Haviv: Svijet duguje Srebrenici liniju spasa

 

Nije dovoljno doći samo na godišnji ukop žrtava i komemoraciju, nego preživjelim pomoći da dostojanstveno žive, kaže čuveni fotograf Ron Haviv.

Piše: Snježana Mulić-Softić

https://youtu.be/HhUHXRXTegk

(Video ustupila Galerija 11/07/95)

Krvave stope u snijegu, ženski leš u kojeg bijesni vojnik u maskirnoj uniformi zabija nogu, muškarac sa dignutim rukama uvis i bolno-molećivim izrazom na licu iza kojeg proviruju do zuba naoružani vojnici, grupa uplakanih žena koje stišću djecu u naručju, pod prekriven leševima, plastična vreća iz koje proviruje muška ruka, otac i sin u četničkoj uniformi koji poziraju ispred ruševina nekadašnjeg grada… detalji su sa fotografija slavnog američkog fotografa i novinara Rona Haviva, što ih je napravio u vrijeme ratova koji su pratili raspad Jugoslavije, a koje prate zločine počinjene od Vukovara, preko BiH, pa do Kosova.

Sklopljene u cjelinu pod nazivom “Blood and Honey: A Balkan War Journal” (Krv i med: dnevnik balkanskog rata), ove fotografije će od danas javnosti biti prikazane u sarajevskoj Galeriji 11/07/95.

Sa fotografijama, 20 godina nakon zadnjih – načinjenih na bh. ratištu, onih na kojima su žene i djeca u zbjegu iz Srebrenice, u Sarajevo je stigao i njihov autor – Ron Haviv.

‘Velike sile su mogle predvidjeti Srebrenicu’

“Mislio sam da će Srbi sve da pokore, zauzmu…, tako je strašno to izgledalo. Činilo se da nema nikakve šanse za Bošnjake i Hrvate da se odupru tom zlu”, kaže Haviv dok se pokušava sjetiti o čemu je razmišljao tog jula 1995. kada je u fotografirao grupe žena i djece iz Srebrenice, koji su prestravljeni i premoreni stigli u Tuzlu nakon višednevnog pješačenja, a nakon egzodusa, a potom i genocida u kojem su ubijene hiljade njihovih muževa, sinova, braće…

Haviv se uoči pada Srebrenice nalazio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je, kaže, bio u stalnom kontaktu sa kolegama u Sarajevu, kako stranim, tako i domaćim. I od njih je saznao da se “sprema nešto veliko u Srebrenici”.

“Znači li to da je svijet, zapravo, znao da će Srebrenica pasti i da će se tamo dogoditi zločin, koji je kvalificiran kao genocid, da su za to znali i strani novinari?”, pitamo ga, a on duboko udahne, šuti kratko i onda kaže:

“Razgovarao sam sa svojim kolegama koji su bili ovdje u Sarajevu. Oni su komunicirali sa Srebrenicom, ali su komunicirali i Bosanci. Tu je bio glavni štab UN-a, njegove trupe… oni su imali informacije sa terena. To da velike svjetske sile nisu znale, da nisu mogle predvidjeti šta će se dogoditi u Srebrenici, to mi izgleda neobjašnjivo. Mogli su da predvide tu mogućnost. Bila je baza UN-a u Srebrenici i zaista ne mogu da zamislim da neko ko ima srce i dušu, a ko je radio na visokim položajima u UN-u, nije predvidio da će se tako nešto dogoditi. Apsurdno mi je da su samo odlučili da srpske trupe tek tako uđu u Srebrenicu, a da nisu pretpostavili kakve bi mogle biti konsekvence. Ja sam došao kad je Srebrenica već pala. Htio sam otići tamo, ali je to bilo nemoguće, i jedino sam mogao otići u Tuzlu gdje je bio prihvatni centar za protjerane žene, djecu i starce”, kaže Haviv.

Smeta mu što se genocida u Srebrenici svijet uglavnom sjeti jednom godišnje, a onda, sve utihne.

“Svijet duguje Srebrenici liniju spasa”, kaže, objašnjavajući kako nije dovoljno doći samo na godišnji ukop žrtava i komemoraciju, nego preživjelim pomoći da dostojanstveno žive.

Neke od njegovih najpoznatijih fotografija iz rata u BiH su nastale u Bijeljini, u logorima Manjača i Trnopolje i opkoljenom Sarajevu, a fotografija koju svijet pamti je svakako ona na kojoj je Željko Ražnatović Arkan, sa mladunčetom tigra u ruci, dok s njim, na tenku, poziraju vojnici iz njegove jedinice Tigrovi.

Poziranje zločinaca

To nije jedina fotografija na kojoj oni koji su činili zločine poziraju Havivu. Veoma je upečatljiva i ona iz razrušenog Vukovara u kojem otac i sin, jedan u četničkoj uniformi sa šubarom i kokardom na glavi, a drugi sa šeširom cilindrom, poziraju baš kao da su odjenuli kostime za neku pozorišnu predstavu.

Pitamo ga kako je moguće da su ljudi koji su počinili zločine tako javno pozirali, kao da nisu ni pokušavali sakriti to što su uradili.

“Mislim da se većina njih u tom trenutku osjećala apsolutno superiornijim od žrtava. Na fotografijama se vidi kako oni ispoljavaju veliku i ekstremnu dozu arogancije i superiornosti. Njih u tom momentu uopće nije zanimalo šta ja mislim, šta drugi ljudi misle o njima, o onome šta čine, jer su mislili da su u pravu. Oni uopće nisu razmišljali o posljedicama koje će te fotografije jednog dana izazvati, da će one jednog dana biti dokaz na suđenju. Ali, mislim da su u svim ratovima na Balkanu, posebno kada je riječ o ratu u BiH, sve strane vremenom shvatile kolika je moć i značaj tih fotografija i poslije ih je bilo puno teže uhvatiti u takvim situacijama.”

Iako je i sam nosio glavu u torbi, Haviv nije prestajao fotografirati i svijetu slati dokumente zločina. Ipak, ponekad je bilo teško gledati ljude kako umiru, kako ih vode na strijeljanje.

“Da li ste se pitali šta žrtva misli o vama dok je fotografirate u njenim posljednjim trenucima života – da li možda misli da ste na strani agresora ili od vas očekuje spas?”

“U većini slučajeva ljudi uopće nisu obraćali pažnju, niti su primjećivali da sam tu prisutan. U to vrijeme dešavalo se puno stvari i oni su većinom brinuli kako da prežive, da spase svoje porodice, izvedu ih na sigurno. U jednom slučaju, to je bilo u Bijeljini, kada su naoružani ljudi zarobili muškarce i jednog od njih prisiljavali da legne, a on je podigao ruke u zrak i pogledao prema meni. Po tom njegovom molećivom izrazu lica, tom gestu, pretpostavio sam da želi da mu pomognem. Ali, ono što je žalosno je to da ja nisam mogao ništa učiniti osim da to zabilježim svojim fotografskim aparatom. Mislim da je ovaj slučaj najočitiji primjer, da ilustrira taj momenat kada sam pomislio šta on misli o meni, da se možda pita: hej, kako to da mi ovaj stranac ne može pomoći.”

Haviv, kaže, nije dozvoljavao da ga savlada osjećaj nemoći, već je sebi dao zadatak – da ostane cijeli rat i nastavi snimati.

“Shvatio sam da je veoma važno da ja sve to zabilježim, da registrujem te zločine, te dokaze na osnovu kojih će se kasnije oni koji su to počinili, moći pozvati na polaganje računa. U slučaju BiH, ja sam odlučio da svjetskim političarima ne dam šansu da kažu da za nešto nisu znali i uporno sam im podastirao te dokaze pred nos.”

Manipuliranje fotografijom

Sretan je što su njegove fotografije doprinijele da istina o zločinima u BiH dođe do javnosti, a naročito do odgovornih. Većina njegovih fotografija na kojima su Arkanovi Tigrovi, a koje su snimljene u Bijeljini početkom 1992,  kao i one iz koncentracionih logora u Manjači i Trnopolju,  korištene su kao dokazni materijal u optužnicama i presudama ratnim zločincima pri Međunarodnom tribunalu u Hagu.

Kaže da je fotografija na kojoj su Arkanovi Tigrovi, a koja je nastala sedmicu prije napada na Bijeljinu, zapravo najzaslužnija što se saznala istina o toj jedinici i njenim zlodjelima. Tom fotografijom, na kojoj su Tigrovi naouružani do zuba, Haviv je, kaže, političarima pokazao šta će se desiti nenaoružanim i bespomoćnim civilima, ako ih na vrijeme ne spriječe.

A, iako je danas fotoaparat dostupan skoro svakome i na svakom pedlju planete, Haviv ne vjeruje da posao fotoreportera gubi svoj smisao.

“Ne, nipošto. Moj posao kao autora, kao novinara i fotografa se posmatra kao autentičan pokušaj da se nešto zabilježi. Kada to radi profesionalac, onda se kod ljudi stvara povjerenje da se u nas vjeruje, a pogotovo zato što se danas fotografijom jako puno manipulira. Nedavno se pojavila fotografija dječaka i djevojčice koji se grle, a za koju je rečeno da je iz Nepala. Međutim, radi se o tome da je fotografija napravljena u Kini prije šest godina. To nema nikakve veze sa Nepalom i zemljotresom, ali je ta fotografija toliko postala viralna i svijet je za njom poludio.  Zatim je poznata fotografija dječaka koji je legao u grob pored mrtve majke, za koju su rekli da je prizor iz Sirije, a radi se o fotografiji načinjenoj prije deset godina u Saudijskoj Arabiji.”

A neki blogeri iz Rusije, lani su preuzeli moju fotografiju Tigrova iz Bijeljine, koja je nastala 1992. godine, i rekli su da su to Ukrajinci koji vrše zločine protiv ruskog stanovništva. I ljudi su povjerovali u tu, preko 20 godina staru, fotografiju – Rusi su ih uspjeli ubijediti da su Arkanovi Tigrovi zapravo Ukrajinci.

Građansko novinarstvo, također, ima svoju ulogu i može biti korisno, ali je vrlo važno da javnost zna tačno odakle neka fotografija dolazi, da je sto posto sigurna u autentičnost. Ne želim reći da pravi profesionalni novinari ne mogu pogriješiti, ali je vrlo važno ko piše, ko fotografira, kako se odvija ta interakcija između autora i objekta”, zaključuje Ron Haviv.

Izložba “Blood and Honey: A Balkan War Journal” bit će postavljena u Galeriji 11/07/95 u periodu od 12. maja 2015. do 20. aprila 2016. godine.

Izvor: Al Jazeera, objavljeno 12.05.2015.