„Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992–1996. godine“

Pred vama je prva knjiga iz serije publikacija o zatočeničkim objektima u Bosni i Hercegovini od početka 1992. do aprila 1996. godine.

Prema podacima iz više izvora, uključujući evidencije udruženja logoraša, publikacije, knjige i medijske izvještaje, od početka 1992. do sredine 1996. funkcionisalo je oko 1.500 logora i drugih zatočeničkih objekata, od 24 sata do nekoliko godina. U ovoj knjizi prikazana su 322 logora i druga zatočenička mjesta u 15 opština, u kojima je bilo zatočeno najmanje 15.000 muškaraca, žena, djece, starijih osoba, bolesnih i ranjenih. Stotinu dvadeset sedam zatočeničkih objekata prikazano je na osnovu presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Višeg regionalnog suda u Düsseldorfu, Vrhovnog suda Norveške, sudova u Hrvatskoj, Suda BiH, kantonalnih sudova u BiH i Višeg suda u Beogradu, a ostalih 195 na temelju 524 izjave bivših logoraša, 78 medijskih izvještaja, 57 publikacija, 42 knjige i više desetina izvještaja međunarodnih i regionalnih organizacija za ljudska prava.

Sudski utvrđene činjenice i podaci prikupljeni terenskim istraživanjem pokazuju da su za vrijeme rata u BiH strane u sukobu zatočavale u većem broju civile nego vojnike: muškarci i žene, intelektualci, članovi političkih partija, predratni zaposlenici državnih institucija hapšeni su u gradovima, u kućama, stanovima, na poslu, na ulicama i u skloništima; seljaci su zarobljavani u šumama gdje su se skrivali, odakle su odvođeni u sela pod kontrolom vojske koja ih je zarobila, i korišteni u razmjenama za zarobljene vojnike i poginule borce. Za zatočavanje su korišteni predratni zatvori, prostorije za pritvor, kancelarije stanica javne bezbjednosti, SUP-a, Teritorijalne odbrane, barake JNA, hangari, skladišta, hoteli, moteli, robne kuće, saloni namještaja, restorani, fabrike, autobuske stanice, garaže, teretni vagoni, domovi JNA, vojni šator, rasadnici, sušionice, zemunice, osnovne škole, gimnazije, srednjoškolski centri, sportske dvorane, domovi kulture, fakulteti, studentski domovi, domovi zdravlja, bolnice, vojne ambulante, nogometni i rukometni stadioni, mrtvačnica na gradskom groblju Sutina, diskoteka, Rudnik uglja (Stanari), zadružni domovi, slastičarnice, privatne kuće, podrumi, štale, dvorišta, sela (Ševarlije, Gornji Pridjel, Sjenina u Doboju), šupe i drugi prostori i objekti koji nisu imali ni minimalne uslove za boravak osoba lišenih slobode i ratnih zarobljenika.

Stražari su po naređenju nadređenih izvodili zatočene muškarce da skupljaju ljudske leševe, kopaju grobna mjesta i ukopavaju leševe, kopaju rovove i tranšeje, često pod vatrom, uređuju borbene položaje, iznose stvari iz napuštenih kuća, skidaju krovove i drvenariju s napuštenih kuća. Korišteni su kao živi štit, prisiljavani da daju krv.

Djevojke i mlađe žene izvođene su van zatočeničkih objekata i bile izložene grupnom silovanju i seksualnom nasilju s fizičkim zlostavljanjem.

U hotelu “Una” u Bosanskom Novom, vojni policajac primoravao je zatočenike da pojedu list islamske vjerske knjige Ilmihal “da bi je bolje upamtili”. U Sportskoj dvorani “Partizan” u Brčkom, stražari su naredili čovjeku starijem od 70 godina da čita i pjeva četničku pjesmu. “On je rekao da ne vidi bez naočara. Vikali su: ‘Balijo, 4 ne znaš ćirilicu!’ Kaže: ‘Znam, star sam, ne vidim bez naočara.’ Natakli su mu sunčane naočare, smijali se i tražili da čita. Počeli su da ga udaraju i on je pao.” U logoru Luka u Brčkom, Monika Karan-Ilić, Goran Jelisić i drugi tukli su jednog zatočenika po cijelom tijelu, a onda ga je Monika šmrkom od vatrogasnog aparata udarila u glavu govoreći “gledajte kako pada od mog udarca”, pa bi mu naredili da ponovo ustane i nastavili ga tući, nakon čega je Monika donijela flašu sa sonom kiselinom i naredila da se njome umije. Jednog zatočenika na Pravnom fakultetu u Mostaru prisilili su da se skine go, tukli ga pendrecima i gumenim čekićima. Nekoliko puta su ga polijevali vodom. Nakon ispitivanja okačili su ga lisicama o klinove koji su bili zabijeni u zidove. Tu je ostao cijelu noć, a oko četiri ujutro ponovo su ga tukli. Zatočenika D. P., koji je držan u jednoj od prostorija mrtvačnice gradskog groblja Sutina u Mostaru, stražari su udarali šipkama i nogama od stolice, zabijali mu nož ispod noktiju i u prste ruke, a paljenjem su zagrijavali nož. Stražari su primoravali zatočenike da golim rukama hvataju žicu od struje pod naponom te da se potom uhvate za ruke i na taj način stvore krug, nakon čega su, da bi provodljivost struje bila bolja, po podu crkve, ispod nogu zatočenika, prolijevali vodu. Bilo je stražara koji su zatočenicima golim rukama čupali zdrave zube. Vezivali su ih za radijatore, lomili im ruke i noge, zavrtali spolne organe, primoravali da progutaju veću količinu soli. Jedan zatočenik bio je prisiljen da pojede kozji izmet, koji je stražar zalio ljudskom mokraćom. Drugom zatočeniku stražar je izvadio dren iz rane i natjerao ga da pije tečnost iz drena. Udarali su zatočenike križevima, svijećnjacima, kipovima svetaca po glavi i drugim dijelovima tijela, slikama svetaca, nabijajući im ih na glavu, tjerajući ih da jedu listove Biblije i drugih vjerskih knjiga, da pjevaju pjesme, nabijajući im na glavu, dok su pjevali, slike koje prikazuju križni put Isusa Krista.

Podaci također pokazuju da je u logorima i drugim zatočeničkim objektima najmanje stotinu zatočenika usmrćeno premlaćivanjem i hicima iz vatrenog oružja. Za vrijeme obavljanja prisilnih radova, posebno na linijama razdvanja, život je izgubilo najmanje dvadeset ljudi.

Zahvaljujući suđenjima pred MKSJ i domaćim sudovima, najveći broj ubistava je rasvijetljen, ali posmrtni ostaci najmanje još dvadeset ubijenih zatočenika nisu otkriveni.

Udruženja TPOS i CDTP duguju posebnu zahvalnost lokalnim udruženjima i udrugama logoraša koji su pomogli istraživačima da stupe u kontakt s bivšim logorašima i porodicama stradalih.

Publikacija je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije, Nacionalne zadužbine za demokratiju, “Rockefeller Brothers Funda” i “Civil Right Defendersa”. Njen sadržaj isključiva je odgovornost udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini i Centra za demokratiju i tranzicionu pravdu i ne odražava nužno stavove Evropske unije, Nacionalne zadužbine za demokratiju, “Rockefeller Brothers Funda” i “Civil Right Defendersa”.