Vjeran Pavlaković: Društva stalno trebaju poticati kritičko razmišljanje i preispitivati službene narative o prošlosti

Dijalog, komunikacija, empatija i razumijevanje Drugoga ugrožavaju nacionalističke paradigme koje mnoge elite još drže na vlasti

 

Vjeran Pavlaković je redoviti profesor na Odsjeku za kulturalne studije, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, gdje drži kolegije iz teoretskih i komparativnih pristupa kulturi sjećanja, kulturalne povijesti Jugoistočne Europe, Latinske Amerike te revolucija 19. i 20. stoljeća. Doktorirao je 2005. godine na University of Washington na temu društvenog i političkog utjecaja Španjolskog građanskog rata u Kraljevini Jugoslaviji. U svojim znanstvenim radovima i kao voditelj istraživačkih projekata, prof. Pavlaković je obimno tematizirao političku dimenziju regionalnih komemorativnih praksi vezanih za ratne epizode 20. stoljeća. Zajedno s Davorom Paukovićem i Nikolinom Židek uredio je zbornik radova Uokvirivanje nacije i kolektivni identiteti. Politički rituali i kultura sjećanja na traume 20. stoljeća u Hrvatskoj koja obrađuje sedam mitskih mjesta hrvatske političke prošlosti, objavljen 2022. godine u izdanju izdavačke kuće Srednja Europa.

---

Goran Stanić, Prometej.ba: Posljednjih nekoliko desetljeća na globalnoj razini svjedočimo velikom porastu interesa za studije sjećanja (eng. memory studies), koji je i u našoj regiji uzeo maha budući da nam politička prošlost kreira sadašnjost, a slobodno se može kazati i kako diktira ritam budućnosti. Budući da si po zvanju povjesničar koji se istraživački ponajviše bavi političkom i kulturnom ulogom kolektivnih sjećanja, pitao bih te za početak koja je to veza s jedne strane, a pukotina s druge, između studija sjećanja i historiografije? Drugim riječima, na koji to način studije sjećanja nadopunjuju historiografiju koja pretendira biti objektivna znanost?

Vjeran Pavlaković: Kad sam se 2006. vratio iz Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatsku kako bih radio na svom prvom projektu vezanom uz kulturu sjećanja, mnogi kolege u početku nisu sasvim razumjeli što sam zapravo istraživao. Budući da je disciplina povijesti u regiji prilično konzervativna, pogotovo sjetimo li se razdoblja prije dvadeset godina, ponekad je čak bilo i otpora prema onome što sam radio od strane domaćih povjesničara. Historiografija i pisanje povijesti od strane profesionalnih znanstvenika bilo je uglavnom usmjereno na političke povijesti pisane odozgo (eng. top-down) s opsjednutošću arhivskim dokumentima. Područje studija sjećanja, međutim, otvara put za sagledavanje načina na koje se povijest konstruira, tumači i prepravlja u širem društvenom smislu, i po mom mišljenju omogućuje nijansiraniju i kritičniju analizu bez ograničenja disciplinarnom logikom korištenja isključivo službenih arhiva. Pokret tzv. kulturalnog zaokreta u humanističkim znanostima (eng. Cultural Turn) i procvat studija sjećanja koji su transformirali historiografiju na Zapadu prije nekoliko desetljeća konačno su stigli i u zemlje bivše Jugoslavije, i mislim da su mlađi znanstvenici, uključujući one koji su se školovali u inozemstvu, posljednjih godina proizveli značajan broj važnih radova. Taj je trend obogatio naše razumijevanje nedavne prošlosti, posebice kontroverznih razdoblja kao što su Drugi svjetski rat, jugoslavenski socijalizam i ratovi 1990-ih. Studije sjećanja nadopunjuju klasične povijesne pristupe budući da pristup arhivima kontrolira država i dostupni su samo određenim povjesničarima ili sadrže dokumente koji daju ograničenu sliku prošlih događaja, kao što se da primijetiti u istraživanju holokausta. S druge strane, isključiva usredotočenost na metodologije kulture sjećanja koja zanemaruje neke od temeljnih povijesnih činjenica i kronološke okvire također nam ne dopušta da pravilno tumačimo načine kako je prošlost instrumentalizirana u sadašnjosti. I kultura sjećanja i historiografija su podložni ideološkim interpretacijama, iz tog razloga u potpunosti podržavam dijalog između metodologija i interdisciplinarni pristup u istraživanju turbulentnog 20. stoljeća. I znanstvenici i studenti trebaju izaći na teren kako bi promatrali ovu interakciju između službenih povijesnih narativa i njihovog širenja u javnom prostoru, bilo kroz mjesta sjećanja kao što su memorijalni muzeji koncentracijskih logora ili kroz reinterpretacije popularne kulture.

 

 

Bugarski pisac Georgi Gospodinov u svom posljednjem romanu Vremensko sklonište (Buybook, 2023.) piše da sreća „nije kamen temeljac da na njemu gradite svoju crkvu i državu. Sreća ne ulazi u historijske udžbenike (tu su bitke, pogromi, izdaje i krvavo ubistvo nekog nadvojvode), niti ulazi u hronike i anale“. Kako ti promatraš ovu izjavu nakon godina istraživačkog rada upravo na ovu temu? Pamte li kolektivi uopće sretne historijske epohe, da pritom te epohe nisu vezane za „oslobađanje“ svojih teritorija, što uvijek znači da s druge strane opet stoji nečija nesreća?

Složio bih se da postoji prenaglašavanje nekropolitike i mračnih, tragičnih epizoda povijesti, posebno na Balkanu. Kroz proučavanje spomenika i drugih mjesta sjećanja već gotovo dva desetljeća, vidio sam priličan broj masovnih grobnica, koncentracijskih logora i muzeja posvećenih raznim zločinima. Jedno moguće objašnjenje svakako leži u emocionalnoj snazi ovih tragedija, koju politički akteri mogu mobilizirati lakše nego obećanja o nekoj boljoj, ali apstraktnoj budućnosti. Mislim da je socijalistička Jugoslavija djelomično uspjela prodati pozitivnu viziju budućnosti, ali vidjeli smo da to u konačnici nije uspjelo uvjeriti stanovništvo da nastavi raditi na takvom mogućem ishodu koji možda nikada niti nije bio ostvariv. Drugo objašnjenje, vezano uz sjećanja na sretnije epohe, jest da su zemlje poput onih u Jugoistočnoj Europi prošle kroz više političkih promjena u proteklih 100 godina, a svaki novi režim ili vladar nastoji delegitimizirati ono što je bilo prije. Stoga se komemorativna kultura fokusira na negativne aspekte prošlosti koje je navodno bolja sadašnjost uspješno riješila. Uvijek postoje skupine koje izazivaju sadašnji režim buđenjem nostalgije za propalim carstvima ili državama, ali vjerujem da se tvoje pitanje odnosilo na službene politike sjećanja. Jugoslavenska država između dva svjetska rata se bojala habsburške nostalgije, a danas na jednoj strani imamo jugonostalgičare te na drugoj one koji simbolima i retorikom tzv. Nezavisne Države Hrvatske kritiziraju suvremenu neoliberalnu i proeuropsku politiku u Hrvatskoj. Mislim da bi politička elita potkopala sebe i svoje zahtjeve za poboljšanjem života svojih građana kada bi slavila sretnu prošlost koje više nema, i štoviše, koju je pomogla uništiti. Mitske slavne prošlosti, kroz primjere srednjovjekovnih kraljevstava slavljenih u Hrvatskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i drugim zemljama odgovaraju službenim politikama, zato što su dovoljno vremenski udaljene i postoji mnogo drugih faktora koji se mogu okriviti za njihov kolaps, obično su to susjedni narodi ili strana carstva.

Kao kontra primjer ustaljenom fokusu na negativnu prošlost, mogli bismo analizirati politike sjećanja SAD-a, koja je slavila svoju povijest i glorificirala svoj često krvavi put do trenutne svjetske supersile. Porazi, pogreške i mračnije epizode iz prošlosti uglavnom su ignorirane (žrtve imperijalističkih intervencija), površno priznate (Vijetnamski rat) ili instrumentalizirane (konfederacijski mit o izgubljenom slučaju, eng. the Lost Cause of the Confederacy). Ovakav je pristup kritiziran u zemlji i u inozemstvu, a posljednjih desetljeća imamo velike napore da se uhvatimo napokon u koštac s ovom tamnijom stranom američkog naslijeđa, uključujući ropstvo, prava američkih domorodaca, socioekonomske posljedice kapitalizma i vanjsku politiku temeljenu na vojnoj moći. Nedavni primjer je otvaranje Freedom Monument Sculpture Park u Montgomeryju, u dijelu grada zvanom Mjesta nasljeđa (eng. Legacy Sites) koja beskompromisno prikazuju tragične povijesti porobljenih i autohtonih naroda u Alabami i cijeloj zemlji. Ovakvo suočavanje s prošlošću nije lako, a trenutačno možemo promatrati duboke ideološke podjele i kulturne ratove u SAD-u, često povezane upravo s time kako Amerikanci trebaju učiti o povijesti u udžbenicima, javnom prostoru i popularnoj kulturi.

 

 

Da pređemo s teorijskih okvira prema konkretnim praksama naše regije, možemo se poslužiti riječima francuskog povjesničara Ernesta Renana za kojega, na sličan način, uspomena na herojske čine i patnju zapravo drži naciju na okupu. Post-jugoslavenska društva bez razlike neprestano potvrđuju ispravnost navedenih riječi. Od recentnih događanja, u Bosni i Hercegovini, odnosno entitetu Republike Srpske, opet je obilježen kontroverzni 9. januar. U Sarajevu traje rasprava treba li gradu još jedno ratno spomen obilježje u obliku tenka, u Hrvatskoj je nedavno u sred školske godine povučen udžbenik iz povijesti, dok je u Beogradu otvoren muzej Draže Mihailovića. Koliko se uopće razlikuje suočavanje s prošlošću u post-jugoslavenskim društvima?

Kao što sam ranije spomenuo, dominantni narativ u gotovo svakoj novonastaloj državi nakon raspada Jugoslavije uključuje nacionalistički pogled na prošlost i određuje 1990-e kao prijelomnu točku raskida s komunističkim sustavom koji je bio navodna zapreka svakoj pojedinoj naciji u postizanju svog punog potencijala. Stoga čak i zemlje poput Srbije ili Sjeverne Makedonije, koje nisu imale značajne pokrete za neovisnost, sada smatraju da je raspad Jugoslavije postavio temelje za njihovu vlastitu postkomunističku sadašnjost. Svaka se zemlja prikazuje kao najveća žrtva komunizma te ima vlastiti panteon palih boraca i heroja iz 1990-ih koji su se žrtvovali za novu nacionalnu državu. Iako se nasljeđe komunizma u cijeloj regiji tretira kroz različite stupnjeve negativnosti, svaka je zemlja rehabilitirala antikomunističke borce iz Drugog svjetskog rata, od kojih je većina u jednom ili drugom trenutku surađivala s okupacijskim Silama Osovine. Posljedično se na takav način demonizira partizanski pokret i u konačnici se dovode u pitanje antifašistički temelji ovih zemalja. Primjeri koje si naveo ukazuju na to da se te nacionalističke i militarističke interpretacije prošlosti proizvode ne samo kroz spomenike i mjesta sjećanja, već i kroz udžbenike, popularnu kulturu, političke govore, institucije kao što su muzeji i arhivi, te komemorativne prakse. Zajedničku antifašističku borbu iz Drugog svjetskog rata zamijenile su unutarnje nacionalističke jednadžbe koje su kolaboracioniste pretvorile u nevine žrtve komunističkog terora, a modernistički socijalistički jugoslavenski projekt u isključivo represivan sustav koji je podjarmio nacionalne težnje. Ovo naravno iskrivljuje mnogo nijansiraniju prošlost nakon Drugog svjetskog rata, zamagljuje stvarnost da je svaka nacija imala počinitelje zločina tijekom sukoba u 20. stoljeću i ograničava post-jugoslavenska društva da osjećaju empatiju prema žrtvama drugih etno-nacionalnih skupina.

 

 

U nedavno objavljenoj knjizi Uokvirivanje nacije i kolektivni identiteti (Srednja Europa, 2022.), različiti autori istražuju političku dimenziju obilježavanja stradanja na bitnim stratištima Drugog svjetskog rata, dakle Bleiburgu, Jasenovcu, Jazovki, Brezovici i Srbu, kao i komemoracije u Kninu i Vukovaru vezanih za posljednji rat. Koje su specifičnosti istraživačkih metodologija u zborniku i koji su rezultati nekih od istraživanja, odnosno da se poslužim naslovom knjige, na koje to načine ova mjesta uokviruju naciju i kolektivne identitete?

Ideja za knjigu i projekt istog naziva (financiranog od strane ‘Hrvatske zaklade za znanost’) proizašla je iz našeg zapažanja da hrvatska politička elita, dijeleći sličnosti s drugim elitama diljem regije, uokviruje prošlost 20. stoljeća na način koji legitimira njihove suvremene ideološke pozicije, ali iskrivljuje povijesni zapis. Ljevičarske stranke koriste komemoracije Drugog svjetskog rata kako bi ojačale svoje antifašističke zasluge i temeljne vrijednosti EU-a, dok desničarske stranke fokusiraju svoju politiku sjećanja na žrtve komunizma kako bi pokazale svoje antikomunističko stajalište, opravdavajući svoj diskurs time što EU također osuđuje komunističke zločine. I dok su političke stranke u Hrvatskoj poprilično podijeljene oko Drugog svjetskog rata (komemoracije u Bleiburgu i Jasenovcu možda su najeksplicitniji primjeri), komemoracije Domovinskog rata otkrivaju da postoji više konsenzusa oko službenog narativa vezanog za taj sukob, koji je u konačnici i bio temeljni događaj za suvremenu hrvatsku državu. Istraživački tim bio je prilično interdisciplinaran, a naš fokus tijekom četiri godine bio je prisustvovati na sedam ključnih komemoracija i snimiti sve komemorativne govore kako bismo stvorili lingvistički korpus koji je još uvijek dostupan na internetu (www.framnat.eu). Usporedili smo različite diskurse i strategije uokvirivanja od strane „memorijskih aktera“ (eng. mnemonic actors) koji su prisustvovali ovim komemoracijama i imali smo sreće što smo mogli promatrati kako su se ti govori mijenjali budući da su različiti političari preuzimali vlast u vremenskom rasponu projekta (2014.-2018.) koji je uključivao i predsjedničke i parlamentarne izbore. Osim govora, promatrali smo razne protokole i političke rituale na komemoracijama, pomno smo pratili medijska izvještavanja o događanjima da bismo vidjeli kako se poruke s komemoracija prenose široj javnosti te smo intervjuirali ključne memorijske aktere. Za zbornik smo pozvali nekoliko drugih znanstvenika da rade s našom bazom podataka materijala i da koriste vlastite metodologije u svrhu analize kako je prošlost 20. stoljeća uokvirena u sadašnjost. Ova detaljna studija potvrdila je mnoge od naših hipoteza koje sam ranije spomenuo o nacionalizaciji kolektivnog sjećanja – ideološke pozicije različitih memorijskih aktera i njihovih političkih stranaka odredile su kako će tragični događaji iz prošlog stoljeća biti uokvireni za opravdavanje nacionalnih politika u sadašnjosti. Kontinuirano promatranje komemorativnih praksi u regiji pokazuje da je članstvo u EU smanjilo potrebu za dramatičnom simboličkom politikom u Hrvatskoj, dok Srbija te Bosna i Hercegovina još uvijek koriste ovaj moćni emocionalni rezervoar kako bi zadržale trenutnu elitu na vlasti.

 

 

Surađivao si na raznim projektima s udrugama civilnog društva s ciljem da se ratna povijest prikaže nijansiranije od mitova službeno podržavanih od strane političkih elita, da spomenem tek Krajobraze sjećanja na Domovinski rat iz 2022. koji si objavio za hrvatski ogranak ‘Inicijative mladih za ljudska prava’. Udruge civilnog društva u tom pogledu sudjeluju u procesima tranzicijske pravde kroz suočavanje s prošlošću, zauzimajući pritom jasan stav prema zločinima koje su nanijeli pripadnici i predstavnici naroda kojemu nominalno pripadamo. Kakva je uloga civilnog društva u regiji i ostvaruje li dobre rezultate po tom pitanju?

Regionalne nevladine organizacije koje se bave suočavanjem s prošlošću bile su ključne u donošenju alternativnih narativa o sukobima 20. stoljeća u javnu sferu diljem država bivše Jugoslavije. Iako je uvijek bilo članova akademske zajednice koji su izazivali nova nacionalistička tumačenja prošlosti, njihov je utjecaj često bio ograničen na nekoliko učionica ili krugove intelektualaca istomišljenika. Organizacije koje spominješ omogućile su mnogo široj publici promišljanje dramatičnih događaja iz 1990-ih, pa čak i 1940-ih, kroz izložbe, okrugle stolove, prosvjede, javne intervencije, analize javnih politika i medijsku prisutnost koja je nedostupna većini tradicionalnih znanstvenika. Civilno društvo ima važnu ulogu u preispitivanju nacionalnih narativa koji kreću odozgo i koji nastoje prikazati nacionalnu državu u najboljem svjetlu, posebno imajući u vidu krvave sukobe tijekom 20. stoljeća. Budući da su većina novih država nastalih raspadom Jugoslavije imale nesigurne granice, naslijeđe državnog nasilja, korupciju, neprijateljski nastrojene susjede i opću nestabilnost, nije iznenađujuće da su se strategije pri izgradnje države temeljile na usađivanju lojalnosti stanovništvu, demoniziranju prošlih režima, i pridavanje Drugosti (eng. Othering) susjednim državama kao opasnim prijetnjama teritorijalnoj cjelovitosti. Težak, a često i opasan posao regionalnih nevladinih udruga (‘Documenta’, ‘Fond za Humanitarno Pravo’, ‘Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek’ i drugih) svakako je nešto što treba prepoznati i pohvaliti jer su djelovale kao protuteža nemilosrdnom povijesnom revizionizmu protekla tri desetljeća.

Na istome tragu, kako gledaš na činjenicu da ‘Inicijativa za REKOM’, regionalna platforma za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima, nikada nije zaživjela upravo zbog izostanka političke volje od strane država nasljednica?

REKOM je, kao i kontroverzni koncept pomirenja, uvijek bio proces, a ne krajnja točka, stoga iako nije ostvario svoje ciljeve zbog nedostatka političke volje koju spominješ, inicijative i aktivnosti koje su organizirali članovi koalicije su svakako pridonijeli pluralnijem razumijevanju prošlosti. Štoviše, inicijativa je omogućila znanstvenicima, aktivistima, ratnim veteranima, političarima, članovima vjerskih zajednica, udrugama žrtava, novinarima i mnogim drugima diljem regije interakciju i razmjenu iskustava, što bi inače bilo nemoguće, jer mnoge političke elite u tim zemljama su nastojale (i još uvijek nastoje) stvoriti izolirane, nacionalističke paradigme mišljenja. Dijalog, komunikacija, empatija i razumijevanje Drugoga ugrožavaju nacionalističke paradigme koje mnoge elite još drže na vlasti.

 

 

Spomenička baština je važna građa za proučavanje kako se društva i službene državne politike odnose prema svojoj prošlosti. Poznato je, na primjer, da je samo u Hrvatskoj nakon osamostaljenja uništena otprilike polovica antifašističkih spomen obilježja. Na globalnoj razini, u jeku pokreta Black Lives Matter mnogi su spomenici uklonjeni ili vandalizirani u SAD-u i Europi zbog svojih direktnih rasističkih ili kolonijalnih konotacija. Ako se priča najčešće svodi na to kako kolektivi pamte, smatraš li da druga strana medalje, naime kolektivni zaborav, nije možda jednako bitna tema?

Apsolutno. Kad govorim o kolektivnom sjećanju, uvijek spominjem koncept kolektivne amnezije, jer oni često idu ruku pod ruku. Kalendar državnih praznika neke zemlje predstavlja dobar lakmus papir da vidimo koje povijesne trenutke političke elite smatraju važnim, a koji su događaji izbrisani iz nacionalne svijesti. Spomenici i druga mjesta sjećanja možda su vidljiviji primjeri nacionalnih krajobraza sjećanja (eng. memoryscapes), osobito tijekom dramatičnih tranzicija kao što su bile 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji ili tijekom posljednjih trideset godina na post-sovjetskom prostoru, koji je prošao kroz nekoliko valova transformacije budući da je Rusija periodično pokušavala ponovno uspostaviti svoje bivše carstvo: rat u Gruziji 2008., aneksija Krima 2014. i potpuna invazija na Ukrajinu 2022. potaknuli su nove faze uklanjanja spomenika diljem bivše komunističke Europe. Međutim, uništavanje spomenika i brisanje pojedinaca iz kolektivnog sjećanja (poznatog u latinskom jeziku kao damnatio memoriae) nije nikakva novost; zapravo ono po pravilu prati svaku značajnu političku, društvenu i kulturnu tranziciju. Ponekad se društva demokratski slože ukloniti određene simbole, slike ili pojedine spomenike iz javnog prostora koji se više ne smatraju prikladnima, kao što je bio slučaj diljem SAD-a nakon događaja Black Lives Matter, ali češće je to odluka odozgo ili službeno odobrena destrukcija koja ignorira volju građana. Izgradnja novih krajobraza sjećanja, posebice u prostorima bivše Jugoslavije, također se provodi odlukama nekolicine memorijskih aktera, a ne odlukom šire zajednice. U Hrvatskoj je podizanje spomenika sada uređenije nego neposredno u godinama nakon rata kada su se stvarala svakakva spomen obilježja bez obzira na preciznost, estetiku ili primjerenu simboliku. U posljednjih nekoliko godina možemo primijetiti uznapredovali porast mnemoničkih obilježja kao što su murali, oni recimo ispunjavaju javni prostor svakakvim slikama koje ne podliježu službenom odobrenju ili regulaciji.

 

 

Osim klasičnih načina obilježavanja prošlosti kroz memorijalnu arhitekturu, spomeničku baštinu ili nazivlja javnih prostora, razne druge umjetničke i aktivističke forme također služe u svrhu kolektivnog pamćenja. Poznat si među svojim kolegama upravo kao lovac na grafite i murale. Kakva je njihova uloga u obilježavanju prošlosti?

Dotaknuo sam se već jednog od razloga za pojavu ovih novih medija, murala i ulične umjetnosti, u prethodnom pitanju, tj. radi se o sve većoj regulaciji izrade spomenika što znači da je potrebno više resursa (vremena, novca i papirologije) za lokalno stvaranje spomen obilježja. No, mislim da postoje i drugi razlozi, globalni i regionalni, koji su potaknuli procvat murala, što je tema mog doprinosa novom slovensko-hrvatskom projektu MEMPOP: Mnemonička estetika i strategije u popularnoj kulturi (https:// mempop.eu/). Kao prvo, na uličnu umjetnost kao svjetski fenomen utjecali su društveni mediji, budući da se murali, grafiti i drugi oblici intervencija u javnom prostoru mogu jednostavno dijeliti putem raznih aplikacija. Drugo, regulacija službenih spomenika u Hrvatskoj znači da se kontroverzni simboli (kao što su ustaški pozdrav Za dom spremni ili šahovnica s prvim bijelim poljem) na ovaj način lakše drže podalje od spomenika ili memorijalnih prostora. Osim toga, murali nude vizualnost (slike vojnika, scene borbe, monumentalne građevine) koje spomenici, uglavnom apstraktni u krajobrazima sjećanja hrvatskog Domovinskog rata, jednostavno ne mogu prikazati. Naposljetku, murali pripadaju polu-legalnoj zoni jer njihovi autori ne dobivaju uvijek dopuštenje da ih slikaju na zgradama ili drugim objektima (kao što je slika osuđenog ratnog zločinca Mihajla Hrastova na mostu u vlasništvu Hrvatskih željeznica u Karlovcu), ali vlasti rijetko imati volje ukloniti ih. Bio je to logičan pomak od proučavanja spomenika (skupih memorijalnih mjesta financiranih iz državnog budžeta i često zanemarenih od strane velike većine građana) do proučavanja murala nastalih u svrhu pamćenja (često od strane skupina ili zajednica koje preferiraju politike odozdo), budući da oni nude dinamične umjetničke elemente koje pritom primjećuje veći broj ljudi. Također možemo vidjeti da je sofisticiranost murala nastalih u svrhu pamćenja i političkih grafita napredovala od rano naškrabanih oznaka “Vukovar” do epskih murala koji prekrivaju vijadukte (Crikvenica), podvožnjake (Zagreb) ili kilometre gradskih zidova (Split).

 

 

 

Odrastao si i proveo većinu života u SAD-u, tek nakon doktorata seliš u Hrvatsku u svojstvu povratnika znanstvenika. Zbog toga imaš tu privilegiju da oba konteksta koja te životno i profesionalno određuju možeš pogledati iz vanjske perspektive, kao djelomični autsajder. Koje su to sličnosti i razlike između američkih, europskih ili balkanskih praksi kultura sjećanja? Mogu li učiti jedne od drugih ili se određene komemorativne paradigme nekritički oponašaju?

Mislim da mi je iskustvo odrastanja u SAD-u omogućilo da politikama sjećanja u zemljama bivše Jugoslavije pristupim iz komparativne perspektive koja nije uvijek naglašena u hrvatskoj ili regionalnoj akademskoj zajednici. Prije Trumpova predsjedničkog mandata često sam isticao američki pristup kao pozitivan primjer uspješnog suočavanja s prošlošću ili barem stvaranja atmosfere koja potiče dijalog među akademicima, političarima, novinarima i umjetnicima o određenim pitanjima kao što su rasizam, socio-ekonomska nejednakost i američki imperijalizam. Međutim, američko društvo se ubrzano polariziralo tijekom Trumpove administracije, a mnoga povijesna pitanja, poput Građanskog rata u SAD-u i spomenika vezanih uz taj sukob, ponovno su postala politizirana, pa čak i radikalizirana. Nakon ubojstva Georgea Floyda i ponovnog oživljavanja pokreta Black Lives Matter, spomenici su postali meta prosvjednika koji su zahtijevali njihovo uklanjanje. Ti su pozivi bili usmjereni ne samo na spomenike Konfederacije, već i na cijeli niz povijesnih obilježja čija je svrha preispitana u novonastalom ozračju. U jednom trenutku to je uključivalo dva kipa američkih Indijanaca Ivana Meštrovića u Chicagu (Strijelac i Kopljanik), zajedno s drugim romantiziranim prikazima domorodačkih naroda, kontroverznim spomenicima Kristoforu Kolumbu i političkim figurama koje su svoje karijere stvorile kroz robovlasništvo ili druge oblike izrabljivanja. Ovo osnažuje ideju da “suočavanje s prošlošću” nije statičan proces, niti je ikada dovršen. Društva stalno trebaju poticati kritičko razmišljanje i preispitivati službene narative o prošlosti, što uključuje i način na koji je javni prostor konfiguriran. To naravno isključuje ideološki vođen revizionizam one vrste koji je pokušao brutalno izbrisati nasljeđe antifašizma i internacionalizma diljem bivše Jugoslavije. U idealnom slučaju liberalna demokratska društva mogu odlučivati o ovim pitanjima kroz dijalog i donošenje odluka u zajednici, ali u stvarnosti su političke elite ili drugi memorijski akterioni koji određuju kako će izgledati krajobrazi sjećanja, posebno u državama bivše Jugoslavije. Imao sam priliku promatrati politike sjećanja diljem Europe i Sjeverne Amerike, i jasno je da su izrada spomenika i mjesta sjećanja prisutni posvuda, svaki unutar specifičnog političkog i kulturnog konteksta. Izazov je dopustiti postojanje pluralnosti među kolektivnim sjećanjima u javnosti, no u isto vrijeme inzistirati na promicanju zajedničkih vrijednosti i isključivanju štetnih ili namjernih krivotvorina iz memorijalnog krajolika.

 

 

Za kraj našeg razgovora prisjetio bih se riječi Bogdana Bogdanovića, vjerojatno najpoznatijeg autora antifašističkih spomen obilježja u Jugoslaviji, koji je svojedobno izjavio da sanja svijet bez spomenika. Da izokrenem ovu ideju naglavačke, pitao bih te postoje li prakse komemoriranja prošlosti koji su transformativni i iscjeljujući za čitava društva bez obzira na unutarnju heterogenost svojih članova i zajednica, ili je takva ideja ipak jednako utopijska kao i Bogdanovićev svijet bez spomenika?

Postojale su razne inicijative da se nadiđu spomenici, bilo kroz protu-spomenički pokret u Njemačkoj ili performativnu umjetnost poput one koju promovira Grupa Spomenik u Beogradu. Iako ne mislim da spomenik utjelovljuje “povijest” i da se nikada ne bi trebao mijenjati, premještati ili uništavati (kako tvrde neki branitelji spomenika Konfederacije), vjerujem da možemo puno naučiti od njih i da će oni nastaviti igrati važnu ulogu u našim javnim prostorima. Ponekad kontroverzan spomenik može potaknuti raspravu i skrenuti pozornost na neriješena pitanja u društvu, a postoje trenuci kada spomenik treba premjestiti na mjesto gdje ga tek možemo razumjeti u odgovarajućem kontekstu. Prečesto se događa da se spomenici i drugi memorijalni objekti uništavaju bez razgovora sa zajednicama u kojima se nalaze ili se spomenik podiže uz veliku cijenu s naizgled malom svrhom. U takvim slučajevima uočavam želju za svijetom bez spomenika, ali to je više refleksija na društvo nego na same spomenike. Murali i politički grafiti imaju sve veću privlačnost jer nastaju brzo, imaju značajnu vidljivost i mogu se lako ukloniti nakon što im se promijeni namjena (ili drugi umjetnik preuzme taj prostor). Poput zidova platformi društvenih medija, murali i popratni grafiti mogu biti u interakciji i potaknuti dijalog, koji ponekad može biti grub ili neprikladan, ali unatoč tome odražava mišljenje ulice. Jedan nedavni događaj kojem sam prisustvovao, radi se o digitalnoj restauraciji inspirativnog spomenika Vojina Bakića u Kamenskoj koji su uništile hrvatske vojne postrojbe 1992., pokazao je da ove vrste komemorativnih događaja mogu okupiti zajednice da promišljaju ne samo o prošlim tragedijama, već i o otpornosti potrebnoj u borbu za bolju budućnost. Drugi primjer je događaj “Beyond Granite” u National Mallu u Washingtonu, DC, u ljeto 2023., kada su privremene umjetničke intervencije omogućile javni prikaz kolektivnih sjećanja marginaliziranih skupina u inače ekskluzivnom memorijalnom prostoru. Drugim riječima, društva mogu iskoristiti prednosti novih tehnologija i medija kako bi nadišli rigidnost i nefleksibilnost tradicionalnih spomeničkih praksi te iskoristili prošlost, čak i ako je tragična, za rad na izgradnji inkluzivnijih i pravednijih političkih sustava za sve građane.

 

 

Razgovarao: Goran Stanić, Prometej.ba

Autor fotografija: Vjeran Pavlaković