnom” koje su ovaj naš balkanski prostor, unatoč svim užasima, svojim postojanjem učinile normalnijim i moralnijim…

Važnost izložbe Hidajeta Delića nalazi se u činjenici da je riječ o jednom od prvih pokušaja da se u formi fotografske izložbe općenito tematizuje uloga žene pod opsadom. Izložba bi trebala biti primjer, motivacija i inspiracija da se ova tema što dublje istražuje te da joj se dodijeli mjesto i pažnja koju zaslužuje u našem društvu i vremenu u kojem živimo.

Istinske heroine

U biti, svaka žena koja je ostala u Sarajevu pod opsadom bila je istinska heroina!

S potpunim pravom je general Jovan Divjak, koji je u ime udruženja “Obrazovanje gradi BiH” dao prijedlog za gradnju spomenika ženama ratnog Sarajeva, rekao da taj spomenik treba odati priznanje ženama jer “žene su spasile Sarajevo”. Prema njegovom mišljenju, grad nikada ne bi opstao tokom opsade, koja je trajala tri i po godine, bez neumornog rada bezbroj nepoznatih žena.

Na fotografijama Hidajeta Delića, kao i na svim fotografijama snimljenih Sarajki u periodu opsade, one izgledaju kao živi spomenici.

Na nekima od njih one su majke, na nekima su supruge, djevojke, kćerke, starice, nane i unuke… Bilo da se smiju, bilo da plaču, da izgledaju zabrinute, vesele, ljute, sjetne, tužne ili umorne – one su uvijek gorde, prkosne i ponosne! Priča o ratu ispričana kroz ulogu žena u Sarajevu pod opsadom glasna je antiratna poruka cijelom ovom ludom svijetu koji tako sporo uči iz svojih katastrofalnih greški i nepravdi, a među kojima se samo jedna zove Sarajevo.

Upravo zbog toga na otvorenju izložbe Hidajeta Delića u okviru programa “Modul memorije 2016” u galeriji Ars Aevi smatrao sam adekvatnim pročitati tekst “Sarajke”, koji je rahmetli Alija Isaković objavio u Oslobođenju 1.1.1995. godine, a u povodu obilježavanja 1.000 dana od početka opsade Sarajeva.

Tihi heroizam

“Vjerovatno je o njima snimljeno više filmova, neko će o njima napisati dirljivu poemu, svi smo bili svjedoci njihovog duhovnog i fizičkog napora i otpora u ovih tekućih hiljadu logoraških sarajevskih dana. Vjerujem da su i žene opkoljene Troje i žene zarobljenog Lenjingrada bile slične, sasvim prisebne i neuništive, ali ovo je sada nešto novo, novoevropsko i barbarsko, krajnje surovo i izuzetno, etički sasvim mračno i tehnički sasvim blještavo.

Nekoliko puta sam pokušao da progovorim o njima na ovom mjestu, i ledenih dana zime 1992. i žarkog ljeta 1993. i svaki put je moja riječ bila blijeda, neuvjerljiva i površna. Zapravo, nisam mogao vlastitim nastojanjem dosegnuti taj tihi heroizam i nisam mogao da dosegnem prirodnost njihovog samopožrtvovanja, prkosa i patnje. Majke, sestre, supruge i vjerenice poginulih boraca, poginulih sinova, braće i očeva, starice i djevojčice s kanisterima vode i naramcima drva, s ubranom koprivom i radičem, djevojke s puškama u rovu, djevojke u televizijskim i novinskim izvještajima s prvih borbenih linija, djevojke i mlade majke u operacijskim salama i noćnim dežurama. Žene i djevojke u ratnoj proizvodnji, trudne ili tek rodilje, s ranjenom djecom na rukama, s bolom nad iskopanim mrtvačkim rakama…

Sve te domišljate žene u kuhinjama bez vode i struje, bez plina i drva, koje od svjetskih humanitarnih restlova čine tradicionalna domaća jela, žene na izložbama, žene u pozorišnim predstavama, žene uz muzičke instrumente i literarna djela, i one malobrojne, na javnim funkcijama…

Svijet koji ih je gledao uživo, i sa distance, neće to nikada razumjeti. Sve one masakrirane granatama, čiste, ispeglane i frizirane, u ukusnim tašnama i cipelama koje se razlijeću uz njihov posljednji vrisak, sve nasmiješene i s nevjericom u novo zlo, kao da potpuno ignoriraju surovu realnost, kao da bezrezervno vjeruju u svoje ljudsko dostojanstvo i svoju vječnost. Čak i snajperska raskršća pretrčavaju graciozno, pridržavajući djecu, torbe i kišobrane.

Pamtim ona odmorišta na klupama Velikog parka. Ćaskaju i šale se, dotjeruju bluze i pramenove kose. Pored njih sleđeni kanister s vodom od Pivare, s vodom obješenom na grudi i pleća – od Pivare do Koševskog brda! Kreću šutke i nema u tih starica i u tih djevojčica nikakve gorčine i jadanja. One, jednostavno, idu, nose i idu, kao da su nekim činom predodređene da to rade.

Idem tim ulicama ukrašenim granatama, idem tragovima mrtvih, i vidim veliki plakat ‘Škola plesa’. Podrumska generacija dozrela u neimaštini i poniženju, izlazi na plesni podijum i kreće u život, hrabra srca i otvorenih očiju. Njih niko ne može zaustaviti, nikakva grubost i nikakav primitivizam. Ti naši najmlađi – sve će znati, sve će htjeti, i sve će moći. Sretan sam što ću ih pamtiti, takve.” (“Sarajke”, Alija Isaković, Oslobođenje, subota, 31.12.1994 / nedjelja 1.1.1995)

Kako “Modul memorije” nije program koji se bavi prošlošću zbog same prošlosti, već mu je cilj utjecati na kreiranje naše ljepše budućnosti, podsjetit ću nas i na neke zastrašujuće podatke. Razna istraživanja pokazuju da je položaj žene u našem društvu i dalje daleko ispod onog kakav im pripada i kakav zaslužuju. Iako bi se moglo reći da danas samo budale i neznalice mogu potcjenjivati ili omalovažavati žene, nažalost to i dalje nije rijetkost. U istraživanju “UN Woman BiH”, prezentiranom prije nekoliko godina, iznesen je podatak da 72 posto od 1.200 ispitanih mladića odobrava nasilje nad ženama!

Između ostalog, odgovor ove izložbe na te stravične pokazatelje je da se tih 72 posto mladića ni po čemu ne razlikuje od onih zločinaca i krvnika koji su ovaj grad držali pod opsadom!

Izvor: Al Jazeera, objavljeno 6. maja 2016.