Novosti: Ubijeni i zaboravljeni

Nakon ‘Oluje’, osmog kolovoza 1995., u Dvoru na Uni masakrirano je devetero staraca. Neki su patili od ozbiljnih tjelesnih i mentalnih invaliditeta. Četvrt stoljeća kasnije i dalje se ne zna istina o ovom gnjusnom zločinu. Dok protokom vremena svjedoci umiru, u doglednoj se budućnosti ne očekuju optužnice, a ubojice ostaju nepoznati.

 

Pišu Nils Mulvad, Saša Kosanović i Jerko Bakotin

 

Dansko-hrvatski novinarski tim je prošle godine detaljno istraživao masakr počinjen 8. kolovoza 1995. tijekom ‘Oluje’ u školi u Dvoru, razgovarajući s četrdesetak bivših vojnika i oficira, policijskih istražitelja, civila i izvora iz više institucija u Hrvatskoj, Srbiji i Danskoj. Rezultat je značajan broj do sada javno nepoznatih činjenica i dokumenata, koji preciznije osvjetljavaju kaotičan dan u kojem se u banijskom gradiću i okolici nalazilo barem pet različitih vojski i paravojnih formacija. Istraživanje je utvrdilo i da vojnici u blizini škole na snimci emitiranoj u danskom dokumentarnom filmu ‘15 minuta – Masakr u Dvoru’ pripadaju hrvatskoj strani, premda je film izazvao ogorčenje javnosti, tvrdnje da se radi o lažima i hajku na suradnike filma.

 

Bila je to operacija čišćenja, izvedena vrlo profesionalno, ali bez vojne svrhe. Jedina svrha bio je čisti teror, govori Christian Jensen, tadašnji stariji narednik danskog bataljuna UN-a

 

Kao što je poznato, u dvorsku osnovnu školu je 5. kolovoza evakuirano pedesetak štićenika psihijatrijske bolnice i doma za starije u Petrinji. Od škole je svega par kilometara do sela Matijevići i mosta preko Une, pa je narednih dana većina uspjela stići u relativnu sigurnost Republike Srpske. Devetero preostalih nisu mogli otići sami i nisu imali nikog da im pomogne. Neki su patili od ozbiljnih tjelesnih i mentalnih invaliditeta. Tijekom bitke za Dvor 8. kolovoza nešto prije 15 sati u školu je ušla grupa neidentificiranih vojnika te hladnokrvno ustrijelila preostale civile, uključujući Zorku Marić u kolicima i 80-godišnju Desanku Teodorović na štakama. Većina pobijenih bili su Srbi, ali barem je jedna osoba bila Hrvatica. U neposrednoj je blizini – na školskim igralištima – bio smješten danski bataljun Ujedinjenih Naroda. Nekoliko danskih vojnika izravno je svjedočilo pokolju. Njih i pojedine civile već su par dana potom ispitivali danski istražitelji, prikupljajući podatke za haški sud.

Prvi izvještaji krivicu za masakr pripisali su Petom korpusu Armije BiH, koji je prema nekim izvještajima napao izbjegličku kolonu kod sela Trgovi, svega devet kilometara zapadno od Dvora. Sumnju na Peti korpus izrazili su sami Danci. Stariji narednik Christian Jensen oznaku na rukavu jednog ubojice – jedinog na kojem je uočio ikakvu oznaku – opisao je kao ‘crveni štit s dva znaka u obliku slova ‘V’ na gornjem rubu’. Danski zapovjednik protumačio je to kao rimsku brojku ‘5’, ispostavilo se 2012. u Kopenhagenu tijekom zajedničkog hrvatsko-srpskog ispitivanja Danaca, čije iskaze je BIRN dobio. Niti grb Petog korpusa sadrži znak ‘V’, niti je Jensen prepoznao ijednu od niza pokazanih mu bosanskih, srpskih i hrvatskih oznaka. BIRN-u je više hrvatskih i srpskih oficira i civila potvrdilo da 8. kolovoza u Dvoru nije bilo pripadnika Armije BiH. To potvrđuju i izvori iz hrvatskog državnog odvjetništva (DORH) i srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine (TRZ).

Hrvatska vojska u Dvor upada 7. kolovoza predvečer, presjekavši izbjegličku kolonu kod kružnog toka nedaleko od autobusnog kolodvora blizu jugozapadnog ruba grada. U borbi sa srpskim vojnicima iz kolone dolazi do gubitaka na obje strane, a ginu i civili. Za srpsku stranu kružni je tok od presudne važnosti: njime prolazi cesta Glina – Bosanski Novi kojom bježe desetine tisuća ljudi. Sljedećeg jutra ostaci krajiške vojske vrše protunapad sa zapada i juga kako bi koloni omogućili nastavak prolaska. HV se povlači na položaje neposredno ispred Dvora. Hrvatska i srpska verzija događaja uglavnom se do ove točke podudaraju, no žestoka su sporenja oko toga tko je u rano poslijepodne kontrolirao područje oko škole i kojoj strani pripadaju ubojice.

U danskom dokumentarcu general krajiške vojske Mile Novaković tvrdio je da ‘škola nije zanimala srpske snage’. Zapravo su 8. kolovoza i srpske i hrvatske jedinice bile u blizini.

– Oko 6 ujutro pokrenuli smo 150-200 ljudi. Moral je poljuljan, svako misli ko će brinuti za njegovu djecu i ženu. Ide, ali sporo. Ovi (HV) žestoko granatiraju. Negdje oko 12 sati moja je grupa izbila u sami centar – rekao je BIRN-u pukovnik Lazo Pekeč, načelnik štaba 13. krajiške brigade. Pekeč u Dvor ulazi sa zapada i negdje do 22 sata osigurava prolazak kolone. Još jedan krajiški oficir potvrdio je da su ujutro ‘izbacili Hrvate iz Dvora’ i spojili se s Novakovićevim snagama s juga. Sam Novaković u tekstu ‘Ovako je bilo’ piše da je nakon ponovnog ulaska u Dvor rasporedio odred Banjalučke specijalne policije u centar grada, iz čega se čini da je područje škole u momentu masakra bilo pod srpskom kontrolom.

 

Ako tužba Ustavnom sudu bude odbijena, istu tužbu podnijet ćemo Europskom sudu za ljudska prava. Kao i u drugim slučajevima ratnih zločina, posebno onih počinjenih nad Srbima, bez političke volje neće biti sudskog procesa, kaže odvjetnica Slađana Čanković

 

Pored vojske Krajine i policije bosanskih Srba, bila je prisutna i Jedinica za antiteroristička dejstva srbijanske Službe državne sigurnosti (JATD) Milorada Ulemeka Legije. Njeni pripadnici, poznati kao ‘Crvene beretke’, ponekad su pogrešno zvani ‘arkanovci’, jer ih civili, mediji, pa čak i institucije brkaju s Arkanovom Srpskom dobrovoljačkom gardom. Beretke i arkanovci su u Velikoj Kladuši uvježbavali postrojbe Fikreta Abdića, a tijekom ‘Oluje’ bježali su preko Dvora. Mediji su već objavljivali DORH-ove navode po kojima odgovornost za masakr snosi skupina ‘beretki’ i krajiških vojnika. Isto su neslužbeni visokopozicionirani izvori iz DORH-a iznijeli i BIRN-u. Tvrde da 8. kolovoza arkanovci prisiljavaju mještane Dvora da se pridruže koloni. One koji su žele ostati tretiraju kao izdajice. BIRN je pribavio iskaz jednog civila istražiteljima MKSJ-a, koji moguće potvrđuje tu tvrdnju.

– Osmog kolovoza oko 9 sati ujutro moja supruga i ja vidjeli smo dva vojnika koji su provalili u kuću mojih susjeda. Ugledali su nas i pitali tko smo. Rekao sam da sam Hrvat. Jedan od vojnika je naredio da kleknem. Stavio mi je nož pod grlo i pitao zašto nisam u koloni. Rekao sam da sam bolestan i ne mogu otići – rekao je svjedok kojeg je BIRN identificirao kao Zvonimira Baburka.

Vrt Baburkovih od škole dijeli samo cesta. Vojnici su prihvatili kavu i rakiju kojima ih nudi uplašeni domaćin. Nije mogao utvrditi kojoj su vojsci pripadali jer ‘nisu imali oznake’. Nešto kasnije upitali su ‘ima li u školi muslimana ‘, a zatim otišli do škole u pratnji još nekoliko vojnika.

– Kasnije smo čuli vikanje ‘Izađi!’ i ‘Predaj se!’ i pucanje prema školi. Vidio sam da su vojnici odveli šest civila iz susjedne zgrade u Bosanski Novi – nastavio je Baburak.

Nešto potom posjećuje ga njegov brat u pratnji vojnika iz Leskovca, koji traži da Baburak identificira leš na ulici: ‘Bio je to naš lokalni brijač. Nedostajao mu je dio glave’. Riječ je o Nedjeljku Iveliću, inače Hrvatu. U kući Ivelića tog je dana ubijena i njegova supruga Danica. Pored škole Baburak je pronašao tijelo mladića u vojnim hlačama prerezanog grla. Navečer je otišao u bratovu kuću, u kojoj su se srpski vojnici hvalili da je u blizini ‘deset tisuća arkanovaca’. Jedan vojnik je pokazao da imaju hrvatske, bosanske i srpske oznake te ih mijenjaju po volji. Baburak je pretpostavljao da su brijača i njegovu ženu ubili ‘arkanovci’ odnosno ‘četnici’. Umro je 2018. Iskaz DORH-u dao je nekoliko je puta, kao i više ostalih mještana.

– Jednu su svjedokinju arkanovci izbacili iz kuće. Drugi svjedok vidio je kako su pretukli pravoslavnog svećenika koji se nije želio pridružiti koloni – kažu izvori iz DORH-a.

Pretpostavku da su ljude u školi pobili ‘arkanovci’ DORH temelji i na sudbini šestorice pripadnika 17. domobranske pukovnije iz Sunje. Oni se nisu tog jutra povukli s ostatkom HV-a, nego se kriju u kući preko puta škole. Između 10 ujutro i podne petero ih je zarobljeno i ubrzo pogubljeno kod kukuruzišta u blizini kolodvora. Šesti se vojnik odvojio i preživio potraživši utočište u danskoj bazi. Njegov identitet Novostima je poznat, no odbio je razgovarati s medijima.

– Pretpostavljamo da su Iveliće, hendikepirane ljude u školi i petoricu hrvatskih vojnika ubili pripadnici istih srpskih jedinica, među kojima i pripadnici Crvenih beretki. Ispitano je više od stotinu svjedoka. Svi ispitivani na početku istrage rekli su da su ubojice arkanovci, dodaje izvor. Zapis iz danskog vojnog dnevnika od 8. kolovoza također tvrdi da su ‘civili u Dvoru ukazali da su likvidacije izvršili arkanovci’. Iako DORH još uvijek pokušava identificirati ubojice, veća je šansa za određivanje njihovih postrojbi – ‘tada bi bilo moguće optužiti zapovjednike prema načelu zapovjedne odgovornosti’.

Izvori iz DORH-a kao ‘relevantnog za rješavanje zločina’ naveli su konkretnog oficira ‘beretki’, no pozivajući se na povjerljivost istrage odbili su za tu pretpostavku predočiti dokaze. Stoga su Novosti odlučile da neće objaviti ime oficira, kojeg smo kontaktirali telefonom.

– Krenuli smo iz Kladuše 5. augusta. Jedva smo živu glavu izvukli. Pred Dvor smo došli tu večer kada su Hrvati ušli u grad – rekao je. Dodao je da se njegova jedinica nije zadržavala u Dvoru.

– U grad nisam ni silazio, bili smo samo na obodu i prešli preko Une. Veoma smo malo kontakta imali s Hrvatima, uglavnom s Petim korpusom. Nikakvog smisla nema da mi imamo nešto s tim u školi. Moja jedinica je bila vrlo disciplinovana, niko to ne bi uradio. Zašto bih ubijao srpski narod, došao sam da ga branim, zaključio je oficir ‘beretki’.

Hipoteza da je srpska strana počinila masakr ima slabih točaka. Vojnici koji su prijetili Baburku bili su pred njegovom kućom u 9 sati. Čak i ako su bili Srbi – Hrvati vjerojatno ne bi sjedili i pili usred Dvora pod kontrolom Srba – masakr se dogodio satima kasnije. Također, BIRN je pronašao hrvatskog civila čija je kuća u blizini škole. Ustvrdio je da je u danima prije 8. kolovoza krajiška vojska naredila dvojici mladih vojnika da čuvaju izbjeglice u školi. Tijekom čitave ‘Oluje’ nema jednog potvrđenog slučaja u kojem srpski vojnici masakriraju vlastite civile. Zašto bi na to gubili vrijeme u trenucima kada u strahu za život bježi čitava Krajina? Konačno, danski vojnici tvrde da ubojice nisu bili nedisciplinirana, nego vrlo organizirana grupa – i da su se ponašali kao da napadaju školu. U iskazima opisuju kako zauzimaju položaj ležeći na travnjaku pred školom. Tvrde i da je zgrada pogođena granatom i ručnom bombom. Zašto bi se srpska jedinica u Dvoru pod kontrolom Srba ponašala kao na neprijateljskom teritoriju, umjesto da ušeta u školu i izvrši egzekuciju?

 

Povezano – BIRN: Ni nakon 25 godina masakar u Dvoru nije razjašnjen

 

Što se HV-a tiče, zapovjednik 145. brigade pukovnik Bruno Čavić, časnici 17. domobranske pukovnije iz Sunje i ostalih prisutnih jedinica u medijima su tvrdili da hrvatskih snaga 8. kolovoza u Dvoru nije bilo. Prema njima, nakon što se HV tog jutra povukao na položaje ispred grada, hrvatske jedinice u tada prazni Dvor ulaze tek 9. kolovoza. No BIRN je ustanovio da HV u Dvor nije ulazio dva, nego tri puta – drugi put 8. kolovoza ujutro, ali nakon srpskog protunapada kojim je HV potisnut iz grada. Novosti su još 2011. prevele odlomke danskog dnevnika koji toga dana bilježi teške borbe i ranjenog hrvatskog vojnika u blizini škole. BIRN je dobio dodatne danske dokumente koji govore o intenzivnim borbama 8. kolovoza. Činjenicu da je HV ograničeno ulazio u grad tog jutra potvrđuje i brigadir Vinko Štefanek, načelnik stožera Zagrebačkog zbornog područja i glavni zapovjednik na području Dvora.

– Nakon borbi prethodne noći naredio sam povlačenje do prvih kuća na sjevernom rubu grada. Ujutro je bilo nekih probnih pokušaja. Nisu bili posve organizirani – rekao je Štefanek za BIRN. Još jedan časnik potvrđuje da je Štefanek nakon samo stotinjak metara naredio zaustavljanje.

No prema saznanjima Novosti, HV je u ‘Oluji’ funkcionirao kaotičnije nego li se obično prezentira, a košmaru u Dvoru pridonio general Ivan Basarac, inače preminuo 2007. U ‘Oluji’ je Basarac bio odgovoran za Baniju, međutim, nakon što je na tom bojištu prvi dan prošao neuspješno, Tuđman ga je smijenio i za zapovjednika Zbornog područja Zagreb postavio Petra Stipetića. No Basarac se nastavio pojavljivati po bojištima i samoinicijativno, bez ovlaštenja izdavati zapovjedi. I dok su drugi zapovjednici HV-a htjeli čekati da kolona prođe i srpska vojska napusti Dvor, čime bi se izbjegli obostrani gubici i smrt civila, Basarac je forsirao napad.

Tako je unatoč Štefanekovim zapovijedima druga bojna 17. pukovnije prodrla duboko po južnoj obilaznoj cesti, i dalje od igrališta s danskom bazom. Hrvatske su vojnike Danci doista snimili, a na snimkama je i spomenuti ranjeni vojnik. BIRN ga je uspio identificirati kao Sašu Simića.

– Hodao sam s druge strane nasipa smještenog uz cestu. Nakon UN-ove baze iznenada sam ugledao more srpskih vojnika. Pokušali su nas okružiti. Bacio sam bombu i uspio ispaliti rafal. Osjetio sam da sam pogođen. Kad sam se osvijestio, zamolio sam dečke da me odnesu do UN-a. Danci su mi dali morfij – objašnjava tada teško ranjeni Simić. Novostima je potvrdio i da je na snimci iz kontroverznog dokumentarca upravo njegova grupa.

Danci bilježe da je to bilo nešto prije 9 i 30 ujutro, znatno prije 15 sati, kada se dogodio masakr. Ipak, Christian Jensen objašnjava da su ubojice stigle s jugoistoka, s lokacije vrlo blizu ceste kojom su to jutro prodirale hrvatske snage. Ubojice mogu biti i neki od srpskih vojnika na koje je naišao Simić – no, počinitelji su se nakon masakra udaljili u smjeru sjeverozapada, gdje se na manje od kilometra nalaze hrvatski položaji.

– Bila je to operacija čišćenja, izvedena vrlo profesionalno, ali bez vojne svrhe. Jedina svrha bio je čisti teror – kaže Jensen za BIRN.

Dojam odgovara zločinima koje su počinile hrvatske snage za vrijeme i nakon ‘Oluje’. Treba reći da su kao sredstvo raspoznavanja svi hrvatski vojnici na ramenu nosili obojene trake. Počinitelji masakra trake nisu imali, no lako su ih mogli ukloniti.

Ipak, zašto bi hrvatska postrojba ugrozila sebe masakrom, privlačeći pozornost dok je područje još pod srpskom kontrolom?

– Bilo bi nerealno kada bi Hrvati počeli čistiti kuće oko škole prije nego što nadziru taj dio grada – rekao je BIRN-u kapetan Erik Sørensen, također očevidac. Međutim, ako ovo ne zvuči logično, nije li ipak nelogičnije to da srpski vojnici usred Dvora koji nadziru Srbi napadaju školu i ubijaju većinom srpske civile?

Nakon četvrt stoljeća i dalje se ne zna istina o ovom gnjusnom zločinu, niti su obitelji ubijenih dočekale pravdu. I dok protokom vremena svjedoci umiru, u doglednoj se budućnosti ne očekuju optužnice, a ubojice ostaju nepoznati.

– Unatoč svim poduzetim radnjama, još nije prikupljena dovoljna količina dokaza na kojima bi se temeljila osnovana sumnja na određenog počinitelja, kaže izvor iz DORH-a. Neslužbeni izvor iz beogradskog TRZ-a rekao je tek da ‘ne može proceniti koliko je blizu podizanje optužnice protiv odgovornih za ovaj zločin’. I dok DORH sumnja da ubojice pripadaju srpskim snagama – a u srpskoj se javnosti smatra da je riječ o HV-u – u istrazi su počinjeni ozbiljni propusti. TRZ nije saslušao ključne komandante u Srbiji, dok danski istražitelji koji su neposredno nakon masakra prikupljali dokaze nisu saslušani ni od srpskih ni od hrvatskih organa.

Riječ je o zločinu počinjenom u Hrvatskoj te primarna odgovornost leži na hrvatskim institucijama. Njihov stav prema žrtvama ilustrira činjenica da su prema podacima iz medija samo dvije od devet žrtava – Zorka Marić i Jovan Macut – identificirane DNK analizom kako bi ih obitelji mogle dostojno pokopati. Uprava za zatočene i nestale odbila je iznositi podatke o ostalim tijelima, no sva je prilika da su još uvijek pokopana u neobilježenoj grobnici na petrinjskom groblju. Odvjetnica Slađana Čanković u ime obitelji Marić planira podizanje tužbe Ustavnom sudu zbog kršenja ljudskih prava uzrokovanih neefikasnom istragom.

– Ako bude odbijena, istu tužbu podnijet ćemo Europskom sudu za ljudska prava. Kao i u mnogim drugim slučajevima ratnih zločina, posebno onih počinjenih nad Srbima, bez političke volje nećemo stići do sudskog procesa – zaključuje Čanković.

 

Ovaj tekst i istraživanje omogućili su BIRN-ov program Balkanske tranzicijske pravde koji podupire Europska komisija i Reporters in the Field, program Zaklade Robert Bosch i medijske organizacije n-ost.

---

Teskt “Ubijeni i zaboravljeni” je objavljen na Portalu Novosti. Povezani tekst: BIRN: Ni nakon 25 godina masakar u Dvoru nije razjašnjen