Pamćenje je najveći neprijatelj svih vrsta mitologizacija

Interview: Dragan Markovina, pisac

 

Bilo bi dobro da je u Hrvatskoj više knjiga kakva je “Povijest poraženih” Dragana Markovine. U društvu čije su mlade generacije konzervativnije od svojih roditelja, gdje je Crkvi dopušteno uplitati se u školstvo, znanost i kulturu u mjeri u kojoj je to nedopustivo u iole pristojnijoj sekularnoj državi, gdje su kazališni intendanti i njihov repertoar na udaru ne kazališne kritike, već uličnih probisvjeta, i konačno u društvu koje je izbrisalo i zanijekalo dio vlastite prošlosti i tradicije – antifašizam, ova knjiga predstavlja branu doktrini zaborava i laži koju zagovaraju i šire nažalost ne samo crkveni i politički krugovi već i dobar dio znanstvenih i kulturnih krugova.
Dragan Markovina (Mostar, 1981.) je povjesničar, publicist i pisac. U razdoblju od 2004. do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, tokom čega je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Tijekom 2015. godine bio je zaposlen kao Voditelj Arhiva Srba u Hrvatskoj. Redovni je suradnik niza portala i časopisa: Telegram, Novosti, tacno.net, lupiga.com, Prosvjete, stav.cenzura.hr, Novi plamen i autograf.hr.
Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga “Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja”, “Tišina poraženog grada”, “Jugoslavenstvo poslije svega” i “Povijest poraženih”.

Piše: Edo Popović

 

Edo Popović:  Tko su poraženi iz naslova knjige?

Dragan Markovina: Pojednostavljeno govoreći, u današnjoj Hrvatskoj su poražena manje-više sva modernizacijska nastojanja te zajednice i pojedinci koji se iz raznoraznih razloga nisu mogli ili htjeli uklopiti u dominantne nacionalističke narative. Konkretnije, knjiga promatra sudbine dalmatinskih Talijana i Srba, ideja jugoslavenstva, modernizacije i antifašizma te utopistički nastrojenih pojedinaca koji su plivali kontra struje. Ta posljednja cjelina knjige bavi se sudbinama Miloša Žanka, Stipe Šuvara, Vicka Krstulovića, Branimira Štulića, Gorana Babića i Feral Tribunea.

Kome se obraća “Povijest poraženih”? Drugim riječima, kakav je osjećaj u društvu koje je institucionaliziralo laž i zaborav i diglo ih na razinu vrline, gotovo nacionalne vrijednosti, objaviti knjigu koja se bavi očuvanjem sjećanja i pokušava jasno sagledati bližu i dalju prošlost?

Temeljna nakane ove knjige je u tome da napravi sve suprotno onome što se od službene historiografije očekuje. To konkretno znači da je, umjesto održavanju državotvornih mitova, posvećena njihovoj temeljitoj i argumentiranoj dekonstrukciji. Pri tome ne računa na popust kod čitatelja, niti na izostanak ozbiljne rasprave. Pored te osnovne motivacije, koju doživljavam apsolutno nužnom na svim poljima javnog djelovanja, knjiga ujedno odaje i svojevrsnu počast poraženima. I to onakvu vrstu počasti koja će očuvati sjećanje na njih. Radim to iz pukog razloga što je pamćenje najveći neprijatelj svih vrsta mitologizacija, ali i iz osjećaja moralne odgovornosti prema činjenicama.

Stoga se, da konačno izravno odgovorim na pitanje, knjiga obraća s jedne strane historiografskoj institucionaliziranoj struci, a s druge najširoj javnosti. Pitate li me pak kakav je osjećaj baviti se ovim temama, na ovakav način, odgovor je prilično jednostavan. S jedne strane možete računati na posve izvjesnu marginalizaciju unutar akademskog svijeta, dok ste s druge strane intelektualno posve neovisni, što smatram jednim od preduvjeta za ozbiljan rad.

Situacija od 1990. do danas u Hrvatskoj podsjeća pomalo na situaciju iz romana “Uzrok” Thomasa Bernharda. Naime, u Austriji je nakon 2. svjetskog rata katolički odgoj uskočio na mjesto nacionalsocijalističkog odgoja, a Bernhard to prikazuje na primjeru jednog đačkog internata u kojem je, nakon rata, sve bilo «samo drukčije oličeno i sve je imalo druga imena», ali su djelovanje i posljedice bili jednaki. Umjesto u dnevni boravak, gojenci doma sad su hodočastili u kapelu, umjesto nacističkih, pjevali su crkvene pjesme, a «katolički dnevni red ispostavljao se istim, u osnovi spram čovjeka neprijateljskim mehanizmom kao i onaj nacionalsocijalistički», a “Tijelo Kristovo, koje smo sad oko tri stotine puta godišnje gutali, nije bilo ništa drugo nego svakodnevno iskazivanje poštovanja spram Adolfa Hitlera”. U Hrvatskoj je situacija, čini se, lošija nego u Austriji kako je opisuje Bernhard; umjesto marksističkog odgoja u školstvu smo nakon 1990. dobili kombinaciju katoličanstva i nacionalizma. Možete li to komentirati?

Iako je to već od početka bilo jasno svakome tko je mogao analitički rasuđivati i biti distanciran od histerične stvarnosti, sada je i onima naivnijima postalo očito kako živimo u društvu temeljito obilježenom licemjerjem i pogubnim utjecajem Katoličke crkve i sveprisutnog nacionalizma. Drugim riječima, stvorili smo izrazito cinično društvo koje je nominalno slobodno i demokratsko, a koje istovremeno tabuizira mnoge teme i proizvodi nedodirljive institucije i pojedince.

Za potvrdu ovog zaključka ne treba ići puno dalje od slučajeva Horvatinčića i Mamića, ali i od odnosa prema zločinima u splitskoj Lori. No, kao dugoročno najpogubniji rezultat nacionalističke revolucije iz devedesetih godina ispostavio se politički utjecaj Crkve, posebno u vidu nastave vjeronauka u javnim školama. Tako da se slažem s vašom tezom kako je riječ o jedva prikrivenom totalitarnom društvu, samo suprotnog predznaka.

Uglavnom je poznato da je antifašizam izbrisan iz gradova i institucija, nema ga u nazivima ulica i trgova, škola, tvornica… Čuva li historiografija uspomene na antifašizam, objavljuju li se s tim u vezi relevantni znanstveni i publicistički radovi?

Mislim da je pitanje odnosa prema ideji antifašizma u ovom društvu jedno od ključnih civilizacijskih i društvenih pitanja uopće. Naravno, kod onog profila ljudi koji bi iz raznih motiva i na razne načine rehabilitirali baštinu i ideje kvislinške ustaške države, ali ne bi to činili otvoreno, nego prikriveno, često možemo čuti zaključke o tome kako je antifašizam danas nepotreban, jer nema fašizma. Što je, pored toga što je netočno, ujedno i iznimno besmisleno. Vrijednosti antifašizma predstavljaju naprosto nužan preduvjet da bi društvo normalno funkcioniralo.

S te strane promatrajući, država je kroz ustavne odredbe i formalna obilježavanja godišnjica, jednako kao i historiografija u deklarativnim porukama antifašistička. No zahvaljujući takvom prigodničarskom shvaćanju antifašizma, živimo u društvu u kojem sve postaje moguće. Čak i to da otvoreni štovatelji ustaške države uđu u politički i historiografski mainstream. Uostalom, tko god da je pratio, npr. pisanje Matičinog “Vijenca”, mogao je uočiti da se na njegovim stranicama ozbiljno razmatra da li je u Jasenovcu uopće postojao logor. Jednako kao što se kao ozbiljan intelektualni i povijesni uzor navode članci iz “Spremnosti”. I to od strane sveučilišnih profesora povijesti.

Kakve dugoročne posljedice može imati retradicionalizacija društva kojoj posvećujete centralni dio knjige? Vidjeli smo kakvi su otpori uvođenju građanskog odgoja u škole, ili umjetnoj oplodnji. Ispada da će se znanost morati prilagođavati crkvenoj dogmi. S tim u vezi zanimljiv je podatak o 0.0 % ljudi mlađih od 25 godina u Islandu koji vjeruju da je Bog stvorio svijet. Ne znam točan podatak mladih u Hrvatskoj koji vjeruju u to, siguran sam da je mnogo veći od nula posto, štoviše da je taj postotak dvocifren.

Dugoročne posljedice retradicionalizacije su praktično već vidljive. Kako po onome što se događalo za vrijeme prve “Povorke ponosa” u Splitu, tako i u vezi svega što se događalo na temu referenduma oko istospolnih brakova. Iz činjenice da je takva vrsta referenduma uopće održana, a posebno s obzirom na njegove rezultate, više je nego jasno što nas čeka u budućnosti. S jedne strane potpuna normalizacija činjenice da se o nečijim osnovnim ljudskim pravima, k tome u histeričnoj atmosferi, raspravlja na taj način, a s druge nastavak procesa u kojem jedna skupina na ljudi, na čelu s Crkvom pokušava nametnuti vlastiti svjetonazor kao eksluzivan i obvezujući. Pored toga što je sve to skupa izrazito anakrono, ujedno je i odraz totalitarne svijesti. One iste protiv koje se te grupacije žestoko bore u javnosti.

Ni umjetnost nije pošteđena čuvara ćudoređa. Tako je, da spomenem samo možda najpoznatiji slučaj, rad intendanta riječkog HNK Olivera Frljića postao tema visoke politike upravo zbog njegova propitivanja tabua i državotvornih mitova. U međuvremenu napreduje autocenzura. Tako je prije nekoliko godina, kao žrtva autocenzure ravnatelja DK Gavella Darka Stazića stradao plakat predstave Fine mrtve djevojke jer je, vele, vrijeđao vjernike. Ovih dana Vijeće časti HND-a poseže za vještičjim maljem i etički osuđuje novinara Nikolu Bajtu i urednika portala Novosti Ivicu Đikića zbog Bajtine parodije hrvatske himne. Pokatkad mi se čini da smo samo korak od kriminaliziranja slobodnog mišljenja, od verbalnog delikta. I da se nitko neće previše zabrinjavati zbog toga.

Iz činjenice da je postalo oportuno povlađivati sumanutim zahtjevima cenzure usmjerene ga zatiranju svake kritike i ironije, možemo puno toga doznati o hrvatskom društvu. Slučaj Olivera Frljića je tu posebno indikativan, s obzirom da mu značajan broj ljudi s tzv. lijevo-liberalnih pozicija zamjera ono što radi. Takva vrsta zamjerki tiče se naravno isključivo želje da se zatvaranjem očiju i pometanjem stvari pod tepih, iz raznoraznih pobuda ignorira stvarnost. S te strane je jedan od bizarnijih prigovora Frljićevom radu onaj o tome da se u Rijeci onakvo divljanje nije događalo, sve do pojave Olivera Frljića na čelu HNK. Pa naravno da nije kad se tom stanju svijesti očito nitko nije konfrontirao, iako itekako očito da ga je bilo.

Što se tiče organiziranog ataka HND-a na novinara Nikolu Bajtu, moram priznat da je to jedan od sramotnijih poteza u povijesti novinarstva kod nas. A konkurencija je strašna. Postaviti se u ulogu arbitra i s pozicije Novinarskog društva samoinicijativno određivati granice satire i slobode tiska na način da ispišeš kolektivnu potjernicu za čovjekom kojeg zbog tog slučaja iščekuje sudski proces, više je nego sramotno. Postavlja se naravno pitanje kakva je onda suštinska razlika između cenzure u socijalističkom razdoblju i ovoga što se događa sada?

Stvorili smo izrazito cinično društvo koje je nominalno slobodno i demokratsko, a koje istovremeno tabuizira mnoge teme i proizvodi nedodirljive institucije i pojedince.

U poglavlju “Plivali su protiv struje” portretirate pored ostalih i Vicka Krstulovića, Miloša Žanka, Stipu Šuvara i Gorana Babića. Kako biste ih u nekoliko rečenica predstavili vanzemaljcima. Pretpostavljam, naime, da je znanje mladih u Hrvatskoj o tim ljudima na razini “znanja” vanzemaljaca.

Posve sam, naravno svjestan da praktično sva četvorica u dobrom dijelu javnosti koji ih poznaje nose negativnu simboliku jednog otpisanog vremena. No najveći problem s generalizirajućim etiketiranjima je u tome što se na koncu gubi iz vida činjenična rasprava, pa tako kroz nekoliko godina susrećemo iste fraze bez bilo kakve ozbiljne analize djelovanja tih ljudi. Vicko Krstulović je bio čovjek iz splitske radničke familije. Kao prvak komunističkog pokreta u gradu između dva svjetska rata i kao istinski borac koji je prošao čitav partizanski put pa i Sutjesku, osjećao se slobodnim iznositi vlastite, često oponirajuće stavove i pred samim Titom. Što ga je naravno koštalo mnogih stvari. No povijest će zapamtiti da je on prvi koji je formulirao i do danas neostvarenu jadransku orijentaciju.

Miloš Žanko je također Splićanin, formiran u sličnom miljeu, koji je sa pozicija potpredsjednika Savezne skupštine argumentirano ukazivao na retoriku koja se u Hrvatskoj pojavljivala krajem šezdesetih, a kulminirala u Hrvatskom proljeću. On je također maknut i rano umirovljen zbog finjenice da je slobodno pisao o stvarima koje su ga mučile.

Stipe Šuvar je predstavljao rijedak primjer istinskog idealista, kojeg se danas olako i površno otpisuje. Tako da javnost vjerojatno ne zna da je njegovom zaslugom izgrađena zgrada nove Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ali i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Između ostalog. Stipe je na kraju doživio da ga u centru Zagreba raznorazni anonimci premlaćuju i gaze autom na pješačkom prelazu.

Goran Babić je pak od svih spomenutih najozloglašeniji u kulturnoj javnosti, uz parolašku argumentaciju kako je riječ o dogmatskom staljinistu koji je na taj način uređivao časopis Oko. Međutim teško je pronaći tragičniju sudbinu od njegove. Kao jedini istinski disident hrvatske kulture, Babić je otišao u Beograd, s čvrstom namjerom da se nikad više ne vrati u Hrvatsku. Kad se ispod svega stavi crta i uzmu se njegove knjige poezije, a posebno polemike zbog kojih je i bio ozloglašen, lako će se ustanoviti kako je u mnogim stvarima bio u pravu i kako je stvarnost na koju je on još sredinom osamdesetih upozoravao, ispala čak i mnogo gora od njegovih crnih slutnji.

Izgubili smo Branimira Štulića Johnnyja, dobili Marka Perkovića Thompsona. Izgubili smo Gorana Babića, dobili Milu Budaka. Koji je vrag s ovim društvom, što ne valja s nama, kakvu to lošu karmu nosimo?

Najveći problem ovog društva je u tome što je izrazito sklono zaboravu i samoobmanjivanju, a u konačnici i kiču. Što nas sve skupa vraća na činjenicu da je ovdje pobijedila kultura mitologije i kiča. Doživljavati Thompsona i Milu Budaka kao ozbiljne autore mogu samo oni koji nikad ništa ozbiljno nisu, ni slušali, ni pročitali u životu.

Povijest poraženih završavate s nadom da će knjiga “potaknuti historiografski dijalog umjesto docirajuće nacionalističke naracije”. Manjkom ozbiljnog dijaloga o važnim i manje važnim pitanjima ovog društva može se donekle objasniti rasulo u kojem se trenutačno nalazimo. Je li knjiga ispunila Vaša nadanja?

Doista mislim da je ključ za razvijanje otvorenog društva u dijalogu o svim otvorenim pitanjima i traumatičnim temama. Taj dijalog naravno mira biti argumentiran, bez etiketiranja i povišenih emocija, a da bi se do njega uopće došlo trebalo bi te neke teme i otvoriti. S te strane sam zadovoljan da je knjiga izašla i da je relativno vidljiva i dostupna široj javnosti. O njenom sadržaju će naravno suditi čitatelji, s njihovim punim pravom da im se i ne svidi. A koliko će čitatelja biti, znat ćemo kad prođe neko vrijeme.

 

(Objavljeno na portalu Moderna vremena, 20.01.2016.)