Pomirenje, prokleto nek’ je

U ljudskoj povijesti valjda nema češće spominjane riječi od mira. Valjda od kada je došlo do prvog oružanog sukoba, mir je postao najsvetija od svih kategorija, kojoj se svi klanjaju. Negdje paralelno s tim, mir postaje najveća floskula, neslana šala čovječanstva, koju podjednako suvereno koriste Adolf Hitler, Slobodan Miloševića i svaka kandidatkinja za miss svijeta. Zazivanje mira tako postaje prazna gesta koja se ritualno izvodi, poput ponude „ako ikako mogu pomoći“ nekom ne toliko dobrom prijatelju kojem je preminuo bliski član obitelji. Pojam mira je tokom stoljeća u javnoj upotrebi opstao kao pojam gotovo u potpunosti lišen svakog sadržaja. Ljudi više ni ne znaju što bi podrazumijevali pod tim terminom, osim kao trenutak kada prestaje oružani sukob. Pritom je mir, najčešće, zamrznuti rat koji se odmrzava u prigodnoj situaciji. Mir kao neko pomirenje među različitim skupinama se na društvenom planu poprilično zanemaruje i svodi se na ovu poprilično banalnu, dječački-naivnu razinu leptirića, cvjetića, zagrljaja i ljubavi. Pomirenje ili izmirenje među različitim društvima i državama i unutar njih je kompleksan pojam, kojeg s jedne strane karakterizira priznanje krivnje, a s druge davanje oprosta te iz toga posljedično proizlazi obnova suživota i uspostava mira.

Međutim, osim što dominiraju pozitivna tumačenja pojma i generalno zaklinjanje na njega, mir i još češće pomirenja imaju svoje negativne konotacije. Te konotacije nisu u potpunosti bez razloga, jer sam mir je najčešće spominjan od onih koji ga najviše krše i najmanje žele: spomenuti Hitler i Milošević, pa Franjo Tuđman, svaka američka administracija u zadnjih 120 godina. Osim toga mir, pogotovo kada se veže s nekim jedinstvom ili još češće s konsenzusom oko nečega, ima u sebi nešto totalitarno. Kada se promatraju totalitarni umovi, poput Hitlera npr., vidljivo je da je zapravo mir konačni cilj njihovih ratova, ali ne pomirenje. Mir koji će nastupiti tek kada više nema ni jednog neprijatelja, suparnika i neistomišljenika. Tada, u skladu s logikom totalitarnog uma, nastupa mir, jer više nema nikakvih razloga ili razlika zbog kojih bi se ratovalo. Međutim, na apsolutno suprotnoj strani stoji pomirenje kao pojam koji govori o nužnom izmirenju postojećih razlika.

Također, mir ima negativne konotacije među općom populacijom jer se često smatra plodom nekakvog nepoželjnog, iznuđenog i nametnutog kompromisa. Kada je riječ o strani koja je rat gubila, najčešće je riječ o nametnutom miru, radi izbjegavanja još većeg stradanja. S druge strane, pojedinci s pobjedničke strane smatraju to kao sprječavanje njihove potpune pobjede, kada bi nastupio mir po ranije objašnjenom totalitarnom načelu. Kroz pojam takvog mira iščitava se i sam pojam pomirenja, koji onda poprima izrazito negativnu konotaciju. Pomirenje se tako gleda kao jedan prijetvoran politički proces pun pragmatike, politika moći, korupcije (materijalne i nematerijalne) i cinizma. Pomirenju se ne vjeruje, mada ga se traži. Pomirenje koje kao proces u pravilu počinje isprikom onoga koji je rat ili sukob skrivio, najčešće izaziva osjećaje gađenja, pa čak i bijesa jer se nudi pomirenje. Osobe koje jesu ili se smatraju žrtvama (to je na kolektivnoj razini ponekad teško razdvojiti, radi prenošenja traume) odbijaju pomirenje, jer smatraju da iako se može govoriti o miru, nikako se ne može govoriti o pomirenju. Pitanje je isto da li mir, a onda i pomirenje, nosi sa sobom oprost, ili je samo riječ o ponovnoj uspostavi ili obnovi prekinute komunikacije. Je li pomirenje zapravo oprost jest ono što brine žrtve, a čemu se potajice nadaju počinitelji. Utoliko ne treba čuditi što mir, a i pomirenje često nemaju dobru konotaciju u društvu, jer postoji bojazan da pomirenje znači ne samo oprost, nego i zaborav; događaja, zločina, žrtava, počinitelja, a na kraju, i činjenica. Također, ne treba zanemariti da strana koja je ili se smatra žrtvom nakon nekog sukoba često smatra kako su svi potezi strane počinitelja neiskreni i lažni te ne priznaju njihovu ispruženu ruku, smatrajuću ju samo produžetkom nasilja i agresije, drugim sredstvima.

Jedni od većih protivnika mira, a još više pomirenja su ratni veterani. Ratni veterani pobjedničke strane u tome prednjače, jer smatraju kako njihova žrtva neće biti priznata nakon pomirenja ili, čega se još više boje, smatraju kako će se njihova žrtva izjednačiti sa žrtvom gubitničke strane. Također, ratni veterani mir i pomirenje smatraju sprječavanjem vlastite još sjajnije pobjede nad protivnikom. S druge strane, veterani s gubitničke strane se nekako više nadaju miru, kao prekidu ratnih zbivanja, kako bi zaustavili svoju agoniju. Također se nadaju pomirenju kao nekakvoj komemoraciji vlastitih napora, koji bez pomirenja ‘pada u vodu’. Poraženi pomirenje smatraju svojevrsnim priznanjem od strane pobjednika, smatrajući da se time svrstavaju na istu ravan s njima: svi smo mi ratni veterani i svi smo se žrtvovali i svi smo kroz vatru inicirani.
Zbog svega toga ne treba čuditi da se na mir svi pozivaju, ali ga zapravo ne žele (ni žrtve, ni ratni veterani), kao što je i pomirenje proces koji je težak za progutati. Zato ne treba čuditi da su u Hrvatskoj i čitavoj regiji dosta jake snage protiv pomirenja. U Hrvatskoj tako mnogi ne žele čuti za pomirenje sa Srbijom ili hrvatskim Srbima smatrajući ga svojevrsnim oprostom u kombinaciji sa zaboravom. U Bosni i Hercegovini taj stav postoji na svim stranama, a u Srbiji je on naročito prisutan među Srbima koji su potjerani i pobjegli iz Hrvatske i s Kosova.

Međutim i u Hrvatskoj i u regiji postoje i dublji razlozi protivljenja pomirenju, pogotovo među nekim političkim akterima. Također, treba biti pošten i reći kako nisu ni Hrvatska ni Srbija ni Bosna ni Kosovo najgore zemlje na svijetu po tom pitanju. Francuska i Njemačka još uvijek nisu razriješile mnoga pitanja iz povijesti, koja dan danas imaju različite interpretacije. Tako je trebalo proći gotovo 70 godina da prvi njemački predsjednik posjeti Oradour sur Glane, malo mjesto pokraj Limogesa u centralnoj Francuskoj, u kojem je SS napravio nezapamćeni pokolj civila i zapalio čitavo mjesto. Njemačka i Poljska tek su nedavno predstavili zajedničke udžbenike povijesti u kojima se na jedan objektivniji način uči o njemačkoj invaziji i okupaciji Poljske tijekom Drugog svjetskog rata. Zato ne treba čuditi, da se svake godine u Kninu čuju riječi mir i pomirenje, ali da se oni stvarno ne žele. Apsolutno nikoga ne treba čuditi da u Vukovaru, usprkos brojnim motivima golubica i križeva nije riječ o pomirenju nego isključivo o sjećanju na žrtve. I na kraju, ne treba nikoga čuditi da kao i dosad, godišnjica Erdutskog mirovnog sporazuma, kojim je završen rat u Hrvatskoj, prolazi gotovo nezabilježena u javnosti. Jer zašto bi se slavio mir, kada se može slaviti rat? Zašto slaviti svakog spašenog vojnika i njegovo/zino mentalno i fizičko zdravlje, kada je moguće slaviti poginule, osakaćene i uništene živote kako „svojih“, tako i „njihovih“ vojnika i čitave sile pratećih civila u Oluji? Zašto slaviti ono „za što se nismo borili“ (da se rat prekine taman prije još sjajnije pobjede i tako dopusti ustupak neprijateljima), a ne ono „za što smo se borili“ (težak poraz neprijatelja, kako vojnika, tako i civila). Ne treba se čuditi da se neki vojnici ne raduju miru i pomirenju, kada su u ratu ostvarili svoje najveće životne uspjehe i kada su među sobom uspostavili jednu od najčvršćih veza koje postoje, onu među suborcima. Jer koliko god nas život povezuje, prisutnost izvjesne smrti povezuje još više.

Međutim, treba znati da sam proces pomirenja nije ono za što ga većina ljudi smatra. Pomirenje je ujedno i osoban i društveni proces, i može, ali ne mora, sadržavati oprost, kao strogo individualnu kategoriju. Također pomirenje nikako ne pretpostavlja zaborav, već naprotiv znači njegovanje sjećanja. Pomirenje nužno sa sobom nosi suočavanje s prošlošću, „tuđim“ ali i „svojim zločinima“. Pomirenje vodi kulturi pamćenja i sjećanja, usprkos percepciji kako se time neke stvari zaboravljaju poradi nekakve zajedničke i bolje budućnosti. Pomirenje između dviju strana, između razlika koje među njima postoje, može doći jedino ako se otkrije sve: svako ubojstvo, svaka žrtva, svaka činjenica. Zato se u Hrvatskoj, u regiji i mnogim dijelovima svijeta ne može govoriti o pomirenju, jer upravo ne postoji taj prvi korak koji je potreban kako bi se krenulo prema pomirenju – utvrđivanje činjenica. Tek kada je sve poznato, može se govoriti o pomirenju i krenuti s pomirenjem. Ukoliko je građeno na zaboravu, pomirenje propada jer nema što pomiriti; zaboravu ne treba pomirba, dok sjećanjima treba. Zbog toga ne čudi čitava plejada izjava političara i javnih osoba u regiji, poput Aleksandra Vučića i Ante Gotovine, po modelu „zaboravimo što je bilo, okrenimo se budućnosti“, jer to upravo nije pomirenje nego jednostavno zaborav, često instrumentaliziran u prikrivanju odgovornosti samog govornika (Vučić, pa ne određeni način i Gotovina). I zato se ne vjeruje pomirenju i javnim isprikama jer nisu zadovoljeni svi prethodni uvjeti. Zločini nisu procesuirani i osuđeni na svaki mogući način, memoriali nisu podignuti a uništeni nisu obnovljeni, žrtve nisu obeštećene niti priznate. Kada bi isprika dolazila nakon toga, onda bi se moglo govoriti i o pomirenju. Zbog toga treba odbaciti gotovu svaku izjavu u pomirenju u regiji od Vučića i Tomislava Nikolića, preko Borisa Tadića i Mile Đukanovića, do Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović; jer niti jedan od ovih preduvjeta nije ostvaren.

Isto tako, iz istih razloga treba shvatiti zašto neće doći do pomirenja među članovima društava u regiji. Ne može biti riječ o pomirenju ako se mire građani/ke Hrvatske i Srbije koji su uvijek bili protiv rata. Samo oni koji su se pozivali na rat se moraju miriti i pomiriti svoje razlike te se suočiti s činjenicama. Ako se i uzme u obzir da je Hrvatska doživjela agresiju od tada Jugoslavije (danas Srbije i Crne Gore), ljudi u Hrvatskoj neće biti za pomirenje ukoliko ono obuhvaća prethodnu uspostavu činjenica o „vlastitim“ zločinima protiv Srba u Hrvatskoj, naročito u i nakon Oluje. Također, pomirenje će dovesti i do suočavanja s činjenicama kako su najveću žrtvu u ratu podnijeli civili, a ne, kao što se dosad tvrdilo, branitelji. Svaka čast svakome tko je bio spreman uzeti pušku u ruku i okaljati svoj moralni kodeks kako bi ostalima prepustio konformizam nevinosti, ali svako dijete, žena, starac i starica, pa i muškarac civil koji ide na posao, veće su žrtve rata. Sve ostalo samo služi perpetuiranju kulta rata, koji se ne uzima kao izvanredno i neželjeno stanje, nego kao osnovni moment formiranja nacije. Pomirenje bi dovelo do toga da se u Vukovaru, prilikom Dana pada grada, upitamo, jesu li najvažniji u Vukovaru branitelji ili ubijena djeca? Pomirenje bi dovelo do pitanja zašto je preko 1,000 poginulih i ubijenih branitelja u fokusu, a ne 3,000 civila? Zašto se ne priča o 86 (po nekima 33) djece ubijene u Vukovaru? Ukoliko bi započeli s pomirenjem, trebali bi se zapitati zašto ne znamo koliko je djece ubijeno, zašto ne znamo njihova imena, zašto nemaju svoje ulice i trgove, škole i vrtiće, spomenike i memorijale? Kada bi se otpočelo s pomirenjem bi li se saznalo da su i Srbi ubijani u Vukovaru netom prije opsade grada, kao da su i neki od njih branili grad? Bi li pomirenje utvrdilo i da su ljudi branili Vukovar, odnosno svoju kuću i obitelj, a ne Hrvate, hrvatstvo, domovinu, Hrvatsku, a svakako ne Franju Tuđmana, koji je vjerojatno zaslužan za smrt neke od ranije navedene djece, sa svojim naredbama vraćanja djece u grad? Bi li to pomirenje Srbima iz Vukovara donijelo i prokazivanje svojih partnera po etničkoj pripadnosti? Bi li pomirenje dovelo i do suočavanja s time da JNA nije ništa branila u Vukovaru, kao i da nije istina da ljudi u Srbiji i Hrvatskoj nisu bili informirani što se događa, nego da se ganuti bacali cvijeće po tenkovima?

Bi li na kraju pomirenje dovelo do stava da rat nije ništa sveto i da on ne može biti mit na kojem će se temeljiti nacija? Može li pomirenje dovesti do stava da Domovinski rat nije najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti, nego jedno od najmračnijih? Može li pomirenje dovesti do pitanja je li vrijeme da i taj rat počnemo drugačije nazivati, napuštajući Tuđmanov naziv, preuzet od SSSR-a? Previše pitanja i još više odgovora bi svima dovelo pomirenje. Zbog toga ga proklinjemo za sva vremena…

Foto: Ron Haviv