Globusaova hajka na REKOM – H-alter – 17.11.2010

Nakon što je niz nevladinih udruga s područja bivše Jugoslavije priveo kraju velik posao oko formiranja REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje istine o ratnim zločinima i drugim oblicima teškog kršenja ljudskih prava tijekom 90-ih, njihova je inicijativa počela zabrinjavati one koji bi interpretacije nedavnih ratova najradije zadržali u uskim nacionalnim okvirima, a daljnji progon zločinaca ostavili u domeni nacionalnih tužiteljstava, za koja je očigledno da tom poslu nisu sasvim dorasla.

Osnivačice Koalicije za REKOM, Natašu Kandić iz srbijanskog Fonda za humanitarno pravo i Vesnu Teršelič iz hrvatskog Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, zagrebački tjednik Globus prošlog je tjedna optužio da žele formirati privatni Haaški sud te ih osumnjičio za “antiratno profiterstvo” i pokušaj da se projektom Regionalne komisije za istinu domognu Nobelove nagrade za mir. Kako bi unaprijed minirao ozbiljnu javnu raspravu kakvu ideja REKOM-a zaslužuje, Globus se nije libio ni U nastupu poricanja zbilje, Globusova novinarka Jelena Jindra “šokira” čitatelje mogućnošću da jedna Hrvatska nastavi niz zemalja poput Južne Afrike, Paragvaja ili Siera Leonea, koje su osnivale slične komisijedmetanja, pa je “analizirajući” Nacrt statuta REKOM-a, “otkrio” gomilu spornih stavaka koji se u njemu uopće ne nalaze. REKOM je tako predstavljen kao nevladina komisija koja će konkurirati državnim tijelima i kažnjavati zločince mimo sudova, iako u Nacrtu statuta jasno stoji da bi to bila službena komisija koju bi osnovale i financirale države bivše Jugoslavije, a čiji nalazi ne bi imali učinak sudske presude.

U nastupu poricanja zbilje, Globusova novinarka Jelena Jindra “šokira” čitatelje mogućnošću da jedna Hrvatska nastavi niz zemalja poput Južne Afrike, Paragvaja ili Siera Leonea, koje su osnivale slične komisije, kao da je potpuno nesvjesna što se proteklog desetljeća događalo na ovim prostorima. Njeni sugovornici, povjesničar i bivši šef HHO-a Ivo Banac i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Ante Nazor, ustvrdili su da je REKOM nepotreban jer su njihove organizacije već obavile posao popisivanja žrtava rata u Hrvatskoj. Povjesničar Davor Marijan otišao je i korak dalje, tvrdeći da je REKOM suvišan jer hrvatske institucije rade svoj posao, pa se ne trebamo bojati da će netko ostati neprocesuiran za zlo počinjeno u ratu, dok je pročelnik Vladina Ureda za zatočene i nestale Ivan Grujić zaokružio taj cinizam primijetivši kako bi REKOM imao bolje učinke da se pojavio deset godina ranije, iako je jasno da tek u tadašnjoj atmosferi poricanja ne bi imao nikakve šanse.

Ideja je inicijatora da države bivše Jugoslavije osnuju REKOM kao zajednički doprinos obnovi povjerenja u regiji te ga ovlaste da u svojem trogodišnjem mandatu provede istrage na terenu i javna saslušanja žrtava, svjedoka i počinitelja, kako bi izradio detaljne opise slučajeva ratnih zločina i teških kršenja ljudski prava od početka 1990. do kraja 2001. godine, rasvijetlio sudbine nestalih, izradio popise ljudskih gubitaka i popise mjesta zatvaranja, ali i istražio političke i društvene okolnosti koje su dovele do sukoba i zločina. Rezultati Komisije vodili bi priznanju nepravde nanesene žrtvama, kojima bi ona pomogla u ostvarivanju njihovih prava. No rad Komisije vodio bi i prema stvaranju sveobuhvatnog povijesnog zapisa o zločinima, kao i o ulozi nacionalnih elita, institucija i pojedinaca u događanjima 90-ih, s dalekosežnijim ciljem da političke elite i društva prihvate činjenice o tim događajima, kako bi oni prestali biti predmet manipulacije koja bi mogla poslužiti za nove cikluse nasilja.

Takav REKOM mogao bi doista konkurirati hrvatskom pravosuđu, ali jedino tako da ga svojim rezultatima u otkrivanju činjenica potakne na učinkovitije djelovanje. Također, svojim regionalnim pogledom na nedavnu povijest, čega se pribojava Globusov sugovornik Ante Nazor, REKOM bi doista mogao konkurirati nacionalnim mitovima.

Vesna Teršelič kaže kako je svjesna da će inicijativa imati i neprijatelje, no nada se i sve više potpore. Navodi da je REKOM potreban jer još uvijek nemamo popise žrtava koji bi, uz imena, zabilježili i okolnosti stradanja, a te su činjenice temelj kako za priznanje patnji obitelji stradalih tako i za sve ostale postupke.

“Treba afirmirati pravo svih na istinu i pravdu, kao i pravo žrtava i obitelji na obeštećenje. Mislim da je više istraživanja puno bolje nego manje istraživanja, i uopće ne dovodim u pitanje rad znanstvenih, vladinih institucija i organizacija za ljudska prava, nego držim da bi istraživačko tijelo poput REKOM-a, koje bi u svim državama radilo po usuglašenoj metodologiji, napravilo puno više i da bi njegovi rezultati bili iznimno korisni za sve te institucije, za istražna tijela i pravosuđe. To bi bio važan dodatni doprinos u rasvjetljavanju sudbine nestalih i utvrđivanju činjenica u svim onim postupcima koji su zapeli u predistražnoj fazi, a u Hrvatskoj je takvih gotovo 400, od 703 prijavljena Državnom odvjetništvu”, govori Vesna Teršelič.

Inicijativa za osnivanje takve komisije pokrenuta je 2006., nakon čega je osnovana Koalicija za REKOM kojoj je pristupilo gotovo tisuću udruga i pojedinaca. Proteklih godina ona je održala više od stotinu debata na lokalnim, nacionalnim i regionalnim razinama, u kojima je sudjelovalo oko 6.000 ljudi. U tim razgovorima s obiteljima žrtava, organizacijama za ljudska prava, intelektualcima, stručnjacima, novinarima, lokalnom samoupravom, veteranima i drugim skupinama postupno se izgrađivala koncepcija REKOM-a, njegovi ciljevi, zadaci, mehanizmi i načini da dobije legitimitet i u konačnici bude prihvaćen od strane samih država.

Iz cijelog tog procesa počeo se kristalizirati Statut buduće Komisije, čija bi konačna verzija trebala biti usvojena u veljači 2011., nakon čega će Koalicija svoju inicijativu osnažiti prikupljanjem ciljanih milijun potpisa i 1. lipnja predložiti Statut vladama i parlamentima na usvajanje. Do tog vremena Nacrt statuta još uvijek je podložan korekcijama i otvoren za sugestije koje će proizaći iz javne rasprave i konzultacija s nadležnima.

Prema sadašnjoj verziji, REKOM bi imao ovlasti slične parlamentarnim istražnim Vesna Teršelič: Cijela inicijativa usmjerena je na stvaranje ozračja suosjećanja i potpore onima koji žele govoriti o tome što se dogodilo njima i drugima. Nadamo se da bi se time stvorila kultura priznavanja patnje i suosjećanja povjerenstvima, kojima se pozvani moraju odazvati i pred njima govoriti istinu, ali čiji zaključci ne obavezuju ni sudove ni tužiteljstvo, koje od njih može i ne mora zatražiti prikupljenu dokumentaciju. Čim se razjasni da bi REKOM zapravo bio službena međudržavna istražna komisija, postaje razumno očekivati da ona ima takvu vrstu ovlasti, te da bi od država osnivačica mogla zahtijevati punu suradnju, a od njihovih državljana odaziv na saslušanja. Koalicija za REKOM zamislila je, stoga, da bi se neodaziv sankcionirao prema pravilima nacionalnih zakona o kaznenom postupku, dok bi, što se tiče službene dokumentacije, bila uspostavljena procedura koja omogućuje i korištenje tajnih podataka, uz dogovore o djelomičnom otkrivanju sadržaja i druge mjere zaštite povjerljivosti. Zamišljeno je, također, da javna saslušanja i sesije koje će Komisija održavati o djelovanju različitih institucija, organizacija i medija u vrijeme sukoba, obavezno prenose državni elektronički mediji. Pitanje je u kojoj će mjeri političari biti spremni prihvatiti sve ove mehanizme, no u Koaliciji smatraju da su oni potrebni kako bi Komisija u što potpunijoj mjeri ostvarila svoje ciljeve.

“Cijela inicijativa usmjerena je na stvaranje ozračja suosjećanja i potpore onima koji žele govoriti o tome što se dogodilo njima i drugima. Nadamo se da bi se time stvorila kultura priznavanja patnje i suosjećanja i s onima iz drugih grupa. Sami stradali puno su puta isticali da im je važno ne samo da ih čujemo unutar jedne zemlje, nego i da primjerice o stradanjima u Vukovaru ili u Varivodama čuju i u Prištini, i u Crnoj Gori, i u Srbiji, i da ih čuju ljudi svih generacija”, kaže voditeljica Documente.

Potporu razvoju projekta REKOM-a dali su Europska komisija, hrvatska Vlada i posebno predsjednik Ivo Josipović, a principijelno i predsjednik Srbije Boris Tadić, no put do realizacije mogli bi zakomplicirati i neriješeni odnosi u regiji, pogotovo činjenica da Srbija i BIH nisu priznale Kosovo.

“Za ovakvu inicijativu potrebna je rasprava na svim razinama i njeno pregovaranje sigurno nije jednostavno. Riječ je o dosta složenom mehanizmu prihvaćanja od strane država i naravno da će političari koji će o tome odlučivati sebi postavljati pitanja koliko ima potpore u društvima i koliko im to donosi glasova. Teško mi je procijeniti hoće li se sretno poklopiti sve neophodne društvene i političke okolnosti, no ne bih očekivala da inicijativa može ući u operativnu fazu prije 2012. godine, a vjerujem da se do tada i neke političke stvari mogu promijeniti. Mislim da u zemlji u kojoj je toliko otvorenih rana od 1941. nadalje, u kojoj se traume transgeneracijski prenose, moramo pokazati da kao društvo jesmo u stanju naprosto podvući crtu i reći da ovaj put hoćemo utvrditi činjenice. O tome se zapravo vodi rasprava i stvarno mislim da je pred nama nekakav ispit zrelosti”, kaže Vesna Teršelič.

REKOM bi imao 20 članova, pet iz BIH, po tri iz Hrvatske, Srbije i Kosova, a po dva iz Crne Gore, Makedonije i Slovenije, osoba “visokih moralnih kvaliteta” koje nisu bile na funkcijama ili u vojnim formacijama u vrijeme sukoba, a koje bi najmanje za trajanja mandata Komisije dobile imunitet od progona zbog izrečenog mišljenja. Konačan izbor članova u svakoj zemlji vršio bi predsjednik države, između kandidata koje mu na temelju provedenog natječaja predloži selekcijski odbor. Sam selekcijski odbor u svakoj državi sastojao bi se od devet članova, od kojih tri imenuje ministar nadležan za ljudska prava, tri daje Koalicija za REKOM, a tri se biraju putem natječaja.

Istekom mandata, Komisija državama predaje završni izvještaj s činjenicama o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava, popisom ljudskih gubitaka, nestalih i mjesta zatočenja. Izvještaj sadrži i preporuke za unapređenje povjerenja među zajednicama, s modelom reparacija žrtvama, načinima za reformu institucija i mehanizmima za integraciju utvrđenih činjenica u obrazovne sustave. Vlada svake države donosi svoj stav o preporukama Komisije i da je ga na razmatranje parlamentu. Komisija u izvještaju može utvrditi da prikupljene činjenice ukazuju da je određena osoba počinila ratni zločin, s tim da taj nalaz nema učinak sudske presude. Također, može predložiti sudu, koji to uzima bez obaveze, da se suradnja s Komisijom počinitelju uzme kao olakotna okolnost.

Otvoreno pismo Koalicije za REKOM Globusovu glavnom uredniku

Cijenjeni gospodine Đula,

obraćamo Vam se u nastojanju da na osnovi Zakona o medijima Republike Hrvatske, Glava VI, ostvarimo pravo na objavljivanje odgovora, odnosno ispravke netočnih i nepotpunih informacija objavljenih u tekstu Privatni Haški sud Vesne Teršelič, autorice Jelene Jindre, u izdanju Globusa broj 1039 od 05. studenoga.2010.

Očekujemo da, u skladu sa zakonom, u prvom narednom broju tjednika Globus objavite naš odgovor i to kako slijedi u nastavku:

“Iz poštovanja prema čitateljima tjednika Globusa, kao i Koaliciji za osnivanje REKOM-a, koju čine 362 udruge i 650 pojedinaca iz država nastalih na području bivše SFR Jugoslavije, čiji su članovi i članice uložili uvjerenja i trud u prijedlog osnivanja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na teritoriji bivše SFR Jugoslavije (REKOM), odgovaramo na brojne netočne i nepotpune navode i informacije objavljene 05. studenoga 2010. godine u Globusovom tekstu Privatni Haški sud Vesne Teršelič – nevladina aktivistica iznad zakona.

Već u prvoj rečenici teksta, koji je čitateljima predstavljen kao istraživački, novinarka netočno navodi da se inicijativom za osnivanje REKOM-a propagira osnivanje “nevladine Regionalne komisije koja će  … utvrditi činjenice o ratnim zločinima i kažnjavanje njihovih počinitelja, … individualizirati krivnju…”. U stvari, radi se o Ono što više zabrinjava od samih netočnosti i nepotpunosti kojih je tekst prepun je zapravo njihova posljedica – potkopavanje šanse za vođenje rasprave, koja bi bila zasnovana na činjenicama, o ideji iza koje stoji značajan broj ljudi i organizacija u regiji prijedlogu osnivanja (među-)državne regionalne komisije, nezavisne i nepristrane, po uzoru na dosadašnje mnogobrojne komisije za istinu i pomirenje. Takva nezavisna i nepristrana tijela su do sada, a na temelju zakona ili drugog osnivačkog akta, osnovana u oko 40-tak država u svijetu, od Argentine, Južne Afrike, Njemačke, do Čilea, Maroka, Kanade, Sierra Leonea ili Istočnog Timora.

Nacrtom statuta buduće među-državne Komisije, koji je razmatran u Zagrebu na nedavno održanom sedmom regionalnom Forumu za tranzicijsku pravdu, nije predloženo da Komisija “kažnjava počinitelje zločina”, kako autorica Globusovog teksta pogrešno piše u prvom pasusu, jer je to isključivo stvar suda, dok je u ovom slučaju predloženo osnivanje istražne komisije, koja nije sud. Takvom prijedlogu tekst u Globusu  pripisuje “dupliciranje postojećih institucija i suspenziju zakona”, polazeći od pogrešnog shvaćanja da bi Komisija bila sud pri tom ignorirajući da je Nacrt statuta predložio ovlasti Komisije “u skladu sa zakonima na snazi u državama ugovornicama”, a ne ovlasti koje idu iznad tih zakona.

Tekst u Globusu oštro kritizira predloženi model buduće regionalne među-državne Komisije zbog predviđanja obaveze država da surađuju s Komisijom. Tekst pri tome netočno predstavlja buduću Komisiju kao nevladinu udrugu iako je u slučaju REKOM-a u pitanju  tvorevina samih država, od kojih je prirodno očekivati da surađuju i podržavaju tijelo koje su same osnovale.

U tekstu prvo sama novinarka, a potom i njena sugovornica, odvjetnica Jadranka Sloković, netočno predstavljaju članak 44 Nacrta statuta buduće regionalne, među državne komisije, kritizirajući njegove inicijatore kako “uzimaju sebi za pravo utvrditi da je neka osoba počinila ratni zločin, a to mogu samo sudovi”.

Pogledajmo što zapravo piše u tom članku Nacrta Statuta:

“Komisija ima ovlasti da u završnom izvještaju utvrdi da prikupljene činjenice ukazuju na to da je određeno osoba učinila ratni zločin odnosno teško kršenje ljudskih prava. Takav nalaz nema efekat sudske presude.”

Smatramo da sloboda informiranja štiti pravo na objavljivanje činjenica koje ukazuju na to da je neka osoba učinila kazneno djelo, uključujući i ratni zločin, ukoliko, naravno, za to postoje odgovarajući dokazi. O tome pravu, na kojem se temelji   istraživačko novinarstvo, više puta se izjasnio i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Suprotno stajalište neminovno, pored ostalog, umanjuje napore hrvatskih, kao i drugih novinara u regiji, nevladinih aktivista i odvjetnika za ljudska prava, koji su dugo godina inzistirali da javno ukažu na počinitelje ratnih zločina. Također, samo tijekom proteklog desetljeća, najveći broj komisija za istinu je u svojim izvještajima navodio imena onih koji su, prema prikupljenim podacima, bili uključeni u kršenja ljudskih prava (pogledati izvještaje komisija u Peruu, Sierra Leoneu, Istočnom Timoru, Gani, Paragvaju, Liberiji i Ekvadoru). Isto rade i tzv. istražne komisije (commissions of inquiry), u anglosaksonskim državama sa višestoljetnom tradicijom vladavine prava.

U tekstu iznenađuju stavovi nekih znanstvenika koji u svojim komentarima budućoj regionalnoj, među državnoj Komisiji pripisuju osobine koje ona nema. Nazivaju je nevladinom iako se, kako smo gore objasnili, radi o među-državnoj komisiji.

Dr. Ivo Banac pogrešno iz Nacrta statuta zaključuje da bi članove Komisije birao jedinstven Selekcijski odbor, što on vidi kao “opasan povratak na kolektivno U tekstu iznenađuju stavovi nekih znanstvenika koji u svojim komentarima budućoj regionalnoj, među državnoj Komisiji pripisuju osobine koje ona nema odlučivanje iz vremena Jugoslavije”. Ustvari, Nacrt statuta jasno predviđa da bi u svakoj post-jugoslavenskoj državi postojao poseban selekcijski odbor, za tu konkretnu državu, koji bi predsjedniku dotične države uputio uži spisak kandidata za članove REKOM-a koje se bira u toj državi. Konačni izbor bio bi na predsjedniku te države. Dakle, upravo suprotno od onoga što Ivo Banac pripisuje Komisiji, u brzopletom pokušaju da ideju pošto-poto diskreditira.

Gospodin Dr. sc. Ante Nazor, koji je Nacrt Statuta ocijenio uvredljivim, pronašao je ono što u njemu, zapravo, ne piše – pravo na pristup Komisije svoj tajnoj državnoj dokumentaciji. U Nacrtu Statuta o  kojem se raspravljalo na nedavno održanom sedmom regionalnom Forumu za tranzicijsku pravdu u Zagrebu zapravo piše:

“Nadležni organi vlasti u državi ugovornici će na zahtjev Komisije blagovremeno osigurati pristup podacima, uključujući mogućnost uzimanja izjava i provođenje terenskog istraživanja (alternativa A) u skladu sa zakonskim odredbama te države, odnosno (alternativa B) osim ako bi time bili prekršeni zakonski propisi države ugovornice o tajnosti podataka ili ako bi bilo ugroženo provođenje kaznenog postupka. Podaci ili dokumenti koji za cilj imaju prikrivanje učinjenog kaznenog dijela, ili koji su upravljeni na teške povrede osnovnih prava čovjeka, ne smatraju se državnom, vojnom ili službenom tajnom.” Sve navedeno je u skladu sa zakonskim propisima i evropskim standardima u zaštiti ljudskih prava koji obavezuju sve države u regiji, i evidentno ne znači da Komisija ima pravo na pristup svoj tajnoj državnoj dokumentaciji.

Jedan od kriterija za izbor članova Komisije, “visoki moralni ugled”, kome ugledni znanstvenici intervjurani u tekstu zamjeraju, pored ostalog, “rastezljivost”, zapravo je kriterij predviđen za izbor sudaca Europskog suda za ljudska prava, Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (ICC), članova/članica više UN-ovih odbora, kao i domaćih sudskih tijela.

Očekujemo da isti kritičari sada dosljedno zahtijevaju od Hrvatskog sabora da povuče ratifikaciju međunarodnih ugovora koji već desetlječima propisuju tako “rastezljiv” kriterij za izbor na navedene odgovorne funkcije.

Da su autorica teksta kao i neki od njenih sugovornika razumjeli prirodu komisija za istinu, tekst, nadajmo se, ne bi voditeljici Documente Vesni Teršelič, pa i cijeloj  regionalnoj Koaliciji koja zagovara Inicijativu za osnivanje REKOM-a, imputirao nepostojeću namjeru za osnivanjem “privatnog suda”. Da su autorica kao i neki od njenih sugovornika razumjeli da je riječ o službenom, a ne nevladinom tijelu, onda u Globusovom tekstu valjda ne bi bilo nedostojne optužbe da se radi o “antiratnom profiterstvu s ozbirom na to da Komisija za REKOM traži mandat i financiranje na pune tri godine”. Financiranje REKOM-a (Regionalne komisije) bi bilo financiranje , službenog, međudržavnog tijela, a ne financiranje nevladinih udruga koje su samo pokrenule inicijativu za osnivanjem jedne takve komisije.

Ono što više zabrinjava od samih netočnosti i nepotpunosti kojih je tekst prepun je zapravo njihova posljedica – potkopavanje šanse za vođenje rasprave, koja bi bila zasnovana na činjenicama, o ideji iza koje stoji značajan broj ljudi i organizacija u regiji. Preko tisuću organizacija i pojedinaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije imaju za cilj da naredne godine predlože državama osnivanje regionalne komisije koja bi omogućila žrtvama da se njihov glas čuje ne samo unutar, nego i izvan granica svoje nacionalne zajednice i svoje države.

Komisija bi, uz to, u zajedničkom izvještaju popisala i utvrdila činjenice o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava izvršenim na teritoriji SFRJ i tako doprinjela da političke elite i društva u državama ugovornicama prihvate te činjenice.

Cilj Komisije je i da se rasvjetli sudbina svih nestalih, da se priznaju nepravde nanijete žrtvama i izgradi kultura solidarnosti i suosjećanja, i da se ostvare prava žrtava i spriječi ponavljanje zločina i kršenja ljudskih prava, kako je predloženo Nacrtom statuta. Kome bi ostvarenje takvih ciljeva moglo nanijeti štetu? „

S poštovanjem, Eugen Jakovčić, medijski koordinator Inicijative za REKOM u Hrvatskoj

Globusaova hajka na REKOM-H-alter-17.11.2010