Slavno je za otadžbinu zaboravljati

Nacionalizam je, po Ernestu Gellneru, politički princip, koji zahtijeva poklapanje političkih i etničkih granica. Nacionalistički narativ konstruira javno sjećanje od onih činjenica koje mogu legitimirati ovaj princip. Sve što dovodi u pitanje navedenu podudarnost biva službeno zaboravljeno ili se njegovo značenje relativizira.

U takvom je kontekstu od iznimne važnosti mjesto na kojem se pojavljuje kontrasjećanje – sjećanje koje pripada manjinskim grupama i koje je “marginalizirano od strane dominantne kulture”. Promatrano kao instrument različitih oblika društvene dominacije ili otpora istoj, sjećanje postaje politički čin. Ukoliko govorimo o političnosti kazališta postjugoslovenskog prostora, ono se može konstituirati upravo tu, u otporu službenom memoricidu, u komemoraciji onoga što službena historiografija zaboravlja, ali i radikalnim reintepretacijama činjenica koje ne polaze od nacionalističke premise o kongruentnosti političkog i nacionalnog.

To je pokazala i Sofoklova “Antigona” – drama nametnutog sjećanja, pripadajućeg zaborava i kontrasjećanja. Priča o sestri koja odlučuje ukopati i ožaliti brata kojem je to pravo uskraćeno dekretom najvišeg centra političke moći, može funkcionirati i kao alegorija o postjugoslovenskim društvima i njihovim politikama sjećanja i zaborava. Međutim, puno više od toga, ona govori o kazalištu kao mjestu emancipacije prohibiranog sjećanja.

Poseban status sjećanja, točnije kontrasjećanja, intrigira me u mom kazališnom radu od samih početaka. Upravo je to točka na kojoj se poslovično odsustvo interesa najšire zajednice za ovaj medij pretvara u izrazitu društvenu antagonizaciju. Umjesto insceniranja sukoba među fikcionalnim likovima, teatar u ovom slučaju generira dramu u širem društvenom polju, u prostoru normiranog zaborava i sjećanja koje u odnosu na njega predstavlja transgresiju.

Upravo iz iskustva aktivne ili pasivne participacije kazališta u Hrvatskoj u službeno propisanom zaboravu fomirao se moj teatarski svjetonazor i jezik – izvor stalnih nesporazuma i osporavanja u većini sredina u kojima radim. Nesporazum s hrvatskom kazališnom zajednicom kulminirao je upravo na predstavi “Hrvatsko glumište”, koja je doživjela strukovni i medijski linč jer je postavila pitanje “može li se ono što većina hrvatskoga glumišta proizvodi od rata naovamo uopće nazivati kazalištem, ako bi naime kazalište trebalo biti društveni, etički i umjetnički čin koji zločinu ima hrabrosti dati ime, oduzeti pravo na razlog i odrediti mjeru krivnje? Kakvo je to uopće kazalište, to većinsko hrvatsko glumište, koje ne prepoznaje tragediju svojih sugrađana? Kakvo je to kazalište koje na fašizam odgovara – fašizmom?”

A fašizam hrvatskog glumišta, kojim sam se bavio u toj predstavi i nad kojim se podjednako i s istim argumentima zgražaju i kazališna ljevica i desnica, ulazi u prošireno značenje ovog pojma, onako kako ga je definirao Michael Foucault, koji uz “historijski fašizam, fašizam Hitlera i Mussolinija“, kod njega označava i “fašizam u svima nama, u našim glavama i našem svakodnevnom ponašanju, fašizam koji čini da volimo moć, da želimo upravo ono što dominira nad nama i eksploatira nas.” Fašizacija hrvatskog društva realizirala se, između ostalog, i nekritičkim odnosom prema vlasti u trenutku kad je ona politički sponzorirala ubojstva hrvatskih građana krive nacionalnosti, kao što je bio slučaj s članovima obitelji Zec, ubojstvima u Pakračkoj Poljani, ratnoj luci Lora, otvaranjem koncentracionih logora u zapadnoj Hercegovini za Bošnjake, ubijanjem i protjerivanjem Srba tijekom akcije Oluja. Kazališna zajednica u Hrvatskoj sve te zločine nije imenovala, još manje im oduzela “pravo na razlog i odredila mjeru krivnje”.

Ali je kazališna zajednica u tom periodu i te kako svojim radom i ukupnim javnim djelovanjem, pa i doslovnim uzimanjem puške u ruke sudjelovalo u ratno-propagandnoj mašineriji HDZ-a. 1991. Hrvoje Hitrec osniva Satniju hrvatskih umjetnika u kojoj su, između ostalih, bile i glumice Jasna Bilušić i Perica Martinović, te redatelj Joško Juvančić i glumac Ljubomir Kapor. Mimo Satnije u rat su se uključili glumac Sven Lasta, te redatelji Miro Međimorec i Slobodan Praljak. Krešimir Dolenčić postaje neka vrsta dvorskog redatelja zaduženog za režiranje različitih Tuđmanovih ceremonija, od kojih su najpoznatije pogreb Gojka Šuška i vojna parada na Jarunu. 1997. Zlatko Vitez u zagrebačkom HNK režira rođendan Franje Tuđmana u kojem, između ostalih, sudjeluju i Ena Begović, Dragan Despot, Vanja Drach, Kruno Šarić, Joško Ševo, Zlatko Crnković, Žarko Potočnjak, Franjo Kuhar, Mladen Vulić, Zvonimir Zoričić, Ivan Brkić, Ivanka Boljkovac, te Marko Torjanac.

Primjera je još mnogo, ali već i ovi pokazuju da je većina kazalištaraca u Hrvatskoj podlegla nacionalnoj histeriji, te da se među njima, za razliku od nekih njihovih beogradskih kolega, nije uspio artikulirati antiratni diskurs, čak ni kada je Hrvatska već naveliko radila na komadanju Bosne i Hercegovine ili kad su informacije o ratnim zločinima Hrvatske vojske bile javne. Onda ne iznenađuje da takva kazališna zajednica, koja je izvršila svoj dio zadatka u službeno propisanom zaboravljanju i prešućivanju, danas želi zaboraviti i sebe iz tog vremena.

Da su kazalištarci pogodan materijal za zaborav i prigodno ideološko oblikovanje, pokazao je i jedan primjer iz poraća gdje se ponovno ostvario njihov visok stupanj mobilizacije u ratu nastavljenom drugim sredstvima. Riječ je o “Zahtjevu 555 hrvatskih uglednika Vladi RH” kojim se tražilo da Vlada Republike Hrvatske odbije izručenje generala Gotovine Haškom sudu, te da od haškog tužiteljstva zatraži obustavu kaznenog progona na temelju podignute optužnice. Zahtjev su potpisali i sljedeći kazališni umjetnici: Nada Abrus, Jasna Ančić, Inge Appelt, Ivica Barišić, Slavko Brankov, Mirela Brekalo, Lukrecija Brešković, Ivan Brkić, Miljenko Brlečić, Senka Bulić, Helena Buljan, Boris Buzančić, Zlatko Crnković, Branka Cvitković, Velimir Čokljat, Dragan Despot, Boris Dvornik, Nina Erak, Mato Ergović, Lidija Florijan, Emil Glad, Ivo Gregurević, Goran Grgić, Nives Ivanković, Darko Janeš, Vjekoslav Janković, Zdenko Jelčić, Ivan Jončić, Jasna Jukić, Trpimir Jurkić, Ljubo Kapor, Marija Kohn, Adam Končić, Božidar Koščak, Niko Kovač, Franjo Kuhar, Dražen Kuhn, Nikša Kušelj, Danko Ljuština, Mirjana Majurec, Slavica Maras-Mikulandra, Tomislav Martić, Ante-Čedo Martinić, Miše Martinović, Maro Martinović, Perica Marinović, Damir Mejovšek, Igor Mešin, Boris Miholjević, Darko Milas, Helena Minić, Vedran Mlikota, Suzana Nikolić, Mia Oremović, Frane Peršin, Siniša Popović, Žarko Potočnjak, Ksenija Prohaska, Ivica Pucar, Nada Rocco, Siniša Ružić, Davor Svedružić, Boris Svrtan, Alen Šalinović, Krunoslav Šarić, Joško Ševo, Glorija Šoletić, Milan Štrljić, Zvonko Torjanac, Romina Vitasović, Zlatko Vitez, Edo Vujić, Mladen Vulić, Ivica Zadro, Mirta Zečević, Zvonimir Zoričić, Jozo Zovko, Vladimir Gerić, Branko Ivanda, Joško Juvančić, Lawrence Kiiru, Vlatko Perković i Željko Senečić.

Nomina sunt odiosa, ali nijedno od ovih imena nije stajalo ni na jednom zahtjevu kojim bi se tražilo procesuiranje onih koji su sudjelovali “u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji zajednički cilj je bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem ili potpunim uništavanjem imovine srpskog stanovništva, kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo ili spriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovima.” Jer, radilo se o generalu Gotovini ili nekome drugome – zločin je zločin i hrvatsko glumište bi trebalo konačno shvatiti da etnicitet žrtve ili agresora ne može biti kriterij sjećanja ili zaborava.

A dok se to dogodi, preostaje predstava “Hrvatsko glumište” koju jednakom snagom mrze i kazalištarci i branitelji i Katolička crkva i većina hrvatske javnosti. Već tako široka koalicija mrzitelja pokazuje snagu kazališta koje bi, ukoliko želi zadržati minimum moralnog poštenja prema sebi i društvu koje predstavlja, trebalo postati povlašteno mjesto sjećanja koju sve druge institucije brišu.

Oliver Frljić

Autor je kazališni redatelj iz Hrvatske