NATAŠA KANDIĆ ‘Danas se u Srbiji na smjenu Miloševića gleda kao na prekinutu lijepu prošlost’

Srpska aktivistkinja za ljudska prava i osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo, govori o odnosima Srbije i Hrvatske, o regiji koja se još uvijek ne može suočiti s prošlošću, te daje svoja razmišljanja o političkoj i društvenoj situaciji u Srbiji uoči skorih predsjedničkih izbora

U želji da s javnošću podijeli zabrinutost u vezi blokade procesa suočavanja s prošlošću prvenstveno od donositelja političkih odluka, Koalicija za REKOM prošloga je tjedna održala konferenciju za tisak u Novinarskom domu u Zagrebu.

REKOM je regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i ostalim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju bivše SFRJ od prosinca 1991. do 31. prosinca 2001. Proces REKOM započeo je 2006. na Prvom regionalnom forumu za tranzicijsku pravdu koji su organizirali Fond za humanitarno pravo iz Srbije, Istraživačko-dokumentarni centar iz BiH i Documenta iz Hrvatske. Predstavnici nevladinih organizacija i udruga obitelji i nestalih žrtava iz postjugoslavenskih država zauzeli su se tada za regionalni pristup utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima, budući da se rat odvijao na području više država, a žrtve i počinitelji, u većini slučajeva, nisu bili iz iste države.

Koordinatorica REKOM-a od 2005. je Nataša Kandić, poznata srpska aktivistkinja za ljudska prava, osnivačica i bivša izvršna direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo, osnovanog 1992. Zbog prikupljanja i objavljivanja materijala o ratnim zločinima počinjenim sa srpske strane, Nataša Kandić imala je problema s pripadnicima i simpatizerima Miloševićevog režima, a njen status nije mnogo bolji ni za vrijeme sadašnje vlasti u Beogradu, koja je optužuje za protusrpsku politiku. Za svoj je aktivizam i borbu za ljudska prava nagrađena brojnim međunarodnim priznanjima. Između ostalog, dobila je nagradu Human Rights Watcha 1993, Martin Ennals Award 2000, dok ju je američki časopis TIME uvrstio na listu 36 europskih heroja. Fondacija NEED dodijelila joj je priznanje koje joj je 2004. uručio Vaclav Havel. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić 2006. godine odlikovao ju je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske “za zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti kroz sudjelovanje u mnogim humanitarnim aktivnostima”. Prilikom posjeta Zagrebu dala je intervju Nacionalu u kojem je iznijela svoja razmišljanja o suočavanju zemalja regije s prošlošću, prokomentirala radikalizaciju političke i društvene scene, odnos između Hrvatske i Srbije, kao i političku situaciju u Srbiji uoči skorašnjih predsjedničkih izbora, koji će se održati početkom travnja.

NACIONAL: Jedanaest godina nakon osnivanja REKOM-a obratili ste se apelom javnosti zbog zabrinutosti u vezi blokade procesa suočavanja s prošlošću od strane donositelja političkih odluka. Ovaj process išao je pozitivnim smjerom, osobito za vrijeme mandata predsjednika Tadića i Josipovića, no čini se da smo u regiji krenuli krupnim koracima unatrag. Zašto?

Prošlo je 26 godina od početka rata. Bilo je toliko prostora i vremena za vladavine raznih političara da se te stvari raščiste. Kao što ste rekli – bilo je i političara koji su učinili neke dobre stvari, bilo je čak i neke sinkronizacije i dogovora, no, ovaj proces nije se puno pomaknuo. U vrijeme Josipovića, započeto je ono bez čega nema uspostavljanja pravde – a to je dijalog s civilnim društvom i to na regionalnom nivou. No, čim bismo napravili nekoliko koraka naprijed, uvijek bismo se silovito i snažno vraćali, čak i onda kada se govorilo o pomirenju i suočavanju s prošlošću. Naime, najčešće se radilo pod nekim međunarodnim pritiskom, a zapravo nije bilo stvarne političke volje. I onda je došao taj siječanj 2015. kada su počele političke promjene u svim zemljama regije i otad se taj proces suočavanja s prošlošću nije oporavio.

NACIONAL: REKOM se bavi žrtvama u svim zemljama regije. Koliko je ukupno žrtava, dakle, poginulih i onih o kojima se ne zna kako su završili i koliko je još uvijek nestalih?

Ako govorimo o žrtvama i brojkama – u ratu na ovim prostorima bilo je 125, odnosno, realno 130 tisuća žrtava, od čega je još uvijek 12 tisuća nestalih. Naravno, najviše ih je u BiH, u Hrvatskoj približno 1500, a na Kosovu također oko 1500. Realno je pretpostaviti da na institutima za sudsku medicine na Kosovu i u Bosni i Hercegovini ima oko dvije tisuće tijela koja čekaju na DNK identifikaciju, a sve ostalo je zapravo nepoznanica i za javnost i za obitelji. Čvrsto vjerujem da postoje podaci o masovnim grobnicama koji se ne objavljuju iz političkih razloga. Postoje lokacije i u Srbiji, i u Hrvatskoj i u BiH za koje se zna da su grobnice, no ljudi koji rade u tim vladinim komisijama, a mnogi od njih od samog početka rata, ne žele dati te informacije. I tu se postavlja pitanje – zašto se sudbina nestalih ne svede na humanitarno pitanje, zašto se ne misli o tim obiteljima? Za sve nas je, kao što znate, izuzetno važno da postoji grobno mjesto, koje je uvijek povezano ritualom polaganja cvijeća i paljenja svijeća, kao mjesto sjećanja, tugovanja, okupljanja obitelji. Pitanje je zašto se to tolikim obiteljima desetljećima uskraćuje i zašto se privatne sudbine neprestano pretvaraju u političko pitanje? Zašto vlade ne uvažavaju tu humanitarnu dimenziju, već se uvijek dobivaju šturi odgovori: nestali, sudbina nepoznata. Ni od političara, niti od nadležnih institucija ne može se dobiti nijedna druga informacija. To je obična farsa, nepoštena i nemoralna igra, koja u nekim slučajevima prestaje tek zato što više nema živih članova obitelji da pitaju za svoje nestale u ratu.

NACIONAL: Predstavnici REKOM-a iz svih zemalja regije ističu problem korištenja prošlosti za dnevnopolitičke potrebe, osobito u predizborno vrijeme. U Hrvatskoj su uskoro lokalni izbori, u Srbiji se 2. travnja održavaju predsjednički izbori. Zašto svi zloupotrebljavaju tu prošlost?

Srbija je specifična. Srbija ima premijera koji će postati predsjednik i koji uživa veliku međunarodnu podršku, kakvu nitko na ovim prostorima još nije imao. Kako od Europske unije, tako i od Amerike – gdje god da se pojavi, njega doživljavaju kao garanciju mira i stabilnosti. On je uspio plasirati ideju o europskoj budućnosti Srbije, spremnosti političkog establišmenta, i uvjeriti sve da je upravo on taj koji može ispuniti zadatke koje EU i međunarodna zajednica postavljaju pred Srbiju. Na žalost, to u stvarnosti nikako nije tako. Postavlja se pitanje – što se to događa s Europskom unijom kada postoji tako veliki raskorak između slike koja je stvorena, podrške koju mu pružaju i onoga što su činjenice. Situacija na domaćem terenu sasvim je različita od onoga što srpski premijer plasira na međunarodnoj sceni. On se u Srbiji ne ponaša kao što se ponaša na sastanku u Bruxellesu, ili kod njemačke kancelarke Angele Merkel. On je tamo siguran, a kada se vrati u Srbiju, sebe predstavlja kao nekog tko je progonjen, ugrožen od drugih predsjedničkih kandidata koji mu rade o glavi, kao što mu je prijetnja i cijela demokratska opozicija, nevladine organizacije, novinari. Svi su protiv njega, a Vučić s druge strane procjenjuje da upravo nevladine organizacije i civilno društvo ne rade u interesu Srbije. To je potpuno shizofrena  situacija, u kojoj je najbolji dokaz raskoraka između stvarnosti i slike koju je o sebi Vučić stvorio na međunarodnom planu, ono što se događalo na nedavnom Summitu šefova vlada zemalja zapadnog Balkana koji je održan u Sarajevu. Tamo se razgovaralo kao da je riječ o zemljama koje su posvetile cijelu svoju povijest ekonomskom napretku i blagostanju svojih građana, kao da se rat nikada nije dogodio. Raspravljalo se o autocestama, zajedničkom tržištu, nije bilo nijednog pitanja koje se ticalo prošlosti ili žrtava. Niti je to spomenuo itko od predstavnika Europske unije.

NACIONAL: Kako ocjenjujete odnos Hrvatske i Srbije u posljednje vrijeme?

Između Hrvatske i Srbije postoje nepristojni, čak bih rekla neprijateljski odnosi, ali svaka napeta situacija uvijek završava tako da srpski premijer kaže kako on neće odgovoriti na neku provokaciju. Onda obično navede to na što neće odgovoriti i zatim navodi sve ono što se u međunarodnoj zajednici misli o njemu – kako će on biti do kraja posvećen uspostavljanju mira i stabilnosti na ovim prostorima.

NACIONAL: Iako je Andrej Plenković europski političar i bivši europarlamentarac, a Aleksandar Vučić je također dektarativno proeuropski orijentiran – u jednoj i drugoj zemji događa se radikalizacija, pa i fašizacija političke scene na koju ni jedan ni drugi ne reagiraju. Zašto?

Željela bih kao prvo podsjetiti na to da cijeli politički establišment u Srbiji nije nov. Svi su oni aktivni od 1991. godine. Bilo bi dobro da je ta velika politička promjena nastupila upravo od onih koji su itekako odgovomi za taj rat zbog njihova kritičkog preispitivanja i da je uslijed njihova suočavanja s prošlošću i preuzimanja odgovomosti nastupila njihova proeuropska orijentacija. No, to nije tako. Slušate li ono što oni govore, sve je to pod znakom pitanja. Kada ministar vanjskih poslova Srbije optužuje Hrvatsku za fašizaciju, moramo imati na umu da se ni on, ali ni drugi u vladi, ne libe dovoditi u pitanje čak i smjenu Slobodana Miloševića. Taj 5. listopada koji je značio kraj jednog režima koji je bio odgovoran za zločine prema drugim narodirna u regiji, za bombarduanje NATO-a, za sve one ljude i mlade vojnike koji su otišli i izgubili živote u tom ratu sve se to danas dovodi u pitanje. I na taj se 5. Listoda gleda kao na datum kada je prekinuta jedna lijepa prošlost Srbije, kada su došli na vlast neki drugi, lošiji političari, koji su je doveli do najniže razine. To je potpuno izvrnuta slika, s kojom mi danas Srbiji živimo. Mi trenutno nemamo opoziciju koja se tome može suprotstaviti, imamo civilno društvo koje je potpuno potisnuto na periferiju i nema više nikakav pristup medijima. Tabloidi formiraju javno mnijenje, a u tim provladinim tiskovinama, civilno društvo se prikazuje kao strane agente, izdajice države.

NACIONAL: Kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj?

Za razliku od Srbije, koja je razapeta između te slike koju o njoj ima Europska unija i užasnog stvarnog stanja u zemlji, kao i potpune odsutnosti kritičnog pritiska javnosti, u Hrvatskoj se ipak nešto događa. Iako postoje vrlo objektivne ocjene stanja na terenu opisane u izvješćima međunarodnih institucija State Departmenta i Amnesty Internationala, pojave fašizacije i revizije povijesti naišle su na oštru kritiku. U koju nije uključeno samo civilno društvo, već i intelektualci, profesori, javne ličnosti – postoji jedan jak kritički glas koji se čuje i koji ipak ima pristup medijima. U Srbiji toga gotovo da i nema. Nema takvih medija – osim tjednika Danas, koji ima malu čitalačku publiku i dva portala. Ništa drugo ne postoji, dok je u Hrvatskoj ta javnost glasnija. Ako i imate premijera koji najavljuje osnivanje Povjerenstva za suočavanje sa svim totalitamim režimima, to nailazi na jaku kritiku, kojom se poručuje da je takva odluka samo odgađanje suočavanja s prošlošću. A u tome ne žele sudjelovati povjesničari koji uživaju poštovanje i ugled u regiji i međunarodnoj zajednici, oni koji su svojim radom dokazali koji su njihovi dometi. A to nije beznačajno. Naravno da je veliko razočaranje oklijevanje novog predsjednika hrvatske vlade, od kojeg se mnogo očekivalo. Očekivalo se da svoj europarlamentarizam prenese u Hrvatsku i da time Hrvatska prednjači u okupljanju država regije u procesu europskih integracija, kao i u polaganju računa o onome što se dogodilo u prošlosti.

NACIONAL: Hrvatska se stalno bavi Drugim svjetskim ratom, dok je suočavanje s nedavnom prošlošću još uvijek tabu tema. Javni servis, kao i drugi mediji i politika sasvim pristrano staju uz hrvatske državljane. Tako je bilo u slučaju uhićenja pripadnika HVO-a u Orašju, tako se prati i suđenje Prliću i ostalim predstavnicima Herceg-Bosne u Haagu. Kako to komentirate?

Moram priznati da je reakcija hrvatskih vlasti kada je Tužiteljstvo BiH otvorilo istragu i naredilo uhićenje pripadnika HVO-a bila zapanjujuća. Očekivali smo da će nakon svih onih suđenja pred Haaškim tribunalom predstavnici hrvatske vlasti prestati koristiti argument: mi smo napadnuti, mi nismo mogli počiniti ratne zločine. Ta teza da pripadnici HVO-a nisu mogli počiniti ratni zločin, kao i da je Hrvatska članica NATO-a, vrlo je neugodno odjeknula. Nismo mogli vjerovati da tako nešto može danas netko reći, nakon toliko godina. Inače, suđenja za ratne zločine su veliki problem u svim zemljama regije. Zanimljivo je kako u BiH nema tužitelja za ratne zločine – postoji tek vršitelj dužnosti. I u Srbiji više od godinu dana postoji tek neki rukovoditelj Tužilaštva za ratne zločine. Ta suđenja su toliko minimizirana, kao da se sudi iz neke nužde, nitko se ne trudi objasniti da nema drugog načina za uspostavljanje pravde za nedjela koja su počinjena.

NACIONAL: No čini se da je novi val radikatizacije političke scene i stavljenja vlastitih zločinaca u velike pokrenuo sam Haaški tribunal, odlukom o puštanju Vojislava Šešelja, navodno zbog zdravstvenih razloga, a onda i nepravomoćnom ostobađajućom presudom. Budući da je on aktivan u politici, član je Parlamenta, sudjeluje na predsjedničkim izborima u Srbiji, izazvana je reakcija u ostalim zemljama regije, gdje su očito neki shvatili da je opet sve dopušteno?

Naravno da Haaški tribunal nije bezgrešan. Gledano s pozicije ljudskih prava, bilo je tu velikih grešaka, prilikom donošenja nekih pravnih odluka. Ne u utvrđivanju činjenica, jer tu nije ništa loše napravljeno. Ali kada su u pitanju pravne odluke, bilo je mnogo pogrešnih poteza. Što se tiče Šešelja, teško je objasniti što se tu stvarno događalo. Bili smo svjedoci jednog čudnog iznenađenja. Francuski sudac Antonetti je od samog početka pokazivao neobičnu simpatiju prema Šešelju, čak i u samom obrazloženju presude. Nitko nije mogao vjerovati da jedan sudac, nakon toliko dokaza i toliko činjenica koje su iznijete može tako nešto odlučiti. I da sve te činjenice interpretira tako da je Sešelj zapravo organizirao autobuse kojima su odvođeni Bošnjaci ili Hrvati iz humanitamih razloga, s namjerom da im pomogne. A tu se radilo o klasičnom etničkom čišćenju! To je toliko jasno dokazano tijekom suđenja, da je sam zaključak i obrazloženje suca izazvalo tešku nevjericu. Pokazalo se, naravno, i da te priče o zdravstvenom stanju Šešelja nemaju veze s istinom. On je u Srbiji politički aktivan i u službi političkog establišmenta. Naravno, on je majstor u izmišljanju priča o tome kako će ući u drugi krug predsjedničkih izbora s Vučićem i kako će ga pobijediti, zato što ga dobro poznaje. Da se razumijemo – nije u pitanju nikakav sukob između njih dvojice. Taj sukob ne postoji – radi se o političkom dogovoru. Šešelj je pragmatična osoba i realno je pretpostaviti da je on postavio određene uvjete koji su ispunjeni. Čak vjerujem da premijer nije bio oduševljen kada ga je Haaški tribunal pustio na slobodu i njegova prva konferencija za tisak nakon toga bila je vrlo dobra. Tada je rekao: program Velike Srbije nije program ove vlade. Ali – s vremenom se pokazuje da je sa Sešeljom postigao dogovor i da je sve ovo jedna igra za nas, za javnost.

NACIONAL: Koliko je pojava Sešelja utjecala na mlade birače, budući da među njegovim sljedbenicima ima onih koji nisu ni rođeni za vrijeme rata?

U Srbiji se smatra da je Šešelj svojim izlaskom iz pritvora pomogao Srpskoj radikalnoj stranci da uđe u parlament. Sudjelovanjem na predsjedničkim izborima vjerojatno će im povećati rejting za nekoliko posto. On ne može dobiti više od 7-8 posto. Uostalom, on više voli novac od političke pozicije. No Srpska napredna stranka i Srpska radikalna stranka zapravo dijele isto biračko tijelo.

Nije istina da imamo neke Europejce oko premijera i proruski orijentirane birače oko Šešelja. To je isto biračko tijelo, koje će glasati za premijera, odnosno predsjednika koji poručuje: Europska unija je naša perspektiva. Dok su u suštini oni ostali isti oni radikali koji su ratovali, koji bi ratovali, koje europske vrijednosti ne zanimaju i koji snose odgovomost ne samo za ratne zločine, već za skrivanje podataka o masovnim grobnicama. Ne treba zaboraviti da je Šešelj bio u vladi  kada je imao pristup važnim dokumentima, ali i odgovomost što ta masovna stratišta postoje.

NACIONAL: Zbog svog zalaganja za iznalaženje istine o Srebrenici, proglašeni ste počasnom građankom Sarajeva. Kako komentirate pokušaj revizije procesa o genocidu pred Haaškim tribunalom koji je odbačen, kao i činjenicu da su se i hrvatske i srpske vlasti u BiH tome protivile?

Hrvatska i srpska strana u tome imaju svoje političke interese i razloge. Mislim da je revizija važan pravni postupak i procedura za rješavanje sporova među državama. Bilo bi jako dobro da čujemo da su utvrđene neke nove činjenice, jer je ona presuda iz 2007. godine uvijek bila pod velikom sjenom. U krugovima eksperata, kao i civilnog društva, među onima koji se bave ljudskim pravima, uvijek se činilo da je Srbija izišla te procedure zaštićena. A ta je presuda učinila to da su svi u Republici Srpskoj ostali bez pamćenja. Bez prihvaćanja činjenice da je vojska i policija Republike Srpske odgovorna za izvršen genocid nad muslimanima. I sada imamo Republiku Srpsku koja brani Srbiju i najglasnija je protivnica pokretanja revizije. Ne postoji shvaćanje o tome da bi oni u Republici Srpskoj konačno trebali sjesti i početi razgovarati o tome kako to da nigdje nema odgovornosti za taj zločin. Osim one za nesprečavanje i nekažnjavanje Srbije, dok je sve ostalo na Republici Srpskoj i njenim institucijama. Osobno bih voljela da je došlo do pokretanja postupka revizije. Ali – to bi uključivalo i nečiji ozbiljan rad i trud da se pronađu neki novi dokazi. Ja za njih ne znam. Pokazalo se da je tim Bakira Izetbegovića vrlo neodgovorno radio i da su, bez utvrđivanja novih činjenica, povukli jedan politički potez, što je politički loše, a i etički vrlo ružno.

NACIONAL: Neuralgična točka u Srbiji je Kosovo. Spominjali ste jezera, konkretno, jezero Perućac u kojem su potopljeni leševi pobijenih Albanaca s Kosova. Kako se sadašnja srpska vlast suočava s tim dijelom prošlosti i kako će se postaviti prema Kosovu u okviru procesa europske integracile?

Činilo se da je Vučić, za razliku od Tadića, napravio nekoliko pozitivnih koraka prema Kosovu. Prihvatio je taj dijalog, u Srbiji je prestalo oslovljavanje kosovskih političara imenima zločinaca, terorista i ubojica. No, nakon tih prvih koraka, sada se vidi da je on stao, a Europska unija to nije primijetila. Oni još nisu shvatili da je ova vlada zapravo zaustavila taj proces promjene, odnosno normalizacije odnosa. Međunarodna zajednica prije svega Amerika, natjerala je albanske institucije da donesu zakon o osnivanju Specijalnog suda za zločine protiv Albanaca, odnosno, protiv onih koje su pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova smatrali suradnicima Miloševićevog režima. To je veliki korak. Albanskih žrtava ima više od 10 tisuća, od toga najmanje sedam tisuća civila. Srpskih civila ima oko 1200. U Srbiji se ne sudi za zločine protiv Albanaca, ta se suđenja stalno odgađaju. S druge strane imamo vrlo loš znak – Srbija traži izručenje Haradinaja i time zapravo podriva osnivanje Specijalnog suda. Umjesto da prepusti suđenje tom sudu, Srbija traži da to odrade njene institucije. To je taj ružan hegemonistički odnos prema pravosuđu, odnosno prakticiranje univerzalne nadležnosti. Prema pravilima, svaka država trebala bi suditi svojim državljanima, jer vladavina prava se uspostavlja jedino tako da se sudi svojim državljanima. Ne može Srbija suditi hrvatskim državljanima, kao što Hrvatska ne treba suditi državljanima Srbije ili BiH. Srbija treba suditi svojim državljanima, a ne da načelnik generalštaba bude general iza kojeg stoje masovne grobnice koje su otkrivene, i za čijeg je mandata u roku od 72 dana ubijeno više od tisuću seljaka.

NACIONAL: U cijelom ovom kontekstu, nakon toliko godina, vjerujete li da je suočavanje s prošlošću moguće, da je moguće napraviti zajednički popis žrtava kako bi se barem znalo imena ljudi koji su poginuli?

Ako je regionalno civilno društvo uspjelo utvrditi okolnosti smrti 23 tisuće ljudi, ako je Haaški tribunal utvrdio kako postoji 12 tisuća žrtava ratnih zločina, bila bi historijska greška svih političara da se ne dogovore i formiraju regionalnu komisiju. I to s minimalnim zadatkom – da naprave popis imena i okolnosti smrti tih ljudi. Da to budu knjige koje će moći svi otvoriti, a onda neka bude stotinu istina. Ali – činjenice će biti provjerljive, a prostor za laži jako sužen. Imamo 130 tisuća žrtava, ovo su njihova imena, ovo su imena vojnika, ovo civila i oni su izgubili život u ratu devedesetih. Tako bismo dobili i podatke o svim ratnim zločinima, a tako nešto do sada na ovim prostorima nije viđeno.

( Objavljeno u Nacionalu, 29. 03. 2017. )