U svakom sukobu prvo strada istina

Prvi ubijeni novinar u proteklom ratu u BiH je Kjašif Smajlović dopisnik dnevnog lista „Oslobođenje“ iz Zvornika. Ubijen je 1992. godine na svom radnom mjestu dok je slao svoj posljednji izvještaj.

Obitelj Smajlović saznala je od svjedoka da je Kjašif mučen, a ekshumacija i identifikacija njegova tijela to je i potvrdila. Odgovorni za Smajlovićevu smrt nikada se nisu našli pred licem pravde.

Kjašif Smajlović, dopisnik „Oslobođenja“ iz Zvornika, iako je bio vihor rata, vjerno je pristupao svakom zadatku i objektivno javnost izvještavao o onome što se tih prvih ratnih dana 1992. događalo u Zvorniku.

Ubijen je nakon slanja svog posljednjeg izvještaja, a tadašnjoj suradnici Oslobođenja iz Tuzle javio je da sluti da će i on biti ubijen i da u tom trenutku dolaze po njega.

Nakon 24 godine, Nedim Smajlović pronašao je posmrtne ostatke svoga oca u masovnoj grobnici Kazanbašća. Iz Austrije je stigao kako bi identificirao očevo tijelo. Za RSE Nedim je ispričao da sve ove godine živi s njihovim posljednjim susretom.

„Tada mi je rekao da se svašta događalo posljednjih dana u Bijeljini, u Zvorniku. Rekao mi je da će se istina saznati jedino od njegovih kolega kada ga odvedu. Zagrlio me i otišao“, priča Nedim Smajlović.

I Kjašifov brat Sakib Smajlović donedavni novinar “Oslobođenja” ispričao je za naš program da posljednje 24 godine živi u ogromnoj neizvjesnoti, posebice zbog činjenice da su ga drugi uvjeravali da bratovo tijelo nikada neće pronaći.

„Može se reći da je u svemu ovome ovo i radosna vijest jer posljednjih deset godina ja živim u neizvjesnosti. Rečeno mi je da ako ga ne pronađemo u masovnoj grobnici da je onda bačen u krečanu. Njegovo tijelo je čitavo. Obdukcijom je utvrđeno da je nakon mučenja pogođen rafalno preko grudnog koša i u karličnu kost. Ja sam svog brata zadnji put vidio 4. aprila. Bio je Bajram. Bio sam kod njega. Poslijepodne sam otišao za Srebrenicu. On je ostao. Od tada pa sve do njegove smrti smo se čuli svaki dan. Dugo bismo pričali. Javljao mi se iz dopisništva Oslobođenja, iz Zvornika. Govorio mi je da ne može da izađe, da je u okruženju, da nema šta jesti, da nema cigara, da nema nikoga“, prisjeća se Sakib Smajlović.

I Salih Brkić umirovljeni novinar kaže nam da je Kjašif predosjećao smrt i molio kolege novinare da ostanu s njim u Zvorniku.

„Međutim, Kjašif je ostao te noći. I sada vidim tu sliku između restorana i njegovog dopisništva kako Kjašif ostaje. Ostala je samo sjena. To je posljednja slika koju nosim od svog kolege Kjašifa“, priča Salih Brkić.

Kjašifova kolegica Almasa Hadžić prisjeća se svog posljednjeg susreta s Kjašifovom, samo dan prije njegova ubojstva:

„On je bio zaboravio naočale i zamolio me da mu ja pišem izvještaj, a on da mi diktira. Bio je to izvještaj s otprilike desetak rečenica. Jer bila je jako stresna situacija. Njegov ured je bio u zgradi gdje su stanovali bliži članovi moje porodice. Jedan od tih članova mi je ispričao da su gledali kada su Kjašifa izvodili iz dopisništva.“

A jednu od posljednjih Kjašifovih fotografija napravio je Ahmet Bajrić Blicko, tadašnji fotoreporter “Oslobođenja”.

“Moj i Kjašifov zadnji susret bio je u Malom Zvorniku gdje je Vojislav Šešelj imao predizborni skup 1992. godine. Tada sam fotografisao Kjašifa i imao sam tu fotografiju kao dokument. Međutim, u ovom vihoru rata ta fotografija nestala je u mojoj kući u Šepku“, kaže.

To što za smrt Kjašifa Smajlovića ni dan danas nitko nije odgovarao je sigurno odgovornost pravosuđa u BiH. Marko Divković, novinar Televizije BiH i predsjednik Udruženja BH novinari ističe da Kjašifova smrt ipak upozorava, kako tada prije 24 godine, tako isto i danas.

„Ja ga kao kolegu i čovjeka pamtim u najboljim uspomenama. Njegova smrt i njegovo ubistvo, osim što su sami po sebi težak zločin, su i dokaz jedne surove činjenice – da u svakom sukobu prvo strada istina. On je bio žrtva jednog takvog zločina”, kaže Divković.

Kjašif Smajlović simbol je ogromne tragedije, ali mnogima danas primjer kako se čuva čast profesije. Primjer novinarima koji se mora slijediti.

(Objavljeno na sajtu Radio Slobodna Evropa 1. oktobra 2016.)