Pronađimo žrtve i suočimo se s onim što smo napravili

Od 125 tisuća ljudi, koliko je otprilike stradalo u ratovima na području bivše Jugoslavije, okolnosti i mjesta pogibije poznati su za njih tek 35 tisuća, zbog čega je nužno nastaviti proces ekshumacija i utvrđivanja činjenica oko stradanja. To je preduvjet prestanka blokade procesa suočavanja s prošlošću, zaključak je konferencije za novinare koji je u četvrtak u Zagrebu održala Koalicija za REKOM.

Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo Beograd, Dino Mustafić, kazališni redatelj iz Sarajeva, Žarko Puhovski, politički analitičar i Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću upozorili su da je proces uspostavljanja tranzicijske pravde u državama nastalim na području bivše SFRJ u ozbiljnoj krizi zbog nepostojanja političke volje novih vlasti za procesuiranjem počinitelja ratnih zločina, jačanja ekstremnog nacionalizma i prekida dijaloga sa civilnim društvom o prošlosti.

Nataša Kandić pozvala je državne institucije da konačno pokrenu ozbiljnu istragu o utvrđivanju stradanja ratnih žrtava. Prema njenim riječima, REKOM je putem 70 tisuća dokumenata došao do okolnosti koje su dovele do pogibije 23 tisuće osoba, dok je Haaški tribunal utvrdio za 12 tisuća ljudi.

„Da li je to dovoljan motiv za lidere da nastave proces čiji će završetak omogućiti da se uistinu suočimo s prošlošću? Političari govore o pomirenju, ali se obično radi o praznim riječima. Kad Haaški sud u pojedinom predmetu donese osuđujuću presudu, u jednoj državi se ona pozdravi kao pravedna, dok se u drugoj upozorava da ona neće pridonijeti pomirenju, ovisno koja je strana osuđena. Zato je ovo apel za bolju budućnost, da se pokaže da svi zajedno nismo za jednu službenu istinu koja nam se nameće, nego za provjerljive činjenice koje za sada postoje samo za 35 tisuća ljudi. Jaka regionalna koalicija Za REKOM će pomoći, ali ne može zamijeniti državne institucije“, upozorila je Nataša Kandić.

Naglasila je da će se za tri do četiri tisuće građanki i građana teško pronaći grobnice, posebno na Kosovu i Srbiji, ali i u ostalim dijelovima Jugoslavije, budući da postoje vrlo jasne indicije kako su leševi spaljivani, a pepeo razasut. Također je istaknula da za 7 do 8 tisuća ljudi pojedine državne institucije imaju podatke o stradavanju, ali da ih – svaka iz svojih razloga – ne žele učiniti dostupnim javnosti.

Puhovski je rekao da je u Hrvatskoj, prije svega zahvaljujući aktivistima iz Documente, napravljeno puno na otkrivanju grobnica, ali i da je čitav niz područja ostao nepokriven.

„Zanimljivo da proces koče isti oni koji stalno govore o tome da se treba okrenuti žrtvama i omogućiti porodicama da završe žalovanje. Ti isti sabotiraju ozbiljne pokušaje da se dođe do podataka, jer bi u tom slučaju suočavanje s prošlošću značilo izlazak iz mitskog obličja u činjenice koje se više ne bi mogle koristiti za ideološke obračune“, kazao je Puhovski.

Dino Mustafić također je naglasio da je forenzička istina preduvjet bilo kakvog dijaloga i procesa pomirenja naroda na Balkanu. U Bosni i Hercegovini, kazao je, umjesto kulture suosjećanja i empatije, sistemski se provodi kultura zaborava i poricanja, kultura laži i manipulacija, koja omogućava prošlosti da po potrebi iskoči iz Pandorine kutije, i to ne samo onoj iz zadnjih ratova, nego i iz Drugoga, pa čak i Prvoga svjetskog rata.

„Da bismo živjeli jedni s drugima, a ne jedni kraj drugih, neophodno je da znamo činjenice. To jest delikatan proces u kojem civilno društvo može biti samo most. Krajnje je vrijeme da shvatimo da vrijeme prolazi i da svjedoci jedan po jedan odlaze, da se tragovi sklanjaju te da konačno moramo iz deklarativne, retoričke faze krenuti raditi“, rekao je Mustafić.

„Umjesto uvažanja prava žrtava, imamo političko kalkulanstvo. Nisu objavljeni podaci koje imaju državne institucije, a preduvjet nastavku procesa je da se povežu s našima i konačno objave. Vlade duguju to svima koji su stradali, bez obzira gdje, jer nas inače drže u situaciji nezavršenih ratova, opterećuje cijelo društvo“, objasnila je Vesna Teršelič.

U Hrvatskoj još postoji puno poznatih, a neistraženih lokacija za koje se zna. Samo Documenta zna za njih 40-ak koje su prijavljene nadležnim tijelima koja, međutim, nemaju dovoljno ljudi i sredstava da ih istraže. Posebno se to odnosi mjesta na kojima su stradali Srbi.