Jelena Subotić – REKOM Inicijativa – pulsdemokratije.ba – 10.02.2010

Jelena Subotić

 

Autorica procjenjuje ambiciozne ciljeve nedavno pokrenute inicijative koalicije NVO-a za traženje istine u bivšoj Jugoslaviji, navodeći da je inovativni regionalni pristup njena prednost, ali i najznačajnija slabost koja može dovesti u pitanje cilj uspostavljanja koherentnog historijskog narativa.

 

Uvod

U protekloj deceniji bili smo svjedoci do sada neviđenog porasta međunarodnog interesovanja za tranzicionu pravdu – shvaćenu kao sistematsko suočavanje s masovnim zločinima iz prošlosti. Glavnina naučne diskusije o tranzicionoj pravdi fokusirala se na dvije osnovne pragmatične i normativne debate. Prvo pitanje odnosi se na to da li društva koja izlaze iz nasilne prošlosti uopće treba da pokrenu neku inicijativu u vezi s tranzicionom pravdom, ili umjesto toga treba da se fokusiraju na budućnost ostavljajući prošlost tamo gdje jeste. Druga debata tiče se odgovarajuće institucionalne strukture, pri čemu je izbor tranzicionih demokratija ograničen na redoslijed – šta treba doći prvo: suđenja za ratne zločine pojedinačnih počinitelja ili komisije za istinu. Drugim riječima, debata se vodi oko toga šta je preče za traumatizovano poslijeratno društvo: pravda ili istina i zacjeljivanje rana iz prošlosti.

Glavnina literature o tranzicionoj pravdi pomirenje smatra konačnim ciljem projekata tranzicione pravde bez obzira na to za koji se institucionalni oblik konkretna društva opredijele (Minow, 1998). Do pomirenja se može doći na razne načine. To može podrazumijevati stvaranje pouzdanog registra događaja iz prošlosti; osiguravanje platforme žrtvama da ispričaju svoje priče i dobiju određenu (emotivnu ili materijalnu) odštetu; predlaganje pravnih ili političkih lijekova kako bi se izbjeglo ponavljanje zvjerstava u budućnosti; i utvrđivanje krivice i određivanje odgovornosti počinitelja (Popkin i Roht-Arriaza, 1995).

Ostali naučnici i aktivisti tranzicione pravde naglašavaju korisne posljedice društvene katarze koja prati napore traženja istine i pravnog gonjenja počinitelja (Wilson i Hamber, 2002). U tom pogledu, priznavanje patnje žrtava proporcionalno je kazni za počinitelje, a može se izvesti javnom rekonstrukcijom nasilne prošlosti kojom se utvrđuje ko je kome šta učinio, zašto i na osnovu čije naredbe (Rotberg, 2000).

Pored toga, projekti tranzicione pravde imaju demonstrativni učinak, utoliko što proceduralna pravda pomaže osnaživanju demokratske konsolidacije i u društvo usađuje poštivanje vladavine prava (Teitel, 2000). Konačno, jedna linija argumentacije u prilog tranzicionoj pravdi bazirana je na čisto moralnim postavkama: to je, naprosto, ispravno postupanje, a tranzicione zemlje imaju dužnost da počinitelje dovedu pred lice pravde (Orentlicher, 1991).

Tranziciona pravda u bivšoj Jugoslaviji

Pomenuta pitanja su oduvijek bila od ključnog značaja nakon katastrofalnih ratova koji su pratili raspad Jugoslavije. Brutalni ratovi proizveli su paralelne i često nesamjerljive političke narative. Razlike između etničkih narativa Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali i Crnogoraca, kosovskih Albanaca i drugih o tome šta se desilo, kako i zašto, tako su ogromne i duboke da je jednostavno nemoguće da su sve priče tačne. Zapravo, daleko je vjerovatnije da nijedna nije tačna.

Nadalje, dosta prigodnog «zaboravljanja» vlastitih zločina i često preuveličavanje «sjećanja» na zločine drugih predstavljalo je politički čin. U izuzetno nesigurnom političkom okruženju nakon završetka rata, Srbija, Hrvatska, dva bosanska entiteta, kao i Kosovo, iskoristili su sjećanje na prošlost da izgrade reputaciju «države žrtve» i da taj status koji su sami odredili predstave međunarodnoj zajednici u zamjenu za vrijedne političke nagrade.

Konačno, tranziciona pravda, a posebno saradnja s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, korištena je i još se uvijek dosljedno koristi kao domaće pitanje političke podjele, tj. za određivanje razlika između raznih političkih koalicija koje se nadmeću za naklonost birača. I u Hrvatskoj i u Srbiji, na primjer, i konzervativci i reformisti koristili su se pitanjem pravde u Hagu kao načinom da političke protivnike prikažu ili kao suviše prisne s međunarodnom zajednicom i stoga «nepatriotske», ili kao suviše svadljive u odnosu sa Zapadom i stoga, opet, ali na drugačiji način, «nepatriotske». Kako bi odgovorili na međunarodno zahtjeve, ali i kako bi se nadmetali za glasove birača, razni srbijanski i hrvatski lideri su u različitim trenucima koristili pitanja saradnje s Hagom kao vid poslovne transakcije (hapšenje osumnjičenih za ratne zločine u zamjenu za međunarodnu pomoć ili pregovore za pristup Evropskoj uniji), a ne kao pitanje pravde. Ovako percipirana razmjena ozbiljno je podrivala sveobuhvatan proces suočavanja s prošlošću u regiji i dodatno umanjila interes javnosti za suočavanje sa naslijeđem zločina (Subotić, 2009).

Evropska unija od država bivše Jugoslavije zahtijeva da sarađuju sa MKSJ-om u Hagu kao preduvjet za pristup EU. I dok su i Srbija i Hrvatska nakon dosta odugovlačenja konačno pristale da poboljšaju saradnju sa MKSJ-om tako što su ozbiljno pristupile hapšenju i prebacivanju osumnjičenih za kojima sud traga (Hrvatska je ovaj uvjet ispunila 2006. godine, Srbija još mora uhapsiti glavnog haškog osumnjičenog, generala bosanskih Srba Ratka Mladića), sjećanja na rat, razumijevanje njegovih uzroka, ko je kriv, ko je počinio zvjerstva i protiv koga – ostaju duboko osporavana pitanja.

Prošlost još nije prošla

Korijen ovog osporavanja leži u tome što na Balkanu prošlost još nije prošla. Nasilje se zaustavilo, zajedljiva retorika je splasnula, ali veliki narativi nacije, etniciteta, historije i teritorije još nisu zamijenjeni nekim drugim. Srbija je iz katastrofalne ere Slobodana Miloševića izašla kao nacija s osjećanjem da je protiv nje počinjena nepravda, a koja je nesigurno smještena između Evrope i Rusije. Hrvatska je načinila značajne korake ka pristupanju Evropskoj uniji, ali ovaj privid međunarodnog uspjeha samo je utvrdio snažan osjećaj historijske opravdanosti i duboki nedostatak interesa za suočavanje s problematičnom prirodom «domovinskog rata» i u njemu počinjenim ratnim zločinima. Bosna i Hercegovina je ponovo na naslovnicama kao zabrinjavajući podsjetnik da Dejtonski mirovni proces zemlju nije postavio na put koji vodi multietničkom suživotu, već prije na put prema ponovnoj nestabilnosti, etničkom i kulturnom nepovjerenju, segregaciji i ciklusima uzajamne odmazde.

Na Balkanu su veze između suočavanja s prošlošću i demokratske konsolidacije izravne. U Hrvatskoj još uvijek postoje značajne prepreke povratku srpskih izbjeglica. Veoma malo srpskih izbjeglica se vratilo u Krajinu, iz koje su protjerani tokom operacije Oluja 1995. godine. Ovaj problem – veliki problem za demokratski ugled Hrvatske – izravna je posljedica nepromijenjene nacionalne ideologije prema kojoj se Srbi smatraju neprijateljima, nepoželjnim i političkim strancima u Hrvatskoj. Tokom 2006. godine hrvatski parlament usvojio je Deklaraciju o operaciji Oluja, učinivši tako sjećanje na tu operaciju kao herojsku vojnu pobjedu koja je omogućila nezavisnost hrvatske države zvaničnom državnom politikom. Nastavak poricanja masovnih kršenja ljudskih prava srpskog stanovništva tokom operacije Oluja u Hrvatskoj utvrđuje ovo viđenje «domovinskog rata» i hrvatske prošlosti i u glavama donositelja političkih odluka i kod hrvatske javnosti. Odsustvo zvaničnog suočavanja sa zločinima iz operacije Oluja šalje signal hrvatskim Srbima da se ništa značajno nije promijenilo u pogledu Hrvatske na njenu vlastitu prošlost i tretman srpske manjine.

U Srbiji je nastavak nacionalističke ideologije također jasan. Žestoka reakcija srbijanskog establišmenta i velike većine stanovništva na proglašenje nezavisnosti Kosova 2008. godine pokazuje da vladine elite postmiloševićevskog doba nisu bile iskrene prema srbijanskom narodu. One nisu napravile jasan otklon spram prošlosti, nisu odbacile nacionalističku retoriku, niti su principe ljudskih prava stavile ispred pozivanja na mitsku historiju i nacionalni identitet. Umjesto toga, nove srbijanske vlasti – i konzervativci i reformisti – usvojile su osnovni nacionalistički okvir Miloševićevog režima. Ovaj okvir Srbiju posmatra kao naciju protiv koje je počinjena nepravda, izolovanu i nezasluženo kažnjenu za zločine koje nije počinila. Nezavisnost Kosova je, u skladu s tim, tumačena kao još jedan znak velike tragedije i historijske propasti Srbije, a ne kao posljedica njenih pogrešnih politika iz 1990-tih.

U Bosni i Hercegovini su posljedice nesuočavanja sa prošlošću čak i kobnije. Dva etnička entiteta – Republika Srpska i Federacija BiH – nastavljaju hraniti međusobnu netoleranciju i nacionalizme nepriznavanjem istinske prirode ozbiljnih i masovnih kršenja ljudskih prava počinjenih tokom rata u BiH. Za mnoge bošnjačke političare i veliki dio javnosti Republika Srpska je kvazidržava stvorena genocidom i etničkim čišćenjem. Bošnjaci su kontinuirano poricanje i šutnju o zvjerstvima kod bosanskih Srba protumačili kao još jedan dokaz da istinski suživot u stvarnosti nije moguć. U isto vrijeme, bosanski Srbi sve uzavreliju retoriku bošnjačkih lidera posmatraju kao potencijalnu mogućnost za još radikalnije pozive na otcjepljenje Republike Srpske.

Koalicija za REKOM

Prepoznavši ovakvo stanje stvari, grupa posvećenih nevladinih organizacija za ljudska prava iz Srbije (Centar za humanitarno pravo), Hrvatske (Documenta) i Bosne i Hercegovine (Istraživačko-dokumentacioni centar) od 2006. godine radi na stvaranju Regionalne komisije za istraživanje i objelodanjivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije – REKOM (Koalicija za REKOM, 2009). Komisija će također istražiti sudbinu hiljada nestalih žrtava, što je pitanje od ogromne važnosti za preživjele iz rata (Wagner, 2008) i problem za čije rješavanje postojeće institucije tranzicione pravde (domaći i međunarodni sudovi) nisu adekvatno opremljene.

REKOM se zasniva na pretpostavci da učinkovit proces suočavanja s prošlošću podrazumijeva regionalni pristup koji uvažava i razumije historijski i politički kontekst u kojem su ratni zločini počinjeni. Drugim riječima, sami zločini se shvataju kao regionalni po prirodi, a isto se odnosi i na svaku nadu za istinsko regionalno pomirenje. U ovom pristupu implicitna je kritika prethodnih nasumičnih pokušaja saopštavanja istine o nedavnoj prošlosti u pojedinačnim državama bivše Jugoslavije. Ta kritika je sasvim opravdana s obzirom na skoro potpuno odsustvo ozbiljne institucije za saopštavanje istine u Hrvatskoj, neuspjeh u uspostavljanju komisije za istinu u Bosni i Hercegovini i sramotu koju je predstavljala kvazikomisija za istinu koju je uspostavio bivši srbijanski predsjednik Vojislav Koštunica.

Aktivisti za ljudska prava koji stoje iza REKOM-a postavili su visoke ciljeve ovoj instituciji. Njeni inicijatori tvrde da REKOM može okončati kontinuirano laganje o prošlosti; osigurati javni prostor da se čuje glas žrtava i proizvesti saosjećanje kod šire javnosti, a posebno kod društava počinitelja konkretnih zločina; izgraditi sveobuhvatnu bazu podataka žrtava i tako spriječiti kontinuiranu manipulaciju brojkama; pomoći tužilaštvima za ratne zločine u prikupljanju dokaza i radu sa svjedocima; te pomoći potrazi za nestalima i uspostaviti temelje za bolje razumijevanje i toleranciju među bivšim neprijateljima (Koalicija za REKOM, 2009).

Što se tiče institucionalne organizacije, REKOM će biti zvanično tijelo osnovano ili bar podržano od strane vlada zemalja bivše Jugoslavije, koje će istovremeno zadržati svoju nezavisnost od njih. Predviđeno je da to bude privremena institucija s ograničenim mandatom smještena na teritoriji gdje su zločini počinjeni. Komisija nije osmišljena kao pravosudni organ, ali će biti sposobna da obavlja javna saslušanja žrtava. REKOM-ov široki mandat uključuje intervjue, prikupljanje dokaza i istražna ovlaštenja, kao i kapacitet da izdaje preporuke o reparacijama i drugim oblicima redistributivne pravde (Koalicija za REKOM, 2009).

Koalicija za REKOM je već organizovala pet regionalnih foruma za diskusiju o institucionalizaciji projekta. Ovi regionalni susreti također su uključivali svjedočenja žrtava rata kao primjere onoga što bi u budućnosti predstavljalo svakodnevni rad komisije. Do sada je više od 500 nevladinih organizacija pristupilo Koaliciji za REKOM, što je čini najenergičnijom inicijativom za saopštavanje istine u regiji.

Mogućnosti i problemi REKOM-a

REKOM je po mnogo čemu za svaku pohvalu. Osmišljen je od strane vodećih regionalnih aktivista za ljudska prava i tranzicionu pravdu. Organizacije koje su pokrenule ovu inicijativu imaju etablirane pozicije predvodnika na polju tranzicione pravde u regiji. Kvalitet vodstva ovog projekta stoga nije upitan.

Osim toga, Koalicija za REKOM je sistematično primijenila pouke iz drugih međunarodnih konteksta, kao i iz ranijih neuspješnih eksperimenata u saopštavanju istine u Srbiji i Hrvatskoj. Dvije pouke se ističu kao posebno relevantne.

Prvo, učešće širokog spektra segmenata civilnog društva, uključujući grupe žrtava, lokalne organizacije za ljudska prava, pojedince i stručnjake, od presudnog je značaja za dugoročni uspjeh komisije. To je jedna od glavnih pouka naučnog rada u oblasti tranzicione pravde, a naročito istraživanja o komisijama za istinu (Hayner, 2001).

Drugo, Koalicija je rano shvatila da, kako bi imala ozbiljnog uticaja, Komisija ipak mora biti priznata kao zvanično tijelo podržano od vlada, a ne samo inicijativa civilnog društva odvojena i izolovana od centara moći. U te svrhe Koalicija planira provesti sveobuhvatno društveno povezivanje, podizanje svijesti o zločinima iz prošlosti putem javnih svjedočenja žrtava i, konačno, prikupiti milion potpisa građana kao simboličnu gestu kojom bi se vršio pritisak na vlade da podrže komisiju kao zvanično tijelo za saopštavanje istine (Koalicija za REKOM, 2009).

U ovom zapravo leži REKOM-ova najveća snaga, ali i najveća potencijalna slabost. Komisija će se na svom putu suočiti sa znatnim izazovima, jer nijedna vlada u regiji do sada nije podržala taj projekat, a sama društva su duboko podijeljena po pitanju vrste institucije za istinu koja je najprimjerenija (Gaffney i Alić, 2008). Bez zvanične podrške malo je vjerovatno da će komisija imati širok društveni i politički uticaj.

Uprkos vrijednosti ovakve inicijative za buduća istraživanja masovnih zločina u regiji, njeni nalazi uglavnom neće imati važnosti bez političke volje sa bilo koje strane da se rezultati shvate ozbiljno i da budu uvršteni u politički proces. Zemljama Balkana očajnički su potrebni hrabri politički lideri koji su u stanju reći da je ono što je učinjeno pogrešno, zbog čega je pogrešno i zašto se nikad više ne smije desiti. Do danas, jedini regionalni lider sa malo inicijative po ovom pitanju je bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji je u više navrata javno iznosio tvrdnju da je suočavanje s prošlošću važno za demokratizaciju i europeizaciju Hrvatske. Novoizabrani hrvatski predsjednik Ivo Josipović, i sam vrhunski stručnjak za međunarodnu pravdu, iznosio je slične tvrdnje. Regiji je potrebno više ovakvih pristupa, ali nijedan drugi političar u regiji nije pokazao interes za suočavanje s nasiljem iz nedavne prošlosti. Na Balkanu političari, čini se, vjeruju da je suočavanje s prošlošću pitanje na kojem se gube glasovi, pa ga se stoga bolje kloniti, osim u slučaju kad se može iskoristiti za raspirivanje nacionalističkog bezumlja i osiguravanje podrške birača.

REKOM-ova odluka da usvoji regionalni pristup također je mač sa dvije oštrice. Osnivači Koalicije ističu snažan argument da nacionalne komisije za istinu koje su do sada osnovane nisu proizvele nikakve rezultate i da je potreban novi pristup. Ipak, iz ove logike nije sasvim jasno zašto je rješenje regionalizacija projekta, a ne promjena koncepta u svrhu bolje nacionalne inicijative? Uvjerljiviji argument u prilog regionalizacije svakako je prevazilaženje prepreke koja je jedinstvena za tranzicionu pravdu u bivšoj Jugoslaviji – činjenice da žrtve i počinitelji više ne žive jedni s drugima u istoj zemlji, što otežava probijanje domaćih apela za pravdu kroz zvanične državne kanale.

Još jedan problem s kojim će se REKOM morati suočiti jesu kvalitativne razlike u vrstama zločina počinjenim u regiji. REKOM je odlučio uključiti i manje sukobe poput onog u Sloveniji i Makedoniji, najvjerovatnije kako bi osigurao što sveobuhvatniji opis događaja. Politička pozadina i lokalna dinamika ovih sukoba je, međutim, fundamentalno drugačija od «dominantnih» sukoba u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, pa će se pokušaj da se svi ovi sukobi svrstaju pod jedan historijski narativ ispostaviti kao veoma težak zadatak.

Zaključak: Značaj suočavanja s prošlošću

Uprkos navedenim preprekama, inicijativa za REKOM ipak predstavlja nevjerovatno vrijedan poduhvat. Čak i ako Komisija ne ispuni sve svoje visoke ciljeve, samo to što će održati sjećanje na zločine iz prošlosti u mislima javnosti i državnih zvaničnika je dovoljno vrijedan uspjeh. Još važnije je to što su inicijative poput REKOM-a značajne kako bi Balkan imao ikakve izglede da mirnim putem krene naprijed na političkom planu.

Postoji izravna veza između kontinuirane nestabilnosti u regiji i neuspjeha u suočavanju s naslijeđem iz prošlosti. Sistematično suočavanje sa zlodjelima iz prošlosti nije samo luksuz konsolidovanih demokratija. Takvo suočavanje od posebnog je značaja za zemlje u tranziciji, za zemlje koje izlaze iz ere nasilja. Važno je otkriti istinu o zvjerstvima iz prošlosti, saučesništvu društva u njima i političkim i ideološkim strukturama koje su ih omogućile. Da bismo ponovo postali «normalno» društvo, važno je uspostaviti ispravnu umjesto pogrešne politike (Dimitrijević, 2006). Za tranzicione zemlje veoma je važno preći na novu političku praksu koja jasno oduzima legitimitet nasilju, netoleranciji i etničkom neprijateljstvu kao normalnom načinu vođenja politike. Tek tada ćemo moći početi da govorimo o demokratskoj konsolidaciji i pomirenju na Balkanu.

 

REKOM Inicijativa – pulsdemokratije.ba – 10.02.2010