Mirko Klarin, Rekom u Zagrebu i neuspjeh suočavanja s prošlošću

Tužna slučajnost da je praktično istog dana preminuo Mirko Klarin, čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u osnivanju haaškog suda i u tome da ovdašnje javnosti senzibilizira za tamošnja suđenja i u punom smislu riječi ih suoči s prošlošću, kada je okončano i okupljanje Rekoma u Zagrebu zaključeno sivim tonovima, postavlja nas pred pitanja jesu li sva ta nastojanja i silan uloženi trud imali smisla ili nisu?

Odgovoriti na ovo pitanje nije jednostavno, ali nam u odgovoru mogu pomoći dvije stvari. Prva je intervju povodom zagrebačke konferencije kojeg je Nataša Kandić, ključna osoba Rekoma dala tjedniku Novosti, a druga su rezultati istraživanja o odnosu mladih u Hrvatskoj prema ratnim zločinima, odnosno uopće njihovo poznavanje elementarnih činjenica, koje je istim povodom objavila Inicijativa mladih za ljudska prava. Nataša Kandić je ukratko, u otvoreno pesimističnom razgovoru, rekla kako je Hrvatska nakon ulaska u Europsku uniju prestala imati bilo kakav odnos prema temi regionalnog pomirenja, još manje je ostala angažirana na sudskom i svakom drugom suočavanju s vlastitim zločinima, s izuzetkom zajedničkog obilježavanja Oluje u Kninu i komemoracije u Varivodama prošle godine i kako je šampion suđenja u odsutnosti. Onog istog koje zamjera Srbiji. Progovorila je zatim i o potpunoj negaciji bilo kakvog suočavanja s prošlosti u Srbiji, o negativnoj ulozi Srbije po pitanju odnosa prema izbjeglim Srbima iz Hrvatske i relativizaciji vlastitih zločina na Kosovu te zaključila kako nikakve kulture sjećanja više nema, nego su na sceni ostale tek državne politike sjećanja, i to u svim postjugoslavenskim zemljama koje su prošle ratove. Što nju, naravno neće spriječiti da se i dalje bavi poslom kojim se bavi. Ovaj, po mnogo čemu prevratnički intervju bitan je zato jer je s najvišeg mjesta, od strane nekoga tko je uložio praktično kompletan život u to da ovdašnja društva suoči s prošlošću i pokrene te dovede do kraja proces pomirenja, priznata realnost da od toga neće biti ništa. To je iznimno tužno, ali je istinito i iscjeljujuće i možda otvori neke nove načine koji će polučiti veće efekte. Kad tome pridodamo činjenicu da je okupljanje Rekoma u Zagrebu, unatoč tome što su tamo govorili široj javnosti poznati ljudi, i to o bitnim temama, proteklo skoro u potpunoj medijskoj tišini, stvari postaju više nego jasne.

Osobno mislim da je kod ljudi koji su zadržali neko općejugoslavensko humanističko opredijeljenje i iskreno bili zgroženi nacionalizmom, ratom i njegovim posljedicama, među koje ubrajam i sebe – problem odnosa prema pitanju pomirenja i suočavanja bio u odbijanju očite činjenice da smo jednostavno temeljito poraženi. I da, slijedom toga, ne možemo nastupati kao da su pomirenje i suočavanje s prošlošću nešto što je samorazumljivo većini u društvu. Kad se pak stvari promotre iz perspektive činjenice da smo poraženi, onda situacija koja doista izgleda beznadežno, više nije toliko crna.

A kakva je ona stvarno svjedoči druga bitna stvar za razumijevanje teme, a to su rezultati navedenog istraživanja Inicijative mladih za ljudska prava kojeg je na Rekomu predstavila Anja Gvozdenović, s Instituta za društvena istraživanja. Po tom istraživanju, među mladima rođenima između 1992. i 2004. godine, njih 53 posto koji su danas u dobi između 18. i 30. godine života smatra da puno zna o ratnim zločinima koje su u Domovinskom ratu Srbi počinili nad Hrvatima. Ostatak, odnosno 47 posto ih tvrdi da o tim zločinima znaju tek ponešto ili ništa. Kad su međutim, u pitanju ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj omjeri su drugačiji – tek 18 posto mladih smatra da su dobro informirani o toj vrsti zločina, dok ih 82 posto tvrdi da o zločinima nad Srbima znaju tek ponešto ili ništa. Znanje mladih o ratnim zločinima hrvatske strane nad Bošnjacima u BiH još je skromnije – svega 10 posto ih izjavljuje da dosta znaju o toj temi, dok ih 90 posto tvrdi da o tome znaju tek ponešto ili ništa. Pridodamo li tome činjenicu da su prve informacije o ovim temama dobili u obitelji, druge iz razgovora s neposrednim sudionicima rata, a treće iz nastave u Vukovaru, stvari postaju jasnije. Na koncu, onda i ne čudi da među onom manjinom koja je uopće čula za Josipa Reihl Kira ili Milana Levara, njih tek 12 i 7 posto te ljude doživljava pozitivno, što je znatno manje u odnosu na Slobodana Praljka ili Tomislava Merčepa te da su na koncu potpuno zbunjeni oko većine ovih pitanja.

Sve navedeno dakle jeste porazno, ali samo ako stvari ne promatramo iz pozicije poraženih. Ukoliko pak prihvatimo poziciju prosvjetiteljske manjine, onda je i ovih desetak posto mladih ljudi koji su mimo svih očekivanja odlučili oduprijeti se većinskim stavovima, odličan osnov da se na njemu razvija neko alternativno društvo u budućnosti.

Što bi bio i neki generalni zaključak teksta o ovoj bitnoj temi. Da, suočavanje s prošlošću i projekt pomirenja nije uspio i polako odlaze sa scene oni koji su sve u to uložili, a da stvarnih rezultata nisu vidjeli, poput Borke Pavićević i Mirka Klarina. Ali, s druge strane, ostale su dokumentirane činjenice, tone prikupljenih dokaza i ostaje sav taj trud negdje zabilježen, makar i kod manjine i u podsvijesti većine i netko će ga kad-tad honorirati i shvatiti da imamo osnovu kako da krenemo dalje. Što ipak nije mala stvar.

Dragan Markovina

Peščanik.net, 16.12.2022.