18.11.2014.
Rekom će utvrditi činjenice o ratnim zločinima u ex-Jugoslaviji
Koalicija za REKOM, REKOM
Autor: I.E.M. 18.11.2014.
Koordinatorica REKOM-a Nataša Kandić ocijenila je da su države regije, 20 godina poslije rata, prihvatile kaznenu odgovornost kao mehanizam za suočavanje s prošlošću dok su organizacije civilnog sektora izgradile drugi mehanizam fokusiran na žrtve, rečeno je to na Desetom forumu o tranzicijskoj pravdi održanom tijekom vikenda u Beogradu nakon što je na VII. Skupštini prihvaćen prijedlog Izmjena Statuta REKOM-a koje su izradili izaslanici predsjednika Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Kosova te bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH
Koalicija REKOM posebno je pozdravila stav izaslanika da među ciljevima Komisije bude i ‘unapređenje obrazovnih programa u skladu s činjenicama koje ustanovi Komisija’. Također je postignuta potpuna suglasnost o tome da Komisija treba utvrditi činjenice o ratnim zločinima i drugim kršenjima ljudskih prava, izvršenim u razdoblju od 1. siječnja 1991. do kraja prosinca 2001.
O ‘istraživanju političkih i društvenih okolnosti koje su odlučujuće doprinijele izbijanju ratova, kao i činjenju ratnih zločina i drugih kršenja ljudskih prava’ mišljenja su kako je ključno da REKOM istraži uzroke rata, ali i da je to moguće započeti nakon utvrđivanja činjenica o ratnim zločinima.
Time bi postjugoslavenske zemlje, prvi put u povijesti postkonfliktnih društava, samostalno, bez uvjetovanja i pritiska međunarodne zajednice, započele s izgradnjom regionalnog mehanizma za suočavanje s prošlošću koji ima potencijal otkloniti nedostatke sudske pravde i informacijsku blokadu otkrivanja preostalih masovnih grobnica te osigurati poštovanje činjenica i osobnih iskustava.
Koalicija za REKOM ocijenila je da se pronalaženjem ostataka nestalih osoba postavlja kamen temeljac u stvaranju javne kulture sjećanja o zajedničkoj prošlosti.
Kao što kaže kanadski povjesničar Max Bergholz: ‘Posmrtni ostaci su presudni fizički simbol sjećanja na žrtve, jer samo stvarna fizička prisutnost tijela daje moć živima da zahtijevaju sjećanje na mrtve. Kada nema tijela, nema sahrane, nema vjerskih obreda na grobljima niti grobova. Kada nema grobova, nema javnog pamćenja na mrtve i sve ostaje u okviru obiteljskog sjećanja.’
