Etnocentrične komemoracije ratnih događaja loše utiču na budućnost, upozoravaju stručnjaci

Komemoracije događaja iz ratova 1990-ih godina koje su između sebe konfliktne i bazirane na etničkoj osnovi znače da, iako su sukobi okončani prije nekoliko decenija, prošlost i dalje opterećuje sadašnjost i utiče na budućnost bivših jugoslovenskih zemalja, kaže se u novom izvještaju.

U postjugoslovenskim zemljama često postoje suprotstavljeni narativi oko događaja iz ratova 1990-ih, koji se, umjesto da vremenom postaju manje sporni, sve više razilaze u svojim različitim tumačenjima sudski utvrđenih činjenica.

Ovo je pitanje istaknuto u nedavno objavljenom regionalnom izvještaju „Decenija sjećanja: politike sjećanja i komemorativne prakse u postjugoslovenskim zemljama“, projekat Mreže za pomirenje REKOM. Autori za ilustraciju nude niz primjera kontradiktornosti između različitih država (a ponekad i unutar iste države) prilikom obilježavanju istog ratnog događaja, istog dana, na potpuno suprotstavljene načine.

„Isti događaj – na primjer, ‘Oluja’ (vojna operacija iz 1995.) u Hrvatskoj – se slavi kao pobjeda i odaje se počast poginulim pripadnicima Hrvatske vojske, dok u Srbiji vlada organizuje događaje kojima obilježava sjećanje na (srpske) žrtve (operacije)”, objasnila je aktivistkinja za ljudska prava Nataša Kandić, jedna od urednica izvještaja,  koordinatorka Mreže za pomirenje REKOM i osnivačica Fonda za humanitarno pravo (FHP).

„Ključna poruka ove komemorativne prakse je da je ‘Oluja’ još jedan dokaz da su Srbi najveće historijske žrtve”, dodala je Kandić.

Hrvatska vlada svake godine obilježava i godišnjicu operacije „Medački džep“ pri čemu se ističe vojno herojstvo, dok se civilne žrtve srpske nacionalnosti koje su bile kolateralna šteta operacije ne spominju. Međutim, najozloglašeniji primjer dolazi iz Bosne i Hercegovine, gdje u istoj državi u isto vrijeme jedni zvaničnici  obilježavaju godišnjicu genocida u Srebrenici a drugi ga negiraju.

„NATO bombardovanje na Kosovu se obilježava zahvalnošću međunarodnoj zajednici, dok se u Srbiji odgovornost za ubistvo više od 6700 albanskih civila od strane srpskih snaga krije iza navoda da je NATO ubio na hiljade građana Srbije, uprkos tome što je FHP utvrdio, po imenu i prezimenu, da su u NATO napadima poginula 854 Albanaca, Srba i Roma”, kazala je Kandić.

Neke države takođe ignorišu činjenicu da su njihove snage počinile zločine uprkos sudskim činjenicama koje to potvrđuju. Iako se 2000. godine Milo Đukanović, tadašnji premijer Crne Gore, formalno izvinio Hrvatskoj za stradanja i gubitke koje su prouzrokovali crnogorski vojnici, u protekle dvije decenije za ratne zločine u Crnoj Gori je procesuirano samo nekoliko slučajeva.

Autori izvještaja se fokusiraju na komemoracije održane od 2012. do 2023. godine u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji. Njihova je pažnja stavljena na ključne narative promovisane tokom komemoracija, na prisustvo ili odsustvo zvaničnih predstavnika vlasti, prisustvo ili izostanak nevladinih organizacija i organizacija civilnog društva, te da li je u protekloj deceniji bilo značajnijih promjena u narativima o određenom događaju.

Izvještaj ima za cilj da doprinese tekućim diskusijama o načinima pomirenja veoma različitih perspektiva o događajima koji su obilježili 1990-te u regionu, te povećati uticaj akademske zajednice i civilnog društva u stvaranju kulture sjećanja zasnovane na sudskim činjenicama i ličnom iskustvu.

Ali to će biti težak zadatak, upozorila je Kandić. „Rezultati koje imamo (iz analize komemoracija) ne sugerišu da će biti lako uticati na nacionalne politike sjećanja, koje su često ograničene unutar etničkih granica i nevidljive ‘drugima’”, istakla je ona.

 
Prošlost oblikuje budućnost

Samir Beharić, autor poglavlja u izvještaju koje se odnosi na politiku sjećanja u BiH, rekao je da se komemoracije održavaju „u skladu sa etničkim i političkim interesima, često u suprotnosti sa sudskim presudama, negirajući međunarodno priznate ratne zločine i odajući počast osuđenim ratnim zločincima”.

Na čelu ovakvih aktivnosti je politička elita bosanskih Srba na čelu sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, „redovnim negatorom razmjera i prirode genocida u Srebrenici”, objasnio je Beharić.

On politiku sjećanja u BiH opisuje kao borbu za kolektivno pamćenje, jer „različite etničke grupe predvođene nacionalističkim političarima nastoje pomiriti svoja prošla iskustva sa svojim sadašnjim identitetima i političkim aspiracijama”.

„Ovo ne utiče samo na to kako se bh. društvo sjeća žrtava i preživjelih ratnih zločina, već to oblikuje i način na koji se mlađe generacije suočavaju s prošlošću i uče o zločinima”, istakao je on.

Zbog kontinuiranog veličanja ratnih zločinaca, koji se prenosi kroz generacije, ratna prošlost i dalje je „teret za budućnost zemlje“, dodao je Beharić.

Jora Lomezi, autorica analize o državnim komemoracijama na Kosovu, navela je da one „služe kao ključni momenti koji ujedinjuju različite sektore društva, uključujući šefove države, opozicione ličnosti, civilno društvo, medije i opštu populaciju.

„Ovo kolektivno priznanje ne samo da naglašava zajednička iskustva, već i njeguje jedinstvo i nacionalni identitet među kosovskim Albancima“, objasnila je ona.

Zvanični događaji obilježavanja sjećanja na Kosovu su usredsređeni na odavanje počasti Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK) i zahvalnosti zapadnim zemljama, dok su „etničke manjine, žene i drugi politički pokreti“ često manje spominjani.

Prema riječima Lomezi, komemoracije ratnih događaja nastavljaju da oblikuju savremene diskurse, „čime utiču na kolektivni historijski narativ nacije“.

U svojoj analizi politike sjećanja u Crnoj Gori, Bojan Baća kaže da postoji „zamršena mreža historijskog revizionizma, političkih interesa i kolektivne krivice“.

Tokom trodecenijske vladavine Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista, pristup Crne Gore u suočavanju s njenim učešćem u jugoslovenskim ratovima, prema Bači, bio je okriviti Srbiju.

„Oficijalna politika sjećanja bila je ona selektivne amnezije, koja je omogućila političkim elitama nacije da izbjegnu stvarnu odgovornost za svoje postupke tokom ratova, održavajući manipulativni narativ koji ih oslobađa odgovornosti“, objasnio je on.

„Na primjer, Milo Đukanović se izvinio zbog opsade Dubrovnika kako bi unaprijedio svoju novu političku agendu, ali nikada nije odgovarao za ono što je njegov režim učinio, kao da ga izvinjenje oslobađa od urbicida”, dodao je Baća.

On je istakao da se ovaj narativ koji kontroliše država održava kroz selektivni pristup izučavanja historije, koji je „efikasno sanirao ulogu Crne Gore u sukobima i doprineo izobličenom razumevanju historijskih događaja među mlađim generacijama“.

„Potrebna je iskrena posvećenost“

U izvještaju se napominje kako se, u čitavom regionu, komemorativne prakse u svim zemljama fokusiraju na stradanje ‘našeg’ naroda a umanjuje ili negira stradanje ‘drugih’.

Upuštajući se u selektivno sjećanje, državni zvaničnici promovišu jednostrane narative i daju iskrivljenu ili netačnu sliku događaja koji su se odigrali. Politika sećanja u regionu ostaje sporna i emocionalno opterećena, a žrtve su često instrumentalizovane.

Međutim, autori izvještaja se i dalje nadaju da će domaće nevladine organizacije nastaviti svoje napore kako bi korigovali etnocentrične narative koje propagiraju državni zvaničnici koji su u suprotnosti sa jedinstvenim i inkluzivnim sjećanjem na događaje iz 1990-ih.

Jedan od najvažnijih zaključaka izvještaja i debate koja je uslijedila nakon njegovog objavljivanja bio je da „nevladine organizacije trebaju nastaviti s ‘alternativnim komemoracijama’ i intenzivirati kritiku etnocentrične politike sjećanja”, kazala je Kandić.

Beharić je takođe ukazao na ključnu ulogu organizacija civilnog društva i aktivista za ljudska prava, pojašnjavajući da su godinama „neumorno lobirali kod izabranih zvaničnika, zagovarali u svojim lokalnim zajednicama i podizali svijest o važnosti promocije pomirenja, suočavanja s prošlošću i uspostavljanje politike sjećanja koja zbližava ljude”.

On je naglasio da je inkluzivniji pristup sjećanju od suštinskog značaja za stvaranje zajedničke vizije za budućnost zemlje. „To se neće dogoditi sve dok svi u Bosni i Hercegovini ne priznaju genocid u Srebrenici i druge ratne zločine koje su utvrdili domaći i međunarodni sudovi koji su već osudili brojne pojedince za razne zločine počinjene tokom rata”, upozorio je on.

Baća je dodao da vjeruje da neefikasne istrage i oslobađajuće presude počiniocima ne samo da održavaju kulturu nekažnjivosti, već i potkopavaju napore da se uspostavi istinit historijski narativ.

„Prevazilaženje ovih izazova će zahtijevati istinsku posvećenost novih vlasti (Crne Gore) da u potpunosti priznaju prošlost i traže pravdu za ratne zločine, postavljajući temelje za istinsko pomirenje u crnogorskom društvu“, zaključio je on.

Olivera Simić

Olivera Simić je vanredna profesorica na Pravnom fakultetu Griffith, Univerziteta Griffith u Australiji. Autorka je nedavno objavljenog rada “Celebrating” Srebrenica Genocide: Impunity and Indoctrination as Contributing Factors to the Glorification of Mass Atrocities„ („Proslavljanje“ genocida u Srebrenici: Nekažnjivost i indoktrinacija kao faktori koji doprinose veličanju masovnih zločina).