Obilježavanje VRO Oluja 2020.

Autor: Sven Milekić

U skladu s dominantnim viđenjem rata 90-ih, koji se u Hrvatskoj naziva Domovinski rat, VRO Oluja zauzima centralno mjesto. Operacija je de facto prekinula postojanje Republike Srpske Krajine (RSK), omogućila povratak hrvatskih izbjeglica te efektivno prekinuvši rat u Hrvatskoj. Pojednostavljeno rečeno, u dominantnoj politici sjećanja u Hrvatskoj, Oluja simbolizira pobjedu, dok Vukovar (pad obrane grada) označava žrtvu. Olujom se slave pobjeda i oslobođenje, s posebnim naglaskom na žrtvu hrvatskih veterana – koji se u Hrvatskoj zovu branitelji – zbog čega je 5.8. također i Dan hrvatskih branitelja. Veterani, kao i sjećanje na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, zauzimaju centralno mjesto u obilježavanju Oluje.

Na službenoj razini Oluja ne komemorira svoje naličje – masovne zločine i početak sustavne diskriminacije spram izbjeglog i/ili prognanog srpskog stanovništva koje se htjelo vratiti nakon operacije. Prema većini istraživanja organizacija civilnog društva, broj ubijenih srpskih civila u osmom i devetom mjesecu 1995. broji se u stotinama, a broj zapaljenih i uništenih objekata (kuća, štala, gospodarskih zgrada) u tisućima. Dok je Hrvatska godinama zločine nijekala ili umanjivala, u javnom diskursu se ustalilo svojevrsno priznanje o izoliranim incidentima izvan državne kontrole od kojih je većina procesuirana. U tom smislu, zločin ostaje kao mračno naličje Oluje, kojeg je većina svjesna ali koje nema istaknuto mjesto u javnom prostoru.

Obilježavanje 25. godišnjice VRO Oluja održano je tijekom novog vala pandemije COVID-19, čime je već poprilično sužen prostor za masovne manifestacije. Također, kao i 2015. (za 20. godišnjicu) obilježavanje je došlo u izbornoj godini, što u Hrvatskoj uvijek otvara mogućnost za zloupotrebu. Međutim, ove godine obilježavanje se odvilo netom nakon parlamentarnih izbora, na kojima je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) odnijela premoćnu pobjedu. Netom prije obilježavanja Oluje, HDZ je sa svojim dosadašnjim partnerima, predstavnicima nacionalnih manjina (uključujuću srpsku) i nekoliko manjih stranaka formirao Vladu. Time se HDZ održao na vlast i izbjegao koaliciju s radikalnom desnicom i pobunjenom desnom frakcijom HDZ-a okupljenom u Domovinskom pokretu (DP). HDZ je tako nastavio centristički smjer premijera Andreja Plenkovića i politički porazio desnicu prije samog obilježavanje Oluje.

Upravo je ta nova koalicija sa pripadnicima srpske manjine, zastupane od Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), koja je dobila potpredsjednika Vlade u liku Borisa Miloševića, jedno od centralnih mjesta ovogodišnje obljetnice Oluje. Naime, iako u kapacitetu potpredsjednika Vlade, Milošević je prisustvovao na središnjoj proslavi Oluje u Kninu 5.8. i time postao prvi politički predstavnik Srba na obilježavanju. Iako je Veljko Džakula je kao predstavnik Srpskog demokratskog foruma (SDF) bio na obljetnici 2012, Miloševićev dolazak kao potpredsjednika Vlade i člana SDSS-a nosi posebnu težinu. Tim više što Slobodan Uzelac, potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a u razdoblju 2008-2011. nije sudjelovao u obilježavanju Oluje.

Miloševićev posjet je također interesantan poradi njegovog iskustva iz rata. Kada je rat izbio, Milošević, koji je tada imao 17 godina, živio je u Šibeniku i tamo ostao cijeli rat. U tom smislu, on je cijelo vrijeme živio na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti i zajedno s ostalim Šibenčanima proživljavao bombardiranje grada u jesen 1991. godine. Uzimajući to u obzir, on nema iskustvo života na prostoru RSK. 1995. je njegov otac mobiliziran i sudjelovao u Oluji u redovima HV-a. Međutim, njegova baka je tijekom cijelog rata živjela u Bribirskim Mostinama, selu u šibenskom zaleđu pod kontrolom krajinskih vlasti. 7. 9, dakle mjesec dana nakon Oluje, njegova baka i drugi njegovi rođaci ubijeni su od strane razvojačenog hrvatskog vojnika.

Milošević, kao sin hrvatskog veterana (odnosno branitelja) i unuk ubijenog srpskog civila, objedinjuje dva dominantna viđenja Oluje, dva dominantna sjećanja. Jedno je sjećanje većine Hrvata i drugih građana Hrvatske, koji su živjeli pod hrvatskom kontrolom i Oluju su doživjeli ili kao oslobođenje svojeg zavičaja ili kao efektivni kraj rata u Hrvatskoj i svojevrsni početak normalizacije života i slobodnog kretanja između sjevera i juga zemlje. Simplificirano rečeno, u hrvatskoj političkoj zajednici Oluja se gleda kao trenutak pobjede, legitimne vojne operacije za oslobođenje zemlje i uspostavljanje državnog suvereniteta. Državni suverenitet i teritorijalni integritet su temeljne odrednice poprilično siromašne Tuđmanove političke ostavštine, fokusirajući se isključivo na teritorij pod kontrolom jedne političke (a ujedno i etničke) zajednice, a ne toliko što bi takva država predstavljala i koje bi vrijednosti zagovarala – osim, opet ciklično, fokus na čuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

S druge strane, Milošević personificira i sjećanje srpske zajednice u Hrvatskoj, koja Oluju doživljava kao veliku traumu, u kojem su ubijani njihovi članovi obitelji, prijatelji i sugrađani. Doživljavaju to kao veliki poraz, ali ne (samo) u vojnom smislu, koliko kao poraz mogućnosti mirnog i normalnog suživota nakon operacije. Tijekom operacije, ali i mjesecima nakon, na područje nekadašnje RSK vladalo je bezakonje, srpski civili su ubijani i maltretirani, dok je njihova imovina pljačkana i uništavana. Sve to ostavilo je duboke posljedice i među Srbima i Hrvatima, onemogućujući ikakvo povjerenje među dvjema zajednicama. Tim više, jer hrvatska politička zajednica obilježava Oluju gotovo bez ikakve refleksije o zločinima koji su činili tijekom i nakon operacije, kao i poteškoća povratka srpskih povratnika u razdoblju od sljedećih desetak godina. Nedostatak svijesti o srpskim žrtvama, kao i nezadovoljavajuće procesuiranje ratnih zločina počinjenih tijekom operacije, de facto su osudili srpsku zajednicu na simboličko izgnanstvo unutar dominantne hrvatske politike sjećanja. Tamo gdje nemaju svoju simboličku poziciju, osim kao „agresor“, normalno je za očekivati da ne mogu i ne žele sudjelovati.

Također, Milošević personificira dvije kategorije unutar srpske zajednice: Srbe koji su rat proživjeli van Krajine i unutar Krajine. On je proživio rat van Krajine, iskusio napade JNA i srpskih paravojnih jedinica na Šibenik, ali i iskusio gotovu sustavnu diskriminaciju hrvatskih vlasti, u vidu administrativnih prepreka i svakodnevnog šikaniranja Srba u javnom i privatnom prostoru. Također, kao mnogi Srbi koji su ostali na teritoriju pod hrvatskom kontrolom, Milošević je imao rodbinske veze u Krajini, čime je iskusio posljedice Srba u Krajini, što je konkretno značilo gubitak članova obitelji. Ono što je važno napomenuti je to da se sjećanje tih dviju grupa često razlikuju. Dok neki hrvatski Srbi imaju ponešto pozitivnije sjećanje na Oluju, te su i njihovi članovi obitelji sudjelovali na strani hrvatskih snaga, kod Srba koji su ostali u Krajini to je sjećanje uglavnom izrazito negativno iz razumljivih razloga – zbog masovnih zločina koji su počinjeni i egzodusa gotovo cijele populacije. Zbog ovih razloga često postoji nerazumijevanje među Srbima koji su živjeli na prostoru Krajine i onih van tog prostora.

Samo obilježavanje 25. godišnjice je bilo uglavnom lišeno konkretnog sadržaja, pa čak i publike zbog epidemioloških mjera. Govori predsjednika Republike, Sabora i Vlade bili su popraćeni dizanjem zastave na kninskoj tvrđavi, čitanjem imena poginulih vojnika, akrobacijama vojnih pilota, počasnim plotunima, mimohodom zastava svih vojnih jedinica koje su sudjelovale u Oluji i svetom misom u lokalnoj crkvi. Unatoč epidemiološkim mjerama, stvara se dojam kako Plenković i Vlada pokušavaju čim više izolirati obilježavanje od šireg pučanstva kako bi se izbjegnuli incidenti. Svjesno se pokušavaju spustiti emocije i čim više udaljiti proslavu od provale ekstremnog nacionalizma pučkog tipa koji je obilježio proslavu 20. godišnjice Oluje, kada je izbornoj godini tadašnji lider HDZ Tomislav Karamarko svjesno radikalizirao atmosferu uz pomoć tadašnje gradonačelnice Josipe Rimac. Na ovaj način se promovira jedno isprazno obilježavanje Oluje uz neke sveprisutne označitelje hrvatskog nacionalizma, poput Tuđmana, antijugoslavenskog antikomunizma i mita o devet-stoljetnoj borbi Hrvata za nacionalnom državom. U tom smislu, ovakvo besadržajno obilježavanje Oluje do neke mjere odgovara principu banalnog nacionalizma, u kojem se nacionalizam prožima kroz naizgled banalne i besmislene forme, stvarajući jedan duboki osjećaj nacionalizma koji se uvijek može mobilizirati u iznimnim situacijama. Riječ je o promociji nekog „civiliziranog“ ili „građanskog“ nacionalizma, za razliku od nekog primordijalnog, primitivnog, koji često skreće u otvoreni etnički šovinizam.

Isto tako, odmicanje od radikalne i ekstremne desnice u obilježavanju Oluje je „pojas za spašavanje“ za Plenkovića i njegovu Vladu, koja traži prostor u centru. Tako je recimo skupini radikalno desnih veterana, bivših pripadnika bojne Rafael Boban u sklopu Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), zabranjen pristup obilježavanju. Ova grupa veterana koja godinama provocira izvikujući „za dom spremni“ je odjednom postala nevažna, iako je Plenković krajem 2016. „prokockao“ dobar dio svojeg imidža tako što je s tom grupom pregovarao oko micanja ploče s istim pokličem iz Jasenovca. U tom smislu, HDZ opet nanovo pokušava „umrtviti“ obilježavanje Oluje, gurajući ekstremiste na margine, na mjesta poput Čavoglava gdje nacionalistički pjevač Marko Perković Thompson često nastupa.

Uz neupitne simbole hrvatskog nacionalizma, ovogodišnja proslava Oluje je sadržavala određene poruke koje se vrlo uvjetno mogu smatrati rukom pomirenja. Iako je i bilo sličnih govora tijekom mandata predsjednika Ive Josipovića, Plenković govor u Kninu je bio sadržajno bogat. Njegov govor krenuo od srednjeg vijeka i Tuđmanovog ljubljenja hrvatske zastave 5. 8. 1995, naglašavajući kako je Oluja prekinula „petogodišnju okupaciju“ – čime evidentno kreće od tzv. „balvan revolucije“ iz osmog mjeseca 1990. – i omogućila povratak prognanih Hrvata u svoje domove. Plenković je prikazao Oluju kao pravno legitimnu, vojno neizbježnu i politički nužnu za prekid rata u Hrvatskoj, s pozitivnim učincima na rat u Bosni i Hercegovini. Značajno mjesto je pridano hrvatskim veteranima, kao i kako ih je hrvatska država zbrinula. Nakon tog uvoda, Plenković je ponovio Tuđmanove riječi iz Vukovara 1997, o tome „kako pobjednik koji ne zna praštati sije klicu budućih razdora“. Time je Plenković jasno prikazao Hrvatsku kao punopravnog pobjednika koji „pruža ruku pomirenja“ i uz naglašavanje žrtava „velikosrpske agresije“, spominje i „žrtve ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane“. Dodao je kako „legitimno pravo na obranu ne može biti opravdanje za nedjelo“ te predstavlja „ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata“. Ono što je bila novost, je to da je Plenković napomenuo kako je svjestan da je „pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe“, koji ju povezuju s masovnim odlaskom (egzodusom) dijela srpskog naroda, koji Hrvati vide kao prisilan zbjeg organiziran od krajinskog vodstva, a Srbi kao zbjeg pred hrvatskim snagama. Pritom je Plenković posegnuo za jednom eklatantnom neistinom, o tome kako je Hrvatska uložila velike napore u povratak Srba, uz neke probleme koji još uvijek nisu riješeni. Izvještaji mnogih domaćih i međunarodnih organizacija o sprječavanju srpskog povratka od strane hrvatskih vlasti ne idu tome u prilog. Plenković je pokušavao objasniti kako Srbi ne trebaju na Oluju gledati kao na egzodus nego kao kraj rata koji im je omogućio povratak u Hrvatsku. Potom je Plenković pozvao ne pijetet prema svim nevinim žrtvama, nabrajajući redom mjesta gdje su hrvatski i srpski civili ubijani. Međutim, nanovo je naglasio da su legitimitet i karakter rata neupitni, nego da se žali radi svakog posrtaja. Također je pozvao predstavnike hrvatskih Srba da iskažu pijetet prema hrvatskim žrtvama. Kao politički lider napomenuo je kako će se ratni zločini i dalje procesuirati.

Uz sve retoričke zamke i prisutni nacionalizam, do citiranja Tuđmana kao mirotvorca, ovaj govor je predstavljao svojevrstan napredak u retoričkom smislu. Iako on i dalje slijedi liniju službenog narativa o Domovinskom ratu kao legitimnom i obrambenom ratu, u kojem su zločini bili incident, ne pravilo. To se vrlo svjesno naslanja na taj mit kako je Tuđmanov nacionalizam bio legitiman i dapače mirotvoran.“. Ovo se oslanja na mit o Tuđmanu kao dobrom vladaru, koji nije bio dobro informiran od svojih suradnika o potencijalnim transgresijama. Taj je mit ušao i u mainstream medije, pa je tako novinarka N1 za vrijeme obilježavanja Oluje rekla kako su joj Tuđmanovi bivši savjetnici pričali u tome kako je on bio užasnut zločinima počinjenim nakon operacije. To međutim ne odgovara stvarnosti, jer su mnogi zločini ostali nekažnjeni, a hrvatska država se više puta pokazala sposobnom kad za to postoji politička volja – lociranje odbjeglog generala Ante Gotovine i suđenje Mirku Norcu. To licemjerno plakanje nad žrtvama, kada svi priznaju da su se zločini dogodili, ali se ne može utvrditi tko ih je počinio i zašto dosada nisu procesuirani. Tako su i general Ante Gotovina i još neki priznavali da su se zločini u Oluji događali, ali nigdje nisu procesuirani niti su oni sami svjedočili protiv eventualnih počinitelja i naredbodavaca.

U svom govoru u Kninu, hrvatski predsjednik Zoran Milanović se manje bavio pomirenjem, više je pokušavao sažeti hrvatsku poziciju u „nametnutom“ ratu 1990-ih, i put do pobjede u ratu. Između ostalog je i pokušao opravdati najskandalozniji potez ovogodišnjeg obilježavanja Oluje, kada je dan prije ceremonije u Kninu odlikovao generale HVOa, između ostalog Mije Jelića, bjeguncem pred bosanskohercegovačkim tužiteljstvom. Time je Milanović nastavio svoju (pomalo Tuđmanovu) vanjsku politiku prema BiH, koju se tijekom njegovog premijerskog mandata očitovala u odbijanju optužnica iz BiH jer su sadržavale formulaciju udruženog zločinačkog pokreta. Na istoj liniji Milanović je bio i nakon prvostupanjske presude Gotovini i Mladenu Markaču, kada je ponavljao da Hrvatska ne priznaje niti će ikad priznati udruženi zločinački pokret.

U svom govoru, Milanović se fokusirao na pobjedničku stranu Oluje. Zločine je spomenuo u okviru cijene – vanjskopolitičkog ugleda – koji je Hrvatska morala platiti zbog njihovog počinjenja, kao i neprocesuiranja. Jedna od tih posljedica je i bila ideja tužiteljstva Haškog tribunala o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata (za izgon Srba iz Hrvatske), koja, prema Milanoviću, „ne trpi detaljniju racionalnu analizu“. Milanović je naglasio da je Hrvatska ispravila te greške, ne precizirajući kako. U svojem pregledu hrvatsko-srpskih odnosa, Milanović je formulirao svoj govor unutar Tuđmanovog narativa o tome kako su Hrvati ušli u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi se sačuvali komadanja od velikih sila, ali kako se to brzo izjalovilo. Interesantno je u tom pogledu da se referirao na Drugi svjetski rat u Jugoslaviji kao na „građanski rat“, a na rat 1990-ih kao na „agresiju“. Loše hrvatsko-srpske odnose Milanović je pripisao posljedicama agresije, dok s hrvatske strane postoji dobra volja.

Samo Miloševićevo prisustvo na proslavi Oluje u Kninu je bilo diskretno, bez njegovog govora. Njegovo prisustvo je bilo kritizirano i u srpskim i hrvatskim krugovima, posebno na desnici. Kao svojevrsna simbolička ruka pomirenja s hrvatske strane, odlučeno je da potpredsjednik Vlade, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved sudjeluje na komemoraciji u Gruborima. 25. 8. 1995, tijekom, tzv. „akcija čišćenja terena“, pripadnici anti-terorističke jedinice (ATJ) Lučko ubili su šest srpskih civila starije dobi u Gruborima kraj Knina. Zločin je odmah bio zataškan, pa potom prikazivan kao sukob ATJ Lučko i zaostalih srpskih snaga. Iako srpska zajednica i organizacije civilnog društva iz Hrvatske godinama obilježavaju zločin u Gruborima, ovo je prvi put da visoki predsjednik Vlade u tome sudjeluje. Tim više, Medved je ministar branitelja i sam vrlo istaknuti veteran – izrazito cijenjen u tim krugovima – te će njegova prisutnost odaslati snažnu poruku. Isto tako, sam Plenković je najavio mogućnost sudjelovanja na komemoraciji u Varivodama u devetom mjesecu. U Varivodama, selu kraj Kistanja, su 28. 9. 1995. hrvatski policajci i vojnici likvidirali devet srpskih civila starije dobi. Za ovaj zločin nitko nije kažnjen, mada postoje presude za naknadu štete članovima obitelji ubijenih.

Sudjelovanje Miloševića na obljetnici Oluje – iako ne službeno kao predstavnik srpske zajednice, ali podržan od lidera SDSS-a Milorada Pupovca – kao i sudjelovanje Medveda i Plenkovića mogu se okarakterizirati kao određeni korak naprijed u obilježavanju Oluje. Svake godine obilježavanje Oluje produbljuje ili barem održava postojeću nisku razinu međuetničkog povjerenja i pomirenja. Svako obilježavanje Oluje, a posebice njenih žrtava, koje prođe bez incidenata i poštovanje, uvjetno rečeno, „druge strane“ i dobitak za čitavo hrvatsko društvo, kao i regiju, u kojoj se komemorativne aktivnosti prate s posebnom pažnjom. Činjenica da će najviši državni predstavnici simbolički priznati obje strane Oluje – oslobođenje i zločine – je pozitivan razvoj u politikama sjećanja, koji ipak do određene mjere uključuje „drugog“. Svako spuštanje emocija i – barem na službenoj razini – udaljavanje od etničkog šovinizma i isključivih narativa pomaže, do neke mjere, do podizanja razine međuetničkog povjerenja i suživota.

Međutim, postoji nekoliko problema preko kojih se ne treba preći. Prvenstveno, treba reći da hrvatska Vlada mora pokazati spremnost na pomirenje koji neće stati na simboličkim gestama. U tom smislu Hrvatska bi trebala napustiti ostatke šovinističkih politika sjećanja i odbaciti ikakvo podilaženje ekstremnim strujama među veteranima, poput HOSa, koji pokušava rehabilitirati ustašku simboliku. U tom smislu, Medved, koji kao radikalni desničar – koji organizira državne pogrebe za ustaške vojnike – koji služi Plenkoviću kao brana od desnice, mora napustiti svoje dosadašnje prakse financiranja opskurnih istraživača Drugog svjetskog rata. Iako je ovdje riječ o Oluji i ratu 1990-ih, Medvedova podrška povijesnim revizionistima koji se bave Jasenovcem – umanjujući ustaške zločine – s pravom uznemiruju srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Kao što se židovska zajednica u svakoj europskoj državi s pravom osjeća ugroženom kada se niječe holokaust, tako se i srpska zajednica s pravom osjeća nelagodno prilikom sramotnog umanjivanja ustaškog genocida u Jasenovcu i širom NDH.

Nadalje, iako plemenito, prisustvo predstavnika Vlade u Gruborima i Varivodama može imati i negativne efekte. Postoji opasnost da se svi zločini u Oluji svedu na Grubore i Varivode, osnažujući narativ o „izoliranim incidentima“ koji se određeni pojedinci ili manje grupe počinile u vlastitom kapacitetu, bez ikakve uloge države. Opseg zločina počinjenih tijekom i nakon Oluje činjenično ne odgovara ovakvim postavkama. Osim toga što je Haški tribunal utvrdio da su zločini počinjeni, činjenica je da ih država nije dovoljno procesuirala. Jedna pravomoćna osuđujuća presuda za ratne zločine, nekoliko presuda za teška ubojstva, kao i više njih za palež, uništavanje imovinu i krađu – s manjim kaznama – kao i mnogobrojna predsjednička pomilovanja za te zločine govore tome u prilog. Također, postoji opasnost da se fokusiranje na Grubore i Varivode, koji su počinjeni 20 i 50 dana nakon operacije simbolički udalji zločine od Oluje. Postoje mnogobrojni zločini počinjeni tijekom ili neposredno nakon Oluje koji također zaslužuju pažnju Vlade, jer nedvosmisleno upućuju na mračno naličje operacije.

Osim ovih gesti, Hrvatska bi se, ukoliko želi u punom smislu integrirati srpsku zajednicu, trebala udaljiti od Tuđmanovog narativa o Domovinskom ratu, s pratećim licemjernim žalom za srpskim civilnim žrtvama. Taj narativ jednostavno ne može biti u potpunosti prihvaćen u srpskoj zajednici jer prikazuje čitav jedan narod „širokim potezima kista“, kao agresorski narod. Kompletno se zaboravlja šovinizam koji je dolazio s hrvatske strane, kao i diskriminatoran tretman Srba koji su ostali na teritoriju pod hrvatskom kontrolom. Tretman koji je potrajao nakon rata, kao kada je Tuđman 1998. rekao da je „srpsko pitanje“ riješeno i kako „neće više biti 12 posto Srba ili devet posto Jugoslavena“ u Hrvatskoj, jer da bi to bilo „ugrožavanje hrvatske države“.

U tom smislu, i Milošević mora paziti do koje mjere sudjeluje u hrvatskim nacionalističkim proslavama, jer su one postavljene – nekad svjesno, nekad nesvjesno – kao neprijateljske prema Srbima. Svaka ruka pomirenja je dobra i poželjna, ali održavanje nacionalističke i militantne matrice nikako nije.

Ne treba očekivati da će Hrvatska u skorijoj budućnosti izmijeniti nacionalističku matricu, jer je kompletni imaginarij Domovinskog rata, pobjede i žrtve, na njemu sagrađen. Nije realno očekivati da će pripadnik političke elite priznati da se godinama postupalo pogrešno na simboličkoj i faktičkoj razini i da će ubuduće praksa biti potpuno drugačija. Državotvorni mitovi se mnogo brže grade nego što se dekonstruiraju, jer počivaju na kombinaciji činjenica, osjećaja i nacionalne mitologije koja se lako i brzo ukorjenjuje.

Također, u ime vladavine prava – a ne nekakvog popusta srpskoj zajednici – potrebno je da Hrvatska procesuira stvarno sve zločine počinjene u Oluji koje je moguće procesuirati. Ne bi se smjeli dogoditi slučaj da sud utvrdi kako je sigurno ATJ Lučko počinila zločin u Gruborima, a da se ne zna tko ga je točno počinio, po čijim naredbama, tko ga nije sankcionirao, a tko prikrio. Hrvatska bi morala dati nadoknadu tim žrtvama i priznati njihove patnje. Ovakve stvari treba ugraditi u obrazovni sustav i dopustiti slobodu znanstvenog istraživanja – kakve god teze ona zastupala – razdoblja rata, između ostalog, što bržeg otvaranja raznih arhiva.

Na kraju, srpska zajednica, osim svih simboličkih ustupaka, kao i procesuiranja zločina i reparacija, treba potpunu integraciju u hrvatsko društvo. U sva sela pogođena Olujom, gdje su desetljećima ljudi imali infrastrukturu, treba uvesti struju, vode, izgraditi ceste, sagraditi škole i domove zdravlja. U krajevima s većom srpskom zajednicom treba omogućiti poštovanje zakona u smislu proporcionalnog zapošljavanja pripadnika manjinskih zajednica u javne službe. Država treba graditi klimu tolerancije i promocije stvarnog građanskog društva. Sve ovo treba služiti da se Srbi počnu osjećati kao hrvatski građani, ali ne putem asimilacije, nego normalizacije u svakodnevnom životu. Jer, koliko god su bitne komemorativne aktivnosti i reparacije, srpska zajednica u Hrvatskoj neće moći opstati tako što ih se getoizira u rezervate s jadnim uvjetima života.