Silovanje muškaraca: Ratni zločin o kojem se ne govori

Prema nekim procjenama, u ratu u BiH silovano je oko 3.000 muškaraca, ali ih je samo sedam uspjelo pravno regulirati status. Rijetke su udruge koje pružaju pomoći muškarcima žrtvama seksualnog nasilja.

Malo je toga vezano za rat i ratna stradanja ostalo neispričano. Pokazalo se da ljudska spremnost za činjenjem najokrutnijih zločina rijetko kada tako neskriveno dođe do izražaja kao tijekom rata. Bio je okidač za puštanje najmračnijih, potisnutih poriva iz nutrine na svjetlo dana ili u tamu noći. Posebno je zabrinjavajuće što to nije bilo praćeno osjećajem nelagode niti srama. Činilo se da trauma samog rata opravdava i legitimira svako pojedinačno zlo počinjeno unutar općeg zla. Na tisuće je stranica ispisano o ratnim zločinima izvršenim na prostoru bivše Jugoslavije tijekom 90-ih godina. Ipak, ima jedna vrsta zločina o kojoj se nikada, ali baš nikada javno ne govori i o kojoj je, izvan sudskih spisa, jako malo pisanih tragova. Riječ je o silovanju i prisilnom kastriranju muškaraca. To je posljednja neistražena ili vrlo slabo istražena ratna tema. Dok je seksualno ratno zlostavljanje i silovanje žena vrlo temeljito obrađeno i dokumentirano nizom svjedočanstava i temeljitih analiza, o silovanju muškaraca i dječaka nije zapisano gotovo ništa, čak niti u kontekstu umanjenja trauma koje i nakon 30-ak godina još uvijek ne zacjeljuju.

Teške traume

Svako je silovanje teško izlječiva trauma, ostavlja cjeloživotne posljedice. Tijekom ovih 25 godina poraća čuli smo i pročitali na stotine tužnih, stravičnih priča žena koje su u ratu bile silovane od strane vojnika, ali i civila. Žene su o tome imale potrebu govoriti, pokušavajući suočavanjem s vlastitim traumatičnim iskustvom pronaći put njegovog iscjeljenja. Muškarci o silovanju ne govore nikad. Trauma istospolnog nasilnog seksualnog odnosa snažnija je od želje za njenim razrješenjem jer ono uključuje suočavanje s problemom. Preostaje samo šutnja. Ta tišina izazvana je, prije svega, nemogućnošću društva da se u okviru vlastitih kulturoloških mehanizama suoči s ovom vrstom zločina. Ta nemogućnost, s druge strane, onemogućuje katarzu žrtvama.

Radi se o tome da je zločin silovanja žene, koji ni na koji način i ničim ne može biti opravdan, još uvijek unutar granica društveno neprihvatljivog, ali shvatljivog postupanja jer predstavlja nasilan čin pri odnosu koji inače smatramo prirodnom seksualnošću. Iz tog razloga još donedavno žrtve silovanja u braku nisu uživale adekvatnu zaštitu sustava. Pogrešna je bila pretpostavka da se spolni čin u braku podrazumijeva te da, zbog toga, za njega nije potreban nikakav poseban pristanak. Prešutno se smatralo da je sam čin sklapanja braka svojevrsni potpis takvog pristanka. Zato žrtve silovanja izvršenog od strane bračnog partnera nisu imale pravo na policijsku zaštitu niti utuživanje nasilja po službenoj dužnosti. Našem se društvu i njegovim institucijama naprosto činilo da silovanja u braku ne može niti biti. Puno je vremena trebalo proći dok smo uspjeli shvatiti neprihvatljivost takvog pristupa, a tek je to omogućilo suočavanje s ovom vrstom nasilja, njegovu moralnu osudu kao i zakonsku sankciju.

Zbog samorazumljive prirodnosti spolnog čina između muškarca i žene, devijacija se prepoznaje samo u aspektu nasilnosti zbog nedobrovoljnosti, izostanka pristanka na inače potpuno prihvatljiv čin. Kad je, pak, riječ o silovanju muškaraca, tu je, za razliku od silovanja žena, prije svega riječ o nemogućnosti naše kulture da prihvati homoseksualnost kao takvu, pa osim nasilja u tom činu vidi primarni problem onoga što karakterizira neprirodnošću i poremećajem zdrave seksualnosti.

Ratne kastracije

Silovanje, nažalost, nije jedina pa čak ni najčešća forma ratnog seksualnog nasilja nad muškarcima, bilo je i prisilnih kastracija. Odstranjivani su testisi, penis ili oboje. Razgovor o ovoj temi je terra incognita, najveći od svih tabua. Odsjecanje spolovila puno je više od sakaćenja tijela i nanošenja tjelesne boli, ono je oduzimanje moći muškarcu čija je rodna uloga u našem društvu uvijek prije svega povezana s moći koja se ne očituje samo kao intelektualna, već i kao tjelesna nadmoć i muževna snaga. Vjerojatno za muškarca nema većeg poniženja, dehumanizacije i patnje od društvenog prezira koji se javlja kao posljedica ovog gubitka. I kad se čini da smo izrekli najgore, ipak ima još i gore. U iživljavanju nad zarobljenicima, bilo je i toga da su zločinci najgorim ucjenama, mučenjem i prijetnjama uspijevali prisiliti zarobljene muškarce i na incestuozne spolne odnose. Tražili su da otac siluje sina, sin oca ili brat vlastitog brata. Žrtve ovakvih zločina su utoliko u nepovoljnijoj situaciji od svih ostalih žrtava ratnih stradanja što o vlastitoj traumi ne mogu ni s kim razgovarati bojeći se posljedica suočavanja s ovakvim iskustvom, strahujući od stigmatizacije i gubitka dostojanstva.

Rijetke su udruge koje se bave pružanjem pomoći muškarcima žrtvama seksualnog nasilja. Spomenimo tek “Medicu” iz Zenice i “Sunčicu” iz Zagreba. Osim psihološke podrške, udruga “Medica” iz Zenice savjetodavno pomaže i u procesu registracije civilnih žrtava rata radi ostvarivanja prava na naknadu (nešto više od 300 eura mjesečno). Prema procjeni Sabine Husić, direktorice udruge, u ratu u Bosni i Hercegovini silovano je oko tri hiljade muškaraca, ali ih je samo sedam uspjelo pravno regulirati svoj status što zbog složenosti procedure, što zbog izbjegavanja prijavljivanja ove vrste zločina. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je kao ratni zločin klasificirao ne samo seksualno zlostavljanje žena, već i muškaraca i djece te donio nekoliko presuda za silovanje muškaraca i dječaka. Takvi su se zločini događali u logorima Čelebići, Luka u Brčkom, u Zvorniku, Batkoviću kod Bijeljine, u školi u Višegradu, u Domu kulture u Čelopeku, u Sportskom centru u Hadžićima, ukupno na 23 lokacije u cijeloj Bosni i Hercegovini, kao i u logorima poput Stare Gradiške u Hrvatskoj.

Generalna skupština Ujedinjenih Naroda je 2015. godine odredila 19. juni Međunarodnim danom borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. I dok sućutno razmišljamo o patnji kroz koju i danas prolaze žrtve što su tijekom rata najneposrednije svjedočile gubitku ljudskosti svojih zlostavljača vidjevši kako se čovjek može uniziti ispod najnižeg oblika postojanja kad njime ovlada okrutnost racionalno neobjašnjiva, pitamo se nismo li u stanju izabrati bolje od ratnih profitera koji ponovno huškaju potpirujući nove sukobe. Nije li cijena mržnje prema mitskim neprijateljima, prema svakom drugom i drugačijem ipak previsoka za jedan kratki ljudski život?

Vesna Rajnović

Ovaj tekst je preuzet sa portala analiziraj.ba.