Spomen žrtvama Prijedora u u Historijskom muzeju u Sarajevu

Pano “Zid – Zaustavimo šutnju”, na kojem su građani upisali poruke tijekom akcije povodom obilježavanja Dana bijelih traka 31. svibnja ove godine u Sarajevu, predat je Historijskom muzeju BiH. Ovaj eksponat u Historijskom muzeju trajni je spomen suosjećanja sa žrtvama Prijedora.

Svaki 31. svibnja Armina podsjeća na dan kada su njegovi roditelji morali kuću u Prijedoru označiti bijelim čaršafom. Iz perspektive dvanaestogodišnjaka to je izgledalo kao igra. Poruka koju je napisao na panou u Sarajevu 24 godine poslije, u znaku je apela – da se žrtve Prijedora nikada ne zaborave.

“Čovjek ne može da se ne prisjeti nekih stvari koje su se desile. Bio sam jako mali kada se to dešavalo. Tada još nekako nisam shvatao o čemu se radi, sjećam se da su roditelji stavili neki bijeli čaršaf na našu terasu i to je za mene izgledalo kao neka igra. Međutim, čovjek kako stari krene da osjeća i da shvata šta je to u stvari bilo i sad samo mogu poželjeti da se ovo nikada nikome ne ponovi”, prisjeća se Armin.

Na desetine poruka ispisanih na bijelom platnu u znak podrške i sjećanja na žrtve Prijedora povjerene su na trajno čuvanje Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Na panou nije bilo dovoljno mjesta da se upišu svi koji su željeli. To je znak da žrtve Prijedora njihovi sunarodnjaci nisu i neće zaboraviti, kaže Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.

“Uglavnom su poruke da se ne smije zaboraviti i ponoviti, što je ohrabrujuće. Dakle, nema tu poruka osvete, već jednostavno građani Sarajeva pozivaju sve da se pamte ono što se dešavalo, ali ni u kom slučaju da se ide u nekakav revanšizam, već da se pamti i da se ne zaboravi, te upućuju na neki način poruku budućim generacijama da se ne ponovi ono što se dešavalo na ovim prostorima, na žalost, nama u historiji vrlo često”, kaže Tahirović.

Dan bijelih traka, Prijedor, 2015.

U Prijedoru je ubijeno preko stotinu djece. Tamošnje vlasti nikada nisu dopustile da im se podigne spomenik. Djeci koja su preživjela ostaju sjećanja na logore u kojima su boravila.

Dan nakon sedmog rođendana Elmina Kulašić sa svojom obitelji odvedena je u Trnopolj gdje je provela više od mjesec dana.

“Moja poruka 31. maja tokom ove akcije je bila da sam ja preživjela kao dijete kako bih danas mogla da pričam. Ta poruka još uvijek stoji jer je u Prijedoru toliko nevine djece ubijeno koja danas nemaju spomenika, čija se smrt negira. Tako da su ove poruke vrlo važne, kako kao se djeca ne ubijala i kako se ostali ne bi ubijali, a isto tako kako se mi moramo boriti da se to nikada ne ponovi, kao i da napravimo prostor da pričamo o bolnoj prošlosti bez negiranja genocida i zločina koji su se počinili”, riječi su Elmine Kulašić.

Elmina vjeruje da je i poslije svega što su građani Prijedora, ali i drugih gradova u Bosni i Hercegovini preživjeli tijekom rata, i uz sjećanja na te događaje, u državi moguće izgraditi zdravo društvo.

“Mi moramo u to da vjerujemo, jer ako ne vjerujemo u to onda kako možemo da vjerujemo u državu koju želimo da kreiramo? Bosna i Hercegovina je nama jedina država, i jedini dom i moramo da radimo na suživotu i moramo vjerovati u suživot”, ističe Elmina.

Historijski muzej, kao institucija koja se već 70 godina bavi prikupljanjem, proučavanjem i izlaganjem povijesne građe njeguje i sjećanja na posljednji rat u BiH, koji je na bh. društvo ostavio trajne posljedice, napominje direktorica Muzeja Elma Hašimbegović.

Elma Hašimbegović

“Današnji materijal je slika današnjeg društva Bosne i Hercegovine i našeg problema suočavanja sa prošlošću koja se desila prije 20 godina. Ovo što danas imamo su materijali koji pokazuju sliku današnjeg društva i društva koje nije spremno da se suoči na pravi način sa prošlošću jer se na svakodnevnom nivou suočava sa brojnim problemima”, navodi Hašimbegović.

Proglas koji je izdat putem lokalnog radija 31. svibnja 1992. godine da svo nesrpsko stanovništvo prilikom izlaska iz kuće stavi bijelu traku oko ruke, a na prozore objesi bijeli čaršaf, kao znak prepoznavanja, bio je samo početak strahota koje su preživjeli građani Prijedora i okolice. Preko 30.000 njih boravilo je u tamošnjim logorima, a oko 4.000 ubijeno.