Spaljena zemlja Medačkog džepa

Vojno-redarstvena akcija “Džep ’93” počela je u četvrtak, 9. rujna 1993. godine u ranim jutarnjim satima. Njen cilj bio je odbacivanje jedinica Srpske vojske Krajine kako bi se smanjila izloženost Gospića artiljerijskim udarima po gradu, skraćivanje linija Hrvatske vojske i osiguravanje položaja na Velebitu čime se htjela eliminirati mogućnost da SVK iznenadnim udarom prodre dublje na Velebit i potencijalno rasiječe Hrvatsku. Akcija je potrajala do 17. rujna. Na koncu su se hrvatske snage (Hrvatska vojska i Specijalna jedinica policije) morale povući na početne položaje, za vrijeme akcije počinjeni su ratni zločini nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima, a ono što se događalo za povlačenja hrvatskih snaga odgovara opisu taktike spaljene zemlje, po čemu je akcija “Džep ’93” vjerojatno jedinstvena u ratu u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog stoljeća.

Područje nekadašnje Općine Gospić prije rata bilo je etnički izrazito mješovito. Prema popisu stanovništva iz travnja 1991. godine, ta je općina (koju teritorijalno ne treba uspoređivati s današnjim, manjim područjem Grada Gospića) imala 29.049 stanovnika, od kojih su 64 posto bili Hrvati, a 30 posto Srbi. Na teritoriju današnjeg Gospića prema popisu stanovništva iz 2021. živi 11.502 stanovnika, Hrvata je više od 94 posto, a Srba 3,5 posto. Etnička izmiješanost, bez obzira na dugotrajno zajedničko življenje i suradnju, bila je jedno od goriva za stvaranje međunacionalnih tenzija koje su u Hrvatskoj izbile 1989./90. godine snaženjem nacionalističkih politika.

I jedni i drugi

U vrijeme rata te su tenzije eskalirale, rezultirale obostranim počinjenjem ratnih zločina i međusobnim protjerivanjem nacionalno “neprihvatljivog” stanovništva, s jedne strane Hrvata, s druge strane Srba. Gospić je za vrijeme rata u napadima JNA i pobunjenih Srba bio izložen velikim razaranjima. Područje je i strateški važno. Njegovim ovladavanjem, posebno zauzimanjem strateški važnih dijelova Velebita, SAO Krajina, odnosno kasnije Republika Srpska Krajina izbila bi na Jadransko more, rascijepila Hrvatsku i dovela je u strateški veoma težak položaj, na rub vojnog poraza. Ratni zločini obostrano su počinjeni 1991. godine.

U listopadu su jedinice pobunjenih Srba počinile ratni zločin nad stanovnicima Široke Kule, Hrvatima, njih 40. U istom mjesecu počinjen je ratni zločin nad Srbima u Gospiću. U nekoliko dana ubijeno je više od 50 Srba. Nad Srbima su zločini počinjeni i prije i poslije sredine listopada 1991. godine, ali u manjoj mjeri. Za zločin iz listopada Tihomir Orešković osuđen je na 15, Mirko Norac na 12, a Stjepan Grandić na deset godina zatvora. Istovremeno je izmijenjena etnička struktura područja: golema većina Srba napustila je (ili je protjerana) teritorij koji je kontrolirala Hrvatska, golema većina Hrvata napustila je (ili je protjerana) teritorij koji je kontrolirala SAO Krajina.

Od ljeta 1993. Gospić je bio učestalija meta artiljerijskih udara Srpske vojske Krajine, a učestali su i diverzantski prepadi. Grad je bio u poluokruženju, lokalno stanovništvo demoralizirano, u vrhu Hrvatske vojske postojao je strah od presijecanja Hrvatske na veoma osjetljivom mjestu. Planiranje akcije Hrvatske vojske započelo je najkasnije u srpnju 1993. godine, a u sve je od početka bio uključen, uvelike i inicijator, načelnik Glavnog stožera general Janko Bobetko. SVK je morao biti svjestan mogućnosti hrvatskog napada. Stanovnici Divosela upozorili su sredinom kolovoza zapovjednika Ličkog korpusa Milana Šuputa na tu mogućnost. Sama akcija je pokazala da SVK na ta upozorenja praktički nije reagirao, njihova obrana se vrlo brzo raspala. Vojnici SVK-a i civili koji su neposredno nakon akcije dali izjavu UNPROFOR-u to su potvrdili. Milan Zorić, vojnik SVK-a, kazao je “nismo bili pripremljeni za napad i zato nismo učinili gotovo ništa”.

Ostvareni ciljevi

Prvoga dana akcije hrvatske snage praktički su ostvarile svoje ciljeve, ušle su u sela Čitluk i Počitelj, a Divoselo je opkoljeno. SVK je pokušao protuofenzivu 11. rujna, iz osvete su gađani Karlovac, Sisak i predgrađe Zagreba, nekoliko dana se uz posredovanje UNPROFOR-a razgovaralo o prekidu vatre, a zatim je uslijedilo povlačenje HV-a na položaje od 9. rujna.

Hrvatske snage zločine su počinile već prvog dana, što je potvrđeno presudama hrvatskih sudova. Znatan dio žrtava ubijen je prije povlačenja Hrvatske vojske, dakle do 11. rujna, posebno 9. rujna, a Medački džep (sela Počitelj, Čitluk i Divoselo i njihovi zaselci) potpuno je razoren prilikom povlačenja hrvatskih snaga, posebno 16. rujna. U optužnici koju je 2002. godine Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju podigao protiv Bobetka navodi se da je ubijeno “najmanje 100 srpskih civila i zarobljenih i/ili ranjenih vojnika iz Medačkog džepa”.

Osim toga, navedeno je da su sustavno uništene 164 kuće i 148 drugih zgrada kao i sve što je u njima bilo. U prilogu optužnice je popis žrtava na kojem je poimence navedeno 29 civila i petero vojnika. Iako se iz iskaza većine svjedoka s hrvatske strane na suđenju zamjeniku zapovjednika Zbornog područja Gospić Rahimu Ademiju i zapovjedniku 9. gardijske brigade Mirku Norcu to ne bi moglo zaključiti, hrvatska je strana u rujnu znala što se dogodilo u Medačkom džepu. Bobetka je Ademi 20. rujna obavijestio da su hrvatske snage prilikom povlačenja rušile i palile kuće, uništavale imovinu i tražio je istragu o tome. Ministarstvo obrane je formalno pokrenulo istragu, ali dalje od toga nije se išlo. Sam Bobetko je Ademiju rekao, ustvrdio je on na suđenju, “koja vojska prilikom povlačenja sadi cvijeće”.

Razmjere razaranja dokumentirao je kanadski bataljun UNPROFOR-a koji je ušao u prostor nakon povlačenja Hrvatske vojske. Dok su ulazili u Medački džep kuće su gorjele, odjekivale su detonacije (kuće su uništavane protutenkovskim minama), pronašli su netom ubijenu stoku, neodnesene vreće s opljačkanom imovinom. Pronašli su i brojne leševe, pri čemu nije bilo za svaku žrtvu jasno je li poginula ili je ubijena. U izvještaju je navedeno da je između Ličkog Čitluka i Strunića svaka kuća bila sravnjena sa zemljom ili spaljena, infrastruktura nije uništena. Sam Čitluk je bio sravnjen sa zemljom, bunari su bili zagađeni, a viđena su i vozila HV-a koja su dopremala drva za potpalu.

Procijenjeno je da je za razaranje takvih razmjera trebalo 200 protutenkovskih mina. Pripadnici UNPROFOR-a pronašli su 18 tijela, 11 leševa muškaraca (osam vojnika, dva civila, jedan neidentificiran, sedam vojnika je, vjerojatno u borbi, ustrijeljeno) i sedam tijela žena, sve su bile starije od 60 godina. Neposredno nakon završetka akcije organizirana je predaja tijela poginulih. Hrvatska je strana predala srpskoj 52 tijela.

Suđenje Bobetku u Hagu nikada nije provedeno. On se odbio predati, vlada Ivice Račana nije ga htjela izručiti, a predmet je obustavljen njegovom smrću u travnju 2003. godine. Haški sud optužio je i Ademija i Norca, a taj je predmet prepustio hrvatskom pravosuđu. Zahvaljujući tom slučaju zločini i zbivanja u Medačkom džepu detaljno su dokumentirani. Optužnica navodi popis ubijenih i u slučaju Ademija i u slučaju Norca, uz razliku tri osobe manje kod Norca. Među žrtvama su 84-godišnja, slijepa Bosiljka Bjegović, Sara Kričković kojoj je prerezan vrat, kao i Sava Rajčević koja je hodala pomoću štaka. Đuro Krajnović ubijen je s najmanje 24 hica, Nedeljka i Stana Krajnović ubijene su u kokošinjcu, a njihova su tijela spaljena. Ubijen je i retardirani Milan Rajčević, a nakon što je ubijen njegovo tijelo vezano je za stablo, u njega su bacani noževi, a na koncu je spaljeno. Pokušali su ubiti i Anku Rajčević, po nacionalnosti Hrvaticu. U Ademijevom dijelu optužnice 23 žrtve su na popisu “osoba lišenih života, mučenih i teško ozlijeđenih”.

Zapisnici sa suđenja Ademiju i Norcu pred Županijskim sudom u Zagrebu bilježe potresne iskaze svjedoka sa srpske strane. Mnogi su iskaze dali kao “ugroženi svjedoci”, bez otkrivanja identiteta, zbog straha za vlastitu sigurnost. Mnogi su iskaze prethodno dali istražiteljima Haškog suda, a Županijskom sudu svoje su iskaze davali petnaestak godina nakon događaja. Ugrožena svjedokinja 22 vidjela je pripadnike HV-a koji su na terasu obližnje kuće izveli Boju Vujnović, polegli je na kauč, polili i zapalili. Ona je u Čitluku živjela s Milanom Rajčevićem koji nije htio bježati (za razliku od većine stanovništva koje je u bijegu potražilo spas). On je prebolio dječju paralizu, ugrožena svjedokinja 22 zna da ga je HV odveo od kuće, čula je da je spaljen. Ta je ugrožena svjedokinja bježala deset dana, a na tom putu vidjela je i mrtvu Boju Pjevač kojoj su bila odrezana tri prsta desne ruke.

Ugroženi svjedok 7 vidio je kako Milana i Anđu Marić odvode pripadnici HV-a. Oboje su kasnije nađeni u septičkoj jami u Gospiću. Vojnik SVK-a Božidar Matić bio je u Divoselu. Kao i mnogi drugi, i on je bježao nakon napada hrvatskih snaga. Prvog dana akcije, 9. rujna, u jednoj je kući našao ubijene Saru i Ljubicu Kričković, jedna od njih bila je zaklana. Među ugroženim svjedocima bio je i pripadnik inženjerije 9. gardijske brigade. Svjedočio je kako je Velibor Šolaja dovezao deblju, stariju ženu koja nije mogla hodati, a čuo je da je tu ženu Šolaja osobno ubio. Šolaja je pak 2015. godine osuđen zbog počinjenog ratnog zločina, zbog ubojstva neidentificirane žene, na pet godina zatvora.

Iskaze su davali i pripadnici krajinske vojske koji su bili zarobljeni. Žarko Vojvodić je bio komandir voda, zarobljen je u grupi od osam vojnika, od kojih je njih šest bilo ranjeno. Pripadnici HV-a odmah su ih počeli tući. Posebno teško je prebijen Stanko Despić koji je od posljedica premlaćivanja i umro. Vojvodić se onesvijestio od batina, a razmijenjen je u prosincu 1993. godine.

Svjedočenja UNPROFOR-aca

Svjedočili su i pripadnici UNPROFOR-a. Umirovljeni pukovnik kanadske vojske Thomas James Calvin opisao je ono što je vidio u Medačkom džepu kao etničko čišćenje. Sve zgrade su bile spaljene, životinje ubijene. Zaključio je da se radilo o sustavnoj i dobro isplaniranoj akciji rušenja zgrada. Humanitarnom koordinatoru UNCIVPOL-a Stigu Olofu Bertilu Sandgrenu sve je izgledalo uništeno tako da više nikada ne bude naseljeno. Životinje su bile ubijene, a bunari zagađeni.

Za Hrvatsku je izvještaj o zbivanjima u Medačkom džepu Komisije stručnjaka UN-a bio porazan. “Za razliku od smrti proizašlih iz operacije ‘Medački džep’, vidljivo se i očigledno pokazuje jedan porazan uzorak bezobzirnog uništavanja. Stotine domova bilo je uništeno, stotine drugih zgrada također je uništeno, većina životinja, očigledno sve osobno vlasništvo je uništeno ili oduzeto, sva vozila i poljoprivredna oprema uništena je ili odvezena, sjenici zapaljeni i mnogi bunari otrovani. Uništenje je bilo potpuno.”

Ovih dana zbivanja u Medačkom džepu za kanadsku javnu televiziju CBC prisjetio se tada mladi zapovjednik voda, danas general i načelnik stožera obrane Wayne Eyre. Sa svojim vodom ušao je u Čitluk. “Svaka je zgrada u tom selu gorjela. Dim, plamen je nešto što nikada neću zaboraviti. Na tlu su bile razbacane stotine pari kirurških rukavica koje su korištene dok su se (Hrvati) rješavali tragova mrtvih tijela… Tijekom sljedećih nekoliko sati otkrili smo brojna tijela. Ali, kažem vam, miris. Miris je nešto od čega su mi trebale godine da se odmaknem. Svaki put kad bih osjetio miris, drvene vatre, logorske vatre, odmah bih se vratio u taj trenutak.”

Međunarodna je zajednica već za vrijeme akcije bila dobro informirana o tome što se zbiva, zbog čega je Hrvatska bila pod snažnim pritiskom da akciju prekine, a vojsku vrati na početne položaje. Nekoliko dana nakon akcije, 20. rujna, Ademi je smijenjen, a bilo je jasno, i rečeno mu je, da je to zbog međunarodnog pritiska. Njega je bilo lako smijeniti, zločine se nije htjelo istražiti, a odgovorne procesuirati.

Sud je Ademija oslobodio jer je zaključeno da nije efektivno zapovijedao vojnim jedinicama, već je njima izravno zapovijedao Davor Domazet Lošo kojega je poslao Glavni stožer. Mirko Norac je prvostupanjskom presudom 2008. godine osuđen na sedam, a konačnom Vrhovnog suda na šest godina zatvora. Presude zbog ratnih zločina izrečene su još trojici pripadnika HV-a, pripadnicima izvidničke jedinice 9. gardijske brigade. Josipu Krmpotiću Vrhovni sud je 2020. potvrdio trogodišnju kaznu zatvora za uništavanje, paljenje i miniranje kuća u srpskim selima. Oslobođen je odgovornosti za strijeljanje ratnih zarobljenika zbog nedostatka čvrstih i nepobitnih dokaza. Sud je pronašao niz olakotnih okolnosti i izrekao mu blažu kaznu od minimalne zakonom predviđene. Zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na tri je godine osuđen Josip Mišić zbog ubojstva nepoznate starice. Ubio ju je zato što ga je, kako je rekao, gledala poput boksača koji se sprema na udarac. Zbog istog je zločina osuđen i već spomenuti Šolaja.

Bez obzira na izrečene pravomoćne presude, članovi obitelji žrtava bili su neuspješni u pokušajima traženja naknade pred domaćim sudovima. Sudovi im nisu dosudili naknadu zato što okrivljeni nisu izrijekom osuđeni za smrt pojedine žrtve. Najpoznatiji je slučaj 68-godišnje Boje Pjevač. Na suđenju Ademiju i Norcu nedvojbeno je utvrđeno da je ona ubijena. Njena djeca su radi ostvarivanja prava na odštetu kroz kazneni progon 2015. podnijela kaznenu prijavu DORH-u protiv djelatnika Specijalne jedinice policije koji su zapovijedali u toj akciji. DORH je prijavu odbacio, a istraga o zlodjelu, službeno, još uvijek traje. Djecu Boje Pjevač u dvije je odluke odbio i Ustavni sud zaključivši da im nije povrijeđen procesni aspekt prava na život, a trebala su platiti i sudske troškove. Pritužila su se i Europskom sudu za ljudska prava, ali je on lani u veljači zaključio da je njihov zahtjev nedopušten jer “nisu iscrpljena domaća pravna sredstva”.

Zločini počinjeni nad srpskim civilima, zarobljenicima i imovinom u Medačkom džepu vjerojatno su najdetaljnije istraženi zločini počinjeni nad Srbima u Hrvatskoj devedesetih godina. Bez obzira na sporost, pa i nevoljkost pravosuđa, što se posebno manifestira u nedosuđivanju odštetnih zahtjeva, oni su i kazneno-pravno najobrađeniji takvi zločini. O naravi kazni, posebno onih koje su ispod zakonskog minimuma, može se raspravljati i prema takvim presudama i onome što se njima htjelo postići biti skeptičan.