Neispričane priče o proterivanjima porodica vojnih lica

“Ne mogu vjerovati da mi se sve to dogodilo. Zaista. Moj um ne može to shvatiti“, kaže 64-godišnja Slovenka Marinković dok sjedi u svom prijatnom stanu u Splitu, domu iz kojeg je prisilno iseljena tijekom rata.

„Za potrebe tužbe doktor me pitao da mu opišem kako sam se osjećala u trenutku kada se to događalo u mom stanu. Ja sam već plakala pri samoj pomisli na to. Rekla sam mu: jednostavno sam se stavila u poziciju da se to meni ne događa, inače bih poludjela“, dodala je ona.

Marinković je bila jedna od mnogih žrtava prisilnog, ponekad ekstremno nasilnog i gotovo isključivo nezakonskog iseljenja hrvatskih građana iz stanova koje je Jugoslavenska narodna armija (JNA) dala svojim zaposlenicima (vojnim licima i civilima), sprovedenog tijekom 1990-ih.

Većina iseljenih su bile žene koje su živjele same s djecom ili sa starijim članovima porodice i mahom su bili Srbi.

Naime, u vrijeme bivše socijalističke Jugoslavije prava na privatnu imovinu su bila ograničena. JNA je u vlasništvu imala između 35.000 i 40.000 stanova i kuća u Hrvatskoj, na koje su nasljedno stanarsko pravo imali njeni zaposlenici.

Kada je 1991. godine izbio rat, vojnici i naoružana lica su, ponekad uz pomoć vojne policije, nasilno provaljivali u mnoge takve domove i izbacivali one koji su u njima živjeli, a ciljani su bili uglavnom, ali ne isključivo, Srbi.

Neke od tih deložacija provedene su na temelju ‘rješenja o privremenom korištenju’ stanova Ministarstva obrane, a neke su provedene sasvim nezakonski, pod prijetnjom oružjem.

Budući da su mnogi od onih koji su bili uključeni u provođenje deložacija bili ili aktivni vojnici ili vojnici rezervisti, policija tvrdi da nema nadležnost nad ovim problemom te ostavlja sve vojnoj policiji, koja je većini njih progledala kroz prste.

Broj ljudi koji su nasilno i nezakonito bili izbačeni iz svojih domova u razdoblju između 1991. i 1997. godine i dalje je nepoznat, ali neke nevladine organizacije koje se bave ovim pitanjem procjenjuju da se otprilike radi o 10.000.

Iako su se neki od njih kasnije vratili u svoje stanove, nakon godina pravne borbe, drugi nikada nisu dobili natrag svoju imovinu i napustili su Hrvatsku zauvijek.

No, većina onih koji su imali sreće i koji su bili dovoljno uporni u svojoj pravnoj bitki da vrate svoj dom, nikada nisu dobili nikakvu naknadu za imovinu ukradenu iz njihovih stanova i nitko od njih nikada nije dobio odštetu za stres i zdravstvene probleme koje su pretrpjeli kao posljedicu deložacije.

Prijetnje smrću i oružane racije

Slovenka Marinković, koja je rođena u srbijanskom gradu Leskovcu, preselila se u Split 1972. godine sa suprugom, koji je bio oficir JNA. Njih dvoje su se odvojili 1987. i on je na početku rata 1991. napustio Hrvatsku zajedno sa JNA, prepuštajući njoj stanarsko pravo na njihov stan.

Njezina 18-godišnja kći napustila je Split 1991. i upisala se na fakultet u Beogradu. Potom je njezina mlađa kći također otišla u Srbiju živjeti s bakom, nakon što je nekoliko puta telefonom dobila prijetnje da će biti silovana i ubijena jer joj je otac bio oficir JNA.

Marinković je i sama bila pod velikim pritiskom; telefonska linija joj je bila odsječena, a njezine su je kolege u lokalnoj ljekarni optužile da “pomaže pobunjene Srbe u Kninu“.

Rekla je kako je 1993. skupina vojnika isprva pokušala da joj oduzme stan, što je ona uspjela spriječiti zajedno sa svojim susjedama. No, kasnije te godine, lokalna jedinica Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koja je imenovana po fašističkom zapovjedniku iz Drugog svjetskog rata Rafaelu Bobanu, postala je aktivnija u obavljanju nezakonitih prisilnih deložacija.

Kako kažu Marinković i Tonči Majić, lokalni aktivist koji je pokušao zaustaviti deložacije, jedinicu je vodio njihov zapovjednik Ivan Perkušić, alias Barba. Ulica Ruđera Boškovića, koja se nalazila u blizini njenog stana, bila je epicentar aktivnosti ove jedinice. Sa ove ulice su iseljene desetine obitelji, a tu se danas nalazi i spomenik podignut u čast ove jedinice.

Kada je Perkušić izbacio majku sa malom kćerkom iz stana koji se nalazio iznad stana Slovenke Marinković, prisiljavajući je s pištoljem uperenim u glavu da izađe, njegovi su vojnici stan pretvorili u centar za dilanje droge i ilegalno kockanje, kaže Marinković. Ona je tada shvatila da će on uskoro doći i do njezinih vrata.

Kad su Perkušić i njegovi naoružani ljudi u veljači 1994. godine pokucali na vrata, ona je odbila da ih otvori, ali ih je on provalio i ušao. Pozvali su policiju i dva policajca su došla, ali nisu mogli ništa učiniti da joj pomognu.

“Ti jadni policajci… Ja sam bila toliko ljuta i razbešnjela, svađala sam se [sa vojnicima], bila sam toliko ratoborna, a oni [policajci] meni: ‘Molimo vas, molimo vas, nemojte da vas ubiju – svašta se može dogoditi’“, priča Marinković.

Kako je bila ljuta, Marinković im je rekla da hrvatski građani “nikada neće dobiti državu“ ako se budu ponašali ovako. Jedan od vojnika je prišao da je udari, ali je Majić stao u njezinu obranu, zbog čega je ostao slomljena nosa.

Vojna policija je odvela Marinković i Majića u vojni zatvor Lora u Splitu, gdje su prema sudskim presudama u ratu mučeni srpski civili, ali su nekoliko sati nakon toga pušteni intervencijom zamjenika ministra obrane Gorana Dodiga.

Oni su se pokušali vratiti u stan Marinković, ali je tamo već bilo puno vojnika koji su krali njen imetak.

“Rekla sam vojnom policajcu da ovi ljudi… kradu moje stvari i pitala ga je li njemu normalno da to samo gleda. A onda me jedan od njih pitao da li imam račune za te stvari. Ja sam ga pitala koje [račune], a on je samo odgovorio da sve to pripada Hrvatskoj sada“, prisjeća se ona ironično se smijući.

Dodig im je pomogao organizirati sastanak s načelnikom vojne policije Matom Laušićem, no on je odbio pomoći.

“Kada sam mu rekla da bi vojnik koji je preuzeo moj stan trebao biti izbačen, on je rekao: ‘Ne, gospođo Marinković, ja nemam moralno pravo potjerati hrvatskog vojnika iz vašeg stanaʹ“, rekla je ona.

Ona je šest godina kasnije, 2000, konačno vratila stan nazad, dobivši slučaj protiv bivšeg vojnika koji je živio tamo. Također je dobila i naknadu za pričinjenu štetu i za ukradene stvari, te joj je refundirana suma koju je ona platila kao najam za stan dok nije mogla stanovati u svom.

Ona je također pokrenula slučaj za dobivanje odštete za duševnu bol uzrokovanu ovim incidentom –čime je postala prva i jedina istjerana osoba koja je to učinila. Iako joj je Županijski sud u Splitu dosudio odštetu u visini od oko 10.000 eura, Županijski i Vrhovni sud su donijeli odluku protiv nje, obrazlažući da incident nije imao trajan utjecaj na njezino mentalno stanje.

“Strašno, bilo je strašno“, kaže ona. “Ono što me najviše smeta jest to da se svi ponašaju kao da se ništa ovdje nije dogodilo. Sugeriraju kao da je sve bilo fino i dobro; da su ljudi živjeli normalno, da nitko nije imao problema.“

‘Odjednom sam postala nevidljiva’

Slobodanka Poštić, 71-godišnja učiteljica engleskog, poljskog i ruskog jezika, radila je kao tumač na vojnoj akademiji u Zagrebu, sve do 1991. godine, kad su svi izgubili posao nakon što je akademiju preuzelo hrvatsko Ministarstvo obrane.

Dok je pokušavala pronaći novi posao, neki su joj njeni prijatelji i poznanici okrenuli leđa, jer je bila iz mješovite porodice.

“Tada sam vidjela tko su moji prijatelji, jer me masa ljudi prestala vidjeti; odjednom postaneš nevidljiv“, kaže Poštić.

Godine 1992. njezino dijete odlazi živjeti s obiteljskim prijateljima u poljskom gradu Krakowu.

Sljedeće godine, Poštić, zajedno sa svojim partnerom i majkom, odlazi u Krakow, ali čim je došla dobila je poruku da su neki vojnici provalili u njezin stan.

Slijedećeg jutra su se ona i njezin partner vratili u Zagreb, ali bilo je prekasno.

“Došli smo do stana tijekom noći; brava je bila promijenjena. Pozvonili smo i jedna žena je otvorila vrata i rekla kako joj je stan dodijeljen“, kaže ona.

Ženi i nekim vojnicima koji su bili u stanu rekla je da je stan njezin i da nema namjeru da ga ostavi. Onda je došla grupa od sedam ili osam naoružanih ljudi, koji su ih uveli unutra i počeli im postavljati pitanja.

“Kao ruska i poljska prevoditeljica, imala sam tablicu iznad kompjutera s ruskom i poljskom abecedom, sa svim slovima… Za njih je to bio dokaz da sam ja imala šifrane poruke“, rekla je ona s blagim osmijehom.

Poštić kaže da je u stan došla s dokumentom koji dokazuje njezino stanarsko pravo na taj stan, ali joj je dokument oduzet, tako da je policajci koji su kasnije došli nisu mogli uvesti u vlasništvo, a naknadno su joj rekli i da nemaju nadležnost nad slučajem.

Otišla je u Ministarstvo obrane, gdje joj je službenica rekla: “Da sam na vašem mjestu, ja bih napustila Hrvatsku.“ Kada se prijavljivala za socijalnu pomoć, jer je bila samohrana majka bez posla i stalnog boravka, uredski su joj službenici rekli da mora promijeniti adresu kako bi primala poštu, zbog čega je nakon šest mjeseci izgubila stanarsko pravo na svoj stan.

Kad je na općinskom sudu popunjavala neke dokumente za njen slučaj, jedan je sudski službenik rekao drugom: “Doći ću kada završim s ovom četnikušom“.

Zauvijek izgubljene uspomene i knjige

Nekoliko mjeseci nakon što je Poštić iseljena iz stana, pozvao ju je jedan od susjeda i rekao da ljudi iznose njezine stvari. Kada je došla, vidjela je uniformirane muškarce kako ukrcavaju njene stvari u kamione.

Kad ih je pitala gdje ih nose, jedan od njih je odgovorio: “Gospođo, vas bi trebalo ubiti, a ne objašnjavati vam kuda idu vaše stvari.“ Zatim je jedan vojnik s podsmijehom iz njenog stana, koji se nalazio na prvom katu, bacio jastuk njenog djeteta, dok je drugi mladi vojnik punio džepove s kinder jajima koje je tamo našao.

Iako joj je rečeno da će većina stvari, uključujući i zbirku rijetkih rječnika koje je koristila za svoj rad, biti odnijete u vojno skladište, stvari nisu bile tamo.

“Provela sam ljeto hodajući u tuđim cipelama i odjeći, obilazila antikvarijate u nadi da ću vidjeti neku od mojih knjiga, a nisam imala ni novčića… godinama kasnije, na nekim novim policama za knjige, znala sam podići ruku tamo gdje mi je nekad stajala enciklopedija ili rječnik“, rekla je ona tužno.

Poštić nije imala novca za odvjetnike, ali je bila član nevladine organizacije Građanski odbor za ljudska prava, koja je financirala njen slučaj protiv Ministarstva obrane, čija je bila odluka da se njen stan da na privremeno korištenje nekom drugom.

Na kraju je ipak dobila spor protiv Ministarstva i 2005. vratila svoj stan, ali su ona i njena kćerka izgubile sve što su tamo imale.

“Kad sam godinama kasnije dobila stan nazad, sjećam se kako mi je dijete, koje je studiralo u Americi, pisalo: ‘Mama, molim te, nemoj prodati stan dok ga ne vidim… Sjećam se i kako smo, dok smo ga prodavali, gladili zidove stana rukama“, rekla je, gotovo plačući.

Petnaest godina borbe za pravdu

Mirjana Jakopec je bila Hrvatica udata za Srbina, oficira JNA, Milutina Jovičevića. Radeći kao službenica u banci u sjevernom gradu Varaždinu, ona je 1960-ih dobila stanarsko pravo na stan JNA, od kojeg je tada odustala kako bi oboje mogli dobiti stan u Zagrebu.

Jakopec, koja danas ima 71 godinu, razvela se od Jovičevića 1990. godine, kada je on sa JNA iz Zagreba premešten u Beograd.

Kao Hrvatica koja je bila u braku s oficirom JNA, ona i njezin sin Jovica su u Zagrebu bili maltretirani od samog početka 1990-ih; jednom je deset naoružanih ljudi došlo do njezinih vrata u pokušaju da je zastraše kako bi otišla.

Tvrdi da Ministarstvo obrane nikada nije poslalo neki dokument kojim bi joj dali do znanja da je njeno stanarsko pravo upitno. No, kada je jedan dan njezin sin krajem kolovoza 1992. godine došao kući, otkrio je da je brava promijenjena i da netko drugi – ratni veteran Jure Mrkonja – živi u stanu.

Kada je zamolila Mrkonju da napusti stan, on je to odbio.

“On je rekao: ‘Ja nemam ništa s vama. Ja imam rješenje [o privremenom korištenju], on [stan] je moj’. Ja sam mu rekla: ‘Ali on nije tvoj. Mogu ti dati cijeli grad… ali ovo je moje“, kaže ona.

Mrkonja joj je dao tjedan dana da iznese svoje stvari iz stana. Otišla je u policiju, gdje su joj rekli da nemaju nikakvu nadležnost nad vojnicima.

Jakopec je kasnije otkrila da joj je stanarsko pravo oduzeto mjesec dana ranije. Objašnjava da je stambena komisija u Ministarstvu obrane napravila dva nezakonita poteza.

Najprije je komisila napisala interno izvješće u kojemu je pogrešno navela da ona ne živi više tamo i da stan može biti dodijeljen nekome drugom, jer oni nisu zakonski stanari. Zatim je Mrkonji dala rješenje za privremeno korištenje stana, za koje je kasnije dokazano da je neustavno.

Jakopec je potrošila oko 25.000 eura na odvjetnike, koji su dobili slučaj na upravnom sudu u rujnu 1993. godine, pri čemu je ukinuta odluka o oduzimanju stanarskog prava donesena prethodne godine.

No, odluka nije stupila na snagu i slučaj se vukao po sudovima više od 12 godina.

Konačno, jedan dan u prosincu 2005. godine, dok je uobičajeno šetala oko zgrade u kojoj se stan nalazi, vidjela je da nema svijetla. Nazvala je susjeda pitati ima li koga unutra.

“Rekao mi je da se Mrkonja iselio iz stana“, rekla je ona.

“Odvjetnik je došao sa mnom i pozvonio. Kako nitko nije odgovarao, rekao je: ‘ulazite u kuću’.“

Aktivistica Semina Lončar pozvala je bravara, govoreći mu da je Jakopec izgubila ključ, dok je aktivista Zoran Pusić donio kauč i dvije stolice, da bi izgledalo kao da ona živi već tamo. Jakopec je odmah ušla u posjed stana, a Mrkonja se nikada nije vratio.

Jakopec je konačno dobila slučaj na općinskom sudu 2007, čime je završila njena 15 godina duga borba za službeno vraćanje stanarskog prava, iako je morala platiti dodatnih 17.000 eura državi, plus pokriti troškove štete koju je načinio Mrkonja. Njezina garaža i automobil, koji su joj bili oduzeti, nikada joj nisu vraćeni.

“Znate, kad me novinar nazvao i kazao da ‘sam dobila predmet’, rekla sam: ‘Ne vjerujem vam; to je nemoguće“, prisjeća se ona.

“Nakon svih manipulacija i pokušaja da me poraze, nisu uspjeli. Ja sam bila snažnija“, dodala je sa smiješkom.

„Ja sam jedna od malobrojnih koji su uspjeli dobiti nazad svoj stan, ali samo zahvaljujući tome što sam bila ustrajna.“