U ovom gradiću od otprilike 22 hiljade stanovnika sve je uređeno tako da se “naši i njihovi ne miješaju”. Rezultat je to poslijeratnih političkih kompromisa, s obzirom na to da se radi o području koje je najviše patilo tokom sukoba između Hrvata i Bošnjaka tokom 1993/1994.

Općina danas nosi dva imena. Gornji Vakuf zovu je stanovnici bošnjačke nacionalnosti, dok je za Hrvate bila i ostala Uskoplje. Dovoljno je pogledati mapu gradića i nazive ulica, pa je jasno kojom se ulicom proteže nevidljivi zid.

Mladim ljudima, onima rođenim nakon rata, ne ostaje mnogo sadržaja kroz koje bi prakticirali zajedništvo i gledali u budućnost.

“Nekih pet posto mladih prelazi s jedne na drugu stranu i druže se međusobno. To je najčešće zbog izlazaka jer, recimo, u Uskoplju ima više kafića u kojima se sluša rock pa ko voli tu muziku ide tamo. A i oni prelaze u potrazi za onom drugom muzikom”, priča nam Džana Filipović. Ona je studentica historije koja je u Gornjem Vakufu odrasla i završila srednju školu.

Još kao učenica osmog razreda nije mogla razumjeti zašto u njenom kraju vladaju nametnuta pravila podjele.  Aktivirala se kao volonterka u “Omladinskom centru”, nevladinoj organizaciji koja nastoji ujediniti mlade ljude. Kako kaže, ovo joj je pomoglo da počne drukčije razmišljati.

Džana je, zajedno sa stotinjak mladih iz cijele regije, sudjelovala u Dokukorneru na upravo završenom Sarajevo Film Festivalu. Kreativno druženje protjecalo je uz zajedničko gledanje dokumentaraca i debate koje su potom priređivali. Sudjelovanje mladih iz različitih krajeva BiH u Dokukorneru omogućeno je kroz USAID-ov projekat PRO-Budućnost, u suradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava YIHR.

“Najviše mi se svidio dokumentarac Moj privatni rat Lidije Zelović. Riječ je o mladoj autorici koja je tokom rata otišla u Amsterdam. Ona se vraća i pokušava snimiti film s drugom koji je ostao tokom rata boreći se na strani bosanskih Srba. Nakon što to nije bilo moguće, snimila je priču na svoj način”, kaže nam Džana.

Pitamo je da li ona ima svoje viđenje – kako je taj rat izgledao? Evo šta nam je odgovorila:

“Budući da sam ja rođena kad je rat završio, vidim da je to bilo dosta traumatično za ovo područje. Potrebno je da se prošire pogledi na to, ne da se razgovara o jednoj, drugoj ili trećoj strani, već da se suoči s tom temom i nastavi živjeti zajedno”.

Dvije škole pod jednim krovom

“U Gornjem Vakufu žive pripadnici islamske vjeroispovijesti, a u Uskoplju pripadnici katoličke. Srednja škola se nalazi u Uskoplju tako da je pripadnici katoličke vjeroispovijesti pohađaju na donjem katu, a pripadnici islamske vjeroispovijesti na gornjem. Dakle, to su dvije škole pod jednim krovom. Za mene je to bilo strašno iskustvo. Na početku su nam rekli da moramo koristiti zadnji ulaz, da je to naš ulaz“, priča nam ova djevojka.

“Rekli su nam da moramo koristiti požarne stepenice kako ne bismo prošli kroz, kako ga zovu, hrvatski dio škole, jer može doći do sukoba. Pitala sam ih – kakvog sukoba, ali nisam dobila odgovor. Dijelili smo sportsku salu i salu za kompjutere u različitim smjenama. Automehaničarski i frizerski smjerovi su dijelili i radionice. A na odmoru je tako da svako boravi blizu svog ulaza, nema baš nekog miješanja. Ako i bude, onda se to krije. Bila je jedna profesorica koja je nekoliko puta izrazila bunt, tako što je prošla kroz ‘nedozvoljeni’ dio škole i ništa joj se nije desilo”, prisjeća se Džana.

Džana smatra da nije teško razmišljati izvan nametnutih okvira, samo je potrebno razgovarati sa svima. Kaže da tokom školovanja nikada nije imala problem, ali da mnogi kriju da imaju prijatelje s druge strane jer se plaše posljedica.

“Grad je podijeljen nevidljivom crtom, a mladi ljudi imaju probleme ukoliko je prelaze, vlada strah. Ja lično idem, nikada do sada nisam imala problem, ali mnogi moji prijatelji i dalje ne žele prelaziti. Imaju dvadeset i jednu godinu i ja to smatram konzervativnošću. Tokom srednje škole sam pokušavala to da razbijem”, prisjeća se.

Šta to mladi ljudi još mogu uraditi kako bi općina Gornji Vakuf – Uskoplje postala mjesto susreta, a ne razdvajanja, pitamo Džanu.

“Pokušali smo mnogo puta nešto da organiziramo. Najbolja ideja je bila Muzika na točkovima po uzoru na događaj koji je organiziran u Somboru, gdje na kamionu svira bend ili DJ, i koncert se održava tamo gdje kamion stane. Mi smo imali ideju da se kamion vozi kroz oba dijela grada i da se parkira kod fontane, odnosno na tzv. crti razdvajanja. Policija je dala dozvolu, nabavili smo kamion, a onda su bendu, noć prije koncerta, upućene prijetnje. Dugo smo patili zbog toga. Sada se naša organizacija okrenula radu s malom djecom, dolaze nam brojni volonteri i nailazimo na dobar odaziv.”

Džana kaže kako je ponosna na mlađe kolege kojima je bila mentorica prilikom rada u Omladinskom centru. Kaže da oni danas nastavljaju s razbijanjem predrasuda i okreću se budućnosti.