Kultura sjećanja i kritična samorefleksija

Kada govorimo o procesima suočavanja s prošlošću, moramo najprije razlučiti nekoliko srodnih i sličnih, no ipak različitih pojmova. Kada govorimo o politikama prošlosti i politikama povijesti, referiramo se na specifične javne politike koje vlade različitih zemalja poduzimaju kako bi obilježile neki događaj iz prošlosti, prenijele institucionalno i kolektivno sjećanje i iskustvo i pretočile ga u neki segment javnog obrazovanja i kulture ili ga pak ugradile u državni protokol, koji često posjeduje i elemente državnog rituala, odnosno takozvane „civilne religije“. S druge pak strane stoji kultura sjećanja – različite kulture prakse prisjećanja na bližu i daljnju prošlost koje mogu, ali i ne moraju imati institucionalizirani karakter. Drugim riječima, one u pravilu imaju puno spontaniji, organskiji način nastajanja i funkcioniranja. Sjećanje je uvijek intimnije, osobnije i emotivnije, dok je povijest vezana uz državne institucije i kolektivne narative koji su nužno odmaknuti od svakodnevnog života i apstrahirani od razine pojedinačnog ljudskog iskustva.

Dakle, pri razlikovanju institucionalne i osobne, odnosno društvene razine suočavanja s prošlošću, odnosno njenog prerađivanja (njem. Aufarbeitung), potrebno je biti svjestan različitih razina poimanja prošlosti. Francuski povjesničar Pierre Nora jasno razdvaja sjećanje (grč. memoria) na osobnoj razini i povijest (grč. historia) na državnoj razini. Sjećanje je otvoreno, živo, intimno. Povijest je pak apstrahirana, depersonalizirana, institucionalizirana i kodificirana.

Naposljetku dolazimo do pitanja pomirbe, kako one individualne, tako i one kolektivne, ali i do pitanja tranzicijske pravde, odnosno postkonfliktnog upravljanja pravosudnim procesima istraživanja i sankcioniranja ratnih i poratnih zločina i kršenja ratnog prava i ratnih običaja.

Osobna iskustva su nužno heterogena i kontradiktorna. Rad udruga, uključenih u inicijativu za REKOM, s ljudima na terenu treba vrednovati takva iskustva, baš zbog toga što su osobna i pružaju uvid u reperkusije rata na ljudsku svakodnevicu, no ona nemaju poopćivi karakter. Premda oprečna, ovaj sjećanja različitih ljudi mogu pripomoći u individualnom prevladavanju prošlosti i okretanju k budućnosti. Međutim, prevelik fokus na runde susreta i iskaza počinitelja i žrtava, kreirane po uzoru na južnoafričko Povjerenstvo za istinu i pomirbu (Truth and Reconciliation Commission), ponešto zamagljuje stvarnost i ne stvara dovoljno dobre temelje za budućnost. Naime, iskazi žrtava, prije svega onih civilnih, izrazito su bitni kako zločin ne bi pao u zaborav. Međutim, objelodanjivanje nije dovoljno. Istinska zadovoljština i zacjeljivanje rana mogući su jedino ako prikupljeni iskazi, dokazi i popratna dokumentacija budu rezultirali policijskim istragama i sudskim procesima. Krajnji cilj REKOM-a ne bi trebala biti samo pomirba i normalizacija odnosa među postjugoslavenskim državama (normalizacija je odavno postignuta), već i slanje dviju važnih, općeljudskih poruka. Prva poruka glasi – zločin se ne isplati i svaki skriven zločin prije ili poslije izaći će na vidjelo. Druga poruka glasi – rat je društveno nepoželjan, budući da u ratu svi pate i malo tko ostaje neokrznut, na ovaj ili onaj način.

Uvažavanje individualnih iskustava, osobnih priča koje odstupaju od službene historiografije i priznavanje ljudske patnje i stradanja među svim vojskama i skupinama civilnog stanovništva nije i ne može biti poziv za redefiniranje povijesnih uloga agresora i branitelja, napadačke i obrambene vojske. Ratno stradanje je univerzalno, no jasno utvrđene uzročno-posljedične veze i kronologija zbivanja ukazuju na pobjedničke i poražene strane, na krivce i nevine. Brisanje ili umanjivanje ovih razlika bi uvelike potkopalo napore u prevladavanju posljedica rata te ne bi bilo zalog za pomirbu, već za zarobljenost u ratnoj prošlosti.

O približavanju stavova možemo govoriti na razini akademske rasprave, no teško ga možemo očekivati na političkoj razini ili pak na razini samih građana – sudionika ratova i žrtava ratnih stradanja. Čak i unutar akademskog konteksta teško je višestruke poglede na prošlost svesti na zajednički nazivnik, a kamo li izvan njega, izvan kojega je razina trpeljivosti prema duboko drugačijim nazorima i stajalištima kudikamo niža. Posljednjih godina međunarodna akademska zajednica postigla je stanovitu razinu konsenzusa o kronologiji i kauzalnim odnosima u ratovima na području bivše Jugoslavije. Međutim, trezveni i balansirani uvidi do koji su došli kolege na vodećim svjetskim znanstvenim institucijama još nisu naišli na odjek na katedrama na postjugoslavenskim sveučilištima. Za napredak akademske rasprave o ratnoj prošlosti i prevladavanju prošlosti potrebna je stoga kritična samorefleksija unutar pojedinačnih nacionalnih akademskih zajednica.

Iz gore navedenih razloga zajedničko pisanje službene povijesti od strane pobjednika i poraženih nije i ne može biti ostvarivo. Prema tome, ideja o zajedničkim ili čak i o usklađenim udžbenicima suvremene povijesti potpuno je iluzorna te ne doprinosi pomirbi.

Što je, dakle, potrebno za izgradnju pomirenja na institucionalnoj razini? Prije svega, potrebno je otvoriti arhive kako bi se omogućila istinska suradnja forenzičara, antropologa, povjesničara i politologa iz zemalja nasljednica SFRJ. Bez utvrđivanja činjenica i bez dobro koordiniranih institucija koje će prikupljati građu, nije moguć nikakav napredak u procesu kažnjavanja zločina, pomirbe i izgradnje mira.

Utvrđivanjem činjeničnog stanja (broj žrtava, nalogodavci, izvršitelji, mjesto počinjenja zločina) može se i mora se zaustaviti manipuliranje žrtvama i licitiranje brojevima žrtava koje se u različitim kontekstima koristi kao oruđe političke legitimacije – status žrtve koristi se za opravdavanje političkog djelovanja, bilo u ratu, bilo nakon njega. Nakon utvrđivanja lokacija počinjenja zločina, sve žrtve i njihove obitelji moraju biti u prilici obilježiti grobove svojih najbližih na dostojan način. Budući da pitanje pomirbe i prevladavanja prošlosti u zemljama bivše Jugoslavije ne obuhvaća samo ratna zbivanja nakon 1990. godine već često uključuje i referiranje počinitelja i žrtava na ranija povijesna razdoblja, bitno je u koordiniranje istraživača i popisivača relevantnih informacija uključiti i arhivsku građu iz prethodnih relevantnih razdoblja (Drugi svjetski rat, razdoblje SFRJ, posebice dokumentacija obavještajnih službi). Potrebna je politička volja izvršne vlasti u čijim rukama se nalazi većina te dokumentacije za suradnjom i dijeljenjem tih informacija s drugim zainteresiranim stranama, odnosno državama.

Kada govorimo o pomirenju na području bivše Jugoslavije, često nailazimo na nisko povjerenje građana u pravosudne i predstavničke institucije (parlamenti). REKOM bi trebao biti potpora službenim institucionalnim kanalima, a nikako njihov supstitut. Bilo bi štetno kada bi javnost stekla dojam da se radi o tijelu koje bi trebalo zamijeniti ili promijeniti ishode suđenja unutar ICTY-a i nacionalnih sudova kojima su bili delegirani sudski procesi obuhvaćeni mandatom Suda u Den Haagu.

Osobno vidim REKOM kao specifičnu dopunu i potporu pravosudnim procesima na nacionalnoj i međunarodnoj razini, kao korektiv koji će prikupljati informacije i vršiti pritisak na policijska i pravosudna tijela da istraže prešućivane zločine, privedu osobe osumnjičene za počinjenje tih zločina i da pruže kompenzaciju njihovim žrtvama.

Dr Višeslav Raos predaje na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu