Sve postjugoslavenske zemlje trebale bi priznati patnju i pružiti podršku žrtvama

 

Hvaljena i osporavana voditeljica Documente, Centra za suočavanje s prošlošću, objašnjava kako je ustanovljeno da je broj civilnih žrtava Oluje nešto manji no što se do sada mislilo, zašto bi, uz proslavu, trebalo organizirati komemoraciju za te žrtve te što bi i Srbija i Hrvatska trebale napraviti u suočavanju s prošlošću

 

Nekoliko dana prije obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Centar za suočavanje s prošlošću Documenta održao je konferenciju za tisak s koje je uputio apel Vladi i predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović s inicijativom da se 21 godinu nakon Domovinskog rata pronađe načina za održavanje komemoracije za civilne žrtve srpske nacionalnosti koje su izgubile život tijekom, a osobito u danima nakon akcije Oluja. Naglašavajući da ne žele osporavati Republici Hrvatskoj pravo na proslavu Dana pobjede, aktivisti Documente iznijeli su i nove podatke o broju civilnih žrtava koji je, prema njihovim istraživanjima, manji od 677, kako je svojedobno utvrdio HHO. Nakon proslave Oluje u Kninu koju su opet okaljali ustaški pozdravi, crne uniforme i koncert Thompsona na kojem se izvikivalo “za dom spremni”, razgovarali smo s Vesnom Teršelič, voditeljicom Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Vesna Teršelič je Slovenka, rođena u Ljubljani, koja živi i radi u Zagrebu. Poznata je kao dugogodišnja aktivistkinja, feministkinja i borkinja za ljudska prava, čiji je rad prepoznat i na regionalnoj i međunarodnoj razini. Hvaljena i osporavana, Vesna Teršelič godinama se zalaže za priznanje statusa civilnim žrtvama rata na prostoru bivše Jugoslavije, koje su mahom ostale bez ikakve pomoći ili odštete države. Suosnivačica je mreže Antiratne kampanje Hrvatske u Zagrebu i njena koordinatorica od 1991. do 1998. Pripadala je i skupini intelektualaca koji su se okupili oko Antiratne kampanje Zagreb tijekom Domovinskog rata. Ostale su zapažene i njene kritike zbog kršenja ljudskih prava za vrijeme i nakon akcije Oluja 1995. Za svoje mirovne aktivnosti tijekom i poslije rata u Hrvatskoj dobila je niz priznanja. S Katarinom Kruhonja iz Centra za nenasilje, mir i ljudska prava Osijek, dobila je Alternativnu Nobelovu nagradu za mir (Right Livelihood Award) 1998., a 2009. i Europsku nagradu Schwarzkopf (Schwarzkopf Europe Prize); Srpsko narodno vijeće dodijelilo joj je 2011. Nagradu Diana Budisavljević, a predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović 2012. uručio joj je Povelju Republike Hrvatske za iznimno i uspješno poticanje procesa suočavanja s prošlošću u Republici Hrvatskoj i regiji. Documentu – Centar za suočavanje s prošlošću kojem je Vesna Teršelič na čelu, osnovalo je sada već davne 2004. nekoliko nevladinih udruga: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Građanski odbor za ljudska prava i Hrvatski helsinški odbor. Nezadovoljni iskustvom prešućivanja ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja od 1941. do 2000., aktivisti Documente svojim radom nastoje dati doprinos razvijanju društvenih procesa suočavanja s prošlošću, kao i izgradnji održivog mira u Hrvatskoj i široj regiji. Od 2006. Documenta radi na izgradnji regionalne koalicije organizacija civilnog društva iz postjugoslavenskih zemalja unutar Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica nakon ratnih sukoba u regiji – REKOM.

NACIONAL: Nekoliko dana prije obilježavanja Dana pobjede izašli ste u javnost s inicijativom da se počnu održavati komemoracije za civilne žrtve te vojne akcije, koje su uglavnom bile srpske nacionalnosti. Naglasili ste da pritom ne dovodite u pitanje legitimnost Oluje. Je li moguće pomiriti proslavu pobjede s komemoracijom žrtvama? I je li itko od onih kojima ste se obraćali – Vlada ili predsjednica Republike – odgovorio na tu inicijativu?

Nema odgovora, uostalom, kao i prethodnih godina. Uvjerena sam da je unutar nekoliko uzastopnih dana u kolovozu, u Hrvatskoj moguće i proslaviti pobjedu i organizirati dostojanstvenu komemoraciju. No za to nema političke volje. Veliki propust svih prošlih vlada jest što nisu pronašle primjeren način za uključivanje stradanja hrvatskih državljana srpske nacionalnosti u službena obilježavanja i tako nas povezale u razumijevanju okrutnosti rata. Dapače, političkim porukama odaslanim s ceremonijala u Hrvatskoj i u susjednim državama, političari nas i ove godine još više razdvajaju. Sve više se sužava prostor za izricanje drugačijeg mišljenja, posebice o Oluji, pa je tako ministar unutarnjih poslova Orepić zabranio mirno antiratno okupljanje u Zagrebu, a kad je više od stotinu nasilnika na Trgu bana Jelačića napalo desetak aktivistkinja i aktivista, policija ih nije zaštitila. Predsjednica Grabar Kitarović je u Kninu riječi razumijevanja patnje povezala s prijetnjom: “Iako možemo razumjeti da je Oluja za mnoge izbjegle Srbe teško osobno i povijesno iskustvo, nismo i nikad nećemo prihvatiti da se Oluja mjeri nehrvatskim pa i antihrvatskim mjerilima.” Toliko o Ustavom zagarantiranom pravu na slobodu izražavanja i okupljanja. Uz takvu podršku nasilnici širom Hrvatske mogu se još slobodnije, vlastitim šakama, upuštati u tumačenje što je nehrvatsko ili nedovoljno hrvatsko. Ako se predstavnici institucija Republike Hrvatske ne žele sjećati žrtava, možemo to učiniti sami. U spomen na ubijene i nestale srpske civile odnijeli smo cvijeće i svijeće u Uzdolje i Golubić i time pokrenuli akciju “Sjećanje na sve žrtve” na društvenim mrežama. Od rujna ćemo objavljivati imena i prezimena ubijenih i nestalih u zločinima počinjenim 1991. u kojima su većinom stradali Hrvati, s fotografijama mjesta stradanja, kao i informacijama o zločinima i imenima žrtava. Pozivam sve zainteresirane da na svoj način iskažu žaljenje za žrtvama s druge strane ratova i današnjih sve dubljih političkih podjela.

NACIONAL: U Kninu se, očekivano, uz službenu održala i proslava s ustaškim povicima i znakovljem, uz koncert Thompsona koji je financirala Hrvatska radiotelevizija. Kako komentirate takve pojave koje su već postale uobičajeni folklor i dovele do toga da se u Europi Hrvatsku sve više doživljava kao zemlju u kojoj se tolerira neofašizam?

Kako bismo svi mi i Europa trebali doživjeti marširanje HOS-ovaca u crnim košuljama u službenoj povorci, uz uzvikivanje ustaškog pozdrava? Kako možemo tumačiti pljesak prolaznika? A kako shvatiti to što policija nije podnijela prijavu, kao što nije reagirala i na stotine takvih pozdrava u prosvjednom maršu na Vijeće za elektroničke medije u siječnju ove godine? Je li moguća neka druga interpretacija nego toleriranje neprihvatljivog, i to u zemlji gdje je počinjen genocid nad Židovima, Srbima i Romima? Jedino su se trgnuli i podnijeli prijavu zbog klicanja “za dom spremni” na koncertu Thompsona.

NACIONAL: U isto vrijeme u Srbiji se održavaju parastosi, Hrvatsku se optužuje za progon 200 građana srpske nacionalnosti, ministar vanjskih poslova Srbije proziva Hrvatsku kao državu koja podržava ustašluk, a rehabilitiran je i Draža Mihajlović; kako to komentirate?

Toleriranjem neprihvatljivog u Hrvatskoj neprekidno dajemo povoda za razumljive reakcije u Srbiji, a srpske institucije neprihvatljivim rehabilitacijama četnika i neodmjerenim govorima neprekidno daju povoda nama. Njihova isključivost neprekidno hrani našu, naše ustašovanje hrani njihovo četnikovanje. A političari se stalno hvale stupnjem civiliziranosti, poput premijera Vučića nakon obilježavanja Oluje: “Na tom našem veličanstvenom i najmanje četiri puta većem skupu od njihova najvećeg skupa, nije bilo paljenja zastave, govora mržnje, ružnih riječi”, umjesto da zrelo i samokritično pogledaju odgovornost za stanje u vlastitoj zemlji. Jer nije dovoljno da se ne pale zastave i ne širi govor mržnje samo tog, već i svih drugih dana.

NACIONAL: Na konferenciji za tisak objavili ste da je civilnih žrtava u Oluji bilo manje nego što je zabilježio HHO. Koliko točno i zašto je došlo do pogreške? Je li se radilo o ljudima koji su povjerovali Tuđmanovu pozivu da ostanu u svojim domovima jer im se ništa neće dogoditi i imate li podatke o njihovoj dobi i statusu u tzv. SAO Krajini?

Naše istraživanje još nije zaključeno pa ne možemo objaviti konačne podatke, ali možemo potvrditi da je pretežno riječ o starijim ženama i muškarcima srpske nacionalnosti, kao što je vidljivo iz izvještaja Hrvatskog helsinškog odbora, čije istraživanje o žrtvama u tijeku i nakon Oluje ostaje daleko najrelevantnije. No broj 677, koji se navodi u izvještaju HHO-a, odnosi se i na sve žrtve ubijene u narednom razdoblju, sve do kraja 1999. godine. To je važno imati u vidu da se ne brkaju stvari jer je važno razdvojiti žrtve koje su ubijene u samoj vojnoj akciji i one žrtve koje su ubijene nakon prestanka svih vojnih aktivnosti, nakon uspostave potpune hrvatske kontrole. HHO-ovim istraživačima nisu bili dostupni svi današnji izvori pa neke stvari tada nisu mogli utvrditi. Stvar je čisto metodološke prirode, a ne svjesne manipulacije. Do sada smo utvrdili dvadesetak problematičnih slučajeva, ali istraživanje u Dalmaciji i Lici još nije gotovo. Iako se veliki broj žrtava utvrđenih od HHO-a odnosi na žrtve ubojstava, odnosno ratnih zločina, određen broj žrtava je ranjen ili poginuo tijekom granatiranja tih područja. Budući da se Documentina metodologija bazira na provjeri činjenica najmanje triju neovisnih izvora, za neke od navedenih žrtava jednostavno nismo mogli pronaći svjedoke ubojstva iako smo razgovarali s ljudima u selima iz kojih su žrtve. Nadalje, u nekoliko slučajeva svjedoci su nam eksplicitno naveli da su osobe koje su navedene kao žrtve u stvari umrle prirodnom smrću ili su njihov nestanak prijavili svjedoci koji nisu znali što se s njima dogodilo, a kasnije se ispostavilo da su osobe žive. Ostaje činjenica da broj žrtava neće značajno odudarati jer postoje i neke žrtve koje smo mi utvrdili, a nisu bile na popisu HHO-a. Ono na čemu mi insistiramo jest da se popis žrtava temelji na dokumentima/izvorima i da bude apsolutno javno provjerljiv te da tako možemo otkloniti prijepore oko brojeva.

NACIONAL: Čak je i kardinal Kuharić već krajem kolovoza 1995. osudio zločine nad civilima u Oluji. Zašto HDZ ne želi priznati da su se oni dogodili? Očekujete li od novog vodstva HDZ-a, na čelu s Andrejem Plenkovićem, promjenu u stavu prema tom pitanju?

Ne prestajem očekivati i željela bih vjerovati da je promjena stava moguća, no bojim se da nije jako izgledna. Za funkcioniranje pluralističke demokracije u Hrvatskoj priznavanje patnje upravo tih žrtava podjednako je važno kao priznavanje patnje ubijenih u Vukovaru, Škabrnji i drugim mjestima stradanja Hrvata, u srpskom društvu.

NACIONAL: U prepucavanju između hrvatske i srpske, a onda i politike Bosne i Hercegovine, uvijek najgore prolaze civilne žrtve, koje podjednako zaboravljaju sve države koje su bile uključene u sukob. Koliko tih žrtava ima, prema vašim istraživanjima, i postoje li šanse da ti ljudi dobiju neko obeštećenje ili priznanje statusa civilne žrtve rata?

Za sada ne vidim političku volju. U ratovima od 1991. do 2001. ubijeno je i nestalo više od 130.000 osoba. Broj žrtava drugih teških povreda ljudskih prava od svih koji su preživjeli silovanje ili torturu u logoru, višestruko je veći. Sve postjugoslavenske zemlje trebale bi i priznati patnju i pružiti podršku civilnim žrtvama, no za to za sada nema volje.

NACIONAL: Svojedobno su civilne žrtve rata, oni koji su izgubili svoje najbliže, tužili Republiku Hrvatsku i izgubili spor. Što je bilo s parničnim troškovima?

Zakoni o odgovornosti za štetu, koji su dali nadu civilnim žrtvama, usvojeni su 2003., u vrijeme socijaldemokratsko liberalne koalicije. U sudskoj praksi pokazalo se da imaju ugrađenu grešku jer je većina žrtava ratnog zločina izgubila parnične postupke i morala platiti visoke troškove. Većina žrtava odlučila se na tužbu tek kad su vidjeli da nema kaznenog progona ratnih zločina u kojima su stradali njihovi najbliži. U konačnici im je Republika Hrvatska pokazala svoje najružnije lice: nije ni kaznila zločince ni osigurala obeštećenje, a još ih je i kaznila naplatom parničnih troškova. U kampanji “Žrtve su predugo čekale” upozorili smo na njihovu sudbinu, tražeći usvajanje zakona kojim bi se priznala prava svih civilnih žrtava.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu ocjenjujete odluku Vrhovnog suda kojom je suđenje Branimiru Glavašu vraćeno na početak zbog, navodno, proceduralne greške?

Ono što javnosti treba naglašavati jest da Branimir Glavaš nije oslobođen optužbi za ratne zločine. U donošenju odluke Vrhovni sud nije odstupio od svoje zakonom utvrđene uloge, ali je u promišljanju o značaju pogreške, koja u konačnici ne može utjecati na visinu kazne, trebao uzeti u obzir u kojoj će mjeri predstojeće ponovljeno suđenje iscrpljivati žrtve, pravosuđe i javnost. Osim prava, mogao je imati u vidu i pravdu.

NACIONAL: A kako komentirate činjenicu da Vojislav Šešelj slobodno šeće Srbijom i predstavlja treću političku snagu u srpskom parlamentu?

Katastrofalna pogreška Tribunala, koji je prvo pustio Šešelja da bi ga nakon toga, neshvatljivom odlukom sudskog vijeća, nepravomoćno oslobodio krivnje za ratnohuškačku politiku koja je za posljedicu imala protjerivanje desetina tisuća ljudi i ubojstva njih gotovo 905, kao i razaranja cijelih sela i vjerskih objekata, mučenja i silovanja civila i ratnih zarobljenika u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, samo hrane nespremnost na prihvaćanje odgovornosti za ratne zločine u Srbiji. Posebno zabrinjava što su birači u Srbiji u velikom broju glasali baš za one koji su devedesetih vodili rat.

NACIONAL: Kako je sa suđenjima u Srbiji i kako u tom kontekstu komentirate njihov Zakon o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije?

Suđenja za ratne zločine u Srbiji su važna jer žrtve i javnost očekuju pravdu, bez obzira na sporost postupaka i selektivnost u optuživanju, jer se još uvijek izbjegava teretiti zapovjednike. Nikako ne bismo trebali zaboraviti da bez regionalne nadležnosti pravosuđa Republike Srbije, ne bi bilo moguće procesuiranje zločina u Sotinu, Belom Manastiru i na Ovčari, u postupcima pred Višim sudom u Beogradu koji su okončani još uvijek nepravomoćnim presudama, upravo na temelju dokaza koje je DORH ustupio Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije. Budući da počinitelji zločina žive u Srbiji, zakon je omogućio njihov progon. Kad bi bilo političke volje, problem sa zakonom bi se mogao riješiti sporazumno, utvrđivanjem primarne nadležnosti hrvatskog pravosuđa za sve državljane RH s prebivalištem u RH. Tako bi se otklonila mogućnost koje se boje mnogi u Hrvatskoj. Nema razloga da se postupak protiv nekoga tko živi u Hrvatskoj vodi u Srbiji.

NACIONAL: Čini se da je jedini napredak postignut Zakonom o žrtvama ratnog zločina silovanja, donesen za vrijeme vlade Zorana Milanovića. Zanimljivo je kako je u trenutku kada je Zakon izglasavan, HDZ napustio Sabornicu. Tko je najzaslužniji za taj Zakon i ima li on neke pozitivne efekte i na ostale zemlje u regiji?

Zakon je u javnosti dobio potporu zahvaljujući zalaganju samih preživjelih, udruge Žene u Domovinskom ratu, ženskih organizacija za ljudska prava, Ureda predsjednika RH i Ureda Ujedinjenih naroda za razvoj, a u proceduri usvajanja zbog ustrajnosti Ministarstva branitelja koje je vodio Predrag Matić. Nisu ga pokolebali prosvjedi veterana i opstrukcije iz drugih parlamentarnih stranaka. U kratkom vremenu nakon usvajanja zakona riješen je veliki broj zahtjeva zahvaljujući iznimno učinkovitom radu Povjerenstva, koje vodi Marijana Senjak. Iako to nema direktan utjecaj na žene i muškarce koji su preživjeli silovanje u drugim zemljama, ipak daje vjetar u leđa svima koji se bore za zakonsko reguliranje svog prava na obeštećenje i podršku.

NACIONAL: Documenta je pratila i sudske procese protiv počinitelja ratnih zločina. Kakve su konkretne brojke nakon toliko godina i kakav je omjer Srba i Hrvata?

Prema podacima DORH-a, više od 3550 osoba osumnjičeno je za ratni zločin, od čega su više od osamdeset posto bili pripadnici srpskih jedinica i JNA. Prema podacima prikupljenim od sudova, više od 97 posto pravomoćno osuđenih pred sudovima u Republici Hrvatskoj bili su pripadnici srpskih jedinica i JNA, a tek nešto više od dva posto pripadnici hrvatskih postrojbi.

NACIONAL: Hrvatska je vodila pravedan i obrambeni rat u kojem su, nažalost, s hrvatske strane također počinjeni ratni zločini. Hrvatska se teško suočava s tom činjenicom. No čini se da Srbija, koja je bila agresor, a osobito službena politika, nikada to neće iskreno priznati? Ili ipak vjerujete da bi to neka buduća srpska vlada morala učiniti, ako zbog ničeg drugog, onda zbog ulaska u EU?

Svaki rat prate ratni zločini i svaka zemlja teško se s njima suočava. Uz agresiju, rat je imao i elemente građanskog rata, jer su se osim JNA i srpskih jedinica, jedni protiv drugih na dvije različite strane rata borili i državljani Hrvatske. Dodatnim istraživanjima i protokom vremena moguće je, ali ne i nužno, kritičnije sagledavanje svih nijansi proteklih ratova. Ne ulijeva mi optimizam što se Srbija, pa i Hrvatska, više bavi revizionizmom i poricanjem činjenica iz Drugog svjetskog rata, poraća i socijalističke Jugoslavije, nego historiografijom. Ne vidim ni veliki interes Europske unije za naše interpretacije prošlog nasilja. Samo se ufam u snagu nekih novih generacija i njihovu otvorenost. Ako će im obrazovni sustavi dopustiti izrastanje u znatiželjne stvaratelje, mogli bi s vremenske distance, uz solidnu dokumentaciju, sagledati višeslojna ratna zbivanja. To će moći samo ako popuste politička kontrola, prisila “samo jedne istine” i pamćenje samo “naših žrtava”.

NACIONAL: Kako je na vaš rad utjecala politika koju je u posljednjih šest mjeseci vodila sada već bivša vlada na čelu s Tihomirom Oreškovićem?

Kao i na javne i nezavisne neprofitne medije te kulturnjake, organizacije civilnog društva i građanske inicijative koje je iz temelja potresla restriktivna politika usmjerena na gušenje slobode izražavanja i stvaranja. Trebat će godine da bi se popravili štetni utjecaji tog udara na pluralističku demokraciju.

NACIONAL: Kako ocjenjujete rad HRT-a kao javnog servisa i praćenje događaja u posljednje vrijeme?

Zabrinjavaju smjenjivanja kompetentnih novinara i urednika te posljedično munjevito urušavanje kvalitete rada HRT-a. Informativni program srozao se na razinu devedesetih, a treći programi televizije i radija, gdje su do vala čistki prostor imali ljudi svih generacija koji razmišljaju, izgubili su kritičku oštricu. Nedopustivo je da je zbog sudjelovanja u timu filma “15 minuta – Masakr u Dvoru”, čiji je fokus na danskim vojnicima koji nisu pravovremeno i primjereno reagirali na smaknuće devetero psihijatrijskih bolesnika i invalida u zgradi osnovne škole u Dvoru na Uni, otkaz dobio novinar HTV-a Saša Kosanović.

NACIONAL: Koliko ste vi osobno, a onda i Documenta, izloženi prijetnjama i napadima ekstremista koji su sve glasniji na političkoj sceni u Hrvatskoj i možete li svoju situaciju usporediti s utjecajem sličnih udruga u Srbiji?

Javni napadi na zaštitnike ljudskih prava u Hrvatskoj nalik su na one u Srbiji, gdje su najviše na udaru žene koje vode Fond za humanitarno pravo, Helsinški odbor, Žene u crnom… Ohrabruju nasilnike na ulici na verbalne, a ponekad i fizičke napade.

NACIONAL: Kako komentirate kritiku na račun iskorištavanja djece u Srbu, koja su čitala neke pjesme u kojima se veliča Tita. Što mislite o reakciji pravobraniteljice?

Ne dovodeći u pitanje pravo djece na sudjelovanje u proslavama, smatram da ih treba uključivati s velikim oprezom. Podržavam riječi pravobraniteljice “Djeci, sukladno njihovim pravima, treba omogućiti slobodno sudjelovanje u svim onim aktivnostima koje ih raduju, koje su usmjerene razvoju njihovih najviših potencijala, ali bez ikakvog utjecaja ili interesa političkih stranaka”, koje ne bi trebalo primijeniti samo na zbivanja u Srbu, nego na apsolutno sve društvene i političke procese. Za djecu u Kninu i cijeloj Hrvatskoj najvažnije je ostvariti pravo na kvalitetno obrazovanje, što neće biti moguće bez reforme obrazovanja. Kvalitetnije obrazovanje pomoglo bi im u odupiranju neželjenim političkim utjecajima u mladosti i zrelijoj dobi, kao i u prevladavanju sadašnje krize.

(Objavljeno u Nacionalu, 20.08.2016.)