Očajni put preživjelih Srebreničana do slobode

Abdusamed Đozić, bivši pripadnik 28. Divizije Armije BiH, jedan je od nekoliko hiljada bošnjačkih civila i vojnika koji su preživjeli genocid u Srebrenici bježeći kroz šumu prema gradu Tuzli, koji je bio pod kontrolom ABiH, od snaga bosanskih Srba koje su u julu 1995. godine ušle u zaštićeno područje UN-a.

U razgovoru za BIRN Đozić kaže da je bio u koloni koja je 11. jula oko 22 sata iz Šušnjara krenula prema Konjević Polju.

Kako je kazao, u koloni je bilo malo vojnika, većinom žene, djeca i starci koji nisu potražili utočište u bazi Ujedinjenih nacija (UN-a) u Potočarima.

Iscrpljeni, gladni, uplašeni, neki i ranjeni, Srebreničani su danima lutali okolnim šumama.

Kolona u kojoj je bio Đozić upala je u Kamenici u veliku zasjedu. Tada je, prema njegovim riječima, ubijeno oko 1.000 ljudi, a neki su se predali pripadnicima VRS-a.

„Bacili su i neke bojne otrove, od kojih su ljudi halucinirali. Nisu znali ni ko su, niti šta su. Predali su se“, kazao je Đozić.

Kolona ipak nastavlja dalje. Kod Crnog vrha, kako je kazao, upadaju u tenkovsku zasjedu.

„Mnogi su pobijeni … Na mojim rukama je tada umro jedan šestogodišnjak“, kaže Đozić, koji je tada previo jednu ženu ranjenu u grudni koš.

Taman kad su pomislili da niko neće preživjeti, priča on, počelo je nevrijeme koje su iskoristili da se probiju dalje.

Međutim, kada su došli na područje Baljkovice, Đozić je zadobio ranu.

„Izišli smo na jednu čistinu i naletjeli na minu koja nas je do zadnjeg dotukla. Vidio sam da su ljudi koji su bili iza mene padali kao glineni golubovi“, kazao je on.

Pomogao mu je jedan saborac, koji ga je uspio izvući na rub šume i smjestiti u jednu rupu. Potom se sam previo koliko je mogao, no saborac koji mu je pomogao je poginuo.

Drugi čovjek mu je pomogao da dođe do jedne kuće, gdje mu je doktor Ilijaz Pilav, kojeg je tu sreo, ukazao pomoć.

Kada je konačno stigao u Tuzlu, Đozić je više od dva mjeseca proveo u bolnici oporavljajući se od ozljeda.

Smrtonosna potraga

Šumsko područje kod Srebrenice. Foto: BIRN.

Na čelu Đozićeve kolone muškaraca i dječaka koji su sedam dana lutali tražeći pribježište bio je Muhamed Omerović.

„Stalno su dolazile vijesti da je poginulo 100, 200 ili više ljudi. Stižu informacije ‘poginuo ti je brat, rođak’ i tako dalje“, kazao je Omerović.

Prema njegovim riječima, vojnici VRS-a su u rejonu Konjević Polja oteli uniforme pripadnicima mirovnih snaga i tražili da im se predaju uz obećanje da će ih izvesti na područje Tuzle.

Kako nisu mogli povjerovati tim vojnicima, Omerović je kazao da su nastavili put probijajući se noću kroz šumu, dok bi se po danu odmarali. Koliko je stradalih iz kolone, Omerović nije mogao dati precizan odgovor.

Kad su stigli do Tuzle, pojašnjava on, neki su se ponovno vraćali da bi našli svoje.

„Moj brat od tetke je došao na slobodnu teritoriju, ali mu je sin ostao i on se morao vratiti. U međuvremenu mu je sin prešao, ali on više nikada nije došao“, kazao je Omerović.

Hasan Hodžić je pet puta išao po preživjele Srebreničane. Kada je otišao po jednu grupu, koja je već 20 dana lutala po šumi, kazao je da su počeli bježati od njega jer „tada više niko nikome nije vjerovao“.

„Ti ljudi su bili iznemogli, imali su plikove po nogama…“, kazao je Hodžić, istaknuvši da ih je uspio izvesti na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.

Oko 15.000 muškaraca i dječaka napustilo je Srebrenicu u julu 1995. godine, od kojih je oko 3.000 osoba pobijeno ili poginulo u šumi, dok je nekoliko hiljada tokom bježanja odustalo te se predalo snagama bosanskih Srba, da bi kasnije bili egzekutirani na nekoliko lokacija u blizini Zvornika.

Prema presudama Haškog tribunala i sudova u BiH, masakri u Srebrenici predstavljaju genocid.

U mezarju Memorijalnog centra Potočari ukopano je ukupno 6.504 žrtve genocida, dok se za posmrtnim ostacima preko 2.000 ljudi još uvijek traga.

( Objavljeno na BalkanInsight, 05.07.2017. )