“Šta si radila u ratu, mama?”

U organizaciji Koalicije za Rekom, odnosno Inicijative mladih za ljudska prava, početkom tjedna u zagrebačkom kinu Grič održan je okrugli stol pod nazivom  „Debata o pomirenju u regiji“.Na teško pitanje što bi uopće trebao predstavljati proces pomirenja u regiji, pokušali su odgovoriti sudionici okruglog stola, Žarko Puhovski, Svetlana Slapšak, Hrvoje Klasić i Josip Jurčević. Uhvatili su se u koštac s njim, međutim nisu daleko odmakli od pitanja koje je na početku nametnuo  povjesničar Jurčević (bivši predsjednik Počasnog bleiburškog voda i aktualni član opskurnog Etičkog sudišta). Pitanje, začudo, ovog puta nije bilo tko je počeo rat – nego je glasilo: kad je počeo rat? Obično se za početak rata u Hrvatskoj uzima 1991., ali Jurčević tvrdi da se radi o 1990. godini, točnije 17.8.1990., kad su podignuti prvi balvani u Kninu.Činjenicu da se datum koji zagovara ne uzima kao službeni datum, Jurčević vidi kao golemo neznanje nametnuto od strane političkih oligarhija. Sve koji se ne slažu s njim proglašava žrtvama tog neznanja.„Ovaj REKOM, kao i prethodni, također je u funkciji krivotvorenja elementarnih činjenica. Mora se utvrditi tko je što radio u tom tzv. ratu, jer to nije bio rat nego srbijanska agresija. Faktografski je sve jasno, ali to nije ono što kruži po medijima i društvu“, kaže Jurčević te nastavlja: „Došlo je do iščašenja znanja, ono u čemu odrastaju mlađi naraštaji je potpuna neistina i to vodi do novih sukoba.”Dominantni narativ o tom ratu (kojeg povjesničar ne priznaje za rat, već ga isključivo smatra “agresijom”) Jurčević vidi kao stanje u kojem su svi i pobjednici i poraženi, zbog čega nema istine ni pravde, pa ni pomirenja.

„Rat koji je počeo sedam mjeseci prije prve žrtve je loš vic“, odvraća Puhovski.„Fantazija da je rat počeo 1990.“, objašnjava Puhovski, jer se tada još moglo normalno putovati kroz Knin, koji je u to vrijeme još bio unutar hrvatskog pravnog i ekonomskog sustava. „Činjenica je da je rat počeo 1991. napadom Jugoslavije, a ne Srbije na Hrvatsku. Dvije trećine generala u tom trenutku uopće nisu bili Srbi, a da je Srbija napala Hrvatsku, Jugoslavija bi nakon rata bila moguće rješenje.”

„Rat u kojem nema ubijanja nije rat. To bi onda bio cyber space, a Hrvatska bi bila avangarda“, niže dalje Puhovski…, dodajući – “nema dvojbe da je izvršena i agresija i da je bio građanski rat…“Na užas prisutnih branitelja u publici, koji su kako je debata tekla sve glasnije izražavali negodovanje nad onim što su čuli, Puhovski je propitao kategorije branitelja: „Kad govorimo o ratu, govorimo samo o mitskim kategorijama. U svim državama nakon rata postoje samo veterani, dok su samo kod nas branitelji, iako više nemaju što za braniti. To je kao da ja kažem da sam bivši mladić jer sam jednom bio mladić“, zaključuje Puhovski.„Ali, nedvojbeno je ovo što vam govorim, jer sam povjesničar istraživač i bio sam sudski vještak na suđenjima za ratne zločine“, odvraća Jurčević.Raspravu je s “olimpijskih visina“, zakratko spustila teoretičarka kulture s ljubljanskom adresom, Svetlana Slapšak, podsjećajući da je povijest uvijek povijest fabriciranih činjenica, iz jednostavnog razloga što ne postoji jedna istina i što se svi ne mogu zadovoljiti jednom te istom istinom. Na napomenu Puhovskog da je njegova, šezdesetosmaška generacija nakon Drugog svjetskog rata postavila ključno pitanje – Što si radio u ratu, tata?, Slapšak odvraća da ju je uvijek više od toga zanimalo druge pitanje – Što si radila u ratu, mama? – jer ju je uvijek više mučilo što se u ratu događa s ljudima koji nisu na političkim funkcijama ili na tenkovima, odnosno u ratnoj eksploziju maskuliniteta nevidljivoj skupini onih koji se protive, ne sudjeluju ili nemaju aktivan glas.

Povjesničar s Filozofskog fakulteta, Hrvoje Klasić, stavio je pod znak upitnika uopće značenje riječi pomirenje, smatrajući da je primjereniji termin normalizacija. „S kim bi se ja to trebao miriti? S prijateljima iz Srbije koji su za vrijeme Miloševića demonstrirali po trgovima i na kraju najčešće i otišli iz zemlje zbog neslaganja s tadašnjom politikom?“, zapitao se Klasić.  Ono što on očekuje su normalni odnosi među državama.„Ti odnosi zapravo i nisu loši, s obzirom na sve žrtve, silovane i nestale. Imamo i više nego dobre odnose, to se moglo vidjeti i na primjeru poplava. Kad je postojala tolika solidarnost sa Mađarskom ili Češkom kad su se njima događale poplave? Ili primjer izbjeglica – s kim Hrvatska najbolje surađuje nego sa Srbijom? Svakako bolje nego sa drugim susjedima, Slovenijom ili Mađarskom“.

„Mi smo društvo monologa, a ne dijaloga, i najčešće ne znamo o čemu pričamo. Znamo da nije građanski rat, ali ni ne znamo što je zapravo građanski rat“, kaže dalje Klasić, uzimajući primjer svojih studenata koji uvijek zapnu pri definiciji građanskog rata i njegov epitet radije daju dalekim ratovima u Indoneziji ili Sudanu.Takvo što vidljivo je i po tome što u javnom prostoru ne postoji tema uloge katoličkih svećenika za vrijeme režima NDH. „Samo se govori o Stepincu, dok ponašanje drugih svećenika, posebno onih nižih, nikad nije tema“, podsjeća Klasić.„Puhovski i Klasić su žrtve ogromnog neznanja“, javlja se opet Jurčević.  „Rat je počeo 17.8.1990. i to je neupitno. Ponavlja i  da je on povjesničar istraživač, za razliku od ostalih govornika kojima bez obzira na razine obrazovanja, odriče svaku mogućnost baratanja činjenicama jer „ne radi se o razlikama u mišljenju nego o ogromnom neznanju“.

„Koautorica sam knjige ‘Rat je počeo na Maksimiru’, međutim, i dalje ne mogu da se odučim kad je počeo rat“, kaže Svetlana Slapšak i nastavlja: „Imam u mislima dan u maju kad je tenk JNA prešao preko živa čoveka ispred kasarne u Mariboru i ubio ga. Imam drugi datum u maju kada razbješnjena masa izvukla makedonskog vojnika iz tenka i udavila ga pred očima nekoliko milijuna ljudi koji su gledali televiziju. Moj treći datum je silovanje Albanke u Osijeku, aprila 1991., što je zapravo prvi zabeleženi slučaj silovanja. Dakle, to su moji slučajevi rata. Ne mogu da se opredelim koju smrt ću proglasiti početkom rata; ili ću se možda zadržati na onom vojniku koji se ubio između dva voda u Šidu pred odlazak u Vukovar. Nisam sigurna koja će biti moja omiljena smrt da je proglasim početkom rata, ali sasvim je izvjesno da je početak rata – konvencija“.

Kad priča o pomirenju, Slapšak prelazi u osobnu sferu i tamo smješta pomirenje koje vidi ličnim činom, osobnim ritualom svakog od nas. Pokušaj da se pomirimo s nečim što nam se desilo što može biti u odnosu s cijelim nekim kolektivitetom ili državom.Iznosi vlastiti primjer: „Kad sam 1993. bila u Grčkoj, neki srpski pop je na televiziji rekao (na savršenom grčkom jer je tamo doktorirao) da je jedino rješenje balkanskog sukoba da se svi muslimani pobiju. Eto tako, krajnje jednostavno. Međutim, moji grčki prijatelji, za razliku od mene, nisu pali u nesvest ispred televizora kad su to čuli, i to je za mene bio početak rata. U Grčku, u znak protesta, nisam odlazila 14 godina. Tek kad je kriza počela i kad je ubijen dečko od 17 godina na ulici, pomirila sam se s njom i vratila se“.Jurčević s druge strane nema potrebe za pomirenjem: „Nemam potrebe miriti se sa Srbima jer se nije radilo o agresiji etničkih Srba nego srbijanske države“.Možda zapravo nemamo problem s tim kad je počeo rat nego kad je završio, odnosno da li je uopće završio, zaključio je debatu Hrvoje Klasić.

Lupiga.Com, objavljeno 2. prosinca 2015.