Zašto su vijenci na Dunavu

Slavko Miodrag jedan je od vukovarskih Srba koji su u ljeto 1991. odvedeni u nepoznato. Njegova kći zvala je Merčepa kojeg je poznavala, ali on je sve poricao. “Nisam mu poverovala jer se u Vukovaru u to vreme ništa nije radilo bez njegovog znanja”, priča za Novosti Mirjana Miodrag Božin, koja je kasnije doznala da joj je otac ubijen i bačen u Dunav.

Pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova zakucali su 15. srpnja 1991. na vrata kuće obitelji Miodrag u vukovarskoj Kolodvorskoj ulici kako bi navodno provjerili skrivaju li domaćini kakvo oružje. No uzalud su ga tražili. Slavko Miodrag, bivši radnik kombinata Borovo rođen 1932. u Kanjanima u općini Drniš, u to je vrijeme već zaradio mirovinu, jednako kao i njegova supruga Božica, koja je također radila u Borovu. U istom kućanstvu supružnici su živjeli sa starijom kćerkom, šogoricom, zetom i maloljetnim unukom. No u noći s 30. na 31. srpnja 1991. pripadnici Zbora narodne garde odveli su iz kuće Slavka Miodraga, obećavši njegovoj supruzi da će ga pustiti nakon informativnog razgovora. Tom prilikom uzeli su iz kuće i telefonski imenik kako bi, pokazat će se poslije, nazivali Slavkovu rodbinu u Drnišu, Pakracu i bosanskohercegovačkoj Modriči, provjeravajući njihove rodbinske veze. Budući da se nije vratio kući, njegova je supruga sutradan, krenuvši u potragu, prepoznala neke vojnike od prethodne noći. Kazali su joj da je njen suprug odveden u štab Teritorijalne obrane. Pa ipak, Slavku se izgubio svaki trag. Iste noći uhićeni su i odvedeni u nepoznato i vukovarski Srbi Branko Mirjanić i Vlado Skeledžija, čije je tijelo, baš kao i Miodragovo, kasnije pronađena na novosadskom groblju pod oznakom NN. Prilikom identifikacije posmrtnih ostataka Slavka Miodraga 8. studenoga 2005. u Zagrebu, njegovim su kćerima pokazane fotografije s obdukcije na kojima su bili jasno vidljivi tragovi fizičkog zlostavljanja i mučenja, nakon čega je njegovo tijelo bačeno u Dunav. Konstatirana je pritom nasilna smrt – prostrijelne rane u predjelu potiljka i sljepoočnice.

Opisane detalje Novostima je u telefonskom razgovoru ispričala Slavkova kći Mirjana Miodrag Božin, koja od 1992. sa suprugom živi u Subotici. Premda je dugi niz godina aktivna u Udruženju roditelja i porodica uhapšenih, zarobljenih i nestalih lica s područja bivše SR Jugoslavije, prvi je put za neki hrvatski medij ispričala dio nepoznatih obiteljskih detalja.

– Dana 15. avgusta 1991. oduzet nam je porodični automobil na osnovu ovlašćenja Marina Vidića Bilog, u to vreme poverenika Vlade RH za opštinu Vukovar. Uz automobil, pripadnici hrvatskog MUP-a odneli su iz kuće mnoge druge vredne stvari: novac, zlato i hranu; šećer, brašno, slaninu i pršute – kazala je naša sugovornica.

Premda se u trenutku uhićenja njezinog oca našla kod rodbine u Modriči, osobno je, otprije ga poznajući iz Borova, naknadno nazvala Tomislava Merčepa, koji je u to vrijeme bio na čelu Sekretarijata narodne obrane. Merčep je poricao da ima bilo kakva saznanja o njenom ocu.

– Nisam mu poverovala jer je poznato da se u Vukovaru u to vreme ništa nije radilo bez njegovog znanja. U decembru 2010. smo preko advokatske kancelarije Ante Nobila podneli kaznenu prijavu protiv Merčepa. Međutim, do dana današnjeg niti je postupano po toj prijavi niti smo sestra i ja uopće obaveštene o toku postupka. Mi smo Državnom odvjetništvu u Osijeku svojedobno dale izjave vezane uz odvođenje oca jer je majka 1997. godine umrla od tuge i bola, ne saznavši sudbinu supruga – ispričala je za Novosti Mirjana Miodrag Božin, koja se i poslije gotovo 30 godina pita zašto njezin otac i ostali nisu imali pravo na život samo zato što su bili Srbi i kada će počinitelji biti kažnjeni za počinjene zločine.

Premda su slučajevi ubojstava i nestanaka vukovarskih Srba zabilježeni već u ljeto 1991. godine, dakle i prije početka ratnih sukoba, te su se prema sudskoj dokumentaciji i svjedočenjima obitelji žrtava događali sve do pada grada, za te zločine do danas nije podignuta nijedna optužnica. Iako točan broj srpskih civilnih žrtava u Vukovaru od ljeta do jeseni 1991. nikada nije utvrđen, haški su istražitelji još 1996. i 1997. istraživali upravo skupinu okupljenu oko nedavno preminulog Tomislava Merčepa koji, premda je pravomoćno osuđen za zločine nad srpskim civilima na području Zagreba, Pakraca i Kutine, nije odgovarao za događaje u Vukovaru.

Vjerojatno iz osvete, ali i očaja što grad pada, pojedini Srbi su izvođeni iz skloništa i ubijani. O tome postoje javna svjedočenja, medijski napisi, ali i nepotpuni popisi ubijenih i nestalih. U knjizi “Zločin bez kazne”, koja je 1997. objavljena u Vukovaru, navode se podaci o 86 osoba koje su nestale ili ubijene u tom razdoblju. O stradanju civila srpske nacionalnosti u Vukovaru u više je navrata pisao “Izvor”, list Zajedničkog veća opština. Njihov aktualni spisak, doznajemo, obuhvaća više od stotinu srpskih civila koji su za opsade grada, ali i prije toga, nestali i ubijeni. Ta činjenica u novije vrijeme ipak postaje nešto vidljiva zahvaljujući političkom procesu pomirenja, započetom prošlog ljeta zajedničkim komemoriranjem svih žrtava “Oluje”. Predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj tako su zajedno s Veranom Matićem, izaslanikom srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, nedavno ponovno položili vijenac u Dunav u spomen na sve civilne žrtve rata, pa tako i za one srpske nacionalnosti. Isto su prošlog vikenda učinili predstavnici zeleno-lijeve koalicije, saborski zastupnici Sandra Benčić i Bojan Glavašević te predsjednica Nove ljevice Ivana Kekin.

Likvidacije srpskih civila u Vukovaru započele su u lipnju 1991. ubojstvom 51-godišnjeg Jovana Jakovljevića, kojeg je grupa vojnika 29. lipnja ubila u njegovoj kući. Poznat je i primjer obitelji Vračarić, Milice i Dragoljuba, koji su u noći 16. studenoga 1991. izvedeni iz skloništa i nakon toga strijeljani u Borovom Naselju. No premda je Dragoljub, koji je čudom preživio, svojedobno svjedočio o svojim krvnicima, slučaj do danas nije dobio epilog. Umjesto toga, nacionalistička desnica i revizionistički nastrojeni povjesničari sa svojih katedri čak negiraju takve događaje, govoreći da je riječ o izmišljenim i nedokazanim tezama na tragu Memoranduma SANU-a.

Nisu dosad odgovarali ni ubojice Save Damjanovića, Mladena Mrkića, Željka Paića, Ljubana Vučinića, Ane Lukić i brojnih drugih, premda su također dospjeli u fokus javnosti, ali očito nedovoljno da bi mobilizirali poslovično sporo, ali i jednostrano hrvatsko pravosuđe. U prilog tome govori nedavno ažurirano izvješće Državnog odvjetništva RH o njihovom postupanju protiv počinitelja kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na širem vukovarskom području. Iz njega je naime razvidno da su nove istrage nadležnih županijskih državnih odvjetništava izričito usmjerene na procesuiranje zločina koje su počinile srpske paravojne snage, što treba podržati i isticati. Međutim, ponovno nigdje nema ni traga procesima koji bi bili usmjereni na otkrivanje počinitelja ubojstava vukovarskih Srba prije početka sukoba i za njegovog trajanja. Na naš upit DORH-u o takvim evidencijama i mogućim istragama do zaključenja ovog broja Novosti nismo dobili odgovor.

Vukovarka Dubravka Rasnek rođena je u nacionalno mješovitom braku. Njezinog su oca Konstantina Lukića, zaposlenika tvornice Borovo, 17. studenoga 1991. hrvatski vojnici odveli iz podruma, odnosno skloništa njegove kuće u Borovu Naselju. Početak vukovarskih ratnih sukoba zatekao ju je u Lovasu, odakle joj je majčina rodbina. U tom je mjestu 1991. počinjen ratni zločin nad Hrvatima za što je, prema izvješću DORH-a, u lipnju 2019. Viši sud u Beogradu nakon dugogodišnjeg procesa proglasio krivim osam optuženika te im izrekao kazne zatvora u trajanju od četiri do osam godina. Civile su tjedan prije uhićenja njezinog oca, prepričava naša sugovornica iskaz svoje pokojne majke, vojnici odvodili u skloništa u podrumima Borovo Commerca i Novoj obućari, koja su hrvatske vlasti uspostavile u kompleksu tvornice Borovo. Kolona naroda s Trpinjske ceste selila se iz kućnih podruma u navedena skloništa.

– A onda je petoricu civila, među kojima i moga oca, u noći sa 17. na 18. novembra 1991. odvela nekolicina pripadnika Hrvatske vojske. Odveo ih je, kako mi je za života posvjedočila majka, Martin Sabljić, kojeg su moji roditelji poznavali jer je također živio na Trpinjskoj cesti. Na majčino pitanje kuda vode te ljude, on joj je odgovorio: “Što te briga, hoćeš li i da tebe odvedemo” – prisjeća se Dubravka Rasnek.

Ubrzo se Konstantin Lukić vratio po jaknu. Njegova supruga Eva je primijetila da su ga tukli. Na njezino ponovno pitanje gdje će opet i kuda ga vode, otac je očiju punih suza, prisjeća se Dubravka majčinih riječi, kazao da mu nije poznato. “Što su te pitali?” obratila mu se uznemirena majka. “Pitali su gdje su mi sin i zet. Pozdravi djecu”, poručio je na kraju Konstantin svojoj supruzi.

Eva Lukić, ističe njezina kći Dubravka, znala je često reći da su joj za rat krivi svi: jedni su joj ubili braću u Lovasu, drugi muža u Vukovaru. Nakon brojnih peripetija s domaćim pravosuđem, predmet Eva Lukić i drugi u odštetnoj tužbi za ubojstvo supruga i oca protiv RH pristigao je 2012. na Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Naša sugovornica kaže da su krivci za taj zločin razmijenjeni 1992. u Nemetinu po principu “svi za sve”. Očevo tijelo prepoznala je u prosincu 1991. na dnevniku beogradske televizije.

– Ubijen je kod dječjeg vrtića u Borovu, snimile su to i strane televizije poput BBC-ja – kaže Dubravka i nastavlja:

– Obdukcija je obavljena u Veleprometu, otišla sam ondje s bratom i bivšim mužem, nisu ga imali pod imenom i prezimenom, ali nam je glavni patolog iz Beograda Zoran Stanković dao fotografije leševa na prepoznavanje. Brat ga je prepoznao pod određenim brojem. Sve fotografije i ostala dokumentacija kasnije su poslani haškim istražiteljima – ističe naša sugovornica.

No obitelj Lukić na kraju je ipak izgubila proces pred Europskim sudom za ljudska prava. Prije svega jer je presuda beogradskog Vojnog suda iz 1992. godine, kojom je za taj zločin Z. Š. pravomoćno osuđen na smrtnu kaznu, a M. D. na 20 godina zatvora, proglašena ništavnom pošto Hrvatska ne priznaje presude jugoslavenskih vojnih sudova. U nekoliko navrata je hrvatsko pravosuđe ispitivalo osobe za koje se sumnjalo da bi mogle imate saznanja o ubojstvu Konstantina Lukića. Očito je i to bilo bezuspješno. A nije prošla ni tužba koju je ta obitelj 2008. podnijela protiv države jer je vukovarski Općinski sud 2010. utvrdio da je zahtjev bio podnesen nakon proteka roka zastare.

Drugačiji epilog imao je slučaj vukovarske obitelji Paić. Prema izvješćima Europskog suda za ljudska prava iz studenoga 2013. i Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, 31-godišnji Željko Paić, konobar u bifeu na Autobusnom kolodvoru u Vukovaru, nestao je 10. kolovoza 1991. godine, a tijelo mu je pronađeno u Dunavu kod mjesta Neština u Srbiji, gdje je i pokopan kao NN osoba. Ekshumacija i identifikacija obavljene su 2003., a tijelo je obitelji predano iduće godine. Obitelj je pokrenula parnični postupak, tužbu zbog povrede prava na život, odnosno nedostatka djelotvorne istrage, no tužbeni zahtjev je u više navrata odbijen zbog zastare. Kako se navodi u izvješću Documente, sudovi su zastaru računali od kolovoza 1991., a ne od identifikacije tijela 2003., kada su srodnici pouzdano saznali da je Željko Paić ubijen. Podnositeljica tužbe, danas također pokojna Željkova supruga Jelica Paić i njezine dvije kćeri s Vladom RH dogovorile su isplatu obeštećenja u iznosu od 33.000 eura.

Zbog protoka vremena i umiranja svjedoka vukovarski Srbi poput Radojke Mrkić, čiji je suprug Mladen, nekadašnji inženjer u kombinatu Vupik, nestao u ljeto 1991. godine, sve manje se nadaju da će pronaći ostatke svojih najmilijih. Istraga se u tom slučaju gotovo tri desetljeća nije pomaknula ni za milimetar, kazala je Radojka Mrkić Novostima. Nedavno je kao predstavnica Udruženja porodica ubijenih, poginulih, nestalih i nasilno odvedenih i invalidnih osoba “Protiv zaborava” bila na sastanku kod ministra branitelja i potpredsjednika Vlade Tome Medveda. Upoznala ga je sa svojim slučajem i dobila usmenu garanciju da će svi takvi slučajevi uskoro biti rješavani. Neki se, poput Dubravke Rasnek, nadaju pravičnom rješenju koje bi trebao proizaći iz nedavno predstavljenog nacrta Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata. Ostali će, poput Mirjane Miodrag Božin, nastaviti borbu za pravdu i istinu o svom ocu i ostalima ubijenima 1991. godine.

Dragan Grozdanić

Ovaj tekst je preuzet sa portala www.portalnovosti.com