Mjesto poricanja, zaborava i šutnje: Kultura sjećanja u Foči

Autroke: Elmaja Bavčić, Belma Buljubašić, Jasna Kovo

Tekst je prvobitno objavljen u publikaciji Kultura sjećanja u lokanim zajednicama u Bosni i Hercegovini koju je 2017. izdala Fondacija Mirovna akademija u Sarajevu.

Uvod

 Zašto smo izabrale ovu lokalnu zajednicu?

Interesovanje za Foču, malu lokalnu zajednicu smještenu na jugoistoku Bosne i Hercegovine, bilo je mnogostruko. Osim ličnog razloga, jer je Foča dio porodične historije jedne od istraživačica, ovoj zajednici privukla nas je i javna percepcija Foče kao konfliktnog područja, mjesta u kojem su se dva puta u 20. stoljeću desili masovni zločini protiv čovječnosti, ali i nepoznavanje kulture sjećanja u mjestu koje je od glavnog grada Bosne i Hercegovine udaljeno svega osamdesetak kilometara.

Iako su ratna dešavanja bila presudna za odabir zajednice, istraživanje nismo željele ograničiti samo na period sjećanja na protekli rat, već smo ga proširile i na prijeratni i poslijeratni period, kako bismo dobile cjelovitiji uvid u politike sjećanja u ovoj lokalnoj zajednici.

U istraživanje smo ušle s pretpostavkom da ćemo naići na brojne prepreke koje će nas pratiti u toku rada, kao što je zatvorenost sredine i nepovjerenje prema nepoznatim istraživačicama, odustajanja od intervjua, problemi sa pronalaskom sugovornika/ca, itd. Većina naših strahova se i obistinila. Razgovor sa tri istraživačice iz glavnog grada koji je po Dejtonskom mirovnom sporazumu pripao Federaciji Bosne i Hercegovine i koji je, što smo u toku istraživanja utvrdile, prilično dalek i tuđ za značajan dio stanovništva Foče, sigurno nije bio ugodan za većinu. Iako smo svjesne normi i načina upisivanja etničkog i religijskog identiteta na osnovu imena i mjesta iz kojeg osobe dolaze, u toku obavljanja istraživačkih intervjua nastojale smo relaksirati atmosferu i detaljno upoznati sugovornike/ce sa ciljevima našeg istraživanja. Pomenute norme, koje su neizrečene, ali ipak sveprisutne, nisu samo fenomen ove zajednice, niti isključivo BiH, već su prisutne i u regionu.

Način pronalaska sugovornika i sugovornica također nije bio jednostavan. Ljudi su odbijali učešće iz različitih razloga. Također, pretpostavljamo da sama tema istraživanja nije bila naročito privlačna za značajan dio ljudi s kojima smo stupale u kontakt, pa su neki svoje odbijanje pravdali banalnim razlozima, kao što su različite obaveze i nedostatak vremena, iako su istraživačice nudile mogućnost zakazivanja intervjua u vrijeme koje odgovara potencijalnim sugovornicima/ama.

Rodne identitete istraživačica smo također uzele kao moguće ograničenje u samom istraživačkom procesu. Ovu pretpostavku smo temeljile na svjesnosti o načinu percipiranja tri žene koje dolaze iz druge sredine i žele istraživati temu koja za većinu nije ugodna, što može dovesti do mnogih neprijatnosti i provokacija. Istovremeno, podjela rodnih uloga i vrlo orodnjena percepcija uloga muškaraca i žena u ratu spriječila je neke sugovornike/ce da slobodnije govore, što su oni/e i sami/e navodili/e. Naša istraživačka pozicija, odnosno svođenje naših višestrukih identiteta na nacionalni i povremeno rodni identitet, onemogućila nam je siguran kontekst za govor (nekih od) sugovornika/ca srpske nacionalnosti. Istom logikom, naša je pozicija trebala biti pogodujuća za Bošnjake/inje koji su se vratili u Foču. Međutim, i ovdje smo naišle na šutnju i kratke konstatacije kako se ne žele sjećati rata ili ne znaju šta se dogodilo.

Metodološki okvir istraživanja

Značaj teme istraživanja

Široj javnosti Foča je poznata kao sredina u kojoj su se i u Drugom svjetskom ratu i u posljednjem ratu desili brojni zločini nad civilnim stanovništvom. Područje istočne Bosne, kojem pripada i mjesto Foča, prepoznato je kao mjesto ratnih stradanja u kojem su se desili masovni zločini protiv čovječnosti, koji uključuju ubistva i progone civilnog stanovništva, zatvaranje i mučenje ljudi u logorima i seksualno nasilje. Uprkos fokusu na dešavanja koja su se dogodila u Foči tokom rata devedesetih godina, čemu su umnogome doprinijele haške optužnice i izricanje kazni počiniteljima, nismo naišle ni na jedno istraživanje koje se bavi politikama sjećanja u ovoj lokalnoj zajednici. To je bio jedan od razloga da istraživanje usmjerimo ka ovoj zajednici, sa veoma traumatičnim iskustvom iz oba rata. Smatramo da će naše istraživanje dati značajan društveni doprinos, jer je, prema dostupnim podacima, prvo istraživanje koje se bavi kulturom sjećanja u ovoj lokalnoj zajednici. Stoga, iako svjesne da ovakva vrsta istraživanja može imati i svoja ograničenja, smatramo da će ovaj rad biti koristan i za neka naredna istraživanja o ovim temama.

Predmet i ciljevi istraživanja

Fokus istraživanja je na politikama sjećanja u Foči. Interesovala su nas i institucionalna zvanična sjećanja, ali smo posebno pokušale utvrditi da li se, koliko i na koji način lična sjećanja pojedinaca/pojedinki poklapaju sa zvaničnim narativima i koliko su ljudi spremni da o tome govore.

Ciljevi rada su sljedeći:

• – Predstaviti politike sjećanja na posljednji rat u Foči, kroz pružanje relevantnih informacija o gradu, rekonstrukciju zvaničnih narativa i institucionalizaciju sjećanja na rat.
• – Prezentovati sjećanja stanovništva, koristeći se nalazima dobivenim tokom terenskog istraživanja.
• – Pokušati utvrditi na koji način su lična sjećanja u korelaciji sa zvaničnim narativima.

Naše interesovanje ne završava samo na ratnom periodu, tako da ćemo pokušati utvrditi i to kako dominantne politike sjećanja u zajednici utječu na svakodnevni život stanovnika/ca Foče. U istraživanju smo ispitivale korelaciju individualnog i kolektivnog sjećanja kroz tri vremenska perioda: prijeratni, ratni i poslijeratni.

Istraživanje je obuhvatilo dvije faze: predistraživanje dostupne literature i arhivske građe i istraživački period boravka u zajednici. U samom procesu priprema za istraživanje, istraživačice su prikupile i analizirale dostupnu dokumentaciju i literaturu, naročito ratni period, u vezi s Fočom i obje etničke skupine ovog mjesta. Sveobuhvatan pristup temi bio je neophodan, da bismo dobile što relevantnije podatke.

Metode i tehnike prikupljanja podataka i opis uzorka

U radu su korištene sljedeće metode i tehnike: prikupljanje i analiza arhivske građe, polustrukturirani dubinski intervju i opservacija bez učešća. Smatramo neophodnim detaljnije pojasniti zašto smo se odlučile na ove metode i tehnike u samom istraživačkom procesu.

Prikupljanje i analiza arhivske građe

Predistraživačka faza je podrazumijevala prikupljanje relevantne literature, studija i istraživačkih tekstova o Foči, uključujući arhivski materijal, medijske tekstove i vijesti koje se odnose na istraživačke teme, presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Suda BiH, međunarodne izvještaje, tekstove o aktuelnim dešavanjima u Foči (komemoracije, godišnjice, ostali bitni datumi), dostupne službene dokumente i sl. Pored literature i arhivske građe koja se konkretno bavi zajednicom koju smo istraživale, u istraživanje smo uključile relevantnu literaturu i studije o kulturi sjećanja, historiografsku literaturu o revizionizmu, studije o nostalgiji i komemorativnim praksama. Konsultovale smo i historiografsku literaturu o Drugom svjetskom ratu, identifikujući nekadašnje i sadašnje zvanične narative. Drugi svjetski rat je bilo nemoguće zaobići, jer dešavanja iz ovog rata još uvijek imaju aktuelnu rezonancu u društvenom i političkom životu širom nekadašnje Jugoslavije. S obzirom da su stradanja civila u Foči tokom Drugog svjetskog rata jedno od najpoznatijih toposa kolektivnog pamćenja vezanog za ovaj kraj, očekivale smo da će se Drugi svjetski rat pojaviti u intervjuima kod nekih ispitanika/ca.

 Polustrukturirani dubinski intervjui

Da bismo ispitale politike sjećanja u obje nacionalne zajednice, te njihov utjecaj na individualno sjećanje ispitanika, odlučile smo se za metodu polustrukturiranog dubinskog intervjua i to koristeći dva načina, polustrukturirane intervjue i tzv. „hodajuće“ intervjue.[1] Polustrukturirani intervjui podijeljeni su u tri dijela. Napravljene su tri vrste upitnika. Prva grupa bila je namijenjena političkim zvaničnicima i ljudima iz uprave grada, druga za stanovništvo Foče, a treća za predstavnike vjerskih zajednica. Bilo je potrebno da na neki način ujednačimo pitanja za sve ispitanike/ce da bi nam bilo lakše doći do nalaza i uočiti šta je to što se u odgovorima ponavlja, prešućuje ili relativizira. Također, bile smo spremne da će neko od ispitanika/ca otvoriti i neku temu koja nije obuhvaćena samim upitnikom, a koja može biti značajna za samu analizu.

Hodajući intervjui su izabrani jer daju priliku da se uspostavi kompleksnija dinamika pri intervjuisanju. Smatrale smo da tako možemo dobiti bolji uvid u to koja mjesta imaju značaj i za ispitanike/ce i zajednicu, o kojim mjestima se ne govori i sl. Metoda hodajućih intervjua korištena je kako bi se dobili i istraživački nalazi o Foči danas, o mjestima koja su važna kroz sva tri vremenska perioda obuhvaćena istraživanjem. Smatrale smo da bi mjesta na koja bi nas odveli sugovornici/e ukazala na ključne tačke ličnog sjećanja u vremenu prije rata, tokom rata i poslije rata, kao i izostanak sjećanja na određene vremenske periode, odnosno da bi nam to pokazalo kako određeni spomenici, ulice i drugi objekti grade korelaciju između zvaničnog i ličnog narativa, kao i kulturu sjećanja, šutnje i zaborava.

Opservacija bez učešća

Tokom rada na terenu i obavljanja intervjua, istraživačice su vodile dnevnike u kojima su bilježile opažanja, lične utiske i prepreke, kao i opise mjesta i ambijenta, te nalaze dobijene iz posmatranja okoline i uobičajenih razgovora koji nisu obuhvaćeni polustrukturiranim intervjuima. Ovi sekundarni istraživački nalazi dopunjavali su nalaze dobijene predistraživanjem i obavljenim intervjuima, što je učvrstilo interpretativni okvir analize.

Opis uzorka

Intervjuima smo nastojale obuhvatiti ravnomjeran broj sugovornika/ca obje etničke pripadnosti, različitih rodova, dobnih skupina, profesija, te intervjuisati javne službenike/ce i vjerske službenike obje konfesije. Pri odabiru uzorka uzele smo u obzir i osobe koje nikako nemaju ili samo djelimično imaju sjećanje na rat, kao i osobe sa sjećanjem na tri vremenska perioda (prijeratni, ratni i poslijeratni). Fokus u odabiru uzorka je bio na prostoru grada Foča, odnosno bilo je važno da sugovornici/e žive ili su dio svog života proveli u Foči.

Kontakte smo ostvarile ličnim poznanstvima te metodom snowballa,[2] kao i kontaktiranjem javnih institucija, vjerskih ustanova i civilnog sektora u Foči. Nažalost, bez obzira na naše pokušaje, intervjue smo obavile sa znatno manje žena nego muškaraca, iz obje nacionalne zajednice.

Intervjui su pretežno obavljeni u javnim prostorima, izuzev u slučajevima povratnika, gdje su to bili privatni prostori.

Intervjuirano je ukupno 24 sugovornika/ca prema sljedećoj nacionalnoj i spolnoj strukturi: osam Bošnjaka, devet Srba, dvije Bošnjakinje, pet Srpkinja.[3] Polustrukturirani intervjui su obavljeni sa 24 ispitanika/ce, dok su sa tri ispitanika/ce obavljeni i hodajući intervjui.

Intervjuirana su dva vjerska službenika (muslimanski i pravoslavni), dva obnašatelja javnih funkcija, četvero sugovornika/ca životne dobi od 18 do 33 godina, 18 sugovornika/ca u životnoj dobi od 34 do 65 godina, i dvoje sugovornika/ca životne dobi iznad 65 godina. Sve sugovornice i sugovornici su na početku informisani da se intervjui snimaju, da će biti anonimni ili sa izmijenjenim imenima i povjerljivi, te da mogu prekinuti intervju u svakom momentu. Sugovornici/e su na početku svakog intervjua popunjavali upitnik u koji su upisivali osnovne podatke (pol, dob, obrazovanje, nacionalna pripadnost, odnos prema religiji, da li su u ratu izgubili nekog od članova/članica porodice, da li su bili mučeni/ranjeni ili na bilo koji način zlostavljani u toku ratnih dešavanja, odnosno različite teme za koje smo smatrale da bi nam mogle biti korisne u istraživačkom procesu).

Od ukupno desetero Bošnjaka i Bošnjakinja koje smo intervjuisale, osmero su povratnici/e u Foču, a dva se ispitanika nisu vratila. Intervjue sa „nepovratnicima“ smo obavile da bismo pokušale utvrditi da li se narativi i jedne i druge bošnjačke skupine podudaraju ili ima odstupanja.

Prosječno trajanje intervjua je oko 45 minuta. Intervjui su rađeni od marta 2015. do marta 2016. godine.

Teorijski okvir rada

Kultura sjećanja podrazumijeva odnos prema prošlosti i stav prema iskustvima koja su se dogodila u prošlosti uzimajući u obzir i sadašnjost i budućnost (Kuljić, 2006: 10). U zajednicama koje su pretrpile nasilje i koje su označene kao konfliktne, istraživanje o kulturama sjećanja predstavlja prilično zahtjevan proces, jer se kultura sjećanja kod zaraćenih strana uglavnom toliko razlikuje da je nemoguće naći dodirne tačke.

Kulturalno sjećanje po Janu Assmanu ima svoje fiksirane tačke pozicionirane u stvarnim događajima iz prošlosti, a sjećanje na njih se održava kroz kulturološke formacije i institucionalnu komunikaciju (Assman 2005: 129). Istovremeno, rad na kreiranju i razvoj tri etnonacionalne identitarne konstrukcije u BiH pratio je rad na kreiranjima politika sjećanja i organizacije javnih komemoracija (Moll 2013: 911).

Kako je u toku troipogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini nacionalna struktura u lokalnim zajednicama izmijenjena, sjećanje većinskog stanovništva se institucionalizira kroz spomenike, komemoracije, obrazovanje, muzejske postavke. Specifičnost tog sjećanja leži u činjenici da u svakoj zemlji zapadnog Balkana postoji jedan dominantni narativ, dok u Bosni i Hercegovini, gdje koegzistiraju tri etnička identiteta, postoje i tri zvanične politike sjećanja, dodatno usložnjene sjećanjem na antifašističku tradiciju (Moll 2013: 912). Doima se da unutar tih politika gotovo da nikako nema mjesta za spominjanje iskustava druge strane, dok se narativ antifašističke tradicije prisvaja i kreira u odnosu na potrebe dominantnog narativa.

Karakteristika konfliktnih sredina svakako može biti i posmatranje druge nacije kao homogene kategorije, ili označavanje kao neprijateljske, jer, kako navodi Kuljić (2006), neprijatelj je uvijek homogen.

Uloga spomenika ima poseban značaj, što Alaida Asman (2002) označava kao sakralizaciju historije, navodeći da u samom činu političkog obrazovanja nacionalni spomenici imaju središnju ulogu: “Nacionalni spomenici su svetišta, mesta na kojima pojedinac može da učestvuje u kultu nacije i da oseti jezu onog najsvetijeg. Propovedi koje se drže na takvim mjestima u službi su političkog vaspitanja“ (Asman, 2002: 51).

Kroz spomenike se materijalizira sjećanje na prošlost, pa spomenici imaju i obrazovnu funkciju, posebno za mlađe generacije koje nisu svjedočile samom sukobu (Tepić 2012: 28). Unutar zajednice koju ispitujemo značajno nam je i odsustvo tih spomenika, jednako kao i prisustvo. Za politički kontekst Bosne i Hercegovine važno je naglasiti da ni spomenici ni komemoracije, niti bilo koje druge inicijative za sjećanje nisu zaštićene od političke manipulacije (Tepić 2012: 26).

Odnos prema prošlosti i sjećanju na život prije rata uglavnom je obilježen egzistencijalno-ekonomskom razlikom u odnosu na današnji, gdje nostalgični diskurs o privrednom i društvenom značaju Foče u tadašnjem sistemu „kritikuje sadašnjost i time rječitije govori o tome šta sad ne valja, nego o onome što je tad valjalo“ (Velikonja 2010: 33).[4]

Iako je u poslijesocijalističkim društvima na djelu raskid sa prijašnjim ideološkim obrascima i poretkom, a u našem kontekstu naglašeni nacionalistički narativi, ovaj prekid u individualnim sjećanjima prati određeni diskontinuitet: „Odnos prema prošlosti je protivrečan: anarhična sklonost za ukidanjem starog prati istovremeno traženje zaštite i sigurnosti tj. dela nasleđa iz socijalizma“ (Kuljić 2002: 61). Pomenuta protivrječnost ogleda se ponajviše u urušavanju sistema socijalnih i ekonomskih politika koje su u prethodnom, socijalističkom sistemu bile uređene.

Sredine koje su pretrpile nasilje karakteriše i šutnja, kako su pokazale i mnoge studije. Razlozi za šutnju su mnogostruki. Izraelski socijalni psiholog Dan Bar-On je u svojim radovima[5] koristio koncept „zona šutnje“, tvrdeći da nasilni sukobi proizvode zone šutnje i prešutkivanja u društvu. Ono što se ušutkuje ili prešutkuje, po Bar-Onu su nasilni činovi i odgovornost počinilaca; patnja žrtava i preživjelih i stid koji osjećaju potonji; uloga posmatrača, pa čak ponekad i dijela tzv. „dobrih Samarićana“ koji su pomagali žrtvama da izbjegnu nasilje i/ili smrt. Bar-On takođe tvrdi da se šutnja lako prenosi i na naredne generacije.

Baveći se svjedočenjima preživjelih iz Holokausta, Bar-On razvija još jedan koncept koji je nazvao „dvostrukim zidom šutnje“. Analizirajući svjedočenja preživjelih uočio je da su njihove priče konfrontirane sa: 1) samonametnutim ograničenjima kojima preživjeli pribjegavaju iz raznih razloga, birajući da o svom traumatskom iskustvu ne govore; 2) stavom šire zajednice i društva, koje bira da ne sluša ova svjedočenja i priče. Prije nego što šira komunikacija o ovim šokantnim, bolnim i postiđujućim iskustvima postane moguća, oba ova zida šutnje moraju biti srušena.

U djelu „Duga senka prošlosti“ posvećenom dinamici individualnog i kolektivnog sjećanja na traumatičnu i nasilnu prošlost Drugog svjetskog rata i Holokausta, Alaida Asman predstavlja pet strategija potiskivanja.[6] To su: izjednačavanje, eksternalizacija, brisanje, šutnja i krivotvorenje.

„Ukupno uzev, u ovim strategijama se odslikava mentalitet uklanjana neprijatne teme, (koji karakteriše ponašanje velikog broja Njemaca poslije rata), ali se također ispoljava kad god treba sačuvati obraz pred samim sobom ili pred drugima, održati pozitivnu sliku o sebi ili se disocirati i distancirati od bolnih, postidnih i uznemiravajućih iskustava.“[7]

Svaka od ovih strategija ispoljava se na različite načine, i to:

1. Izjednačavanje – strategija skidanja krivice sa sebe kroz retoriku izjednačavanja. Jedna krivica mjeri se drugom, počinilac bježi u sjećanje žrtve.
2. Eksternalizacija – krivica se skida sa sebe i pripisuje drugima („Oni su“ ili „Nismo mi, oni su“)
3. Brisanje – „ono što je moralo biti predmet kritike, pobune, užasnutosti, tuge, štaviše traume, isključeno je iz opažajnog kruga i izbačeno iz svijesti“.[8]
4. Šutnja – ima dvije strane – šutnja žrtava kao izraz produžene nemoći i šutnja počinilaca kao prešutkivanje, a time i izraz produžene moći.
5. Krivotvorenje – „Nasuprot široko rasprostranjenim predstavama, ni nacionalsocijalistička prošlost ni holokaust ne igraju u njemačkim porodicama značajnu ulogu – za razliku od sjećanja u kojima se sami članovi porodice pojavljuju kao žrtve ‘Trećeg rajha’, kao svakodnevni borci otpora, ali nikada kao ‘nacisti’.“[9]

Krivotvorenje kojim se stiže do odgovarajućeg pamćenja odigrava se pod pritiskom novog okvira pamćenja, tako što se kompromitovani članovi porodice pretvaraju u moralne svjetionike.

Specifičnosti lokalne zajednice i dominantni narativi

Kontekst u kojem smo provodile istraživanje – specifičnosti lokalne zajednice

Po popisu iz 1991. godine, u opštini Foča živjelo je 20.898 Bošnjaka, 18.339 Srba, 104 Hrvata i 1172 Оstalih. Opština Foča danas ima 19.811 stanovnika, a registrovano je oko 3600 povratnika, Bošnjaka/kinja.[10] Po nalazima istraživanja, u gradu trenutno živi manje od 30 povratnika/ca. Statistika o ekonomskoj poziciji stanovništva pokazuje da je u opštini Foča ukupno 3394 zaposlenih, sa prosječnom neto platom od 906 KM i 3203 osobe koje traže zaposlenje.[11] U opštini Foča djeluju 94 udruženja, dvije vjerske zajednice, 304 poslovna subjekta i jedna kino sala. Foča je također mjesto gdje su se desili masovni zločini tokom posljednjeg rata. Prema podacima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, procjenjuje se da je na teritoriji opštine Foča ubijeno 2707 osoba i da je cjelokupno nesrpsko stanovništvo protjerano.[12]

Za zločine u Foči danas imamo sedam presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju[13] i jedanaest presuda izrečenih na Sudu BiH,[14] a mjesta zločina prepoznata u presudama su kasarna Livade, Kazneno-popravni dom, sportska sala Partizan, bolnica te mnogi drugi prostori, uključujući privatne kuće, od kojih je najznačajnija Karamanova kuća.

Foča je prije rata bila ekonomski razvijena zajednica, sa velikim brojem fabrika i preduzeća (Maglić, rudnik u Miljevini, Foča Trans, itd.).

Blizina Tjentišta i spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi učinila je Foču jednim od bitnih mjesta sjećanja u socijalističkoj Jugoslaviji, a posebno je značajno obilježavanje Dana borca.[15] Od Drugog svjetskog rata pa do kraja osamdesetih godina grad je ekonomski i kulturno napredovao, te je u sjećanjima stanovništva ovaj period zapamćen kao vrijeme blagostanja i suživota.

Rat u Foči počinje 1992. godine. Borbe u gradu trajale su kratko i ono što je obilježilo Foču u tom periodu jesu masovna kršenja ljudskih prava, koncentracioni logori i protjerivanje nesrpskog stanovništva sa teritorije Foče. Nakon toga pa do kraja rata u Foči se nisu vodile borbe, a u samom gradu bilo je relativno mirno, uz prisustvo vojske.

U kolektivnom sjećanju srpskog stanovništva dominantni su zločini počinjeni nad civilnim stanovništvom u fočanskim selima Jošanici i Jabuci. Prema dostupnim online izvorima, [16] u Jošanici su pripadnici Armije RBiH za Nikoljdan 1992. godine ušli u selo i pobili civilno stanovništvo. U medijima se navodi brojka od 56 ubijenih ljudi. U Jabuci se obilježava stradanje i vojnika i civila iz nekoliko okolnih sela, gdje je, prema dostupnim podacima iz medija, ubijeno 43 ljudi. Komemoracije ubijenima održavaju se svake godine.

U septembru 1995. godine, NATO snage su bombardovale Foču, smatrajući je bitnim strateškim ciljem. I ovaj događaj je prisutan u sjećanju većine stanovništva, što smo zaključile u toku našeg boravka u ovoj zajednici. Bombardovanje Foče u zvaničnom narativu simbolizuje nepravdu nanesenu srpskom narodu. Tome svjedoče i natpisi iz tzv. srpske štampe iz septembra 1995. godine gdje su brojne ličnosti, stranke i udruženja osudile NATO-ovo bombardovanje nazvavši ga agresijom nad srpskim narodom.[17] Nasuprot tzv. srpskim medijima iz tog perioda, sarajevsko Oslobođenje čin bombardovanja naziva vojnom intervencijom NATO snaga. [18]

U decembru 1995. godine potpisan je Dejtonski mirovni sporazum, a grad Foča je pripao entitetu Republika Srpska. Danas u Foči nijedna od prijeratnih fabrika ne radi, ili barem ne u ranijem kapacitetu, ali je otvoreno nekoliko fakulteta (Medicinski, Stomatološki, Bogoslovija), tako da stanovnici Foču karakterišu kao studentski grad.[19] Kada se govori o ekonomskom životu, pored prisustva studenata stanovnici sada naglašavaju da priroda oko grada čini Foču turističkom destinacijom.

Ipak, bez obzira na turizam i prisustvo studenata, stanovništvo se žali na nedostatak posla i siromaštvo.

Iako su intervjuirani/e na početku upoznate sa samim procesom istraživanja, doimalo se da pojedine sugovornike/ce nismo uspjele dovoljno relaksirati i stvoriti opušteniju atmosferu za razgovor. Plan da intervjuišemo i aktuelnog načelnika Foče, Radosava Mašića, također nije ostvaren jer on nije pokazao interes da sudjeluje u istraživanju; nije ni odgovorio na naše upite.

Navedimo i to da je Foča mjesto u kojem je ostvaren minimalan povratak bošnjačkog stanovništva. Kao glavne razloge nepovratka bošnjačke zajednice u Foču navode se traume iz proteklog rata, osjećaj nepoželjnosti u ovoj lokalnoj zajednici, strah te blizina Sarajeva, jer ljudi se uglavnom odlučuju na život u gradovima u kojima imaju bolje uslove.

Zvanični narativi o ratu u Foči

Kontekstualizirati prošlost i sjećanja na prošlost u Bosni i Hercegovini nije jednostavan zadatak. Društveno-politički kontekst zajednica u BiH ne dozvoljava jedinstveno tumačenje prošlosti, a institucionalizacija sjećanja jedan je od načina kako dominantni narativi upisuju svoje (revizionističke) agende u svakodnevni život zajednice. Pokušat ćemo predstaviti trenutne politike sjećanja na rat u Foči, rekonstruisati zvanične narative koji egzistiraju u/o gradu, te dati pregled institucionalizacije sjećanja. Ovaj pokušaj će se ponajviše oslanjati na dostupne podatke, kao i na informacije koje smo saznale iz posjeta Foči i obavljenih intervjua.

Foča je zajednica sa dugom i teškom historijom, obilježenom izuzetno surovim međuetničkim zločinima, kako iz Drugog svjetskog rata tako i iz rata 90-ih. Činjenica da je time na karti BiH Foča upisana kao jedno od najozloglašenijih „mjesta zločina“ učinila je ovu zajednicu značajnom za svaki dominantni (nacionalni) narativ, te podesnom za raznovrsne ideološke (zlo)upotrebe.

Još jedan razlog da je rekonstrukcija dominantnih narativa u ovoj sredini veoma složen posao jeste i povezanost tih narativa sa dešavanjima iz Drugog svjetskog rata. Tako se nastoji uspostaviti kontinuitet stradanja sopstvene grupe i opravdava se trajna neophodnost odbrane od drugoga koji je po takvoj logici višedecenijski neprijatelj.

U zvaničnoj politici sjećanja u Foči, posljednji rat je označen kao Odbrambeno-otadžbinski. To je vidljivo na spomenicima u gradu, postavci u Muzeju Stara Hercegovina (nazvanoj Spomen soba), u nedavno izdatoj monografiji,[20] kao i iz diskursa bivših i sadašnjih zvaničnika. Tu se navodi i govori isključivo o žrtvama srpske nacionalnosti, dok zvaničnog i institucionalizovanog sjećanja na stradanja bošnjačkog naroda nema. U razgovorima sa većinom naših ispitanika/ca preovlađuje percepcija posljednjeg rata kao borbe za opstanak zajednice i odbrane od neprijatelja. Neprijatelj se, što je važno primijetiti, gotovo nikada ne imenuje, ali je iz konteksta lako zaključiti da se radi o, homogeno shvaćenom, bošnjačkom stanovništvu.

Formiranje narativa koji ćemo u ovom radu zvati Odbrambeno-otadžbinski oslanja se u dobroj meri na interpretaciju dešavanja iz Drugog svjetskog rata. Ta interpretacija je pod velikim utjecajem historijskog revizionizma, što je proces koji se odvija na širem prostoru Republike Srpske i Srbije (kao uostalom i u ostatku bivše Jugoslavije). Revizionistička slika historije tako izjednačava NOB i četnički pokret, tvrdeći da su obje borbe u svojoj suštini bile antifašističke i oslobodilačke za srpski narod, te da su se oba pokreta borila kako protiv Nijemaca tako i protiv njihovih domaćih saradnika, u ovom slučaju ustaša. Druga bitna odlika revizionističkih tendencija jeste etnicizacija partizanskog pokreta i NOB-a, kojom se evidentni nadnacionalni karakter domaćeg antifašističkog pokreta svodi isključivo na srpsko učešće u njemu. Za drugoga, u ovom slučaju Bošnjake, u skladu s tim je rezervisano mjesto neprijatelja, simpatizera ili otvorenog podržavaoca ustaša i sluge okupatora. Tako je priklanjanjem historijskom revizionizmu uspostavljen kontinuitet „Odbrambeno-otadžbinske“ borbe od Drugog svjetskog rata do 90-ih, sa nepromijenjenim ulogama, i sa istim ciljem – obezbijediti opstanak svoje grupe i odbraniti ugroženi djelić otadžbine.

Među bošnjačkim stanovništvom uočile smo dva narativa i svaki ćemo pokušati rekonstruisati i imenovati. Prvi narativ, koji nije institucionalni narativ, nazvale smo Narativom povratnika, a odnosi se na malobrojno stanovništvo koje se vratilo u Foču. Drugi je Narativ etničkog čišćenja koji u potpunosti korespondira sa bošnjačkim zvaničnim narativom, te je dodatno uočen kod dva ispitanika sa kojima smo radile „kontrolne“ intervjue, a koji se nakon rata nisu vratili u Foču.

U ovom narativu rat je opisan kao etničko čišćenje Bošnjaka, što uključuje masovna ubistva, silovanja, mučenja i progone, te je obilježen viktimizacijom, prognanstvom i izdajom komšija.

Jednako kao i Odbrambeno-otadžbinski narativ, i ovaj narativ se kreira kroz institucionalizaciju sjećanja, diskurse bivših i sadašnjih bošnjačkih zvaničnika, te je za njega karakteristično da se, za razliku od Odbrambeno-otadžbinskog, razvija izvan grada od strane dominantnih političkih struktura koje zastupaju „interese bošnjačkog naroda“, a svoju podršku ima u bošnjačkom stanovništvu koje se nije vratilo u Foču. Upravo zato što se ne kreira unutar samog grada, a i zato što u samoj Foči nema nositelja ovog narativa, on nije upisan u prostor grada, kroz simbole i komemoracije, ali postoje inicijative, te se unutar nacionalnog diskursa živo upisuje u političko, akademsko, retoričko i sl.

I Odbrambeno-otadžbinski narativ i Narativ etničkog čišćenja su viktimološki. Dok se u prvom ta viktimizacija ogleda u stalnoj borbi za odbranu vlastite teritorije od neprijatelja, u Narativu etničkog čišćenja viktimizacija je upisana kroz ponavljanje historije gdje bošnjačko stanovništvo uvijek biva izdano od komšija sa kojim su do tada skladno živjeli.

Iz ovoga proizlazi da su i u Odbrambeno-otadžbinskom narativu i Narativu etničkog čišćenja etničke skupine i Bošnjaka i Srba homogenizirane.

Izuzetak predstavlja Narativ povratnika, koji kao i da nema poseban značaj. Ne predstavlja prijetnju za nositelje Odbrambeno-otadžbinskog narativa, niti je bitno značajan za nositelje Narativa etničkog čišćenja, jer su povratnici/e u potpunoj manjini.

Narativ povratnika ne odgovara u potpunosti Narativu etničkog čišćenja. Slično kao i u drugim zajednicama, povratnici su često sukobljeni između realnosti u kojoj žive i nacionalnih politika. Oni ne govore mnogo o stradanjima, koncentrišu se uglavnom na sadašnji život i načine preživljavanja. Kod njih se može primijetiti razočarenje u bošnjačke političke elite, ali i nepovjerenje i distanca u komunikaciji sa komšijama srpske nacionalnosti u Foči.

Iako Narativ povratnika ne možemo označiti kao viktimološki, ipak i u njemu možemo naslutiti viktimizaciju. Vlastita percepcija ove malobrojne zajednice uglavnom se zasniva na prepuštenosti povratnika „samih sebi“ i nebrizi bošnjačkih političkih elita o njima. Također, izbjegavanje priča o ratnim stradanjima indikacija je da bi jedan od razloga šutnje mogao biti strah od većine, čiji se narativ o ratu uopšte ne podudara sa njihovim iskustvima.

Alternativnih narativa, koji odudaraju od tri spomenuta, gotovo da i nema. Kod nekoliko sugovornika/ca izdvojile smo nešto što bismo mogle nazvati začetkom alternativnog narativa, ali njihovi iskazi ostaju ili nedorečeni, ili pokušavaju svoja svjedočenja djelomično uklopiti u dominantne narative.

Institucionalizacija sjećanja

Utjecaj dominantnog Odbrambeno-otadžbinskog narativa uočljiv je i u samoj organizaciji grada. Simboli koji obilježavaju ovaj narativ vidljivo su upisani u javni prostor grada. U samom centru, na staklenom izlogu zgrade u kojoj su smještene različite nevladine organizacije (u kojoj se još uvijek formalno nalaze i prostorije Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata) stoji slika haškog optuženika Ratka Mladića. Njegova slika, na zgradi koju je gotovo nemoguće zaobići u gradu, govori o ideološkom upisivanju Foče u dominantni srpski narativ. Naljepnice Srpskog narodnog pokreta 1389 zalijepljene su na nekoliko stubova i ostalih objekata u gradu. Mjesta zločina nad Bošnjacima nisu ni na koji način obilježena. Stara čaršija, kao dio grada koji ponajviše podsjeća na prisustvo drugog u prošlosti Foče, u potpunosti je zapostavljena i većina objekata je oštećena. Rekonstrukcije tog dijela grada gotovo pa i nema. Tokom rata, sve džamije koje su postojale u Foči su srušene, a najveći dio nije obnovljen. Centar grada je iz tog dijela pomjeren u Njegoševu ulicu. Obnova Aladža džamije u proljeće 2015. godine, kada smo prvi put došle u grad, bila je tek na početku. U parku pored Aladžanskog parka, podignut je pravoslavni vjerski objekat, Hram Svetog Save, tako da „sada Foča ima i džamiju i crkvu jednu pored druge“, kako nam u razgovoru pomenu jedan sugovornik. U samoj organizaciji grada prisutan je akt građenja hramova kao kanoniziranje kulturnog pamćenja, gdje se sve ono što je proglašeno za strano iskorjenjuje, a gradi se ono što učvršćuje dominantno pamćenje i pogoduje etničkom obilježavanju prostora, što je trend primjetan u cijeloj državi.

Iako je promjena naziva ulica pojava prisutna u svim bh. gradovima, u Foči nam se učinila zanimljivim nalazom, s obzirom da su se na nju referirali gotovo svi naši sugovornici/e bez obzira na nacionalnu pripadnost.

U poslijeratnom životu Foče, promjena imena bila je jedan od značajnijih motiva upisivanja dominantnog diskursa novouspostavljene vlasti u gradu. Ime grada promijenjeno je u Srbinje u januaru 1994., da bi se 2004. Odlukom Ustavnog suda BiH vratilo ime Foča. Nalazi sa terena pokazuju da su uglavnom izbačeni svi nazivi ulica koji podsjećaju na raniju Foču u kojoj su živjela dva naroda i da su zamijenjeni onima koji pripadaju isključivo srpskoj tradiciji.

Jedan sugovornik nam priča anegdotu koja oslikava promjene iz 90-ih:

„Pričali su mi, prva Skupština gradskih odbornika u ratu u Srbinju, to je promijenjeni naziv imena: Srbinje – Foča. I na dnevni red došla priča o promjeni naziva ulica, hajde mijenjaj, znaš ono daj da je što više srpskih, isto je to rađeno i da se ne lažemo po drugim gradovima. (…) I došlo je do promjena naziva ulica i sve je to ok bilo i sad su rekli, hajde kad već radimo promjenu naziva ulica, da radimo numeraciju objekata u ulicama. Kaže, ja predlažem da se sve kuće numerišu arapskim brojevima i onda je ustao jedan i rekao majku ti tvoju, jesmo se mi zato borili da nam sad arapski brojevi stoje na kućama.“

Izmijenjeni nazivi ulica i naselja u Foči nose obilježje zvaničnih politika, što posebno primjećuju sugovornici/e bošnjačke nacionalnosti koji u tome vide svoju etničku skupinu kao nepoželjnu u gradu.

„Znači, sve ovdje u Foči je bilo sa prefiksom srpski. Ostalo je samo da nije još srpska trava ili srpski zrak.“

Istovremeno, nijedna veća ulica u gradu nije nazvana po ženi, što svjedoči i o patrijarhalnom odnosu zajednice prema vlastitom naslijeđu i izraženom odsustvu svijesti o učešću žena u javnom i političkom životu Foče. Preimenovanje nosi mnogo veći i ideološki i simbolički značaj od komemoracija žrtvama, koje ne okupljaju veliki broj osoba.[21]

Komemoracije koje su se održavale na području Foče u vrijeme SFRJ bile su vezane isključivo za Narodnooslobodilačku borbu (Tjentište, Bitka na Sutjesci, Partizanska olimpijada). Kao bitna manifestacija iz prijeratnog vremena navodi se i Dan oslobođenja Foče koji se obilježavao 20. januara. Ovaj datum se slavio kao dan u kojem su partizanske jedinice oslobodile grad. Danas su ove komemoracije u potpunosti zaboravljene i zamijenjene mjestima sjećanja i komemoracijama koje korespondiraju sa Odbrambeno-otadžbinskim narativom. U gradu ne postoji nijedno obilježje stradalim Bošnjacima, a mjesta na kojima su izvršeni zločini nisu obilježena. Iako se na Željeznom mostu svake godine skupi određeni broj osoba bošnjačke nacionalnosti, koje bacaju cvijeće u Drinu u znak sjećanja na ubijene na tom mostu 1992. godine, takva vrsta komemoracije prepoznata je gotovo isključivo kod ispitanika/ca bošnjačke populacije, dok oni koji su se izjasnili kao Srbi ovu komemoraciju, sa izuzetkom dvoje ispitanika/ca, ne spominju.

„Dolazilo se u Foču, bacalo cvijeće, na mostu. Pokušalo se te kuće obići, Partizan, staviti ploča. Na kraju su uspjeli, ali opet nema, razbijeno je. Znači, ne postoji nešta organizovano.“

Ne postoje zvanične inicijative u gradu kako bi se obilježila ova mjesta, sa izuzetkom pojedinih udruženja. Na primjer, u oktobru 2004. godine, članice organizacije Žene žrtve rata pokušale su postaviti obilježje ispred sportske hale Partizan kako bi komemorirale zločine koji su se desili u tom prostoru, ali ih je u toj namjeri spriječilo stanovništvo grada.[22] Aktivisti i aktivistkinje Inicijative Jer me se tiče su u oktobru 2011. godine postavili spomen-ploče žrtvama ratnih zločina u Bugojnu, Foči i Konjicu.[23] Spomen ploča u Foči uklonjena je sljedeći dan, sa objašnjenjem da nikada nije tražena dozvola za njeno postavljanje. [24] U komunikaciji sa organizacijom Jer me se tiče saznali smo da nisu imali podršku iz lokalne zajednice u Foči kada su postavljali spomen-ploču.

Što se tiče obilježja koja spadaju u Odbrambeno-otadžbinski narativ, već na samom ulazu u grad nalazi se Spomenik poginulim srpskim borcima. Zdravko Krsmanović,[25] nekadašnji načelnik Foče, ističe da u vrijeme gradnje spomenika nije bilo posebnih zahtjeva Bošnjaka za spomenikom koji bi obilježavao stradanje njihove etničke skupine, osim iz jednog udruženja koje je zahtijevalo da se obilježi zgrada Partizana, pri čemu je on imao stav da bi se to trebalo riješiti na nivou države, jer je bilo stradanja na svim stranama.

U Odbrambeno-otadžbinskom narativu poseban značaj imaju komemoracije u selima Jabuka i Jošanica, što nam i navodi većina ispitanika, dok se u Narativu etničkog čišćenja i Narativu povratnika ova stradanja ne spominju.

Jedan od noviteta u odnosu na prijeratno vrijeme je promjena datuma dana Foče – sada se obilježava 9. maj, koji se slavi i kao Dan pobjede nad fašizmom. Zdravko Krsmanović kaže da su svi prihvatili ovaj datum i da se taj dan polaže cvijeće na Tjentište, šehidsko mezarje Jeleč i na spomenik palim srpskim borcima. Jedan od povratnika u zajednicu naglašava da Opština taj dan daje vijence i za jedne i za druge, i da je to jedino što bi se na neki način moglo nazvati zajedničkim datumom sjećanja u Foči.

Izborom ovog datuma ostavljen je prostor da svaka od etničkih skupina „upiše“ šta simbolizira fašizam za njihovu zajednicu.

Iako se nevladine organizacije smatraju jednim od značajnih aktera u davanju inicijativa za suočavanje sa prošlošću, njihovo prisustvo u zajednici je gotovo nevidljivo.

Oba dominantna narativa isključujuća su za bilo kakve reference na zločine koje je počinila njihova strana, ali se ovaj izostanak doima prisutnijim u srpskom narativu. Tu je najvjerovatnije ključno to što su Srbi većinsko stanovništvo, a Foča pripada Republici Srpskoj, pa je samim tim i njihova moć upadljivo veća i mogu nametnuti narativ i kroz institucionalizaciju.

Sjećanja na rat u Foči

Između šutnje, poricanja i relativizacije

U ovom poglavlju predstavit ćemo lična sjećanja na rat u Foči obje etničke skupine i njihovu korespondenciju sa zvaničnim narativima ne samo o dešavanjima u ovoj zajednici, već i o ratu u Bosni i Hercegovini. Važno je primijetiti da gotovo i ne postoje razlike u narativima među sugovornicima/ama srpske nacionalnosti, bez obzira na generacijsku razliku među ispitanicima/ama, odnosno među onima koji pamte rat i onih koji ga se ili ne sjećaju, ili nemaju puno vlastitih sjećanja na ratni period, jer su tada bili djeca. To, naravno, povlači za sobom pitanje o uplitanju institucionalnog kolektivnog sjećanja u njihove interpretacije rata.

Svi ispitanici i ispitanice bošnjačke nacionalnosti su osobe koje pripadaju dobnoj skupini koja pamti rat. Razlika u narativima je već prikazana kroz problematiziranje dominantnog narativa etničkog čišćenja i narativa povratnika. Gotovo nemoguće je bilo stupiti u kontakt sa nekim od mlađih ljudi, uzmemo li u obzir da u Foči, prema podacima sa terena, živi svega troje malodobne djece bošnjačke nacionalnosti. Osim predstavljanja događaja koje stanovnici/e pamte, veoma nam je bitno pojasniti načine kako o tim događajima pričaju, o čemu nerado pristaju govoriti odnosno zašto se radije odlučuju na šutnju.

U predstavljanju onoga što smo prethodno nazvale začecima alternativnih narativa, pokušat ćemo rekonstruisati šta nedostaje tim narativima da bismo ih u potpunosti mogle označiti alternativnim.

Na početku ovog poglavlja izdvojit ćemo glavne nalaze do kojih smo došle u procesu istraživanja te u daljem radu posebno interpretirati svaki od njih. To su:

1. Šutnja – prisutna je i u Odbrambeno-otadžbinskom narativu, ali i Narativu povratnika;
2. Poricanje – iako nije direktno, nije ga teško uočiti;
3. Relativizacija zločina – uglavnom je prisutna u narativima koji donekle odstupaju od zvaničnog; te
4. Zaborav ratnih stradanja koja su se dogodila suprotnoj strani usljed institucionalizacije sjećanja.

„Kako se to kaže na muslimanskom?“

Svaki od tri navedena narativa (Odbrambeno-otadžbinski, Narativ povratnika i Narativ etničkog čišćenja) zahtijeva detaljniju analizu i interpretaciju.

Na početku kažimo da se većina odgovora kod ispitanika/ca podudara s odgovorima pripadnika/ca njihove etničke skupine. Istovremeno, upoređujući iskaze obje etničke grupe, uočljiva su suprotstavljena sjećanja, kao i navođenje različitih događaja i mjesta koja imaju značajno mjesto i u individualnom i kolektivnom sjećanju i jedne i druge etničke grupe, a koja se međusobno ne podudaraju.

I Srbi/kinje i Bošnjaci/kinje koji/e žive u Foči uglavnom nisu željeli puno govoriti o početku rata u gradu. Većina ispitanika/ca srpske nacionalnosti naglašava da su se u aprilu 1992. godine sklonili kod rodbine po obližnjim selima ili u Srbiji i Crnoj Gori i ne mogu reći šta se tačno desilo. Time su jasno dali do znanja istraživačicama da o početku rata ne žele ili ne mogu govoriti, iako ih je većina bila raspoložena za priču o prijeratnom i poslijeratnom periodu. Šutnja ili šturi odgovori na pitanja o ratu prisutni su i kod Srba i Srpkinja te Bošnjaka i Bošnjakinja iz Foče, dok su ljudi koji se nisu vratili u ovo mjesto detaljno opisivali događaje iz prvog mjeseca rata, odnosno do trenutka kada su napustili Foču. Iako uglavnom nisu govorili o početku sukoba, ispitanici/e srpske nacionalnosti su ipak izdvojili neki/e događaj/e iz rata koji su imali velikog utjecaja na njih, dok su Bošnjaci/kinje povratnici/e uglavnom vješto zaobilazili temu rata, pravdajući se neznanjem o dešavanjima u samom gradu ili željom da ne otvaraju teške teme.

Figure i mjesta oko kojih se konstruišu lična sjećanja su različite kod obje etničke skupine.

Kod značajnog dijela ispitanika/ca srpske nacionalnosti bila je uočljiva nelagoda, i iako nam to niko nije otvoreno rekao, doimalo se kao da većina želi što prije završiti sa intervjuom. Milena navodi da se što manje želi sjećati ratnog perioda dodajući da je u ratu radila i da joj je život bio sveden na posao i kuću. Nju ističemo kao sugovornicu jer je bila veoma prijateljski raspoložena prema istraživačicama i vrlo rado je pristala na suradnju, ali o ratnom periodu nije rekla gotovo ništa. U njenoj šutnji bila je uočljiva i nelagoda, jer je nekoliko puta ponavljala da ona nema problem ni sa jednom nacionalnom skupinom i da ima jako puno prijatelja/ica Bošnjaka/inja.

Rat predstavlja vrlo traumatično iskustvo za većinu stanovništva. Strah od retraumatizacije i nemogućnost govora veoma su legitimni i mogući razlozi za šutnju, uzmemo li u obzir da to pokazuju i brojne studije iz postkonfliktnih područja.

Neki od ispitanika/ca srpske nacionalnosti su jasno odbijali da spominju zločine počinjene u gradu, govoreći da je ovo srpska istorija u kojoj faktički nema mjesta za drugog. Rijetki su spominjali počinjene zločine u proteklom ratu, ali bi odmah nakon toga prešli na relativizaciju naglašavajući da je zločina bilo na svim stranama.

Kroz razgovor sa Krsmanovićem također se uočava relativizacija u pojašnjavanju zločina koji su se desili u ovoj lokalnoj zajednici. Iako Krsmanović ne govori o zločinima nad srpskim stanovništvom u samom gradu Foči, nekadašnji načelnik pokušava priču izmjestiti iz lokalnog konteksta i pojasniti nam da su politike sjećanja gotovo identične na prostoru cijele BiH.

Nepoznavanje drugog bilo je naročito primjetno kod mlađih ljudi, često izraženo kroz tenziju između prenaglašene ugode ili neke vrste revolta, što uočavamo na odgovoru jednog od mlađih ispitanika ‘super je da smo se podijelili’. U usputnom razgovoru sa istraživačicom, jedan stanovnik srpske nacionalnosti naglašava kako ne vidi ništa loše u podjeli, jer očito je tako trebalo biti, očito zajedništvo nije dobro išlo ni jednima, ni drugima.

Nakon intervjua, u neformalnom razgovoru, mlađi sugovornik je upitao istraživačicu, ‘kako se to kaže na muslimanskom?’. S obzirom na činjenicu da govorimo istim jezikom i da muslimanski jezik ne postoji, njegovo pitanje bismo mogle interpretirati kao provokaciju, neznanje ili želju da naglasi kako smo drugačiji. Odbrambeno-otadžbinski narativ smo označile i kao viktimološki, što nam potvrđuje i šutnja većine ispitanika/ca srpske nacionalnosti, upravo zato što kroz njihove iskaze stičemo dojam kao da ne žele izaći iz zvaničnog diskursa i reći bilo šta i o stradanju drugog. Pretpostavljamo da bi taj korak za većinu predstavljao izdaju vlastitog kolektiva pred nepoznatim istraživačicama.

U Narativu povratnika također uočavamo šutnju i dozu nepovjerenja prema istraživačicama.

„Kad je zapucalo, odmah sam otišla u Ustikolinu, iz Ustikoline gore preko šuma na Igman, s Igmana u Kiseljak. Tako da ne znam ništa šta je bilo i kako“, priča nam Zehra, povratnica u Foču koja ne želi da opširno objašnjava datu situaciju. Sličan odgovor su dali i drugi ispitanici/e – „teško je govoriti o tom periodu, stresem se kad se sjetim“. Senada je pitanje o ratu vidno uznemirilo: „Ne mogu, odmah me nešto, ono, šta ja znam. Ne priča mi se uopšte o tome, ne mogu.“

Ovakve odgovore povratnika možemo označiti kao zone tišine, koje po pravilu okružuju neprerađenu traumu. To je naročito uočljivo u zajednicama u kojima ne postoji društvena podrška da se prevaziđe prešutkivanje. To prešutkivanje uključuje prešutkivanje djela i odgovornosti počinilaca, prešutkivanje patnji i srama žrtava, prešutkivanje uloge dvostrukih standarda, a ponekad i prešutkivanje onih koji su spasavali žrtve.

Izuzetak među povratnicima je bio Salih. Osim što je poznavao istraživačicu od ranije, u zajednici obnaša i političku funkciju. Iako ga nismo intervjuisale kao obnašatelja javne funkcije, primjećujemo da je njegova priča u korespondenciji sa Narativom o etničkom čišćenju, što možemo protumačiti i time što kao nosilac javne funkcije govori i u okvirima ovog institucionalnog narativa.

Salih je jedan od prvih povratnika u Foču i njegova situacija je specifična u odnosu na druge ispitanike/ce, jer je prije rata živio u naselju koje se nalazi nedaleko od grada Foče i nakon rata je odlučio živjeti u gradu. On opisuje svoj bijeg iz grada, o ratnoj situaciji u samom gradu govori do u detalje, i naposljetku navodi da je sve „što je iole podsjećalo na Bošnjake, njihovu kulturu i običaje zatrto i sve je stavljeno u funkciju nekakve srpske ideologije.“ Šutnju kod povratnika/ca možemo objasniti i željom ispitanika/ca da se ne vraćaju na bolno iskustvo, što vodi retraumatizaciji. Međutim, šutnja je vjerovatno izazvana i strahom od prepoznavanja onih koji/e su to izgovorili, uzmemo li u obzir koliko trenutno Bošnjaka/inja živi u Foči. Iako navode da se ne osjećaju ugroženo i da nemaju problema u ovoj zajednici, povratnici/e s kojima smo razgovarale istovremeno spominju kako ne žele preuveličavati sporadične provokacije koje postoje kako to niko ne bi iskoristio ili napravio još većim problemom. Često spominju razliku, koja postoji generalno u povratničkoj populaciji, između onih povratnika koji žive tu i onih koji su tu „samo na papiru“. To konstantno davanje suprotnih iskaza može da svjedoči o njihovom generalnom osjećaju nesigurnosti, zbog činjenice da su manjinska zajednica, ali i o tome da ispitanici/e najvjerovatnije ne žele skretati pažnju na manje neprijatnosti, jer ne žele da im bilo šta remeti uhodanu svakodnevnicu.

„Ja sam se rodila tu i ostarila, i hoću da se vratim, jer moje groblje, đe mi je otac i majka i sve, tuj hoću i ja. E to je to. A što se tiče, ja nemam problema u Foči. Ne idem kuda, ako odem do pijace, do prodavnice što mi treba, ne idem nikud više. Tu sam u svome, tu mislim i ostati“.

NATO bombardovanje, Jošanica i Jabuka

Što se tiče ispitanika/ca srpske nacionalnosti, njihova lična sjećanja na rat uglavnom su pozicionirana oko tri događaja: bombardovanje i njihova lična iskustva tokom bombardovanja te zločini u Jošanici i Jabuci. NATO bombardovanje Foče snažno je upisano i u individualnim sjećanjima, ali i u Odbrambeno-otadžbinskom narativu. Nekadašnji načelnik Foče Zdravko Krsmanović govori o ovom događaju u nešto drugačijem kontekstu. Krsmanović bombardovanje svrstava u jednu od posljednjih faza potpune destrukcije grada Foče. Dok se ostali uglavnom zadržavaju na prepričavanju početka bombardovanja, gdje su bili u tom momentu i kako je izgledao boravak u skloništima, Krsmanović ide korak dalje pa naglašava da je Foča i prije bombardovanja pretrpila kulturocid i urbicid; govori i o promjeni strukture stanovništva i masovnom zločinu, ali ponovo želi naglasiti da se isto dešavalo na svim stranama koje su učestvovale u ratu. Uprkos relativizaciji, njegov iskaz smatramo narativom koji odstupa od Odbrambeno-otadžbinskog.

Ilija naglašava da mu je NATO bombardovanje ostalo najupečatljivije, jer je tada ranjen. Iz opisa atmosfere koja je vladala u tim danima čini se da je, pored generalne neimaštine u ratu, bombardovanje ostavilo najdublji trag na ispitanike/ce odnosno na sveukupno stanovništvo u Foči. Zločine nad civilnim stanovništvom u Jošanici i Jabuci dio ispitanika navodi kao najtežu traumu iz rata. Iako su oba sela udaljena od grada Foče, i niko nije lično svjedočio njima, oba zločina su dio institucionaliziranog sjećanja.

Željko je rođen 1990. godine i kao mjesto sjećanja na rat navodi Jabuku i Jošanicu i komemoracije u ova dva sela. Navodi da ide na komemoracije i sluša svjedočenja preživjelih i njihovih porodica. Iako se skoro ne sjeća rata, ove dvije komemoracije za njega su dio kolektivnog pamćenja i kolektivne obaveze.

Spomen obilježja u Jošanici i Jabuci imaju ulogu i u političkom obrazovanju, kao uostalom i svi podignuti spomenici. Za cjelokupnu populaciju, koja uključuje i mlade ljude koji ne pamte rat, spomenici znače i opomenu o žrtvi koja se podnijela ili o spremnosti drugog da počine zločine. Pravoslavni svećenik nam govori kako su Jabuka i Jošanica dio kolektivnog sjećanja za većinu stanovnika Foče.

„Bitni datumi su zapravo Jabuka i Jošanica, s tim što, čini mi se da je Jošanica naročito nekako bliska i naglašena, s obzirom da se desila relativno blizu tu i da se desila u neko praznično vrijeme“.

Tatjana o Jošanici kaže:

„Tad je bio Nikoljdan i bio je taj stravičan pokolj i onda se uvukao neki strah u cjelokupno stanovništvo. Tad je i djece poginulo i uvukao se taj neki strah kad si mislio da to isto može u centru grada.“

Bošnjaci i Bošnjakinje sa kojima smo razgovarali ne spominju ove datume, izuzev dvije osobe, koje su usput ovlaš naglasile ove komemoracije. Mogući razlog njihove šutnje je da srpsko stanovništvo ne priznaje zločine koji su se desili pripadnicima njihove nacije, što je razlog koji za svoju šutnju navode i ispitanici/e srpske nacionalnosti. Još jedno od mogućih objašnjenja je i činjenica da se obje grupe kreću u okviru viktimoloških narativa. Primjećujemo da je šutnja o zločinima koji su se desili nad drugima prisutna u oba narativa.

Izbjeglištvo, prognaništvo, ratni zločini

U sjećanju ispitanika/ca srpske nacionalnosti ostali su i izbjeglički dani, odnosno odlazak kod rodbine na početku rata ili za vrijeme bombardovanja, iako ih se većina nakon kraćeg vremena vratila u Foču. Bošnjaci/kinje koji su bježali iz grada u svojim iskazima često navode lokacije preko kojih su izašli, ali vrlo rijetko navode detalje o izbjegličkim danima. Salih detaljno opisuje svoj bijeg. Posebno naglašava izdaju komšija s kojima je do tada živio, što je posebno bolno u njegovom sjećanju. Oni koji su izgubili nekog od članova familije posebno naglašavaju to iskustvo.

Salih izdvaja scenu koja mu je posebno ostala u sjećanju tokom bijega. U putu je sreo komšije sa dvoje male djece s kojima je nastavio put.

„Kad sam došao u Jabuku, u Lokve tamo, zato kažem, to mi je onako ostalo, ušli smo, u Lokvama nigdje nikoga nema. U selu ima srpskih kuća, ima bošnjačkih i ja sam ušao pod onu jednu kuću i vidim čovjek u šeširu, Srbin. I ja pošao sam, ima voda pred kućom, pošao da vode naspem, a onda je on okrenuo se i vidio me. I onda sam ja, dobar dan, dobar dan, ovaj, gdje ste, šta si trebao, trebam da naspem vode i ušli su i ovo dvoje, čovjek i žena, i nose to dvoje djece i onda je on, kao ono ništa kao ne zna šta se dešava, kao gdje smo mi to. Gdje smo to mi pošli, pa kažem ja pošli u prijatelje kod komšije (smijeh), ne znaš tačno šta da mu kažeš, praviš se mangup, a on zna dobro šta se tu dešava, muslimani svi iz tog sela pobjegli, nema nigde nikoga, a onda jedan dobar gest je njegova baba, ta žena mu je donijela litar mlijeka za to dvoje djece. To mi je ovako ostalo nešto što je, kako da kažem, mislim, sve se to znalo, svi su oni znali šta se ovdje dešava, govorim o Srbima, ali eto i u takvoj jednoj stvari pokazala se neka humanost od te neke babe, ja je nisam poznavao, ali eto ona je rekla, evo, onaj, nek imaju djeca, nek to jedu.“

Razlika u narativima koju smo definirali na početku uočljiva je i ovdje. Za razliku od povratnika, o svom odlasku iz Foče opširno govore samo Bošnjaci koji se nisu vratili u ovaj grad. Tarik je u to vrijeme bio 17-godišnjak i tema ga je vidno uznemirila, ali odlučuje da detaljno o tome govori. Početak rata u Foči naziva veoma brutalnim i efikasnim etničkim čišćenjem sa elementima genocida.

„Kako je to u praksi izgledalo, dođu vam na vrata i kažu kupite prnje ili vam dođu na vrata i kažu hajte s nama. Ovo kupite prnje je mehka varijanta i to sam ja preživio sa svojom porodicom, pa smo pokupili prnje i preko Ustikoline završili u Goraždu.“

Naglašava da ima veoma živo sjećanje na početak rata i da su mu mnogi trenuci ostali u sjećanju.

O ratnim zločinima počinjenim nad bošnjačkim stanovništvom gotovo niko od ispitanika/ca srpske nacionalnosti ne govori.

Iako se u sjećanjima na rat provlači teza „sve se zna“, šutnja, generalno izbjegavanje odgovora o aprilu 1992. godine navodi nas na zaključak da ova lokalna zajednica ili nije spremna rekonstruisati prošlost ili jednostavno želi potisnuti sva sjećanja na taj period.

Pored mostova uništenih bombardovanjem, Jošanice i Jabuke, jedino mjesto zločina nad Bošnjacima koje spominju poneki ispitanici/e srpske nacionalnosti je Partizan i zločini silovanja nad Bošnjakinjama.

Dragana priča o izbjegličkim danima na selu, na početku rata i o pogibiji strica. O ratnim dešavanjima u Foči navodi da ne zna previše.

„Pa ja kao dijete ne znam, kažem. Nisam bila tu, mislim. Dešavalo se, znam samo da smo stalno čuli poginuo je ovaj i ovaj, ubijen, ne znam, tako, neke ružne stvari. Uvijek smo čuli neko je poginuo na ratištu, neko ovdje, neko ondje, neko je ostao težak invalid, neko izgubio dijete.“

Govoreći o pogibiji strica na početku rata naglašava da su to uradile komšije.

Rade pokušava izbjeći pitanje o ratu i skreće na druge teme, ali istraživačica se trudi saznati koji su događaji iz rata njemu bitni. Rade navodi:

„Da vam kažem, bio sam učesnik ovog rata, morao je svako biti uz svoj narod, nije moglo. Išao sam na položaj tu, bio sam, pa pokušavao malo eskivirati, ovo, teško bilo. Nisam pritvaran nikad ni ovo ni ono. Uglavnom, sad opet kažem, dabogda, ko poželio rad dabogda mu oči … Znaš ko je u ovom ratu dobitnik. Samo su dobitnici kriminalci.“

Bez obzira što ubrzo nakon toga prelazi na drugu temu, Radetova priča također može biti začetak alternativnog narativa.

Marijino sjećanje najviše odstupa od drugih ličnih sjećanja u Foči. Ona govori i o svom ličnom iskustvu, kada je otac nju i sestru odveo u Crnu Goru gdje su provele veći dio rata, ali smatra da prisustvo u zajednici u vrijeme konflikta nije nužno da bi se znalo šta se dogodilo. Smatra da suočavanja sa prošlošću neće još zadugo biti, jer za to nije stvoren ni ambijent, a ni ljudi se ne žele baviti tim temama niti imaju hrabrosti da kažu šta se sve dogodilo u Foči. Ne želi pričati u zatvorenom prostoru u kojem se nalaze ljudi koji nju poznaju sa nepoznatom istraživačicom koja dolazi iz druge sredine. Upravo zato sa Marijom obavljamo hodajući intervju, da bi izbjegla poglede drugih, i da prođemo pored mjesta koja nju asociraju na rat. Dok priča o ratu, Marija je vidno uznemirena i počinje plakati. Prisjeća se tekstova koje je čitala u izbjeglištvu o svemu što se dešavalo u zgradi Partizana. Međutim, i ona posebno ističe da su ta dešavanja u Foči još uvijek tabu tema i da svi o tome šute, te da njena otvorenost i mišljenje da u priču o ratu treba uključiti sve strane i događaje predstavlja izuzetak. Marija kaže da je na početku rata bila djevojčica, i da je otac nju i sestru odvezao u Crnu Goru. Navodi da je kada se vraćala vidjela kuće u plamenu i da joj je otac rekao da su to muslimanske kuće. Po njenom povratku u Foču Bošnjaka u gradu nije bilo. Iako nam u razgovoru ne navodi puno detalja, shvatamo da joj trenutne podjele ne prijaju. I njenu priču možemo djelomično smatrati alternativnim narativom. Marijina priča ostala je jedina potpuno drugačija koju smo pronašle.

O zločinima silovanja i seksualnog nasilja, osim Marije, govorio je još Zdravko Krsmanović, često dodajući „tako kažu donešene presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju“.[26] Krsmanović je naveo i neke od lokacija za koje se tvrdi da je na njima vršeno silovanje Srpkinja, a za koje nema sudskih presuda.

Oni koji se nisu vratili posebno ističu koliko je za mnoge bilo teško posjetiti Foču nakon rata, uzme li se u obzir sve što se tamo desilo u ratu. Tarik navodi da jedanaest godina nije kročio u Foču, te da je prvi put otišao kada su mu bili potrebni dokumenti. Ibrahim, koji je do rata živio u Foči, ističe da su ratne traume toliko jake da i dan-danas postoje ljudi koji se nikada nisu svratili u Foču.

Drugi svjetski rat

Sjećanja na naslijeđe Drugog svjetskog rata kod obje zajednice konstituiraju se dvojako i uz primjetan diskontinuitet zvaničnog i individualnog sjećanja.

Bošnjaci njeguju sjećanje na naslijeđe Drugog svjetska rata kroz dvije narativne linije: prva se odnosi na antifašističku prošlost Foče koja se dosljedno njegovala kroz institucionalno sjećanje u Jugoslaviji, a druga se odnosi na preradu ličnih sjećanja na stradanje Bošnjaka, čime se uspostavlja narativ kulta žrtve u dva zadnja rata na ovom području.

Iako većina ispitanika/ca bošnjačke zajednice u prvi plan ne stavlja stradanje Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, iskaz Zehre, Bošnjakinje starije generacije, potvrđuje postojanje druge narativne linije o kultu žrtve te preradi porodičnih trauma u kućnim naracijama. Zehra, iako nema lično sjećanje na Drugi svjetski rat, kaže da se u njenoj kući sjećanje na stradanje Bošnjaka od četnika čuvalo od zaborava stalnim opomenama oca na stradanje njihove porodice: „Srbi nemaju merhameta.“

Sjećanje na Drugi svjetski rat snažno je utkano u Narativ o etničkom čišćenju, ali i u Narativ povratnika, iako se o tome šturo govori, kao i o posljednjem ratu.

Salih u kontinuitetu sukoba srpske i bošnjačke zajednice, te stradanju Bošnjaka u oba rata, vidi „genski izostanak merhameta“, jer se pokazalo da „oni“ – Srbi ne vjeruju u ideju suživota i mogućnost života pored Bošnjaka, da prosto to ne umiju.

Dva razgovora koja smo obavile sa muškarcima srpske nacionalnosti, a koji pripadaju mlađoj generaciji, pokazuju kako se gradi individualni odnos prema naslijeđu socijalizma i Drugog svjetskog rata te kakav je utjecaj i njihovih profesionalnih zanimanja, porodičnih naracija i zvaničnih politika na revizionistički narativ.

Mladi historičar Aleksa, koji po osobnom priznanju nema sjećanje na prijeratni život, kroz porodičnu naraciju i zvaničnu historiografiju interpretira ovo naslijeđe. Za razumijevanje prošlosti Foče smatra da je važno poznavati kontinuitet sukoba u ovom kraju, kao i srpsku historiju koja ovaj narod, kako kaže, čini „borbenijim od drugih ljudi“. Upravo opredjeljenje njegove porodice za monarhiste, a ne partizane, značajno je odredilo položaj ove porodice u periodu socijalizma, te ga nagnala da se bavi historijom. Tako su za njega i jedna i druga strana antifašistička, čime izjednačava ulogu suprotstavljenih strana u Drugom svjetskom ratu. „U školi sam učio da su oni kao fašisti, tobože, a ustvari su bili borci za svoje, za monarhiju, kao i ostali, kao i ostale evropske porodice, inače kao istoričar dosta znam o tome.“

Pravoslavni sveštenik također govori o odnosu prema prošlosti, uočavajući trend „istorijskog revizionizma“ te naglašene potrebe da se cijela prošlost i sistem proglase represivnim.

„Razmjere tog revizionizma su pretjerane i apologetične suviše u nekom ličnom porodičnom ključu. Ali, s druge strane, mislim da je dobro i zdravo da se postavi i druga istorija.“

Foča nakon ratnih dešavanja

„Došli su neki ljudi sa strane“

Prema onome što je većina ispitanika srpske nacionalnosti navela, ratne zločine su činili ili vojnici koji su došli sa strane, ili ovisnici/probisvjeti koji su bili u lokalnoj vojsci i koji su to radili samostalno, bez ičijih direktnih naređenja.

U ovim iskazima uočavamo strategiju potiskivanja/eksternalizaciju, iz čega zaključujemo da ipak postoji svijest o postojanju zločina nad Bošnjacima/Bošnjakinjama, s tim da se krivica pripisuje paravojnim formacijama koje nisu iz Foče.

I Bošnjaci i Bošnjakinje i Srbi i Srpkinje nerijetko spominju ljude koji su „došli sa strane“, pri čemu misle na različite paravojne formacije iz susjedne Crne Gore ili iz Srbije. Njihova sjećanja nisu ista, ali je razlika u interpretaciji uloga ovih formacija bitno različita. Dok se ispitanici/e srpske nacionalnosti na neki način žele opravdati i ograditi od onoga što se desilo, i istaknuti prisustvo ovih ljudi kao nešto što je uništilo dotadašnju harmoniju među stanovništvom Foče, implicirajući da su zločine počinili oni koji su došli sa strane, ispitanici/e bošnjačke nacionalnosti također priznaju njihovo prisustvo, ali i navode da su ove formacije imale jako dobru koordinaciju sa domaćim stanovništvom koje je također učestvovalo u zločinima nad bošnjačkim stanovništvom.

Dakle, vidjeli smo da se o počinjenim zločinima nad bošnjačkim stanovništvom skoro nikako ne govori u javnom diskursu. Međutim, ovdje uočavamo da ljudi ipak nesvjesno priznaju da su svjesni razmjere zločina, jer govore da je neko počinio taj zločin. No, počinitelji su apstraktni, nemaju nikakve veze s njima, oni nisu mogli uraditi ništa, pri čemu opet dolazimo do isticanja žrtveničke pozicije – neko je došao u naš grad i učinio je nešto ružno, a mi nismo mogli ništa.

„Nema ni Srba u Federaciji“

Promjena nacionalne strukture stanovništva za većinu ispitanika/ca srpske nacionalnosti ne predstavlja ništa sporno, jer se, kako navode, tako radilo u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Ovdje uočavamo strategiju izjednačavanja.

S druge strane, Bošnjaci/kinje koji su voljni pričati o tome u ovakvim postupcima vide napad na njihovu kulturu, zatiranje njihove tradicije i poruku da tu nisu dobrodošli.

Rade naglašava: „Bošnjaci neće više da vide Foču, mrze Foču, jer ja polazim od sebe da mi je neko nastrado…“. Uočavamo svjesnost o počinjenim zločinima nad bošnjačkom populacijom, ali i nespremnost da se o tome javno i jasno govori. Sličan je i Željkov odgovor, koji se rata skoro i ne sjeća, jer je bio dijete:

“Znam da je bilo zločina dosta, protjerivanja stanovništva, znam iz medijskih natpisa, od strane Srba prema Muslimanima, a takođe znam da je bilo zločina Muslimana nad Srbima. Mišljenja sam da treba da se kazne svi zločinci bez obzira koje su, ovaj, vjere i nacije.“

Milena se bavi humanitarnim radom i ponosno naglašava kako ima prijatelje i prijateljice svih nacija i kako za nju ne postoje nikakve podjele. Redovno ih posjećuje i odlazi i u Goražde i Sarajevo, odlaze jedni drugima za praznike i redovno se čuju telefonom. Na pitanje o promjeni nacionalne strukture stanovništva kratko odgovara da je to apsurdno i pitati.

„Zna se zašto je došlo do rata, nije samo kod nas, gdje god da se desi tako nemio događaj, nešto najružnije što se može desiti bilo kom narodu, to je rat. Rat nikom dobra donio nije.“

Kod još nekoliko sugovornika/ca srpske nacionalnosti primjećujemo sličan odgovor, koji zapravo predstavlja strategiju eksternalizacije. Milena ponosno kaže kako je u jako dobrim odnosima sa povratnicima, i posebno ističe prijateljstvo sa najstarijim povratnikom.

Aleksa je na početku rata imao pet godina. Veoma slabo se sjeća rata, osim bombardovanja kada je krenuo u prvi razred osnovne škole. Međutim, iako se početka rata ne sjeća, odgovor mladog historičara nam je bio posebno značajan, pa smatramo da je veoma bitno izdvojiti dio njegovog odgovora koji se tiče promjene nacionalne strukture stanovništva u Foči.

„Sela se napuštaju, ostaje veliki broj napuštenih sela. Veliki broj sela je uništen u ratu, odnosno izgorio. Pošto je teritorija opštine Foče bila mješovitog stanovništva, pola su činili Muslimani, odnosno Bošnjaci, pola Srbi, tokom rata veoma teško se uspostavila ta prevaga da je srpsko stanovništvo dominantno. Muslimani su držali veliki dio teritorija, napadali su, ustvari srpska ta sela, oni su njih uništili. Nakon toga naravno i Srbi su se isto tako ponašali, palili su muslimanska sela, tako da je ova cjelokupna infrastruktura uništena. Dalje, tu je naravno jedan od razloga i ekonomski, ljudi su ostali, da kažem, potisnuti, nisu više mogli da se bave onim čime su prije rata, pa je također došlo do iseljavanja stanovništva. U Foču se useljava srpsko stanovništvo iz Konjica i iz Sarajeva, poznato je da je Sarajevo, veliki dio Sarajeva, bio pod srpskom kontrolom. Tokom rata Dejtonom je to pripalo Federaciji, veliki broj ljudi sebe nisu vidjeli u Federaciji, useljavaju se po raznim mjestima u Republici Srpskoj. U Foču dolazi, pošto smo relativno blizu Sarajeva, dolazi veliki broj i Sarajlija, oni tu nastanjuju kuće od Muslimana ranije, tako da se mijenja demografska slika. Ustvari Foča postaje maltene čisto srpsko mjesto. To je što se tiče, dakle, tog pomjeranja stanovništva, dakle, dolazi do pomjeranja stanovništa.“

Kao bitno mjesto sjećanja za sam grad Foču Bošnjaci navode i džamiju Aladžu, jedan od simbola Foče te posebno ističu koliko je njeno rušenje ostavilo dubok trag u kolektivnom sjećanju Bošnjaka. Nestanak Aladže iz grada za njih je značio i nestanak ove etničke grupe iz Foče. Tarik navodi:

„Kad smo čuli da je minirana, da je sravnjena, mislili smo i znali smo da neće više biti nikakvog povratka na staro. Ja sam sanjao, recimo, da klanjam na tim ruševinama, prije nego što ću čuti da su tamo ruševine.“

Prije rata vjerski objekti nisu imali velikog značaja u svakodnevnom životu Bošnjaka, jer ispitanici/e potvrđuju da niko u ovoj lokalnoj zajednici nije bio „pretjerano“ religiozan. To nam je potvrdio i islamski vjerski službenik navodeći podatak da je Foča bila prepoznatljiva kao mjesto sa jako puno džamija, ali sa svega tri aktivne, i to neke samo petkom. Aladža, međutim, za Bošnjake predstavlja simbol njihove kulture i tradicije. Bila je prepoznatljivi simbol fočanske arhitekture i njeno rušenje su shvatili kao poruku da su nepoželjni u tom prostoru. Također, jačanje konfesionalnih pripadnosti[27] u BiH u vrijeme rata dodatno je potpomoglo simbolizaciji Aladže kao objekta koji svjedoči o stradalništvu bošnjačkog naroda. Aladža je za Bošnjake višedimenzionalan simbol: ona je za njih simbol Foče, dio njihove tradicije, a njeno rušenje za njih predstavlja traumatično iskustvo. To je dio i dominantnog i društvenog i političkog sjećanja kod bošnjačke zajednice.

Aladžu, naravno, spominju i neki od srpskih ispitanika/ca, kao jedan od simbola ovog grada, izražavajući žaljenje zbog njenog rušenja.

Ekonomske i društvene realnosti života povratnika

Bošnjaci/kinje povratnici/e su uglavnom pripadnici/e srednje i starije generacije, penzioneri/ke koji ne dijele egzistencijalnu sudbinu većine srpske populacije. Penzije dobijaju iz Federacije BiH, u prosjeku nešto veće od penzija u RS-u. Razliku u penzionim politikama dva entiteta ističu i pripadnici/e srpske zajednice.

Bošnjački/e povratnici/e također ističu ovu razliku i za svoje sugrađane/ke kažu da su „oni propali“, ne pričaju o ratu, „ubi ih bijeda u pojam“ (Zehra). Međutim, Tarik i Ibrahim, dva prijeratna stanovnika Foče, koji se nisu vratili, kažu da ekonomski faktor nije nikada jedini, ali je uz osjećaj nesigurnosti i straha jedan od prevladavajućih.

Većina srpskih ispitanika/ca s kojima smo razgovarali broj povratnika percipira u brojkama od nekoliko hiljada. Izuzetno se rijetko ovaj broj podudara sa stvarnim ili se pak prenaglašava ponovna povezanost dvije zajednice:

„E, i danas veći broj povratnika je došao na područje naše opštine, ovaj, nikakvih problema nema. Nikakvih, nikakvih. Baš nikakvih. Ljudi se ponovo druže. Ljudi sarađuju jedni s drugima i smatram da je to jedan, možda od najbitnijih napredaka u ovom gradu.“

Žene generalno spominju kako nigdje ne izlaze ili kako nemaju gdje izaći. I Senad to kaže navodeći kako nema volje ni za šta, a nema ni gdje, te da nije na kafu otišao već tri-četiri godine. Određenu sigurnost u javnom prostoru, kao i generalni osjećaj zaštite, dobijaju od zaposlenika/ca organizacija međunarodne zajednice. Stiče se utisak kako u javni prostor ne odlaze bez određene pratnje, najčešće osobe koja radi u međunarodnoj zajednici.

Povratnici često spominju da ne komuniciraju previše sa srpskim stanovništvom. Sve se svodi na slučajne susrete i međusobno čestitanje i pozivanje na praznike, što se u Bosni i Hercegovini smatra običajem. Prijašnje komunikacije i srdačnosti kao da više nema, primjećuju to i jedni i drugi, te se čini kao da se često prešućuju neke verbalne provokacije. One se naznačavaju u razgovorima, ali se preko njih prelazi riječima da to nije ništa, da nije ni bitno, te da su to samo slučajne uvrede koje nisu namijenjene možda čak ni njima direktno. Doima se kao da se ublažavanje određenih problema često čini iz generalnog osjećaja nesigurnosti i nepovjerenja prema istraživačicama, što na neki način implicira strah i nemogućnost da govore istinu.

Jedna od mogućnosti je i pokušaj da se osjećaju bolje, te na taj način ubjeđuju sebe da takve vrste neprijatnosti i nisu toliko strašne.

U neformalnim razgovorima sa osobama koje rade u Foči potvrđeno je da se verbalne provokacije često upućuju povratnicima. Muhamed, penzioner, nekoliko puta naglašava da neće da gleda na neke sitnice, ali da se svaki dan boji. Iako kaže da su ga komšije spasile nekoliko puta kada je imao problema sa zdravljem, navodi situacije i kada su ga komšije pokušavale zastrašiti.

“Nekad se živjelo, danas se preživljava, ko fol se živi”

Bez obzira na razliku u sjećanju na ratni život, ispitanici/e o životu u današnjoj Foči uglavnom govore kroz prizmu osjetnoga siromaštva. Posebno su to elaborirali ispitanici/e mlađe generacije, suočeni sa generalnim trendom osiromašenja i nemogućnošću dolaska do zaposlenja, ali i penzioneri i sredovječni ljudi u kojima još uvijek živi jako sjećanje na Foču tokom njenog ekonomskog procvata. Jedan od najsnažnijih odgovora ponudio je Milan rekavši: „Nekad se živjelo, danas se preživljava, ko fol se živi“. Ispitanik je tokom cijelog svog intervjua naglašavao koliko se teško živi, kako su plate izuzetno niske i na kraju rekao: „(…) tri i po hiljade radi, tri i po hiljade ljudi nezaposleno, pa ti izračunaj“.

Međutim, u prijeratnom je razdoblju Foča uživala drukčiji status koji se ponajviše ogledao u ekonomskoj moći opštine.

Fabrike se uspostavljaju kao ključna mjesta sjećanja i konstituiraju se kao mjesta jakog simboličkog naboja u sjećanjima sredovječne i starije generacije Fočaka. Suživot Bošnjaka i Srba u prijeratnom periodu gradio se kroz zajednički rad u fočanskim fabrikama, kakve su: „Maglić“, „Fočatrans“, „Čarapara“, Rudnik u Miljevini, „Brod“ i dr. fabrike. One su u ličnim sjećanjima simbol onoga što obje zajednice nazivaju „ljepšim vremenima“ i „boljim poretkom“.

Salih kroz sjetu govori o uređenom ekonomsko-privrednom sistemu:

„Moram da kažem da je posebno bilo važno da je Foča postala jedan jak privredni grad gdje je negdje oko dvanaest i po hiljada tada bilo zaposleno i ostvarivalo svoju egzistenciju.“

Asim svoje sjećanje na prijeratni život evocira činjenicom da je do izbijanja rata imao skoro sve: „Rad, bili su ljudi sretni tamo do osamdeset sedme, osme godine.“

Nekadašnji fabrički gigant „Maglić“ simbolizira privrednu moć Foče u sjećanjima ispitanika/ca obje zajednice. Ova je fabrika zapošljavala oko pet, šest hiljada radnika, kako ističu ispitanici. Jednako je važan simbol u sjećanjima ispitanika/ca kakav je i Nacionalni spomenik Sutjeska.

Koliko su važni ovi simboli kao statusi prijeratne Foče pokazuje se i kroz razgovore s ispitanicima/ama mlađe generacije u srpskoj zajednici, kao kroz razgovor sa Aleksom, mladim historičarom, koji ističe da se ljudi u Foči sjećaju perioda osamdesetih kao „lijepih godina“:

„Također znam da, što se tiče ekonomske situacije, da je bila dosta bolja. Ovdje je radilo nekoliko fabrika, prije svega ove šumske industrije ‘Maglić, ‘Šipad Maglić’ koja je upošljavala u jednom trenutku po pet hiljada radnika.“

Pored fabrika, važni toposi sjećanja koji figuriraju kao podsjetnik na egzistencijalno blagostanje zajednice su i mjesta poput hotela „Zelengore“, „Brijoni“, Kulturno-sportski centar „Partizan“, Kazneno-popravni dom Foča, Klinički centar te druga mjesta.

Iako su društvena preduzeća i fabrike bile jak faktor povezivanja bošnjačke i srpske zajednice, uoči ratnog sukoba u Foči također su postale i mjesto konflikta. Naime, afera „Fočatrans“[28] ispostavlja se kao prva naznaka podjele između Bošnjaka i Srba u Foči. O aferi ne govori dosta sagovornika, ali je spominju Ilija i Tarik, Srbin i Bošnjak, rođeni sredinom 70-ih godina. Kod njih afera „Fočatrans“ figurira kao prvo sjećanje na potencijalni sukob ove dvije zajednice. Tarik ističe da je uvijek postojala jasna etnička podjela, koja se odvijala kroz tadašnji socijalistički sistem i partiju i premoć u javnim institucijama i funkcijama:

„(…) kako se primicao rat i kako su se ti događaji oko raspleta jugoslavenske te krize primicali, mijenjao se i odnos snaga u gradu i atmosfera u društvu, onda je došla afera ‘Fočatrans’ i odjednom je to više sličilo na Belfast ili Kosovo, nego na neku tu bosansku idealnu provinciju u kojoj eto svi svakom ostavljaju fildžan viška.“

Ilija upravo aferu „Fočatrans“ označava kao negativno sjećanje na prijeratni period, odnosno kao naznaku sukoba:

„Iako pred sami početak rata su negativna sjećanja, zbog ovoga incidenta sa Fočatransom i sve, a moj je komšiluk bio čisto bošnjački, imali smo problema.“

Danas kada Foča, kao i većina drugih bh. gradova, prolazi kroz tranziciju obilježenu propašću fabrika, stanovnici Foče nade polažu u neke druge mogućnosti ekonomskog prosperiteta i osiguravanja egzistencije. Većina ispitanika srpske zajednice ekonomski prosperitet Foče vidi u turizmu, gdje prirodne ljepote fočanskog kraja, planine i rijeke, kao i značajna kulturno-historijska mjesta, poput Tjentišta, postaju novi generatori ekonomskog razvoja opštine.

U realnosti, turizam u Foči je još uvijek nedovoljno razvijen. Iako je fakultetski obrazovan, Željko ističe da nema posao jer je politička podobnost jedna od ključnih referenci za zaposlenje te kaže da uspijeva honorarno zaraditi kao prevodilac tokom mjeseci turističkih posjeta gradu. S druge strane, ispitanici/e koji imaju bolje zaposlenje, poput Marka i Ilije, smatraju da je život danas bolji nego prijeratni, zbog mogućnosti koje postoje, posebno konzumerizma.

Goražde i Foča, između rata, rada i susreta: ‘Šta bi bili da smo zauzeli Goražde, ne bi imali gdje raditi!’

Većina ispitanika/ca spominje da danas određeni broj radnika/ca iz Foče posao pronalazi u susjednom Goraždu, u Federaciji BiH, koja slovi za općinu s najmanjim brojem nezaposlenih. Iako su u prošlosti ova dva grada imali svojevrsni rivalitet, kako u ratu tako i prije rata, što naglašava Rade, penzioner iz Foče, danas je ovaj grad s većinskim bošnjačkim stanovništvom postao na neki način mjesto egzistencijalnog povezivanja Srba i Bošnjaka, gdje određeni broj Srba radi u „Preventu“ i „Bekti“[29], ali i u nekim manjim firmama.

Željko spominje Goražde kao industrijsku zonu u kojoj radi nekoliko stotina Fočaka. Tako, uprkos nemogućnosti da se mladi iz dvije etničke zajednice upoznaju i češće druže, jer su obje sredine faktički jednonacionalne, Goražde postaje topos neminovnog susreta kroz osiguravanje ekonomske egzistencije većini stanovnika Foče. Željko kaže da se često šali sa prijateljima: „Šta bi bilo da smo zauzeli Goražde, ne bi imali gdje radit.“

Foča, od “partizanskog mjesta” do studentskog grada

Antifašističko naslijeđe Foče je nesumnjivo jedna od ključnih tački sjećanja na prijeratni život, kako na individualnom tako i na zvaničnom planu: ono nije bilo samo narativ o zajedničkoj historijskoj ulozi u Drugom svjetskom ratu nego je bilo i zalogom izgradnje suživota u socijalističkom poretku. Partizanska olimpijada, Fočanski propisi te Nacionalni park Sutjeska glavne su tačke sjećanja obje nacionalne zajednice na socijalistički period. Kroz evociranje ključnih antifašističkih mjesta i simbola Foče, ispitanici/e srpske i bošnjačke zajednice ne otkrivaju tek nostalgiju za bivšim poretkom, nego odaju utisak općeg beznađa u kojem se nalazi današnja Foča, suočena sa nepovratno izgubljenim kulturno-historijskim i političkim značajem koji je uživala u tadašnjoj Republici i široj regiji. Ispitanici/e mlađe generacije smatraju da Foča u budućnosti i ne treba biti grad opterećen ovim naslijeđem, nego da se status Foče treba konstituirati u nekim novim simbolima.

Nostalgija za nekadašnjom Fočom primjetna je kod starijih ispitanika/ca i srpske i bošnjačke zajednice. Bošnjaci ističu vjeru u ideologiju socijalizma te parole „bratstva i jedinstva“ koje su se živjele bez potrebe da se ime i prezime, kao jak predznak nacionalno-konfesionalne pripadnosti, ikada stavi u prvi plan. Salih, Bošnjak srednje generacije, ističe da nije riječ o žalu za Titom kao personom nego o Titu kao simbolu jednog uređenog poretka.

Prema sjećanju Asima, upravo ga je partijski rad i obilazak sela tadašnje općine Foča, u jednoj kriznoj političkoj situaciji, uvjerio da u slučaju izbijanja rata sav poredak i vjera u vojni sistem tadašnje Jugoslavije „pada u vodu“, odnosno da se već osamdesetih počeo nazirati potencijalni sukob i nacionalne podjele. Iako je znao da će biti sukoba, Asim također ističe da upravo zbog vjere u takav poredak i suživot nije mogao pretpostaviti sukobe tih razmjera:

„Da budem pošten, znao sam da će biti sukoba, ali ne ovih razmjera koji su bili, da će biti prljav rat to, ovakav, to nisam mogo zamislit. Zato što se je družilo, živilo zajedno, pogotovo kroz sva ta obilježavanja. Počelo partizan’ onaj, Partizanske olimpijade ovdje u Foči koja je organizovana svake godine, koja je okupljala toliko ljudi, družilo se je, pjevalo. Nažalost, je l’ to bilo negdje sakriveno.“

Ispitanici/e iz srpske zajednice također se sjećaju života koji je bio obilježen vjerom u parolu „bratstva i jedinstva“, što se uprizoruje sjećanjima na zajednička druženja, suživot te primjetnim žalom pojedinih ispitanika/ca starije generacije za nekadašnjim komšijama Bošnjacima.

„Svi su bojili jaja, i Srbi i Muslimani, svi, sva su djeca bila zadovoljna, znači, to je doživljaj, šarena jaja, nisam shvatala simboliku i možda sam manja bila, ali znam da smo svi, svi smo nosili jaja.“

Pojedini ispitanici i ispitanice mlađe generacije smatraju da je „ovako najbolje“ i da se jedine zajedničke priče trebaju povesti oko „ekonomije i biznisa“.

Individualna sjećanja se vežu za specifična mjesta koja su obilježila zajednički život, kao što su gradske kafane, hoteli, parkovi (Aladžanski park), fabrike te mahale i zgrade u kojima su jedni pored drugih živjeli Bošnjaci i Srbi.

„Mjesto okupljanja, jer je tu bio Aladžanski park, gdje smo sjedili, svirali, i onda iz parka se preselimo do šadrvana i tu sjedimo i zezamo se i tako, što kaže Tatjana, možda se to protivi (vjerskim propisima, op.a.) i sve, al’ eto, mislim mladost–ludost.“

Ideološka, pa i ekonomska promjena Foču više ne pozicioniraju kao nekadašnje mjesto „komunističkog hodočašća“ (Aleksa), nego kao sredinu koja svoj novi kulturni i društveni značaj gradi kao studentski grad. Ovu činjenicu posebno ističu ispitanici/e mlađe generacije.

Važnost ovog koncepta spominje se u gotovo svakom intervjuu, te se veže upravo uz spomenute razloge: izgradnju novog imidža, kao i ekonomski značaj koji nosi prisustvo studenata u gradu. Istovremeno, stvara se donekle nerealna slika Foče kao univerzitetskog grada, ali i značaja grada u širem kontekstu. Aleksa nekoliko puta naglašava da je Foča sada grad u koji se dolazi po znanje te da se uloga grada promijenila – iz mjesta značajnog po industriji Foča je postala mjesto gdje se stiče znanje.

Pored činjenice da priliv određenog broja studenata/ica u tako mali grad ima značaj za ekonomski život grada (iznajmljivanje stanova i sl.), to utječe i na društveni život. Nekoliko puta se kroz intervjue spominje Foča kao mjesto zabave, mjesto gdje mladi dolaze da se zabave i ova se činjenica navodi kao mogućnost komunikacije s mladim ljudima iz Federacije koji izlaze u Foču:

„(…) Foče kao mjesto dobrog izlaska, dolaze poznati, dolaze ljudi iz federalnog Goražda koji ovdje izlaze naveče i taj noćni život u stvari je tamo dosta redukovan i lošiji.“

Čini se kao da svoj prijeratni ekonomski i kulturno-historijski značaj Foča danas mijenja univerzitetskim, te Fočaci tako stvaraju privid kvalitetnog života, iluziju o tome kako stvari idu nabolje. S druge strane, nasuprot donekle romantiziranom prikazu današnjeg značaja Foče, u razgovorima sa istraživačicama građani se žale na medicinsku njegu u gradu, što ukazuje na širi utjecaj urušavanja sistema javnih politika.

Zaključna razmatranja

Od nekada prosperitetnog bosanskohercegovačkog mjesta u kojem je stanovništvo bilo zaposleno u lokalnim fabrikama, Foča je danas grad u kojem malo šta podsjeća na prošla vremena. Danas je to skoro čista jednonacionalna sredina u kojoj se gotovo i ne vidi da su tu nekada živjeli i Bošnjaci, koji su prema popisu stanovništva iz 1991. godine činili blizu 40% ukupnog broja stanovništva.

Dominantni narativi su Odbrambeno-otadžbinski i Narativ etničkog čišćenja i oba se kreću u viktimološkim okvirima u kojima nema mjesta za drugog. Razlika među njima jeste što je Odbrambeno-otadžbinski narativ vidljivo upisan u funkcionisanje grada, dok se Narativ etničkog čišćenja razvija izvan grada i nema svoje nosioce unutar stanovništva u gradu, uključujući i povratnike/ce.

Osim promjene stanovništva, sam izgled grada je promijenjen. U Aladžanskom parku izgrađen je Hram Svetog Save, na ulazu u grad postavljen je spomenik poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske, a mjesta koja su u haškim optužnicama prepoznata kao mjesta stradanja Bošnjaka (Partizan, Srednjoškolski centar, Kazneno-popravni dom) nisu ni na koji način obilježena, niti se spominju u zvaničnim narativima. Novi izgled grada korespondira sa zvaničnim narativom o karakteru rata u ovoj zajednici, okarakterisanim kao odbrambeno-otadžbinski, u kojem se njeguje kult žrtve i nepravde počinjene nad srpskim stanovništvom. U takvoj atmosferi nema mjesta za druga sjećanja, a i spomenika i građevina koji su podsjećali na bošnjačko stanovništvo skoro da i nema. Osim spomenika, tome svjedoči i Spomen soba u Muzeju Stare Hercegovine u kojem nema niti jednog dokumenta o stradanju Bošnjaka. Ovo ne možemo tretirati kao neki ekskluzivni fenomen zajednice, već možemo zaključiti da zvanična politika slijedi matricu koja je prisutna u oba bh. entiteta, u kojima i nema mjesta za one koji nisu dominantno stanovništvo.

Nostalgija za prošlim vremenom, primjetna kod generacija srednje i starije dobi, uglavnom se odnosi na nostalgiju za boljim i sretnijim životom u kojem ljudi nisu strepili za egzistenciju.

U kontekstu siromaštva, ekonomske i socijalne nestabilnosti i političke manipulacije, građani/ke Foče priklanjaju se strategijama šutnje i revizionizma kako bi se uklopili u etničke narative. Službena politika sjećanja u gradu uklopljena je u narative ideološkog, političkog i religijskog, koji se ponajbolje prikazuje kroz odnos prema naslijeđu iz Drugog svjetskog rata.

Etnifikacija antifašističkog pokreta, ali i antifašizacija četničkog pokreta samo su neki od prisutnih narativa o Drugom svjetskom ratu i pogoduje učvršćivanju Odbrambeno-otadžbinskog narativa koji srpsko stanovništvo predstavlja kao žrtvu koja uvijek mora biti na oprezu od neprijatelja. U narativima o proteklom ratu, opet, dominiraju etnocentrični diskursi koji se grade na viktimizaciji, simbolici žrtve i generalnoj relativizaciji zločina. Sve ove kvalifikacije prisutne su u iskazima obje strane – niti jedna strana ne pokazuje spremnost da prepozna u narativima, ali ni u činovima komemoracija i obilježavanja zločina one počinjene nad drugom stranom.

Prisutnost pravoslavne vjerske zajednice u gradu, simbolika i ikonografija koja obilježava svako javno mjesto svjedoči o upisivanjima zvaničnih etničko-religioznih narativa u svakodnevni život grada. Vjersko je danas u Foči neodvojivo od političkog. Stanovništvo ovakvo stanje konstantno pravda vlastitom projekcijom stanja u Federaciji.

U gradu ne postoje nevladine organizacije koje bi otvarale alternativni politički prostor. Mlađe stanovništvo koje ne pamti ni život u SFRJ niti posljednji rat spremno prihvata nametnute narative i većina ih ne pokazuje želju da se dodatno informiše. Alternativnih narativa skoro da nema. Jedini takav koji smo uspjele dobiti bio je iskaz koji nam je dala jedna ispitanica. Tokom intervjua ispitanica je jasno artikulisala strah da govori u javnom prostoru, koji je jednak strahu koji smo primijetile u iskazima povratnika/ca. Hrabrost ovakvog iskaza je značajna, ali primjećujemo da je prostor u kojem se daje, iako nije privatni, pokušan da se svede na minimum javnog (jednako kako su to radili i povratnici/e), te je veoma značajno da takav iskaz daje žena – ovdje gledamo na ženu kao na nekoga ko djeluje sa periferije društva i nema mogućnost da funkcioniše iz centra, niti je to imala u ratu. Smatramo da u ovakvoj strukturi Foče takav iskaz može da artikuliše jedino neko ko je u potpunosti skrajnut u društvu i ko nije mogao imati značajniju ulogu tokom rata.

Nedostatak koncenzusa o prošlosti u BiH prenio se i na procese obilježavanja sjećanja u Foči. To se očituje ne samo kroz različite datume obilježavanja Bitke na Sutjesci, već i kroz potpuno odvojene komemorativne prakse, nepominjanje mjesta zločina, komemoracija ili spomenika koji obilježavaju stradanje druge strane.

Iako priznanja o zločinima počinjenim nad bošnjačkim stanovništvom eksplicitno nema, smatramo da je iskaz o ljudima sa strane koji su došli u lokalnu zajednicu i počinili zločine značajan. O zločinima se ne govori otvoreno, ali je i ovo na neki način priznanje da su se zločini ipak dogodili.

Većina stanovništva je opterećena egzistencijalnim problemima, tako da je otvaranje radnih mjesta u susjednom Goraždu uveliko olakšalo i problem stanovnika/ca Foče kada je traženje posla u pitanju. Iako ovo za neke od sugovornika/ca predstavlja mogući način ponovnog spajanja stanovništa, čini nam se da je nepovjerenje jednih prema drugima uzrokovano ratom još uvijek dominantno, te većina i nije pretjerano raspoložena za zbližavanje i sklapanje prijateljstva, već ovo smatra kao šansom za preživljavanje.

Bilješke

[1] Walking interview je relativno novi metod koji nije učestalo zastupljen u dostupnim istraživačkim radovima našeg konteksta. Podrazumijeva presijecanje nekoliko metodoloških pristupa, kao kombinaciju polustrukturiranog intervjua i medija, fotografije ili video materijala, te naglašeno korištenje prostora kao glavnog elementa crpljenja informacija o sagovorniku/ci i interakciji sa njegovim okruženjem. Andrew Clark i Nick Emmel http://eprints.ncrm.ac.uk/1323/1/13-toolkit-walking-interviews.pdf

[2] Snowball metoda je tehnika prikupljanja uzorka u kojoj ispitanici/ce koji/e su već obuhvaćeni istraživanjem regrutuju druge učesnike/ce. Ova metoda se koristi kada je teško pronaći moguće učesnike/ce, ukoliko npr. pripadaju marginaliziranim populacijama te najčešće funkcionira preko preporuke ili posredstvom već ostvarenih kontakata. Više informacija o ovoj metodi možete naći na http://research-methodology.net/sampling-in-primary-data-collection/snowball-sampling/

[3] Ispitanici/e su se sami/e izjasnili/e o svojoj nacionalnoj pripadnosti.

[4] Također, Velikonja pravi podjelu na četiri nostalgije, a osnovna se odnosi na lične i kolektivne, gdje se lične „nikada u potpunosti ne poklapaju s kolektivnim“ (2010: 34).

[5] Vidjeti posebno Bar-On, D. (1989), Legacy of Silence: Encounters with Descendants of the Third Reich, Cambridge, MA: Harvard University Press.

[6] Sličan koncept razvija i Ralf Đordano (2000) u svome tekstu, „Druga krivica, ili kakav je teret biti Nemac“, Reč, Časopis za književnost i kulturu i društvena pitanja 57: 79-91, (internet) dostupno na: http://www.b92.net/casopis_rec/57.3/pdf/24.pdf Đordano ovdje razvija koncept „kolektivnih afekata“ kojima pokušava da objasni ponašanje znatnog broja Nijemaca u prvih dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata. Afektima ih naziva jer se radi se o „…nagloj, nereflektovanoj reakciji koja ne može da prevlada prvi trenutak straha“. Kolektivni afekti su: umanjivanje broja žrtava, mi nismo ništa znali, nismo mi izmislili koncentracione logore, Hitler je radio i dobre stvari, i drugi su činili zločine, dosta sa optužbama, ko će to sve da plati, barem se znao red, to se mora jednom zaboraviti, treba već jednom prekinuti sa tim i sl.

[7] Asman 2011: 217.

[8] Ibid, str. 224.

[9] Ibid, str. 231

[10] Pogledati preliminarne rezultate popisa stanovništva dostupne na: http://www2.rzs.rs.ba/static/uploads/popis/saopstenja/Preliminarni_rezultati_popisa_SAOPSTENJE-final.pdf kao i http://www.opstinafoca.rs.ba/demografija/

[11] [11] Značajan podatak je i taj da je maloljetnih korisnika socijalne zaštite u 2014. godini registrovano 4.070 (ibid., str. 157) a punoljetnih 1.848 (ibid. str. 164).

[12] Više informacija dostupno na: http://www.icty.org/x/file/Outreach/view_from_hague/jit_foca_en

[13] Milorad Krnojelac, Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vuković, Dragan Zelenović, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, vid. više na: http://www.icty.org/en/press/sentencing-judgement-kunarac-kovac-and-vukovic-foca-case

[14] Radovan Stanković, Jasko Gazdić, Neđo Samardžić, Rašević Mitar, Miodrag Nikačević, Gojko Janković, Veselin Čančar, Tripković Novica, Savo Todović, Zoran Pljevaljčić, Ranko Stevanović, vid. više na: http://warcrimesmap.ba/

[15] O značaju i ulozi Tjentišta vidjeti kod Karačića (2012: 17-89).

[16] Vid. više na: http://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/jabuka-zlocin-bez-kazne-prosle-24-godine-a-niko-nije-odgovarao/p5qkqpq;

[17] Povodom bombardovanja oglasio se i Republički odbor SUBNOR-a Srpske. Iako se smatra da je SUBNOR/SABNOR kohezivni faktor među razdvojenim nacijama u Bosni i Hercegovini, upravo ovo saopštenje služi kao dokaz da su se i SUBNOR i SABNOR odavno nacionalno svrstali. U saopštenju je navedeno da su masakr na Markalama očigledno počinili muslimani da bi spriječili započeti mirovni proces, te da vjeruju da ovaj zločin nisu počinile snage Vojske Republike Srpske, jer i sami znaju da se sa položaja ove vojske ne mogu gađati Markale. Članovi SUBNOR-a smatraju da je ovaj napad zločin protiv čovječnosti i ljudskih prava, te završavaju sa: „Mi, borci NOR-a, pružamo svestranu podršku Vojsci RS da zajedno sa našim narodom izdrži i ove i buduće neprijateljseke napade.“ (Glas srpski, vid. više na 1. septembar 1995., str. 2)

[18] Pogledati Oslobođenje iz septembra 1995. godine

[19] Broj upisanih studenata/ica u školsku 2013/2014. bio je 1.704, dostupno na: http://www.rzs.rs.ba/static/uploads/bilteni/godisnjak/2015/31ops_2015.pdf

[20] „Monografija poginulih boraca i civila Odbrambeno-otadžbinskog rata u opštini Foča 1991-1995“ promovisana je 8. januara 2015. godine, dan uoči obilježavanja Dana Republike Srpske. U monografiji su navedena imena boraca fočanske brigade, fotografije, lični i podaci o mjestu i vremenu pogibije, te imena civila srpske nacionalnosti koji su poginuli u ovom periodu.

[21] To nam je u intervjuima potvrdila i većina ispitanika/ca srpske nacionalnosti.

[22] Vid. više na: http://www.icty.org/x/file/Outreach/view_from_hague/jit_foca_en.pdf, str. 5.

[23] Vid. više na: https://www.facebook.com/jermesetice/posts/229435087222775

[24] Vid. više na: http://058.ba/2013/10/uklonjena-nelagalno-postavljena-spomen-ploca/

[25] Zdravko Krsmanović je obnašao funkciju načelnika Foče u dva mandata. Široj javnost je poznat kao načelnik koji je imao drugačiju retoriku od svojih prethodnika; govorio je javno o ratnim zločinima nad Bošnjacima/Bošnjakinjama Foče i bio je veoma dobro prihvaćen među pripadnicima bošnjačke zajednice iz Foče, što uključuje i one koji se nisu vratili u grad.

[26] Pogledati presude Dragoljubu Kunarcu, Radomiru Kovaču i Zoranu Vukoviću dostupne na: http://www.icty.org/en/press/judgement-trial-chamber-ii-kunarac-kovac-and-vukovic-case

[27] Vidjeti knjigu Konfesija u ratu (2004) autora Ivana Cvitkovića

[28] Riječ je o radničkoj pobuni s kraja 80-ih godina unutar jednog preduzeća koja se uglavnom interpretira kao pobuna koja je nagovijestila raskol između radnika Srba i Bošnjaka. S obzirom na nedostatak informacija o pomenutom događaju, ne možemo dati uvid u konkretnije razloge same pobune, pa ni naznake sukoba. Prema nekim nalazima, sukob u ovom preduzeću je počeo zbog nepravilnosti rada menadžmenta, da bi poslije bio iskorišten za etnički sukob među radnicima i radnicama.

[29] Prevent i Bekto precisa su dvije fabrike koje imaju svoje pogone u Goraždu, i svaka od firmi zapošljava više od 400 radnika, što ih u ekonomskoj realnosti današnje BiH čini jednim od većih poslodavaca, posebno u okolini Foče.

Bibliografija:

Asman, Alaida (2002), Rad na nacionalnom pamćenju, Beograd: Biblioteka XX vek.

Asman, Alaida (2011), Duga senka prošlosti, Beograd: XX vek.

Assman, Jan (2008), Kulturno pamćenje, Zenica-Tuzla: Vrijeme & Nam.

Bar-On, D. (1989), Legacy of Silence: Encounters with Descendants of the Third Reich, Cambridge, MA: Harvard University Press.

Clark, Andrew, Emmel, Nick (2010), „Using Walking Interviews“, Realites, (internet), dostupno na: http://eprints.ncrm.ac.uk/1323/1/13-toolkit-walking-interviews.pdf (pristupljeno 29. septembra 2016).

Cvitković, Ivan ( 2004), Konfesija u ratu, Sarajevo: Svjetlo riječi.

Đordano, Ralf (2000), „Druga krivica, ili kakav je teret biti Nemac“, Reč, Časopis za književnost i kulturu i društvena pitanja 57: 79-91, (internet) dostupno na: http://www.b92.net/casopis_rec/57.3/pdf/24.pdf

„Foča na meti artiljerije“, Oslobođenje, 12. april 1992., str. 1.

Halbwachs, Maurice (s.a.) (1980), The Collective Memory, Harper Colophon Books.

Izdanja Glasa srpskog, septembar 1995.

„Jabuka – zločin bez kazne“ (2016), Blic, 23. juli, (internet) dostupno na: http://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/jabuka-zlocin-bez-kazne-prosle-24-godine-a-niko-nije-odgovarao/p5qkqpq

Karačić, Darko, Banjeglav, Tamara, Govedarica, Nataša (2012), Re:vizija prošlosti, Sarajevo: NUB BiH.

„Kazniti odgovorne za stravičan zločin u Jošanici“ (2013), Glas srpske, 25. maj, (internet) dostupno na: http://www.glassrpske.com/drustvo/panorama/Kazniti-odgovorne-za-stravican-zlocin-u-Josanici/lat/120171.html

Kuljić, Todor (2002), Prevladavanje prošlosti: uzroci i pravci promene slike istorije krajem XX veka, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Kuljić, Todor (2005), Kultura sećanja, Beograd: Čigoja štampa.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (2001), „Facts About Foča“, (internet) dostupno na: http://www.icty.org/x/file/Outreach/view_from_hague/jit_foca_en.pdf (pristupljeno 16. novembra 2016).

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (2002), „Presuda o kazni u predmetu Kunarac, Kovač i Vuković“, (internet) dostupno na: http://www.icty.org/en/press/sentencing-judgement-kunarac-kovac-and-vukovic-foca-case (pristupljeno 16. novembra 2016).

Moll, Nicolas (2012), Fragmented memories in a fragmented country: memory competition and political idenity building in today’s Bosnia and Herzegovina, Sarajevo: Centar Andre Malraux.

Mrkić, Vlado (1992), „Fočanski nokturno“, Oslobođenje, 19. april, str. 3.

Republički zavod za statistiku Republike Srpske (2013), Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH 2013. godine na teritoriji Republike Srpske: Preliminarni rezultat, (internet) dostupno na:  http://www2.rzs.rs.ba/static/uploads/popis/saopstenja/Preliminarni_rezultati_popisa_SAOPSTENJE-final.pdf (pristupljeno 15. oktobra 2016).

Republički zavod za statistiku Republike Srpske (2015), Godišnjak 2015: Pregled po opštinama i gradovima, (internet) dostupno na: http://www.rzs.rs.ba/static/uploads/bilteni/godisnjak/2015/31ops_2015.pdf (pristupljeno 15. oktobra 2016).

„Stradanje nedužnog naroda“, Oslobođenje, 17. april 1992., str. 1.

Tepić, Jasmina (2012), Da li inicijative za sjećanje imaju ulogu u borbi protiv kulture šutnje kojom se održava nekažnjivost u Bosni i Hercegovini?, Utrecht: Impunity Watch.

Tucaković, Šemso (1992a), „Pregovarači nisu stigli“, Oslobođenje, 12. april, str. 4.

Tucaković, Šemso (1992b), „Izbjeglo 10.000 ljudi“, Oslobođenje, 13. april, str. 1.

Tucaković, Šemso (1992c), „Zaćutalo oružje“, Oslobođenje, 16. april, str. 2.

Tucaković, Šemso (1992d), „Grad u kojem nema života“, Oslobođenje, 18. april, str. 3.

„Uklonjena nelegalno postavljena spomen-ploča u Foči“ (2013), SRNA, 26. oktobar, (internet) dostupno na: http://058.ba/2013/10/uklonjena-nelagalno-postavljena-spomen-ploca/

Velikonja, Mitja (2010), Titostalgija, Beograd: Biblioteka XX vek.

Intervjui (imena su pseudonimi) i drugi neobjavljeni izvori:

Intervju: Edin (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 28. mart 2015..

Intervju: Petar (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 08. oktobar, 2015.

Intervju: Zdravko (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 16. oktobar, 2015.

Intervju: Kemal (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 16. oktobar, 2015.

Intervju: Marko (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 16. oktobar, 2015.

Intervju: Salih (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 16. oktobar, 2015.

Intervju: Senad (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 28. novembar 2015.

Intervju: Milan (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča 28. novembar 2015.

Intervju: Amira (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča 28. novembar 2015.

Intervju: Zehra (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 28. novembar 2015.

Intervju: Željko (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča 28. novembar 2015.

Intervju: Dragana (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 29. decembar 2015.

Intervju: Milena (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 29. decembar, 2015.

Intervju: Ana (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 17. januar, 2016. Intervju: Aleksa (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 17. januar 2016.

Intervju: Asim (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 23. januar, 2016.

Intervju: Đorđe (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 23. januar, 2016.

Intervju: Ilija (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 23. januar, 2016.

Intervju: Marija (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 23. januar, 2016.

Intervju: Muhamed (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 23. januar, 2016.

Intervju: Rade (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 23. januar, 2016.

Intervju: Tarik (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Sarajevo, 7. februar 2016.

Intervju: Tatjana (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Foča, 17. januar, 2016.

Intervju: Ibrahim (2016): Intervju sa autorskim/istraživačkim timom. Sarajevo, 17. mart 2016.