Ljudskost sa ženskim licem u Bosni i Hercegovini

Piše Doc. dr Zilka Spahić-Šiljak

 

I žene su ljudi, uporno su govorile feministice, nadajući se da o tome nećemo morati pričati u 21. stoljeću. Taman kada smo pomislile da o tome ne moramo više govoriti pokazalo se da je potrebno usvojiti još jedan međunarodni dokument koji će dodatno izvršiti pritisak na međunarodne i nacionalne pravne subjekte da osiguraju ravnopravno učešće žena u svim oblastima života. Tako je i usvojena UN Rezolucija 1325 o ženama, miru i sigurnosti (2000), kao podrška međunarodnom pravnom okviru za zaštitu ženskih ljudskih prava.

Prošlo je više od šest decenija od kako je usvojena Univerzalna deklaracija o osnovnim pravima i slobodama (1948) u kojoj se po prvi put garantiraju jednaka prava svim ljudima (human beings), a ne samo muškarcima (men) kako su to do tada regulirale poznata američka Povelja o pravima (1776) i francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789). Eleonor Roosvelt se borila da u tekstu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima bude korišten rodno osjetljiv jezik, a ne jezik muške norme. Nakon toga uslijedilo je usvajanje brojnih međunarodnih i evropskih dokumenata o ljudskim pravima, uključujući i CEDAW konvenciju kao najobuhvatniji instrumentarij za zaštitu ženskih prava, jer uključuje građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava, s ciljem da bude pravno obavezujuća. Sve to nije bilo dovoljno, već je iznova trebalo podsjetiti države da se pridržavaju potpisanih obaveza.

Kroz Rezoluciju 1325 namjera je bila zahtijevati kako rad na prevenciji sukoba tako i aktivno uključivanje žena u procese izgradnje mira. Žene i djeca najviše trpe u ratovima, a žensko tijelo se često koristi kao bojno polje preko kojeg se prelamaju različiti etno-nacionalni interesi. Silovanje je korišteno kao moćno sredstvo otjelovljenja takvih politika, žensko tijelo (teritorij) jedne nacije ili etnije bi se okupiralo i iskoristilo za rađanje vojnika druge nacije, čemu smo svjedočili u masovnim silovanjima na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini.

Rezolucija 1325 još jednom želi naglasiti da je od iznimne važnosti da žene budu subjekti svoje sudbine i aktivne sudionice kreiranja politika u svojim zajednicama i državama. Žene u malom procentu participiraju na pozicijama moći, pa, stoga, niti imaju priliku kreirati sukobe niti pregovarati o miru.

Tome smo svjedočili i na Balkanu u ratovima devedesetih godina u kojima su žene bile ne samo objekti etno-nacionalnih politika već, nažalost, i proponenti takvih politika, jer žene nisu prirodno determinirane za mirotvorstvo, iako su zbog svojih društvenih uloga više okrenute komunikaciji i mirovnom rješenju konflikta.

Moje iskustvo u Bosni i Hercegovini u proteklih 25 godina svjedoči o tome da su žene u svojim lokalnim zajednicama gradile mir tokom rata i nakon rata i da su to bile pripadnice različitih etničkih, religijskih i nereligijskih identiteta. Kako jedan veliki autor mirovnih studija, Johan Galtung, tvrdi da izgradnja mira počinje onog momenta kada i sam konflikt, tako su i žene u BiH, pokazujući lice ljudskosti i u najtežim trenucima svoga života, gradile mir, a da toga nisu bile ni svjesne, jer su, kako kažu, samo radile ono što im je savjest nalagala ili, bolje kazano, dosljedno su svjedočile svoju ljudskost. Tek su kasnije naučile da to artikuliraju kao mirovni aktivizam. Iako su brojne žene radile na izgradnji mira u svojim lokalnim zajednicama, ali i šire, njih još uvijek nema u pregovorima na kojima se donose bitne odluke o miru i strategijama za provedbu mirovnih sporazuma. Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do brojnih drugih mirovnih pregovora žene nisu pozvane za pregovaračke stolove i niko i ne pomišlja je to važno, a vjerujem da većina političkih lidera koji vode BiH i ne zna za Rezoluciju 1325.

Na temelju moga istraživanja o ženama i mirotvorstvu u periodu od 2011‒2013. godine pokazalo se da su žene predano radile preko dvije decenije na izgradnji mira, a da njihovi napori nisu vidljivi niti adekvatno vrednovani u društvu. One same nemaju vremena raditi na promociji svoga rada, jer je većina njih zaokupljena time da se što više uradi, da se što više postigne, a za priču će, kažu, imati vremena kada odu u penziju. Njihove priče pokazuju snagu ljudskosti koja može nadići sve podjele, nametnutu mržnju i strah od drugoga, od komšija i prijatelja s kojima se do rata živjelo u miru. Mirotvorke iz BiH su heroine, ali nisu svetice. Kao obične žene sa neobičnim mirovnim iskustvima i snagom duha i ljudskosti, pokazuju svima nama da je moguće napraviti promjenu samo ako se usudimo iskoračiti naprijed i ako smo u stanju savladati strahove koji petrificiraju većinu ljudi pa nisu u stanju reagirati kao odgovorna ljudska bića na nepravdu i nasilje.

Priče BiH žena, također, pokazuju da su one radile na provedbi Rezolucije 1325 mnogo prije nego što je sama Rezolucija usvojena 2000. godine. Rezoluciju su samo prigrlile i koristile kao još jedan alat koji može biti od koristi u promociji ženskih ljudskih prava i izgradnje mira. Njihov rad obuhvata širok spektar aktivnosti u lokalnim zajednicama, ali i zajednički koordiniran rad na usvajanju zakona i donošenje politika važnih za implementaciju Rezolucije 1325. Ono što je posebno fascinantno u njihovom radu je duboka vjera da rade dobre stvari i da, bez obzira na prepreke, treba ustrajati u tome i tražiti rješenje. Prepreka je mnogo, a među značajnije su istakle sljedeće: a) patrijarhalnu kulturu sa rodnom hijerarhijom; b) ekonomsku ovisnost i siromaštvo žena; c) nedostatak institucionalne podrške i dominaciju etno-nacionalizma; d) strah da se ne izgube stečene pozicije i e) nerazumijevanje koncepta mirotvorstva.

Patrijarhalna kultura i rodna hijerarhija

Većina mirotvorki koje sam intervjuirala navodila je sjajne primjere angažiranosti žena u lokalnim zajednicama kroz svoje priče, što je u nekim slučajevima izgledalo kao esencijaliziranje ženskog mirotvorstva. Naime, posvjedočile su da su žene, zapravo, na svojim plećima nosile veliki teret rata i postratne obnove. Muškarci su se vraćali iz rata i bili zaokupljeni traumama koje su preživjeli, a žene kao da nisu imale svoje traume, činile su sve da njihove porodice prežive i grade novi život. Danka Zelić iz B. Grahova govori o srpskim povratnicama u tom dijelu BiH kojima je pomagala nakon rata i zbog toga trpila veliki pritisak svoje, hrvatske zajednice. Žene u povratničkim selima bi s njom razgovarale o svemu, ali kada je trebalo donijeti neku odluku, recimo da se pohađa seminar ili da se dodijeli humanitarna pomoć, onda bi zvale muža ili oca ili svekra da tu odluku donese. Kako Danka svjedoči, žene su obavljale svu logistiku, sav posao, svu komunikaciju, ali odluke su donosili muškarci. Svojim zalaganjem je djelomično uspjela ubijediti žene da je važno da se i same angažiraju i da učestvuju u donošenju odluka, kako u svojoj porodici tako i u zajednici. No, kako i sama kaže, dug je put do pune ravnopravnosti, ali ona ne odustaje, jer za nju, kao i za druge mirotvorke, mir nema alternativu.

Ekonomska ovisnost i siromaštvo

Za očekivati je da u zemljama Balkana nakon rata siromaštvo pogađa većinu stanovništva. To dakako najviše utječe na žene, jer žene općenito vrlo malo naslijeđuju porodičnu imovinu, što je posebice izraženo u ruralnim sredinama, pa onda i nisu u prilici da donose odluke niti da neovisno pokreću poslove. Takva iskustva su imale mirotvorke na terenu kada su radile na programima povratka i obnove, kada su pokušavale, baš na temelju Rezolucije 1325, da pokažu kako je važno da žene budu uključene, da se njima dodijele grantovi, a ne muškarcima. Međutim, suočavale su se sa formalno-pravnim preprekama vlasništva imovine koje je u većini slučajeva bilo na ime muža ili svekra. Jednu takvu situciju iznosi u svojoj priči i Nada Golubović iz Banjaluke, koja je radila na izgradnji mira kroz povezivanje sela na entitetskim linijama u Zapadnoj BiH. Muškarci su se bunili zašto se njihovim ženama dodjeljuju krave i druga sredstva za obnovu farmi, ali je onda jedan stari deda objasnio mladim muškarcima da ne treba da se bune, jer je zemlja njihova, štale su njihove, žene su njihove, pa i stoka koju one dobiju bit će posredno njihova, bez obzira što ih nevladine organizacije dodjeljuju na ime njihovih žena. Iz ove anegdote se, zapravo, ogleda pravo stanje stvari na terenu koje ženama, zbog ekonomske ovisnosti, ne dozvoljava značajniji iskorak.

Međutim, mirotvorke su nastavile da, kroz programe ekonomskog osnaživanja, motiviraju žene da se više angažiraju i zauzimaju za sebe i da, kroz sticanje ekonomske neovisnosti i dodatnog obrazovanja, budu spremne da izbore povoljniji položaj sa sebe, ali i za druge žene. Vjeruju da je ekonomska neovisnost ključna za postizanje ravnopravnosti u porodici i društvu i u tom pravcu nastavljaju djelovati.

Nedostatak institucionalne podrške i dominacija etno-nacionalizma

Da bi se provela bilo koja međunarodna norma ljudskih prava ili državni zakon potrebna je institucionalna podrška koja će, kroz adekvatne politike djelovanja i finansijska sredstva, osigurati da te norme zažive na terenu. Sve zemlje Balkana su ratificirale i CEDAW i Rezoluciju 1325 i imaju zakone koji reguliraju pitanja ravnopravnosti spolova, ali njihova provedba je vrlo slaba. Žene su još uvijek podzastupljene na mjestima odlučivanja, a kada i dobiju šansu za to onda je to u najvećoj mjeri omogućeno kroz političke partije koje svoj rad utemeljuju na etno-nacionalnim programima. Kada žene i dođu na pozicije odlučivanja onda one više vode računa o interesima svoje političke partije nego o interesima žena, pa će i kada zastupaju interese žene to činiti parcijalno, uglavnom za žene iz vlastite etničke i nacionalne grupe. Etno-nacionalna kompartmentalizacija prisutna je u svim oblastima, pa umjesto provedbe Rezolucije 1325 imamo zagovaranje učešća žena u kreiranju i provedbi mira, ali pod uvjetima zasnovanim na temeljima etno-nacionalnih ideologija na vlasti.

Jedna od mirotvorki, Radmila Žigić iz Bijeljine, kroz svoj novinarski angažman borila se koliko je mogla da trgovina ljudima i seksualno izrabljivanje žena i nasilje u porodici budu opći društveni problemi, a ne problemi jedne etničke grupe. U svom radu nailazila je na otpore, ali i nerazumijevanja samih žena koje podliježu pritisku etno-nacionalnih ideologija, pa ona sa žaljenjem konstatira da dijaloška scena u BiH nije građanski orijentirana, već etnički i nacionalno i dokle god je tako teško će biti provesti Rezoluciju 1325. Naravno, ona, kao ni druge mirotvorke, ne odustaje, već nastavlja stvarati mala ostrvca dijaloga i pomirenja za koja se nada da će jednoga dana tvoriti jednu mirnu i uređenu zemlju u kojoj neće biti toliko važno kojoj etniji se pripada, već koliko ljudskosti i rada je neko spreman uložiti za zajedničku dobrobit.

Strah da se ne izgube stečene pozicije

Još jedan od razloga zbog čega provedba Rezolucije 1325 nije zaživjela ni nakon 15 godina je i strah samih žena da ne izgube stečene pozicije. Naime, u patrijarhalnom društvu pojedine žene uspijevaju izgraditi karijeru i dobiti određene pozicije u politici, ali to ne znači da većina ima priliku ravnopravno se natjecati za mjesta odlučivanja u politici ili biznisu i biti izabrana isključivo na temelju svoga znanja i iskustva. Žene koje su već na pozicijama uglavnom nisu rodno osjetljive i vrlo često su uplašene za vlastite pozicije i neće ništa uraditi da pokrenu određena pitanja koja će dovesti do promjena. Uglavnom će se braniti time da su sve stekle svojim radom, što je možda tačno samo u manjem broju slučajeva i, od ogromnog straha da ne izgube stečeno, neće ništa uraditi da omoguće i drugim ženama ravnopravnije učešće na mjestima odlučivanja. S tim se susretala i Sabiha Husić, mirotvorka iz Zenice, koja se nadala da će dobiti podršku žena na vlasti i da će lakše pokrenuti određene inicijative za definiranje statusa žena koje su preživjele ratno silovanje i nasilje u porodici. Nailazila je na zidove šutnje i nečinjenja, što je ona razumjela kao strah od gubitka stečenog, ako se usude pokrenuti pitanja koja izlaze iz okvira interesa etno-nacionalne grupe na vlasti. Samo prisustvo žena na pozicijama moći ne znači mnogo ako one nisu rodno osviještene. Rodno neosviještene žene izgledaju kao ”počasni” muškarci na pozicijama moći. Ovakvo stanje nije obeshrabrilo ni Sabihu ni druge mirotvorke u tome da uporno insistiraju na pitanjima zaštite žena koje su preživjele ratno silovanje I, samo zahvaljujući njihovoj velikoj upornosti, u pojedinim dijelovima BiH potpisani su prvi protokoli o zaštiti svjedoka i zakonski je reguliran status žrtava silovanja i nasilja. Njihova borba se nastavlja, a dio te borbe je senzibilizacija žena na političkoj sceni.

Nerazumijevanje koncepta mirotvorstva

Jedna zanimljiva opservacija mirotvorke iz Sarajeva, Amre Pandžo, odnosi se na nerazumijevanje koncepta mirotvorstva. Naime, kada se ljudima pokuša objasniti da se neko bavi mirotvorstvom to uglavnom izgleda apstraktno. Njena majka bi joj znala reći da, i nakon svih godina njenog mirovnog aktivizma, ona još uvijek ne zna čime se točno njena kćer bavi. To nije ništa novo, jer su takva iskustva imali mirotvorci diljem svijeta, kao npr. John Paul Lederach, poznati znanstvenik i mirovni aktivista. Na terenu je, kaže, često morao opisno odgovarati na pitanje čime se on to bavi, jer ljudi izgradnju mira još uvijek ne vide kao stvarni posao, već kao dio svakodnevne komunikacije i razrješavanja ličnih ili grupnih konflikata.

Razlog tome je nedovoljna informiranost i nedovoljno poznavanje koncepta mirotvornog rada koji treba da bude vrednovan i priznat kao i bilo koji drugi posao, jer zahtijeva umješnost, vjeru i posvećenost.

Mirotvorke iz BiH pokazuju kako izgleda ljudskost sa ženskim licem. Ljudskost koja se ne srami i stotinu puta pokucati na jedna vrata da bi se dobila podrška za žene i djecu žrtve rata i nasilja, da se usvoje potrebni zakoni, da se donesu adekvatne politike koje će omogućiti ostvarivanje osnovnih prava i sloboda ne samo ženama nego i svim drugim marginalnim grupama u društvu. Njihova ljudskost je umivena snažnom empatijom, etikom brige i pravde. Isto tako, njihova ljudskost ih pokreće da se i žestoko bore i zauzimaju za prava žena i da se suprotstavljaju diskriminaciji i isključivanju. I dalje nam valja ponavljati da su i žene ljudi, jer je očito da tu poruku mnogi ne razumiju niti je žele razumjeti i prihvatiti.

 

Autorka je Doc. dr, istraživačica na Stanford University, i program direktorica TPO Fondacije Sarajevo

 

Više o ovoj temi može se pročitati u knjizi autorke, Sjaj ljudskosti ‒ životne priče mirotvorki iz Bosne i Hercegovine (TPO Fondacija Sarajevo, 2013) ili Shining Humanity—Life Stories of Women Peace-builders in Bosnia and Herzegovina (TPO Foundation, Sarajevo, 2013; Cambridge Scholar Publishing, 2014)