O kazališnom predstavljanju stvarnosti 90-ih: Važnost kulture sjećanja

 

 

Autor: Kim Cuculić           Objavljeno: 21. studenog 2014.

Selektivno se sjećamo onoga što je bilo i što smo kao pripadnici određene nacionalne skupine radili. Zato je za oporavak bitno suočiti se sa zločinima koji su počinjeni nad građanima – kaže redatelj Oliver Frljić

RIJEKA » Uoči premijere predstave »Hrvatsko glumište«, u foajeu HNK-a Ivana pl. Zajca održana je tribina na temu »Upotreba činjenica u kazališnom predstavljanju stvarnosti devedesetih«. Jedan od govornika bio je kazališni redatelj iz BiH Dino Mustafić, koji režira predstave što djeluju unutar ratne tematike i suočavanja s prošlošću, naročito onom iz devedesetih. Riječkoj kazališnoj publici poznat je jer je u »Zajcu« 2007. režirao »Poligraf«, a dvije godine kasnije i »Tramvaj zvan žudnja«, dok su neke njegove predstave za druga hrvatska kazališta gostovale u Rijeci.

Također, Mustafić djeluje i kao javni zagovarač Koalicije za REKOM, široke koalicije udruga, organizacija i pojedinaca iz svih sedam novonastalih država s područja nekadašnje Jugoslavije, koja zagovara uspostavljanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratovima od 1991. do 2001. godine. Jedna od osnovnih zadaća te komisije je stvaranje poimeničnog popisa svih ubijenih, stradalih, zatočenih i protjeranih ljudi s prostora nekadašnje Jugoslavije.

Govoreći o upotrebi činjenica u kazališnim predstavama, Mustafić je kazao da u umjetnosti dolazi do transfera činjenica u emociju.

Jezik emocija

– Živimo u društvu u kojem je jako važna kultura sjećanja. U tom smislu bitna je odgovornost umjetnika i umjetničkih institucija prema činjenicama. Važno je da se činjenice ne relativiziraju i da težimo objektivnoj istini. A umjetnička istina je jezik emocija.

Transponiranje činjenica u umjetnički iskaz čovjeka može oplemeniti. Tretman činjenica u kazalištu od iznimne je važnosti. Funkcija teatra nije malograđanski konformizam, već uspostavljanje dijaloga s publikom – smatra Mustafić.

Oliver Frljić kao primjer naveo je svoju predstavu »Zoran Đinđić«, kojom je lokalnu zajednicu želio suočiti sa srpskom politikom i postaviti pitanje kolektivne odgovornosti. Frljić je podsjetio i na predstavu »Kukavičluk« koju je postavio u Subotici i kojom je ukazao na genezu velikosrpskog fašizma. U toj predstavi glumci su morali naučiti imena žrtava Srebrenice.

– U svojim predstavama govorim o onome što službena politika zaboravlja i što ne ulazi u službene historiografije. Vrlo selektivno se sjećamo onoga što je bilo i što smo kao pripadnici određene nacionalne skupine radili. Zato je za oporavak bitno suočiti se sa zločinima koji su počinjeni nad građanima.

Suočavanje s govorom mržnje

Kazalište ne reproducira, nego i proizvodi činjenice. U predstavi »Hrvatsko glumište« krenuli smo od onoga što je javno izgovoreno 1990-ih godina u hrvatskome glumištu, a riječ je o govoru mržnje. Taj materijal poetski smo transponirali u predstavu, a dokumentarna građa dobila je novi oblik. Projektom »Hrvatsko glumište« distancirali smo se od govora mržnje koji je obilježio hrvatsko glumište devedesetih godina. Važno je da se hrvatsko glumište s time suoči. Rat ne može biti izgovor za mržnju prema nekome – istaknuo je Frljić.

Teatrolog Marin Blažević kazao je da ako u kazalištu postoji nešto što je gola činjenica, onda je to živo ljudsko tijelo, dok je sve ostalo podložno skepsi. U raspravu se uključio i teatrolog Darko Gašparović, koji je rekao da je svaka činjenica relativna i ovisi o tome kako je netko tumači.

Sudionik tribine bio je i Sven Mikelić, koji je govorio o Koaliciji za REKOM.