Dolina spomenika

Vlast je u Brčkom podigla dugo očekivani spomenik civilnim žrtvama rata. Ako niste upoznati, nalazi se iza Gradske vijećnice. Sjedišta gradonačelnika. Nekoliko godina se u javnosti isticalo da regionalni centar Bosanske Posavine ima tri spomenika za tri zaraćene vojske. Također, da isti nema obilježja za više od pet stotina ubijenih civilnih žrtava posljednjeg rata. Bila je to velika sramota za gradsku vlast, a posebna bol za one koji su u zadnjem sukobu izgubili članove svojih porodica.

Jedno ostaje sporno…

Predstavnici međunarodne zajednice su, također, insistirali na realizaciji naloga brčanskog supervizora Raffija Gregoriana iz 2009. godine. Zbog toga je više od pola miliona kaemova osigurano u budžetu distrikta za podizanje spomenika. Realizacija projekta povjerena je Kancelariji za upravljanje javnom imovinom Brčko distrikta BiH. Idejno rješenje je izabrano još 2013. godine.

Septembra 2022, pred same izbore, vlast se odlučila za realizaciju ideje. Bageri su započeli da preturaju parcelu. Građani su se počeli došaptavati. Naposljetku su mediji objavili da se podiže spomenik.

Vrijedno poštovanja. No, jedno ostaje sporno. Zašto na ovom zdanju imamo stradalnike Drugog svjetskog rata zajedno sa žrtvama rata protiv Bosne i Hercegovine? Naime, već postoji spomen-ploča dvadesetak metara od novog memorijala. Nalazi se pored Savskog mosta. Svjedoči o stradanju srpskog, jevrejskog i romskog naroda, te simpatizera NOP-a iz drugih naroda i narodnosti u Drugom svjetskom ratu. U gradu se nalazi i Partizansko groblje. Ne bi trebalo ničiju bol umanjivati. No, ovo djeluje kao uduplavanje nečije žrtve. Postavlja se pitanje da li spomenik ubijenim civilima služi izravnavanju zločina? Da se pokaže da su u Drugom svjetskom ratu jedni bili veće žrtve od ovih u posljednjem sukobu? Može i obratno.

Vjerovatno se Brčaci nisu mogli drugačije dogovoriti. Kao što se ni tekst spomen-ploče koja je postavljena na zid logora Luka nije mogao preciznije formulisati. Tamo nije navedeno ko je divljao i ubijao po savskom pristaništu. No, sada je jedno sigurno. Brčko je dolina spomenika. Pomenuto zdanje pokraj Savskog mosta, spomenik civilnim žrtvama rata 1939-1945. i 1992-1995, te spomenik srpskim braniocima Brčkog. Tu je i memorijal posvećen šehidima i poginulim borcima Armije RBiH. U blizini je smješten i monument braniteljima Hrvatskog vijeća obrane. Sve se to nalazi u krugu od sto metara. Nikome ne smeta. Ionako svako samo svoje poštuje. Ne bi im trebao smetati ni ovaj spomenik. Ipak, Brčko distrikt BiH ga nije podizao sve do prošle godine. Kada se u javnosti počelo intenzivnije ukazivati na potrebu postavljanja spomen-ploče koja bi trebala svjedočiti o egzekuciji Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića. Najbolja lokacija bi svakako bilo mjesto njihovog ubistva. Nedaleko od hotela Posavina. U blizini pomenute doline spomenika.

Dvojicu civila Goran Jelisić je početkom maja 1992. godine potjerao u sokak na ulazu u Zanatski centar. Ova lokacija mu je bila jedno od omiljenih mjesta na kojima je vršio zločine. Fotografije ubistva dvojice Brčaka napravio je beogradski fotoreporter Bojan Stojanović. Koliko je tu ljudi masakrirano, to više niko ne zna. Koliko je drugih nesrba ubijeno u drugim ulicama, stanovima i kućama, vjerovatno nikada nećemo saznati. Nije imao ko da zabilježi.

Šetnja sokakom natopljenim krvlju

Podnesena žrtva dvojice sugrađana svjedoči o razmjerama etničkog čišćenja u tom gradu. Spomen-ploča nije skupa da se to obilježi. Ne treba veliki novac za nešto što će porodicama, građanima, ali i historiji mnogo značiti. Sokakom natopljenim krvlju građani svakodnevno šetaju, vjerovatno nesvjesni da su na tom tlu na najsvirepiji način vršena likvidiranja ljudi. Sramota je da jedan od najvećih dokaza Haškog tribunala o ratnim zločinima ostane neobilježen. Osim presuda, o tome treba učiti i kroz memorijalizaciju. Pa ipak, još nema političke volje da se na zid Zanatskog centra postavi obilježje.

No, ne treba dušu griješiti, važan je i dijalog. Na tome se mora raditi. Zajedništvo nam je jedina opcija. Već su nam drugi i dovoljno učinili da nas u torove podijele. Bitno je imati nešto što će sve Brčake na zajedničku prošlost podsjećati. Da je dijalog jedina moguća opcija. Da bez razgovora nema napretka. Treba biti čovjek i reći, svim našim žrtvama je potreban jedan zajednički spomenik. Možda se sa svime oko toga ne slažemo. No, ni ne moramo. Grad na Savi je dobar primjer da se zajedničkim snagama mnogo toga može postići. Mjesto je zajedničkog života, prošlosti, povezivanja, ali i bosanske nade u evropsku budućnost. Godinama je to bilo mjesto za primjer Bosni i Hercegovini. Kada su učenici iz tri škole ujedinjavani u jednu. Ondašnja direktorica Ekonomske škole Elizabeta Dervišević u tome je prednjačila ispred svih. U vremenu kada je to bilo nezamislivo. Zahvaljujući njoj i takvima kao ona, u distriktu danas ne postoje “dvije škole pod jednim krovom”. Samo zato što je ona, ali i ljudi iz međunarodne zajednice, imala viziju. A bez vizije u zajedništvo, nema nam ni bolje budućnosti.

Edvin Kanka Ćudić

Ovaj tekst je preuzet sa portala oslobodjenje.ba.