Kako je zbog kamenitog terena BiH omogućeno prikrivanje ratnih masakara

Na desetine jama i jaruga u planinskoj Bosni i Hercegovini korišteno je za skrivanje tijela žrtava masakra i prikrivanje zločina počinjenih tokom rata 1992-95. – isto kao i u Drugom svjetskom ratu.

Sredinom juna 1992. godine, kada je rat ozbiljno zahvatio Bosnu i Hercegovinu, civili bošnjačke nacionalnosti u Višegradu ukrcani su u konvoj autobusa koji je organizovao lokalni Crveni krst. Protjerani iz svojih domova od strane Vojske Republike Srpske (VRS), rečeno im je da će biti prevezeni na teritoriju pod kontrolom bosanske vlade, gdje će biti bezbjedni.

Nekoliko autobusa, u kojima je bilo skoro 500 civila, prošlo je kroz grad i krenulo prema Sarajevu. Civili bošnjačke nacionalnosti, i muškaraci i žene svih uzrasta, prihvatili su ponudu transporta jer su ga organizovali njihove komšije Srbi, kojima su vjerovali.

Autobusi su se zaustavili na Sokocu. Srpski vojnici koji su pratili konvoj počeli su da razdvajaju muškarce od žena. Muškarci, njih 49, prebačeni su u drugi autobus, dok su ostali nastavili prema područjima pod kontrolom bosanske vlade.

Muškarci su vezani jedni za druge u parovima, ruke su im bile vezane žicom. Odveli su ih u šumu ispred jaruge. Srpski vojnici, uglavnom iz Višegrada, naređivali su im da po dvojica dolaze i stanu na rub jaruge, a zatim su u njih pucali, nakon čega su padali u jarugu dok su sljedeće žrtve gledale sve to.

Previše šokirane da bi shvatile šta im se dešava, žrtve su se ponašale kao roboti. Njihovi egzekutori bili su njihovi bivši drugovi iz srednje škole, kolege s posla i prijatelji.

Kao posljednji od zarobljenika, Ferid Spahić, 49. žrtva u redu za pogubljenje, kao neparni broj nije bio vezan ni za koga drugog.

On je u jednom trenutku shvatio da može pokušati pobjeći, jer nije vezan ni za koga. Iskoristio je trenutak kada stražari nisu gledali i počeo bježati.

Stražari su pucali u njegovom pravcu. Meci su ga promašili, ali Spahić se spotaknuo i pao kao da je pogođen. Stražari su mislili da su ga ubili i ostavili ga da leži na zemlji.

Narednih nekoliko sati Spahić je glumio da je mrtav, slušajući pogubljenja koja su se dešavala nekoliko stotina metara od njega. Vojnici su pili pivo, smijali se i šalili, i  na kraju su u jarugu bacili ručne bombe.

Spahić je sačekao da padne noć, a zatim je, vezanih ruku, nastavio hodati šumom u potragu za pomoć. Nakon nekoliko sati hoda kroz šumu naišao je na bošnjačko selo u kojem se jedna starija žena pobrinula o njemu, a odatle je uspio doći do teritorije pod kontrolom bosanske vlade.

Korištenje dubokih jama i jaruga širom BiH kao mjesta pogubljenja, ukopa, ali i prikrivanja, nije nešto što je jedinstveno za ovaj tragični incident. U ovoj planinskoj zemlji, ovakvih prirodnih tvorevina ima u izobilju, a njihovo korištenje u ovakve svrhe, nažalost, često. Ipak, njihova upotreba kao mjesta masovnih grobnica je nedovoljno istražena.

 

Zločini iz prošlosti

Prema procjenama, tokom rata 1990-ih najmanje je 35 jama i jaruga iskorišteno za prikrivanje masakra. Kao na primjer jama u Hrastovoj Glavici, gdje je 5. avgusta 1992. počinjen masakr. Identifikovani su posmrtni ostaci 121 žrtve. Njih 119 je bilo iz logora Keraterm i Omarska.

Slične priče mogu se ispričati i za druge jame širom zemlje, kao što su Radača, Lisac i Golubnjača. Detalji o ovim mjestima mogu se pronaći u BIRN-ovoj bazi podataka masovnih grobnica, Bitter Land.

Ali prikrivanje tijela žrtava u jamama i jarugama nije nešto što je karakteristično samo za poslednji rat. One su i u Drugom svjetskom ratu korištene za prikrivanje masakra počinjenih nad civilima. To je pogotovo bio slučaj sa hrvatskim nacističkim savezničkim snagama u Drugom svjetskom ratu, ustašama, koje su uveliko ‘koristile’ jame koje su se nalazile visoko u kraškim planinama iznad hrvatske obale i na području Hercegovine.

Preživjeli Slavko Goldstein, novinar i partizan, u svojoj knjizi „1941: Godina koja se vraća“, priča kako su ustaše punile ove jame posmrtnim ostacima ljudi i jednostavno ih ostavljali da se raspadnu. Jedna takva pećina, prema procjeni Italijana, sadržavala je posmrtne ostatke preko 2.000 ljudi, uglavnom Srba i Jevreja svih uzrasta i spola.

Svjedok citiran u Goldsteinovoj knjizi ističe da su žrtve po dvoje, vezane između sebe žicom, dovođene do ruba jame.

Zločini nad Srbima u Drugom svjetskom ratu doprinijeli su stvaranju ideologije koja je 1990. godine poslužila kao mobilizirajući faktor za nacionaliste. Srpski nacionalisti su, pored drugih faktora, na vlast došli i na poleđini toksičnog oživljavanja strahova i nezadovoljstva koje je stvorila percipirana nekažnjivost zločina iz Drugog svjetskog rata.

Takođe nikada nisu imali šansu da ponovo sahrane svoje mrtve. Jedna od vodećih inicijativa srpskih političkih i vjerskih lidera tokom 1980-ih bila je ekshumacija skeletnih ostataka žrtava iz jaruga širom Hrvatske i BiH.

Najznačajniji primjer je ekshumacija jame Golubinka kod sela Šurmanci, u zapadnoj Hercegovini 1990. godine, gdje su ustaše ubile oko 500 Srba, uglavnom žena i djece.

Lokacije čuvane u tajnosti

Postoji nešto što se može naučiti od korištenja pećina, jama i jaruga kao mjesta masakara. Prvo, to pokazuje nastojanje da se zločin prikrije, što sugeriše postojanje određenog osjećaja krivice ili barem želje da se spriječi otkrivanje zločina.

Drugo, većina ovdje spomenutih jama su male i poznate samo lokalnom stanovništvu. Oni koji su uhvatili Ferida Spahića bili su mještani i poznavali su i svoje žrtve i najbolja mjesta za prikrivanje tijela žrtava.

Masovne grobnice su otkrivene samo zbog toga što je Spahić preživio. Bliski odnosi između članova grupa koje su počinile takve zločine obično znači da je vrlo teško bilo otkriti te lokacije, jer su se te tajne rijetko dijelile.

Stoga su u većini slučajeva lokaliteti uglavnom otkriveni zbog činjenice da je neko uspio ili preživjeti ili je svjedočio pogubljenjima iz bliske udaljenosti. Kako je od završetka rata prošlo mnogo vremena, mnoge lokacije koje su pronađene posljednjih godina, otkrivene su istražnim radovima i insajderskim saznanjima članova organizovne zločinačke grupe odgovorna za ubistva.

Jama iz koje je Spahić uspio pobjeći zove se Paklenik. Etimologija riječi sugeriše vezu s riječju ‘pakao’ na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Spahićevo svjedočenje potvrđuje adekvatnost naziva lokacije sa zločinom koji se tamo dogodio. To je bilo konačno odredište za desetine muževa, očeva, braće i sinova. Neke žrtve koje meci nisu odmah ubili ležale su na hladnom kamenu i iskrvarile u narednim satima.

Najpoznatije djelo hrvatskog pjesnika i partizana Ivana Gorana Kovačića, „Jama”, govori o ustaškim masakrima Jevreja, Srba, Roma i drugih pored jama u okolini Jadovna i Gline u Drugom svjetskom ratu. Kovačića su 1943. godine ubili četnici.

Jezivi prikaz u prvom licu u njegovoj poemi o tome kako je doživio ustaški masakr, bio bačen u jamu s mrtvima, a zatim se probijao kroz tijela, vjerovatno je jedan od rijetkih načina na osnovu kojeg ljudi mogu početi shvaćati kakav su masakr oni koi su preživjeli, poput Spahića, pretrpjeli.

 

Hikmet Karčić

 

Hikmet Karčić je istraživač genocida na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerzitetu u Sarajevu.

Za detaljnije informacije o mjestima masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini i drugim bivšim jugoslovenskim državama pogledajte BIRN-ovu bazu podataka Bitter Land.

 

---

Ovaj tekst je preuzet sa portala balkaninsight.com.