Haški tribunal: istina, pravda, ali i pomirenje?

Dok Tribunal privodi kraju svoj rad, mnogi u BiH ne vjeruju da ovaj sud može pomoći utvrđivanje zajedničke istine o posljednjem ratu.

Pišu: Rachel Irwin i Velma Šarić, IWPR

Alen Ćurtić je svog oca prvi put vidio tek kada mu je bilo osam godina.

Odveli su ga u Kiseljak, gradić u središnjoj Bosni i Hercegovini, gdje su živjeli njegov otac i šira porodica s očeve strane, svi Hrvati. Sjeća se kako je u jednom izlogu vidio lijepo ukrašen nož.

„Bio sam tek dječak i rekao sam: ‘Baš je lijep. Volio bih ga imati’. Moj ujak je rekao: ‘Kupit ću ti ga ako ćeš naučiti kako da njime prerežeš grkljan Turčinu.’“

Ćurtić je tada bio premlad da shvati da su ‘Turci’ bosanski muslimani (Bošnjaci), protiv kojih su Hrvati ratovali od 1992. do 1995. godine.

„Taj susret nije bio tipičan susret oca i sina. On i njegova porodica pokušali su me naučiti kako da mrzim pripadnike drugih etničkih grupa, da budem netolerantan“, kaže danas 21-godišnji Ćurtić. „Tada nisam ni znao šta znači pripadati nekoj etničkoj grupi.“

Tri ili četiri godine kasnije, naišao je na novinski članak u kojem se njegov otac spominje kao pripadnik jedinice vojske bosanskih Hrvata koja je 23. oktobra 1993. godine masakrirala 31 osobu – muškarce, žene i djecu – u Stupnom Dolu, seocetu na strmim obroncima u okolici Vareša.

Lokalni sud je njegovog oca, Ermina Ćurtića, 2011. godine osudio na zatvorsku kaznu od pet i po godina, ali je presuda nešto kasnije odbačena na višem sudu. Ponovno suđenje održano 2013. godine rezultiralo je istom presudom.

Nakon tog prvog susreta, Ćurtić više nije bio u kontaktu s ocem zbog spora između njegovih roditelja u vezi s alimentacijom. Njegova majka nikad nije htjela govoriti o svom bivšem suprugu, niti o onom što se desilo tokom rata.

Televizija je prenijela vijest o presudi Alenovom ocu na Kantonalnom sudu u Sarajevu, te su ga djeca iz škole u njegovom rodnom Varešu često zadirkivala. Alen se, kako kaže, jedno vrijeme plašio da bi mu se neko od članova porodica žrtava mogao pokušati osvetiti.

„Najveća želja mi je bila da odselim iz tog grada i odem negdje gdje niko ne zna ništa o ovome“, kaže Alen za IWPR.

Uprkos boli koju je pretrpio zbog situacije u kojoj se našao, Ćurtić nikad nije ni pokušao opovrgnuti da je njegov otac učestvovao u ovom masakru.

„Bilo bi glupo reći da to nije istina kad postoje dokazi. Zato moram vjerovati da je tako. Ne mogu poricati činjenice“, kaže on.

„Možda pričam svoju priču kako bih se riješio ovog pritiska u sebi, ali pričam je i zbog toga što želim reći da nacionalizam i podjele među ljudima nisu dobri za budućnost, za mlade“, kaže Alen. „Ne bismo se smjeli mrziti. Sve ovo me potaklo da budem bolja osoba, bolji čovjek. Kad budem otac, bit ću dobar uzor svojoj djeci i riješit ću se tereta koji sam naslijedio. Dokazat ću da čovjek može odlučiti da bude bolji.“

Ćurtić je jedan od rijetkih u zemlji u kojoj je, skoro 20 godina od rata, poricanje široko rasprostranjeno i u kojoj se svaka etnička grupa drži narativa koji često zanemaruje činjenice utvrđene na sudu, posebno kada se one odnose na njih.

Ćurtićevom ocu se sudilo na sudu u BiH, ali osobama višeg ranga osumnjičenim za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji sudilo se i sudi na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY).

Haški tribunal je osnovan 1993. godine, u vrijeme dok je rat još uvijek trajao, i dobio je zvanični mandat da „izvede pred lice pravde sve odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji od 1991., te na taj način doprinese uspostavi i održavanju mira u regiji“.

Ipak, od Tribunala se uvijek očekivalo mnogo više od formalnog zadovoljenja pravde. ICTY na svojoj internet stranici sažima svoje šire ciljeve tvrdeći da njegove presude „doprinose utvrđivanju istorijskih činjenica, borbi protiv poricanja, sprječavanju pokušaja revizionizma i pružanju osnove za buduće inicijative tranzicijske pravde u regiji“.

Iako se pomirenje etničkih grupa ne spominje izravno u mandatu Tribunala, ono je godinama tema diskusija raznih zvaničnika ICTY-a.
2011. godine, tužilac Serge Brammertz je rekao: „Mi obavljamo samo jedan dio ovog posla koji, na kraju, mora voditi ka pomirenju“.

U intervjuu za Univerzitet Tufts Brammertz je naveo da „pomirenje mora proisteći iz samog društva i ne može se postići samo putem pravde ili biti nametnuto izvana“.

Predsjednik ICTY-a Theodor Meron rekao je pred Generalnom skupštinom UN-a 2012. godine da su „značajna postignuća Tribunala doprinijela uspostavi mira i pomirenju u zemljama bivše Jugoslavije, stvarajući novu međunarodnu kulturu odgovornosti“.

Dok ICTY privodi kraju posljednjih nekoliko suđenja i priprema se da prepusti završnicu svog rada Mehanizmu za međunarodne krivične sudove, pravni stručnjaci pažljivo prate efekte rada Tribunala u samom regionu, posebno u BiH koja je i bila predmet većine suđenja i u kojoj su počinjeni najveći pokolji.

Da li su činjenice utvrđene na Tribunalu zaista promijenile nešto u mjestima u kojima su se desili neki od najtežih zločina? Da li je utvrđivanje činjenica pomoglo u suzbijanju poricanja i promicanju pomirenja? I na kraju, da li je pomirenje već u samom početku trebalo da bude navedeno kao cilj Tribunala?

SPORNA ISTORIJA

Andrićgrad stoji na obalama Drine poput ulaštenog minijaturnog Diznilenda. Pješačke ulice ovog novoizgrađenog grada u gradu popločane su mermerom boje pijeska, dok su kamene fasade u glavnoj ulici urađene u stilu Osmanskog carstva koje je nekad vladalo Višegradom i ostatkom BiH.

Tu su suvenirnice, knjižara, kino, škola filma, hotel i dva velika gradska trga. Na jednom od trgova nalazi se replika poznatog pravoslavnog manastira na Kosovu. Grupe lokalaca okupljaju se za stolovima na otvorenom, ispijajući kafu i uživajući na popodnevnom suncu.

Na glavnom trgu Andrićgrada nalazi se impozantna statua Ive Andrića, pisca okrunjenog Nobelovom nagradom kojem je kompleks i posvećen. Njegova knjiga Na Drini ćuprija govori o Višegradu tokom osmanske, a potom i austrougarske vladavine. Kameni most s brojnim lukovima koji se spominje u naslovu knjige izgrađen je krajem 16. vijeka i danas se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.

Na zidu zgrade bioskopa nalazi se mozaik koji prikazuje pet muškaraca kako vuku uže, pokušavajući ga istrgnuti iz ruku ljudi koji nisu prikazani na slici.

„Ovo simbolizira gradnju Andrićgrada“, kaže Ljubomir Jelesijević, menadžer ovog projekta.

Osoba koja stoji na samom početku užeta je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske i otvoreni srpski nacionalista, čija vlada je finansirala ovaj 20 miliona eura vrijedan projekt. Iza njega je režiser Emir Kusturica. On će podučavati u školi filma u Andrićgradu i pripremiti predstavu Na Drini ćuprija koja će se održati u novoizgrađenoj zgradi opere. Udjel njegove kompanije u Andrićgradu iznosi 51%.

„Cilj je da grad posluži kao mašina za putovanje kroz vrijeme, te da prikaže njegovu 500-godišnju istoriju“, kaže Jelesijević s puno entuzijazma. „Grad ima obrazovnu, istorijsku, umjetničku i turističku svrhu.“

Više od 20 godina nakon što je rat razorio zemlju, istorija BiH je i dalje je sporna tema u ovom gradu. U Višegradu danas nema ničega što bi podsjećalo na užase koji su se ovdje događali kada su ga u maju 1992. godine zauzele srpske snage.

Strani turisti poput Koreanaca i Japanaca koji, kako Jelesijević kaže, počinju organizovano pristizati u grad ni po čemu ne mogu zaključiti da je Višegrad išta drugo osim živopisnog spomenika iz osmanske i austrougarske ere.

„Istina je“, kaže Jelesijević. „U program nismo uvrstili ništa što se odnosi na posljednji rat, jer su te rane još prilično svježe. Sudovi će odlučiti o tome šta je istina.“

Istina o događajima u Višegradu zapravo je utvrđena u nizu sudskih procesa vođenih i pred Tribunalom u Hagu i na Sudu BiH.

U presudama dvojici lokalnih Srba, rođacima Milanu i Sredoju Lukiću, sudije ICTY-a potvrdile su da su, nakon što su srpske snage zauzele Višegrad, brojni pripadnici drugih etničkih grupa zarobljeni, pretučeni, silovani, a zatim prisilno iseljeni ili ubijeni.

Nekoliko svjedoka potvrdilo je da je istorijski most u ovom gradu korišten kao mjesto izvršenja zločina, te da su s njega u rijeku bacana tijela ubijenih.

„Mnoge žrtve jednostavno su bačene u Drinu, a njihova tijela su plutala rijekom“, navodi se u presudi. Jedan je svjedok izjavio da je iz Drine između maja i septembra 1992. godine izvukao skoro 200 tijela.

U presudi se navodi da su u junu 1992., u dva odvojena incidenta, grupe bošnjačkih muškaraca, žena i djece zatvoreni u kuće i živi zapaljeni i da su umrli u strašnim mukama.

Dokazano je da je Milan Lukić lično ubio najmanje 132 osobe u Višegradu. Proglašen je krivim za istrebljenje, progon, nehumano postupanje i maltretiranje, za šta je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Njegov rođak Sredoje Lukić osuđen je na 30 godina zatvora, a kazna mu je, nakon žalbenog postupka, smanjena na 27 godina.

Novoizgrađeni Andrićgrad predstavlja oštar kontrast gradu u kojem se nalazi. Ušuškan u dolini okruženoj planinama obraslim gustim zelenilom, Višegrad karakteriše izuzetno lijep pejzaž, ali u samom gradu vlada osjećaj opšte bijede. Kao i u drugim dijelovima BiH, i u ovdje je stopa nezaposlenosti vrlo visoka.

Prema popisu iz 1991. godine, Višegrad je brojao 21.000 stanovnika, od toga 63% Bošnjaka i 32% Srba. Danas, kao i u drugim dijelovima BiH u kojima su se desili masovni ratni zločini, Višegrad je naseljen gotovo potpuno Srbima. Samo mali broj Bošnjaka vratio se u okolna sela.

Jelesijević kaže da je jedna bošnjačka porodica podigla tužbu tvrdeći da je zemlja na kojoj je izgrađen Andrićgrad njena, ali dodaje da tužba nema osnova.

„Posjed je prodat opštini 1970-ih, a sada ga ta porodica želi natrag“, kaže on.

Jelesijević poriče da je Andrićgrad pokušaj da se prikrije istorija, te da se nametne samo srpska verzija. On dodaje da rješavanje pitanja ratnih dešavanja „treba ostaviti budućim generacijama“.

PITANJE GENOCIDA DIJELI ZAJEDNICE

Gradska vlast u Višegradu zauzela je agresivan stav u suzbijanju pokušaja da se ovjekovječi prošlost. U januaru ove godine policija je pod punom opremom stigla na gradsko groblje kako bi uklonila riječ genocid sa spomenika podignutog u sjećanje na žrtve. Porodice žrtava su se vratile i dopisale genocid karminom i olovkom.

„Pokušavaju sakriti istinu i ponovo napisati istoriju“, kaže Hida Kasapović, direktorica jednog od udruženja žrtava. Njena je želja da se riječ genocid postavi na nadgrobni spomenik svake bošnjačke žrtve pronađene nakon rata u masovnim grobnicama.

Hida Kasapović, uz još nekoliko žrtava s kojima su razgovarali reporteri IWPR-a, insistira na tome da je ono što se desilo bio genocid i da niti jedan drugi pojam ne može adekvatno opisati dešavanja u ovom gradu tokom rata.

Kontraargument Srba je da genocid u Višegradu nikad nije ni bio uvršten u optužnicu protiv rođaka Lukić, a kamoli dokazan na Tribunalu.

Događaji u Višegradu prvobitno su bili sastavni dio tačke koja tretira genocid u optužnici protiv ratnog predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića. Odnosili su se na nekoliko opština i bili su odvojeni od tačke optužnice koja se ticala genocida u Srebrenici. Ali Višegrad i druge opštine kasnije su uklonjene iz optužnice kako bi se proces ubrzao.

Kako je tvrdnja da je u Višegradu počinjen genocid uklonjena iz optužnice protiv Karadžića, a nije uvrštena u optužnicu u predmetu Lukić, Haški tribunal dešavanja u ovom gradu nikad neće kategorizirati kao genocid.

Haški tužitelji još nisu uspjeli utvrditi da se genocid desio bilo gdje osim u Srebrenici, gdje je u julu 1995. godine izvršen masakr nad više od 7000 Bošnjaka. Činjenica da se u Srebrenici desio genocid prvi je put na Tribunalu utvrđena 2001. godine u presudi ratnom generalu Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću. Ova je činjenica potvrđena i u drugim postupcima nakon 2001.

Suđenja Karadžiću i njegovom vojnom komandantu Ratku Mladiću predstavljaju posljednju priliku za tužioce da u optužnice uvrste i genocid u opštinama izvan Srebrenice.

Riječ genocid za žrtve ima veliku emotivnu i istorijsku težinu. U Tribunalu je genocid, međutim, strogo pravna kategorija koja definiše „namjeru da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”. Zbog ovog je izuzetno teško na sudu dokazati genocid.

“Nije to crno-bijelo. Razumni ljudi mogu imati različita mišljenja o tome da li određeni niz događaja treba biti okarakteriziran kao genocid ili ne”, kaže Marko Prelec, izvršni direktor organizacije Balkans Policy Research Group.

Prelec, koji je radio u tužilaštvima kako Tribunala tako i Suda BiH, kaže da fiksacija na genocid među preživjelima i političarima stvara dojam da „ako neko međunarodno tijelo ne potvrdi da se desio genocid, zločin kao da se nije ni desio“, čak i kada je dokazana masa drugih zločina, kao što je slučaj u Višegradu.

Neki stručnjaci kažu da, iako je haška presuda o genocidu u Srebrenici velika prekretnica u pravnom smislu i jako važna za žrtve, ona je izazvala zbunjenost i ogorčenje među onima koji su preživjeli masovno nasilje drugdje u BiH.

„Ukoliko sud zaključi da je neki narod žrtva genocida, to se smatra mnogo značajnijom presudom od one prema kojoj je narod žrtva zločina protiv čovječnosti. Mislim da je to opasno, jer može stvoriti rivalstvo među žrtvama“, kaže Janine Clark, predavačica međunarodne politike i etničkog konflikta na Univerzitetu Sheffield koja će uskoro objaviti knjigu o uticaju Haškog tribunala na pomirenje.

Žrtve u Višegradu bile su izložene nezamislivom nasilju, ali prava istina o tim dešavanjima „gubi se u debati o genocidu“, kaže Rachel Kerr, asistentica na Kraljevskom koledžu u Londonu.

To je debata koja se neće uskoro okončati.

„Suština riječi ‘genocid’, njena privlačnost i opasnost je u tome da, ukoliko im je oduzmete, žrtve smatraju da ste im oduzeli i pravo da budu ono što jesu“, kaže Christian Nielsen, istoričar na Univerzitetu Aarhus u Danskoj koji je svjedočio kao stručni svjedok na nekoliko suđenja u Hagu.

Višegradski Srbi s kojima je ekipa IWPR-a razgovarala negoduju pri samom pomenu riječi genocid.

„Mi u Višegradu nismo počinili zločine. Samo smo se branili“, kaže Bojana Sikiraš, 27-godišnja savjetnica u tamošnjoj školi. Njena je porodica preselila u ovaj grad nakon rata, a njihov dom u Vogošći, predgrađu Sarajeva, pripao je Federaciji, većem bh. entitetu u kojem žive pretežno Bošnjaci i Hrvati.

Bojana kaže da većina ljudi nema problem s podizanjem spomenika žrtvama, nego s korištenjem riječi genocid. Međutim, ona riječi poput istrebljenje, masovna ubistva i etničko čišćenje smatra jednako neprihvatljivim. „Jer, te se stvari nisu desile“, kaže ona. „Ako smo ih sve pobili, kako je moguće da pet ili šest autobusa [punih Bošnjaka] dolazi na komemoracije?“

Trenutni gradonačelnik Višegrada član je Srpske demokratske stranke na čijem je čelu tokom rata bio Karadžić. Danas je SDS suprotstavljena Dodikovom Savezu nezavisnih socijaldemokrata. Ove dvije stranke imaju slične nacionalističke platforme.

Zamjenik gradonačelnika Milan Nikolić rekao je za IWPR da opštinske vlasti više ne podržavaju projekt Andrićgrad, jer ni nakon brojnih zahtjeva nisu dobile finansijske izvještaje niti podatke u vlasničkoj strukturi.

Kada smo ga pitali da komentariše trenutnu demografsku sliku Višegrada u poređenju s prijeratnom, Nikolić se naljutio.

„Znam zašto ste ovdje. Zapravo želite ponovo otvoriti pitanje uklanjanja riječi genocid s nadgrobnih spomenika. Muka nam je od te priče. Mediji su i konstruisali cijelu tu kampanju. Ne želim to komentarisati“, kaže on.

Nikolić je dodao da je, prema popisu stanovništva iz 2013., čiji rezultati još nisu u potpunosti objavljeni, u Višegradu prijavljeno 5000 Bošnjaka.

„To što se ovdje prijavljuju samo kako bi vratili svoje posjede, dok, zapravo, žive negdje drugo, nije problem opštine. To je njihov lični izbor“, kaže Nikolić.

Odbio je dalje komentarisati dešavanja u Višegradu 1992. godine. Nije želio odgovoriti ni na pitanje da li će Andrićgrad privući turiste. Rekao je da su i on i drugi zvaničnici „umorni od medija koji, kada je ova opština u pitanju, konstantno generiraju negativan publicitet“.

SLABI IZGLEDI ZA POMIRENJE U FOČI

U drugim dijelovima BiH u kojima su počinjeni zločini, važne sudske presude imale su vrlo malo uticaja na lične stavove ljudi i odnose između zajednica.
Silovanje je 2001. godine prvi put u međunarodnom pravu definisano kao zločin protiv čovječnosti kada je Tribunal osudio tri pripadnika vojske bosanskih Srba, Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, za silovanje i seksualno porobljavanje žena i djevojčica u Foči nakon što su srpske snage 1992. godinezauzele ovaj grad.

Ova presuda nije predstavljala samo pravni presedan, nego je i usmjerila pažnju javnosti na strahote kojima su žene bile izložene tokom rata. Ovaj predmet je prvi put omogućio žrtvama da u sudnici ispričaju svoje priče, uz distorziju lica i glasa kako bi se zaštitili njihovi identiteti.

„Jedna od žena i djevojčica koje su bile zarobljene u to je vrijeme imala samo 12 godina. Nakon što je jedan od optuženih prodao, izgubio joj se svaki trag“, rekla je sutkinja Florence Mumba u sklopu izricanja presude u februaru 2001. „Ove žene i djevojčice su ili posuđivanje ili iznajmljivane drugim vojnicima kako bi se oni iživljavali na njima i zlostavljali ih. Neke su u ovakvom zatočeništvu bile mjesecima.“

Osim detalja o sistematskom silovanju i zatočavanju žena, presuda navodi i to da su „kao posljedica organizovanog napada na civilno stanovništvo u Foči i okolnim opštinama svi tragovi prisustva muslimana potpuno izbrisani. Muslimani civili, osim njih nekolicine, na ovaj ili onaj su način protjerani iz ovog područja“.

Danas je teško ocijeniti koliki uticaj je ova presuda imala na sam grad, posebno nakon što su dvojica od trojice osuđenih već izašli iz zatvora.

Kada je ekipa IWPR-a nedavno posjetila Foču, na glavnoj ulici je zatekla crveno-bijeli transparent kojim se slavi Fočanska brigada i „oslobođenje“ grada u aprilu 1992., kada su snage bosanskih Srba preuzele kontrolu nad Fočom.

Bivši gradonačelnik Foče Zdravko Krsmanović hvaljen je zbog svog nastojanja da promovira pomirenje između Srba i Bošnjaka, ali je na njegovo mjesto 2012. došao Radisav Mašić, koji, uz Dodikovu podršku, djeluje na nacionalistički orjentisanoj platformi koalicije SDS/SNSD.

Kao i u Višegradu, nekolicina Bošnjaka koji su se vratili u ovo područje ne živi u samom gradu, nego u okolnim selima. Sve fočanske džamije srušene su tokom rata, uključujući i Aladža džamiju sagrađenu 1551. godine. Nešto vjernika, uglavnom starijih ljudi, petkom dolazi na molitvu u jednu obnovljenu džamiju.

Sportska dvorana „Partizan“, u kojoj su bile zatočene i silovane žene, renovirana je nakon rata i danas je to škola za stoni tenis. Kada su prije deset godina žrtve pokušale postaviti spomen-ploču ispred ove dvorane, TV kamere su snimile lokalnu Srpkinju kako viče na njih.
„Mora da im je bilo toliko dobro da su se vratile po još“, vikali su prolaznici.

Danas ništa ne ukazuje na ono što se desilo u sportskoj dvorani „Partizan“ 1992. godine.

Veljko Lasica, 87-godišnji bivši pripadnik vojske bosanski Srba koji sada živi u Višegradu, kaže da je jedno vrijeme živio u Foči, te da je upoznat s ratnim dešavanjima u tom gradu.

„Ne poričem da je bilo silovanja, ali logori u kojima su držane žene kako bi bile silovane nisu postojali. To nije bilo organizovano. Da jeste, znao bih za to“, kaže on.
Šta je s presudama iz Haga koje su utvrdile drugačije?

„Hag je prevaren lažnim svjedočenjima. Te žene su lagale“, kaže Lasica.
IWPR je brojne prolaznike u zelenilom bogatom centru Foče pitao za mišljenje o Tribunalu i ratnom naslijeđu u njihovom gradu. Razgovor su odbili svi osim 35-godišnje Sonje Pavlović koja je odrasla u Foči i koja radi u opštini. Ona ne poriče postojanje zatvora za žene.

„U ratu sam bila dijete i nisam shvatala šta se dešava kada su silovanja u pitanju. Činjenica je da je silovanja i zločina bilo na svim stranama. To govorim kao žena, ne kao Srpkinja“, kaže ona.

Sonja kaže da su, generalno, stanovnici Foče „potpuno nezadovoljni“ radom Tribunala, te da on nije ni najmanje doprinio pomirenju.
„Svako ima svoju priču. Naravno da će Srbi reći da su muslimani najgori i obrnuto“, kaže Sonja, dodajući da Srbi još uvijek nemaju kontakt s bošnjačkim povratnicima.

Ona, međutim, ne poriče ono što se desilo tokom rata niti odbacuje presude Tribunala.

„Ne mogu objasniti poricanje. Ne vidim smisao u tome. Desio se rat i to je bio težak period. Ne možemo zaboraviti, ali moramo ići dalje.“

POTREBNO JE POMIRENJE NA LOKALNOM NIVOU

U nekim dijelovima BiH, pripadnici različitih etničkih grupa žive jedni pored drugih u nelagodnom suživotu. Nekoliko hrvatskih sela nalazi se iznad Stupnog Dola, a u podnožju je Vareš, gradić s kojem također pretežno žive Hrvati.

Stupni Do je uvijek bilo bošnjačko seoce. I prije rata je u selu bilo svega pedesetak kuća, kaže 59-godišnji Mujčin Likić koji je u selu proveo cijeli svoj život.

U ranim jutarnjim satima 23. oktobra 1993. godine, selo su napale snage bosanskih Hrvata. Svi koji nisu uspjeli pobjeći izvedeni su iz svojih domova, opljačkani i, u slučaju nekoliko žena, silovani.

Veći dio sela je nakon toga spaljen. Najmanje 31 civil je ubijen tog dana. Među ubijenima su bili petero djece i dvije starice.
Komandant HVO-a Ivica Rajić se 2005. godine u Haškom tribunalu izjasnio krivim za hotimično ubijanje, krađu imovine i razaranje koji nisu bili opravdani vojnom nužnošću.

Rajić se izvinio porodicama žrtava, ali je ostao pri tvrdnji da nije naredio napad na Stupni Do. Kako su napad izveli „pojedinci i grupe koji su zvanično bili pod mojom komandom“, rekao je sudijama, „odgovornost se pripisuje meni“.

Prilikom izricanja presude, 12-godišnje zatvorske kazne, sudije su zaključile da je Rajićevo priznavanje krivice „pomoglo u utvrđivanju istine o zločinima počinjenim u Stupnom Dolu i Varešu. Ovo može doprinijeti pomirenju naroda bivše Jugoslavije i uspostavi trajnog mira u regiji“.

Međutim, stanovnici Stupnog Dola podozrivi su prema ideji da bi činjenice utvrđene na sudu mogle pomoći pomirenju.

„Nebitno je“, kaže Likić, koji je preživio masakr i vratio se u selo nakon što je ono nakon rata uz pomoć međunarodne zajednice obnovljeno. „Njegovo izvinjenje je nebitno. To je bila taktička igra kako bi dobio kraću zatvorsku kaznu. Kod druge strane ne postoji volja da se kaže šta se desilo.“
Likićev prijatelj Šaban Beganović pokazuje na nekoliko hrvatskih kuća iznad sela i kaže: „Kad mi obilježavamo godišnjicu zločina, oni slave“.

Neki Hrvati u Varešu, oronulom gradu koji je nekad bio živopisni rudarski centar, pozitivnije gledaju na odnose između dviju strana nego njihove komšije iz Stupnog Dola.

Dok sjedi s prijateljima u jednom malom kafiću, 45-godišnji Saša Šormaz kaže: „Više ne gledamo ko je ko. Vareš je uvijek bio multietnički grad. Ono što se desilo u ratu je politika“.

On priznaje da Hrvati slave dan kada su preuzeli Vareš od Armije BiH, ali dodaje da se taj dan obilježava početkom novembra, a ne 23. oktobra, kada stanovnici Stupnog Dola obilježavaju godišnjicu napada na to selo.

Šormaz dodaje da bošnjačka i hrvatska djeca školu pohađaju odvojeno, te da dolazi do sporadičnih nacionalističkih ispada, posebno tokom fudbalskih utakmica.

Šormaz, koji je bio pripadnih HVO-a tokom rata, tvrdi da je spasio tri ili četiri Bošnjakinje koje su tokom masakra pobjegle iz Stupnog Dola. Ne poriče zločine koje su počinili Hrvati i kaže da kao čovjek saosjeća sa žrtvama.

„Mislim da su mnogi svjesni onog što se desilo i niko ne želi zaboraviti žrtve, ali smatram da je pomirenje moguće. Volja postoji“, kaže on.

Međutim, Šormaz misli da Haški tribunal u tome ne može pomoći.

„Tribunal je politička institucija koja nije doprinijela pomirenju. To se mora desiti na lokalnom nivou. Važno je da je uspostavljen mir i da ljudi ne ubijaju jedni druge“, kaže on.

PREVELIKA OČEKIVANJA?

Neki analitičari tvrde da je nemoguće definisati naslijeđe Haškog tribunala u BiH i da je još prerano da to iko i pokuša.

„Mislim da se to ne može izmjeriti. Mislim da nije produktivno niti moguće odrediti da li je ICTY ispunio svoje ciljeve ili ne“, kaže istoričar Nielsen.

On je uporedio situaciju u BiH s onom u Njemačkoj šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je u toj zemlji poricanje nacističkih zločina bilo veoma uvriježeno i kada su neki bivši SS oficiri i dalje bili na vlasti.

„Koliko je trebalo Francuzima da priznaju zločine u Alžiru? Koliko je trebalo Špancima da priznaju zločine počinjene u vrijeme Franca? Situacija se mora postaviti u određeni kontekst. Veoma je teško suočiti se s prošlošću. Niko to ne želi uraditi“, kaže Nielsen.

Svi stručnjaci s kojima je IWPR razgovarao rekli su da su očekivanja koja žrtve i civilno društvo imaju od Tribunala uvijek bila previsoka, ali da su za to djelomično krive i izjave ICTY-jevih zvaničnika o pomirenju i utvrđivanju istorijskih činjenica.

„Postoji duboko ukorijenjen etnički narativ i ICTY je bio dovoljno naivan da misli da sud koji će utvrditi zvanične činjenice može odjednom sve promijeniti na terenu. Stvari ne stoje tako“, kaže Clark, predavačica na Univerzitetu Sheffield.

Iako je Tribunal prešao put od potpunog odsustva direktnog angažovanja na terenu do opsežnog programa koji danas uključuje inicijative za mlade, medije i lokalno stanovništvo, ostaje problem objašnjavanja kontroverznijih presuda javnosti, posebno ukoliko se one nakon žalbenog postupka znatno izmijene. (Za više informacija o ovoj temi temu vidi Da li preinačene presude podrivaju Haški tribunal?)

„Haške presude su tako kompleksne, ljudi neće na internetu pročitati 500 stranica izjava sudaca, a ne postoji velika volja da se presude adekvatno objasne“, kaže Clark. „Kad je presuda kontroverzna za jednu stranu, rezultat je često pobijanje verzije događaja u koju ta strana vjeruje. Vjerovanje u određeni etnički narativ pretvara se u oblik otpora prema Tribunalu. Ovakva situacija veoma je problematična.“

Prema riječima Preleca iz Balkans Policy Research Group, „svaka etnička grupa i dalje smatra da joj je učinjena nepravda“

„Bošnjaci smatraju da se, s obzirom na to da su bili malobrojni, previše pažnje usmjerava na njihove zločine. Srbi smatraju da se previše pažnje usmjerava na njihove zločine, a premalo na njihove žrtve. Hrvati misle da je previše Hrvata [optuženo], iako ih je relativno malo u Bosni“, kaže Prelec, dodajući da svaka strana ima legitimne argumente.

„Nemoguće je otvoriti ovakve teme bez traumatiziranja ljudi“, kaže on.

Stajalište da je Tribunal antisrpski veoma je uvriježeno uprkos oslobađanju nekih veoma uticajnih srpskih lidera, uključujući bivšeg general-pukovnika JNA Momčila Perišića.

„Objašnjenje da je ICTY na osnovu ovih suđenja utvrdio istinu postaje dio narativa o viktimizaciji Srba prema kojem je Tribunal zavjera protiv Srba, te se stoga i sve njegove presude posmatraju u tom svjetlu“, kaže Kerr s Kraljevskog koledža.

Kada je riječ o utvrđivanju istorijskih činjenica, „sam Tribunal ne može promijeniti stajališta ukoliko se na terenu ne dešava nešto što ih mijenja“.

„Možda bi fokus promišljanja o njegovom nasljeđu i uticaju trebalo da bude ono što njegov rad znači žrtvama.“

„MORALNA SATISFAKCIJA“ NAKON USPJEŠNIH SUDSKIH PROCESA

ICTY je mnogim članovima porodica žrtava i preživjelima pružio pravdu i ustanovio određene činjenice o onome što se dešavalo u ratu.

Hatidža Mehmedović je u Srebrenici izgubila dva sina i muža.

„Nama žrtvama niko ne može vratiti naše voljene, ali nam te presude pružaju određenu moralnu satisfakciju, jer oni koji su planirali i izvršili zločine nad članovima naših porodica služe svoje kazne i u zatvoru su“, rekla je ona za IWPR. „Važno je da ICTY postoji kako bi buduće generacije znale šta se ovdje desilo tokom rata. Ostat će ogromna arhiva dokaza da svjedoči umjesto žrtava, kada nas više ne bude.“
Ona dodaje da je, uprkos svojim manama, „Haški tribunal doprinio utvrđivanju istine i patnju žrtava bar malo olakšao“.

Hasan Nuhanović, bivši prevodilac holandskih mirovnih snaga u Srebrenici koji je izgubio roditelje i brata u ovom masakru, kaže da se njegovo mišljenje o Tribunalu tokom godina „mijenjalo“.

„Moja su očekivanja prije 15 godina bila mnogo veća nego danas. Žrtvama, preživjelima i porodicama žrtava trebalo je mnogo godina da shvate do koje će mjere pravda uopšte biti zadovoljena“, kaže Nuhanović. „Naša dužnost je da budemo nezadovoljni. Nikad nećemo moći reći da smo zadovoljni, nikad.“

„Međutim, uvijek sam smatrao da nikad ne smijemo učiniti ništa što podriva kredibilitet Tribunala, jer on nema alternativu kada je, recimo, genocid u Srebrenici u pitanju. Zašto bismo podrivali jedinu ad hoc međunarodnu instituciju na planeti koja se bavi ovim pitanjem? Tribunal se uvijek može osloniti na mene, na ljude koji su preživjeli genocid u Srebrenici. U nama će uvijek imati podršku.“

Nuhanović dodaje da Tribunal mora osigurati da Sud BiH, koji je osnovan 2005. godine uz pomoć međunarodne zajednice, i drugi bh. sudovi mogu samostalno i efikasno suditi ratnim zločincima.
„

Moja poruka Tribunalu uvijek je bila da ne može reći da je obavio posao i prestati s radom dok ne osigura da Sud BiH i Tužilaštvo imaju sve neophodno za nastavak rada. Tribunal mora učiniti sve što je u njegovoj moći da bh. sudovima pruži finansijsku, političku i svaku drugu podršku kako bi oni mogli nastaviti s radom“, kaže Nuhanović.

PRAVNI ARHIV PREDSTAVLJA POSTIGNUĆE

Tribunal je u proteklih 20 godina mnogo postigao. Uspio je privesti pravdi svakog bjegunca sa svog spiska, uključujući Karadžića i Mladića. Obojica su uhapšeni u Srbiji nakon što su bili u bjekstvu 13, odnosno 16 godina i trenutno se protiv njih vode postupci.

„Činjenica da imamo zemlju u kojoj vlada mir – iako se suočava s mnogim problemima – ali je ipak relativno normalna zemlja u kojoj ljudi pričaju u priključivanju Evropskoj uniji, jeste naslijeđe Tribunala, kao i činjenica da su ljudi poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića i [političkog vođe bosanskih Hrvata] Darija Kordića isključeni iz političkog života zemlje i zamijenjeni ljudima koji se ne povezuju s ratnim zločinima”, kaže Prelec.

On dodaje da je Tribunal otkrio i veliki broj informacija zbog kojih je rat u BiH „vjerovatno jedan od najbolje dokumentovanih ratova u istoriji“.

Procjenjuje se da je Tribunal tokom svog rada prikupio pet miliona stranica sudskih dokumenata i više od 70.000 sati audio-vizuelnih snimaka iz sudnica. Osim toga, kako se procjenjuje, Tužilaštvo je prikupilo deset miliona stranica dokaza u vidu dokumenata, skoro 14.000 predmeta i skoro 10.000 drugih audio-vizuelnih podataka.

Prema riječima glasnogovornice Tribunala Magdalene Spalinske, uprkos izjavama koje su tokom godina dali sudski zvaničnici, ambiciozni ciljevi poput pomirenja „nisu zadatak sudova, posebno ne Tribunala, koji ima veoma određen i ograničen mandat“.

„Kako su pokazala iskustva iz drugih zemalja, poput onog Komisije za istinu i pomirenje u Južnoj Africi, za pomirenje je obično potrebno mnogo više od sudske presude i ono je više pitanje kojem treba da se posvete civilne vođe i ljudi na čelu zajednica“, stoji u pismu koje je Spalinska poslala IWPR-u. „Iako je ono što se dešava u sudnici relevantno za proces pomirenja, posebno zbog toga što doprinosi poštivanju i razumijevanju vladavine zakona i utvrđivanju činjenica o zločinima, potreban je širi dijalog u poslijeratnim društvima, na nacionalnom i ponekad transnacionalnom nivou. Lokalne zajednice su pravi pokretači pomirenja.“

Iako se na internet stranici Tribunala govori o njegovom doprinosu utvrđivanju istorijskih činjenica, Spalinska tvrdi da to „nije primarni mandat ovog suda“.

„Procesi na Tribunalu obrađuju tvrdnje o krivičnoj odgovornosti pojedinaca. Odluke Tribunala temelje se na presudama u vezi s tačkama optužnice koje se, opet, temelje na dokazima koje predstave strane u postupku“, kaže ona. „Nije na Tribunalu da napravi konačnu evidenciju sukoba, nego da utvrdi individualnu krivičnu odgovornost.”

Iako će se o ostavštini ICTY-a na terenu još dugo raspravljati, među stručnjacima postoji konsenzus da je ovaj sud donio mnogo toga dobroga.

„Mislim da je [ova institucija] vrijedna. Jasno, Srbi joj se najžešće protive. Tokom istraživanja koje sam provela među Bošnjacima zaključila sam da su oni nezadovoljni [kratkim] kaznama i činjenicom da, prema njihovom mišljenju, pred sud nije izveden dovoljan broj ljudi, ali prevladava osjećaj da su ipak sretni što on postoji“, kaže Clark. „Imamo ratne zločince koji su još uvijek na slobodi, ali bilo bi ih mnogo više da nije Tribunala.“

Istoričar Nielsen dodaje: „Ne možemo uraditi ono što naše sretne kolege biolozi rade. Ne možemo jednostavno ponoviti eksperiment kako bismo utvrdili rezultat ukoliko uklonimo jedan od faktora. Ne mogu znati kako bi svijet bez Haškog tribunala izgledao, ali sam prilično uvjeren da bi bio gori“.

Rachel Irwin izvještava za IWPR iz Haga. Velma Šarić je obučena novinarka IWPR-a u Sarajeva.